Frizeraj na kraju svemira

srijeda, 15.04.2009.

SIGNORA CATERINA

Gospođa Caterina Deianna stanovala je u Firenci u Via Gioberti 66.
Imala je golemu, debelu crnu mačku po imenu Eva.
Majke ti, ove prve dvije rečenice zvuče kao neka pjesma od Iron Maidena.

Međutim, potpuno su istinite. Slučaj je htio da živim kod signore Caterine, odnosno unajmljujem sobu u njenom prekrasnom dvoetažnom stanu mjesec dana.
U normalnim okolnostima vjerojatno ne bih imala s Caterinom nikakvog posla. Nije da smo baš imale dodirnih točaka. Ona je bila žešća katolkinja i control freak, i tvrdila je da su međunarodne snage u Iraku u mirovnoj misiji.
Htjela je da vrata moje sobe budu otvorena dok me nema, čudila se što ne znam lijepo pospremiti krevet, zgražala se nad curama koje joj dovode dečke u stan (makar samo do ulaznih vrata) i komentirala je moje duuuugo tuširanje (ok, ja se stvarno duuuugo tuširam, ali ono).

No ne bi čovjek vjerovao, gospođa Caterina i ja bile smo si super.
Imala je neku jako pozitivnu, ugodnu vibru u tom svom stanu (ne samo zato što je bio prekrasan, dvoetažan).
Dala mi je jednom minestrone za ručak, jer je očito brzo skužila da kuhanje i ja nismo baš najbolji prijatelji. (Bilo je to istog dana kad sam joj po cijeloj kuhinji prosula paket griza.)
Odmah mi je rekla da joj govorim ti.
Bila je mala, crna i nosila je fine cipele kao i sve Talijanke. Radila je u nekakvom crkvenom staračkom domu.

Obožavala je pečene kestene. Jedne večeri sam u kuhinji uz pečeno kestenje s njom raspravljala (pazi sad!) o tome je li Isus bio sin Božji ili nije. Rekla sam joj da nemam ništa protiv vjere, pa ni religije kao takve, ali da mi je RKC, od inkvizicije do pedofilije, jedna od najmrskijih institucija koje postoje. Ona je rekla da bi mi se ipak sigurno svidio Padre Pio.
Kad sam odlazila, kupila mi je knjigu o Padre Piju. Fakat debelu knjižurinu koja se zove Aiutatemi tutti a portare la croce, iliti Pomozite mi svi nositi križ. Unutra je stavila nekakvu čestitku sa cvijećem i na nju napisala moje ime i: sjeti se da te Isus voli svom svojom beskrajnom ljubavlju.
Čestitka je užasno kičasta, a knjigu sumnjam da ću ikada pročitati, ali oboje čuvam i jako su mi dragi.
Inače, što se tiče Padre Pija, jedne kasne večeri sam tumarala po Firenci u nekakvom društvu i odjednom skužila, ma što skužila, nasmrt se prepala kad sam na uglu neke zgrade sasvim nenadano nabasala na nišu i u njoj nečije poprsje, osvijetljeno odozdo tako da je djelovalo totalno sablasno. Ispalo je da je to Padre Pio. On je navodno bio super čičica i karizmatik, sa stigmama, nešto kao Zlatko Sudac, samo simpatičan i bez pramenova. Ali ta bista, onako u noći sa svjetlom od ispod, stvarno je bila spooky as hell.

Upoznala sam Caterinu sa sestrom i dečkom. Na odlasku sam joj, osim klasičnog poklona (Bajadera i Griotta, naravno), ostavila i vrećicu s kilom kestenja.

Jedne večeri sam s njom gledala onaj kviz gdje sudionici otvaraju one kutije s natpisima županija, whatever. Tada toga još nije bilo na Hrvatskoj televiziji i Caterina se stvarno potrudila da mi objasni pravila, ali ja nisam kurca razumjela i stalno sam je pitala da mi objasni ponovo, dok se nije već blago nanervirala.
(Da, kao što se vidi, u Firenci se nisam baš polomila od večernjih izlazaka. Ekipa je bila prilično bezveze. Na kraju sam se najviše družila s Amerikankom koja je završila nekakav tečaj povijesti umjetnosti i došla u Firencu u nadi da će se tu zaposliti u nekom muzeju. Ti Amerikanci su stvarno potpuno spaljeni, ali stvarno.)
Caterina je stalno pričala kako je bila u Međugorju (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, sve je to njoj bio isti klinac, Balkan jedno i drugo) i kako je tamo jela najgore špagete u životu jer su bili totalno raskuhani. Pitala me: jel vi uvijek tako raskuhate paštu? Imala je nekakav molitvenik iz Međugorja u kojem je bio Zdravomarijo na hrvatskom, pa me tražila da joj ga pročitam, da čuje kako zvuči izvorni hrvatski. Nikako nije kužila ono j u Marija, kako se čita i čemu uopće služi kad se zapravo ne čita drugačije nego da je napisano bez njega.

Kad sam odlazila, bila je u bedu jer su baš bila nastradala četiri talijanska vojnika u Iraku, a tamo je bio i njezin nećak.
Nisam se ni pozdravila s njom kako spada jer smo iz nekog razloga krenuli ranije nego što smo namjeravali, a nje nije bilo doma. Poslala sam joj za Božić razglednicu iz Zagreba.
Inače je bila porijeklom sa Sardinije.
Totalno se oduševila kad sam prepoznala da je neka zdjelica u njenoj kuhinji tradicionalni proizvod sa Sardinije.
Da opet odem u Firencu, kupila bih buket cvijeća i pozvonila joj na vrata, mada mislim da me se ne bi ni sjećala, jer je kroz njen stan prodefilirala cijela gomiletina curki koje dolaze učit talijanski. A možda bi se i sjetila.
Anyway, pozvonila bih joj i dala joj cvijeće.
Onda bih se skroz uz Arno spustila do Santa Croce, a otamo dalje do Palazzo Vecchio, prešla bih rijeku i popela se gore na San Miniato.
I ako bi bio lijep dan, bolila bi me briga za sve.

petak, 03.04.2009.

SPAVANJE JE MAJKA MUDROSTI

Obožavam spavati!
Čovjek prespava otprilike trećinu svog života i to je, ako mene pitate, sasvim u redu. Čini čuda za izgled, a osim toga, snovi su apsolutno legitiman dio života. Glasovi iz Sjene, jel. Nije sve u radu i razmišljanju.
Ako niste spavalica, ako ne uživate u duuuuugom spavanju, polaganom buđenju, rastezanju, snenom vraćanju u stvarnost, izležavanju, opuštenom ustajanju i onda povratku u krevet da još malo uz doručak pročitate koje poglavlje iz knjige – hej, koji je zaboga vaš problem?! U čemu vi uopće uživate?!
Uživate li barem u onom trenutku kad tonete u san, kad vam tijelo postaje teeeeško, još ste svjesni svega oko sebe, ali već zapravo nešto sanjate?
Imate sigurno svoje omiljene rituale i navike vezane uz spavanje?
Evo, na primjer, ja…
1. Spavam na trbuhu ili boku, nikada na leđima.
2. Plahta mi mora biti uredno zategnuta na krevetu, jako me nervira ako nije, da, imam svojih opsesivno-kompulzivnih trenutaka.
3. Unatoč tome, ne znam složiti krevet na crtu niti me zericu zanima uvježbavanje u tome (čemu se iskreno iščuđavala moja padrona u Italiji, toliko da mi je čak sama par puta pospremila krevet jer ga nije mogla gledati onako šlampavog… kao što me i jednom nahranila minestroneom, jer nije valjda mogla gledati ono moje bijedno prtljanje koje sam zvala kuhanjem…eh, signora Caterina Deianna, zaslužuje vlastiti post prvom prilikom!)
4. Madrac ili spužva mi moraju biti tvrdi! I jastuk isto! U hotelima nikad nisu. Da ne spominjem apartmane na našem moru. I njihove madrace iz kojih federi paraju bubrege jer su na njima još pradida i prababa hopacupali prve bračne noći. Prestrašno.
5. Spavam samo u gaćicama (Chanel 5 ipak čuvam za neke socijalnije prigode). Nije da ne volim spavaćice i pidžame, ali nekako ne znam što bih s njima. Za dva-tri dana nisu više čiste, a nisu još ni prljave, pa se takve pola-pola samo razvlače među posteljinom.
6. Ako je ikako moguće, ustajem na desnu nogu!
7. Nikada se ne javljam na telefon koji me probudi.
8. Nikada ne spavam po danu.

Napomena: Većina ovih činjenica prestala je vrijediti nakon rođenja bebe, kad sam se ekspresno naučila spavati na leđima, u poluležećem položaju, glave naslonjene na kinderbet, za vrijeme dojenja, na zabljucanim i zgužvanim plahtama, u bilo koje doba dana i noći i, last but not least, usred depilacije kod kozmetičara.

U malim je bebama Sila brutalno jaka, pa je bebici uspjelo ono što nije pošlo za rukom ni školi, ni faksu, a bogami ni poslu – natjerati mamu da se digne i počne funkcionirati isti tren nakon što ju se probudilo na posebno okrutan način.
Nikada, nikada prije to nije bilo tako!
Ah, ta prespavana vremena, gdje ste, da li ću vas ikad naći.

U višim razredima srednje ja i A., moja frendica iz kvarta, redovito smo kasnile na prvi sat ujutro, a ponekad bome i na drugi.
S time da je A. uvijek kretala na vrijeme, ali budući da se morala nalaziti sa mnom, a ja sam se uspijevala dići iz kreveta eventualno pet minuta prije zakazanog vremena, to joj nije baš osobito koristilo.
Prije nego što počnete žaliti A., treba reći da je ona komotno mogla otići bez mene u školu da je htjela. Ponekad bi upravo to i učinila. Ali A. uglavnom nije baš bila luda za školom i bilo joj je očito zanimljivije ići u društvu, budući da smo u tramvaju, kako bismo ubile weltschmerz zbog tužne sudbine koja nas tjera na školovanje, najčešće raspravljale o dubokoumnim temama kao: koliko bi vremena bilo potrebno spermiju da prepliva Atlantik?
Na Ciboni bismo obično srele R. koja je isto tako kasnila.
Otprilike u to vrijeme grad Zagreb je pokupovao one tramvaje s vratima na senzore koja se ne mogu zatvoriti dok ljudi stoje na njima. Kako je uvijek bila divljačka gužva, tramvaj na svakoj drugoj stanici nije mogao krenuti, vozač je ljubazno, ali s nadrkanom donjom notom molio putnike da se maknu s vrata, a ovi se nisu imali kamo maknuti, pa ih je vozač osobno dolazio izgurati, uglavnom, kasnilo se oho-ho… I tako smo nas tri svaki put našem jadnom, mladom razredniku na pitanje što je s prvim satom odgovarale: Devetka sa senzorima!
Par puta nam je opravdao pišući neke glupe isprike, a onda je popizdio.
Kako uvijek baš vi kasnite zbog devetke sa senzorima?
Pa dolazimo sve tri iz istog kvarta.
I što, da vam ja sad to pišem kao razlog izostanka?
Pa da!
I napisao je.
Razlog izostanka: devetka sa senzorima.

U međuvremenu sam, kako rekoh, savladala ekspresno ustajanje (samo privremeno, nadam se), ali na telefon koji me probudi se još uvijek ne javljam. Iz principa!
Ako je netko umro ili završio u bolnici, zvat će opet.
To također ima korijene u razdoblju srednje škole, kad sam sa dragim bila u onoj nešto-brijemo-ne znam-hoće li-nazvat fazi. Telefon je zazvonio u osam ujutro i ja sam, onako još u polusnu, zaključila da je to sigurno on. Kojom logikom, nemam pojma, jer nikada zapravo nisam čula da tipovi u nešto-brijemo-ne znam-hoće li-nazvat fazi nazovu u osam ujutro. Wishful thinking, valjda.
Javila sam se, a muški glas je rekao dobar dan. Čim je bio muški, to je potvrdilo moje pretpostavke, pa sam ja maznim pospanim glasom odgovorila: heeeeej, boook.
Naravno da nije bio on. Nego neki tatin poslovni partner.
Tako sam zaključila da ću manje štete nanijeti sebi i drugima ako na telefon razgovaram samo kad sam za to intelektualno sposobna.
(A on je nazvao, ali kasnije. Nije mu se žurilo, pizda.)



Usprkos svim tulumima, izlascima, novim godinama i slično, samo jednom u životu mi se dogodilo da probdijem baš cijelu cjelcatu noć. To je bila noć trudova.
Ubacila sam u dvd player neke filmove koje smo baš dobili od frendova, kao, filmovi će mi odvratiti pažnju od boli, nervoze i sveukupne tjeskobe. Nažalost, Kurosawini 'Snovi' i Jodorowsky definitivno su bili preambiciozan odabir za taj trenutak, a budući da nigdje pri ruci nije bilo ničega sa Hughom Grantom ili Jennifer Aniston, tužno sam se vratila zanimaciji zvanoj: mjeri vrijeme između trudova i gledaj hoće li te jebene proklete beštije ikada poprimiti nekakve pravilne razmake. (Nisu.)
Noć koju sam skoro čitavu probdjela bila je na Islandu, kada smo, zbog žalosnog stjecaja okolnosti koje su uključivale polijetanje aviona u sedam ujutro i zabranu spavanja na aerodromu, morali 'prespavati' ispred zatvorenog autobusnog kolodvora. Na pet do deset stupnjeva Celzijusa. Na nekakvoj uskoj klupici na koju jedva legne jedan mršavi čovjek, a da se iste sekunde ne strovali na pod. Čak ni mrak nije pao kako spada!
Najgore je bilo kad smo morali ići pišat. Da, smrzli smo se ko p***e. A malo prije nego što se pojavio bus za aerodrom, negdje u pet ujutro, počeli su pristizati Islanđani i Islanđanke u trofrtaljnim hlačicama, sandalama na bosu nogu, sakoićima i majicama na bretele.

Kad bolje razmislim, umjesto da sve ovo pišem za onu jednu i pol osobu koja bi mogla pokazati interes za moje navike spavanja, bilo bi mi pametnije da sam malo ubila oko.
Budući da se bebica upravo probudila i veselo guguće (što je tek ugodni intro u kmečanje koje će uslijediti prije ili kasnije), mislim da je šansa ovaj put prokockana. U bebinu obranu moram reći da u posljednje vrijeme noću spava prosječno sedam sati u komadu, zbog čega je obožavam do neba i svakodnevno od srca zahvaljujem svim svecima, anđelima, džinima i drugim bićima iz mitologije.
Ali doći će, doći će i to vrijeme kad ću opet, bez prekida, od ponoći do pola jedanaest…
Samo tada ću valjda biti u penziji pa ću se, ko svi penzići, dizati u pet ujutro i onda neću znati što ću sama sa sobom.
Možda bude tada još koji koncert U2 pa ću se otići stat u red. Poslije preprodam karte i ne moram kopat po smeću do kraja mjeseca.

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?