Postoje ta neka dva arhetipa, te dvije neke energije u nama- božanska muška i ženska energija, dva polariteta čijim uravnoteženjem unutar sopstvenog duha postižemo istinsku realizaciju sebe kao cijeline.
I nije nužno da nas ono što mazimo među vlastitim preponama određuje i energetski prevladava.
Ženska energija je okrenuta prema onome što nosimo iznutra, kreativna je, nježna i receptivna i nje sam, za vlastiti pojam, ponekad imala i previše. Morala sam izbalansirati svoj muški pol koji je bio sirova snaga, akcija i uzimanje stvari u svoje ruke.
Ne, muške mi energije nije u potpunosti manjkalo, bila sam Sizif vlastitog života i uspješno gurala stijene uzbrdo..., manjkalo mi je potpune spreme na akciju, preuzimanja odgovornosti i pomalo odlučnosti. Ona neka kurkuma koja je davala štih i boju loncu u kojem se svašta kuhalo.
Za moje dobro, za dobro onoga što sam osjećala , previše mene ili premalo njega u mojoj nutrini držalo je stvari van svake ravnoteže.
Promatrala sam mjesecima što mi je zrcalilo ogledalo i ta dva pajaca koja sam vidjela u njemu postajali su sve smješniji.
Ženski polaritet je pretjeranom nježnošću gnječio njegova muda, suze su mu bili nerazumljivi govor ljubavi i briga za njegovu polovicu mene mu je predstavljala opterečenje. S druge strane, njegova je polovica snage bila u pretjeranom grču, svadljiva, inatljiva i prkosno je tjerala po svome, iz glave, bez komadića srca u svemu.
Nije preuzimao odgovornost ni za šta, ona ju je preuzimala za oboje. Ratnik je bio u škripcu, nemoćan pred njenim vrludanjem s lijeva u desno, bez snage volje, nesposoban da je štiti. Ona je vitlala mačem pred svima, za oboje, tjerajući ih u raskorak, u još veći disbalans između njih samih i pogrešno su upirali prstom jedno u drugo. Ogledalo u koje sam gledala bilo je nemilosrdno i uvećavalo je svaku poru ,svaku nepravilnost i svaki nedostatak koji je stršao kao bubuljica na čelu zaljubljenog pubertetlije.
Post je objavljen 06.10.2017. u 15:02 sati.