Čovjek kojeg je voljela C. N. nađen je mrtav u nedjelju ujutro sa iglom u veni. Pet godina su plesali ples jedno oko drugog, pet godina sumraka i raja, nalaženja svijetla po svim kutevima vlastitih mrakova. Pet godina života bez života i voljenja bez dodira.
C. je otišla negdje oko Božića , nije mu rekla da ga još uvijek voli, nije mu rekla da je on takav njeno sve i da ga čeka dok se on ne nađe. C. mu nije rekla ništa, samo je pokupila stvari i otišla, nadajući se da će on jednom, jednom uskoro, biti spreman za sve ono što je ona imala za dati.
C. je vjerovala da je on to znao. C. je morala vjerovati da je on to znao.
Ja sam otišla od svega što volim, paleći mostove koji nisu gorjeli, zatvarajući vrata koja bi uvijek ostala pomalo odškrinuta, nadajući se da će možda baš tad jednom netko krenuti za mnom, da me zaustavi, da kaže- nemoj- i da promijeni neke neminovnosti.
Ja sam odlazila od svega što volim na način na koji to rade kukavice, skrivajući se i bježeći, optužujući i prijeteći, odgurivajući sve od sebe dok vitlam mačem vlastite pravednosti. I nikad nisam rekla- znaš, ja te još volim. Jel' znaš da te još malo volim?
Kad je čovjek kojeg je voljela C. N. ove nedjelje nađen mrtav, osim suosjećanja za nju i neopisive boli koja mi je razarala glavu k'o najgora migrena, u meni je sve stalo. Koliko užasa u jednom trenutku. Koliko nemoći. Koliko svih izmiješanih osjećaja u činjenici da puštaš ljude iz života bez da znaju da se imaju kome vratiti, bez da znaju koliko su veliki i koliko voljeni.
I što ako sutra ne budu tu? Što ako odu ništa ne sluteći? Što ako odu ne znajući? Zar još jednom i ja sebi da to napravim? Zar još jednom da stanem pokraj prozora i onako samo za sebe, jer nemam za koga, da kažem u mrak- oprosti što ti još jednom nisam rekla da te volim. Uvijek sam mislila da će biti još prilike. Oprosti što te onaj zadnji put nisam zagrlila još malo duže, još malo jače, kao nekoga kog grlim posljednji put. I što ti nisam rekla da najviše od svega na tebi volim tvoje sijede u kosi. A nema više prilike. Nema ni jedne.
Jer najbolnije , najsporije hodajući odlaze ljudi kojima više ništa nije ostalo. Koji su sve svoje dali i koji znaju da nema nazad. I najbolnije, najtužnije ostaju iza njih oni kojima su riječi ostale u grlu. I koji nisu odmahnuli za jedan sretan put.
Ljudska glupost je oduvijek bila Bogu za plakat. Toliki slomljeni ponosi, toliko bezrazložnih prkosa. I toliko promašenih trenutaka koji se više nikad ne vrate.
Jer pretpostavljamo. Uvijek pretpostavljamo da će biti još jednom, još nekad, još negdje. Uvijek pretpostavljamo da netko razumije naše prešućeno i prevodimo ono izrečeno u onu boju kojom smo obojani tog trenutka. Uvijek si uzimamo za pravo biti samopravični i procjenjivati. Ja sam prva bila apsolutna vladarica toga. Vladarica pretpostavki. Vladarica zaključaka.
Ja sam prva bila ona kojoj je uvijek, ali uvijek trebao konačan odgovor, kojoj je trebala validacija, kojoj su trebale definicije i kalupi da bi shvatila što je što. Koja je bez forme bivala izgubljena i koja je uvjetovala.
Ja sam uvijek pretpostavljala da su stvari onakvima kakvima se meni čine. I slušala sam. Uvijek sam slušala kada su ljudi oko mene izgovarali riječi. Promatrala načine na koji formiraju svoje rečenice i izvlačile zaključke. I vjerovala. Vjerovala kada bi mi si reklo da je crno i vjerovala kada bi mi se kasnije reklo da je ipak bijelo. Moje su pretpostavke proizlazile iz moje silne želje da kontroliram situacije i ja sam to uvidjela tek kada je bilo prekasno da se mijenjam. I tada je došla lekcija, a ja sam se silno opirala biti školovana. Sve dok me Svemir ne bi prisilio da na svojoj koži opet učim.
I tako prisiljena, ja sam bila ta koja je ovaj put odlazila s lekcijom i u tome nije bilo ništa sramno. Ja sam bila ta koja je ovaj put odlazila znajući da je netko ne voli, koja više nije pretpostavljala, nije morala, jer mi je on to rekao. I u tom odlasku od sebe nije bilo ničega tužnog. Otići od tamo gdje nisi potreban, otići od nekoga kome ništa nije zapelo u grlu. Gdje nitko neće žaliti. Bilo je neke ljepote u tome i bilo je u tome takvog suptilnog naukovanja o kome ja do danas nisam imala pojma. A onda je C. izgubila čovjeka kojeg voli. I iz njene sam muke ja složila priču.
Post je objavljen 05.06.2017. u 15:20 sati.