Pregled posta

SPAVANJE JE MAJKA MUDROSTI

Obožavam spavati!
Čovjek prespava otprilike trećinu svog života i to je, ako mene pitate, sasvim u redu. Čini čuda za izgled, a osim toga, snovi su apsolutno legitiman dio života. Glasovi iz Sjene, jel. Nije sve u radu i razmišljanju.
Ako niste spavalica, ako ne uživate u duuuuugom spavanju, polaganom buđenju, rastezanju, snenom vraćanju u stvarnost, izležavanju, opuštenom ustajanju i onda povratku u krevet da još malo uz doručak pročitate koje poglavlje iz knjige – hej, koji je zaboga vaš problem?! U čemu vi uopće uživate?!
Uživate li barem u onom trenutku kad tonete u san, kad vam tijelo postaje teeeeško, još ste svjesni svega oko sebe, ali već zapravo nešto sanjate?
Imate sigurno svoje omiljene rituale i navike vezane uz spavanje?
Evo, na primjer, ja…
1. Spavam na trbuhu ili boku, nikada na leđima.
2. Plahta mi mora biti uredno zategnuta na krevetu, jako me nervira ako nije, da, imam svojih opsesivno-kompulzivnih trenutaka.
3. Unatoč tome, ne znam složiti krevet na crtu niti me zericu zanima uvježbavanje u tome (čemu se iskreno iščuđavala moja padrona u Italiji, toliko da mi je čak sama par puta pospremila krevet jer ga nije mogla gledati onako šlampavog… kao što me i jednom nahranila minestroneom, jer nije valjda mogla gledati ono moje bijedno prtljanje koje sam zvala kuhanjem…eh, signora Caterina Deianna, zaslužuje vlastiti post prvom prilikom!)
4. Madrac ili spužva mi moraju biti tvrdi! I jastuk isto! U hotelima nikad nisu. Da ne spominjem apartmane na našem moru. I njihove madrace iz kojih federi paraju bubrege jer su na njima još pradida i prababa hopacupali prve bračne noći. Prestrašno.
5. Spavam samo u gaćicama (Chanel 5 ipak čuvam za neke socijalnije prigode). Nije da ne volim spavaćice i pidžame, ali nekako ne znam što bih s njima. Za dva-tri dana nisu više čiste, a nisu još ni prljave, pa se takve pola-pola samo razvlače među posteljinom.
6. Ako je ikako moguće, ustajem na desnu nogu!
7. Nikada se ne javljam na telefon koji me probudi.
8. Nikada ne spavam po danu.

Napomena: Većina ovih činjenica prestala je vrijediti nakon rođenja bebe, kad sam se ekspresno naučila spavati na leđima, u poluležećem položaju, glave naslonjene na kinderbet, za vrijeme dojenja, na zabljucanim i zgužvanim plahtama, u bilo koje doba dana i noći i, last but not least, usred depilacije kod kozmetičara.

U malim je bebama Sila brutalno jaka, pa je bebici uspjelo ono što nije pošlo za rukom ni školi, ni faksu, a bogami ni poslu – natjerati mamu da se digne i počne funkcionirati isti tren nakon što ju se probudilo na posebno okrutan način.
Nikada, nikada prije to nije bilo tako!
Ah, ta prespavana vremena, gdje ste, da li ću vas ikad naći.

U višim razredima srednje ja i A., moja frendica iz kvarta, redovito smo kasnile na prvi sat ujutro, a ponekad bome i na drugi.
S time da je A. uvijek kretala na vrijeme, ali budući da se morala nalaziti sa mnom, a ja sam se uspijevala dići iz kreveta eventualno pet minuta prije zakazanog vremena, to joj nije baš osobito koristilo.
Prije nego što počnete žaliti A., treba reći da je ona komotno mogla otići bez mene u školu da je htjela. Ponekad bi upravo to i učinila. Ali A. uglavnom nije baš bila luda za školom i bilo joj je očito zanimljivije ići u društvu, budući da smo u tramvaju, kako bismo ubile weltschmerz zbog tužne sudbine koja nas tjera na školovanje, najčešće raspravljale o dubokoumnim temama kao: koliko bi vremena bilo potrebno spermiju da prepliva Atlantik?
Na Ciboni bismo obično srele R. koja je isto tako kasnila.
Otprilike u to vrijeme grad Zagreb je pokupovao one tramvaje s vratima na senzore koja se ne mogu zatvoriti dok ljudi stoje na njima. Kako je uvijek bila divljačka gužva, tramvaj na svakoj drugoj stanici nije mogao krenuti, vozač je ljubazno, ali s nadrkanom donjom notom molio putnike da se maknu s vrata, a ovi se nisu imali kamo maknuti, pa ih je vozač osobno dolazio izgurati, uglavnom, kasnilo se oho-ho… I tako smo nas tri svaki put našem jadnom, mladom razredniku na pitanje što je s prvim satom odgovarale: Devetka sa senzorima!
Par puta nam je opravdao pišući neke glupe isprike, a onda je popizdio.
Kako uvijek baš vi kasnite zbog devetke sa senzorima?
Pa dolazimo sve tri iz istog kvarta.
I što, da vam ja sad to pišem kao razlog izostanka?
Pa da!
I napisao je.
Razlog izostanka: devetka sa senzorima.

U međuvremenu sam, kako rekoh, savladala ekspresno ustajanje (samo privremeno, nadam se), ali na telefon koji me probudi se još uvijek ne javljam. Iz principa!
Ako je netko umro ili završio u bolnici, zvat će opet.
To također ima korijene u razdoblju srednje škole, kad sam sa dragim bila u onoj nešto-brijemo-ne znam-hoće li-nazvat fazi. Telefon je zazvonio u osam ujutro i ja sam, onako još u polusnu, zaključila da je to sigurno on. Kojom logikom, nemam pojma, jer nikada zapravo nisam čula da tipovi u nešto-brijemo-ne znam-hoće li-nazvat fazi nazovu u osam ujutro. Wishful thinking, valjda.
Javila sam se, a muški glas je rekao dobar dan. Čim je bio muški, to je potvrdilo moje pretpostavke, pa sam ja maznim pospanim glasom odgovorila: heeeeej, boook.
Naravno da nije bio on. Nego neki tatin poslovni partner.
Tako sam zaključila da ću manje štete nanijeti sebi i drugima ako na telefon razgovaram samo kad sam za to intelektualno sposobna.
(A on je nazvao, ali kasnije. Nije mu se žurilo, pizda.)



Usprkos svim tulumima, izlascima, novim godinama i slično, samo jednom u životu mi se dogodilo da probdijem baš cijelu cjelcatu noć. To je bila noć trudova.
Ubacila sam u dvd player neke filmove koje smo baš dobili od frendova, kao, filmovi će mi odvratiti pažnju od boli, nervoze i sveukupne tjeskobe. Nažalost, Kurosawini 'Snovi' i Jodorowsky definitivno su bili preambiciozan odabir za taj trenutak, a budući da nigdje pri ruci nije bilo ničega sa Hughom Grantom ili Jennifer Aniston, tužno sam se vratila zanimaciji zvanoj: mjeri vrijeme između trudova i gledaj hoće li te jebene proklete beštije ikada poprimiti nekakve pravilne razmake. (Nisu.)
Noć koju sam skoro čitavu probdjela bila je na Islandu, kada smo, zbog žalosnog stjecaja okolnosti koje su uključivale polijetanje aviona u sedam ujutro i zabranu spavanja na aerodromu, morali 'prespavati' ispred zatvorenog autobusnog kolodvora. Na pet do deset stupnjeva Celzijusa. Na nekakvoj uskoj klupici na koju jedva legne jedan mršavi čovjek, a da se iste sekunde ne strovali na pod. Čak ni mrak nije pao kako spada!
Najgore je bilo kad smo morali ići pišat. Da, smrzli smo se ko p***e. A malo prije nego što se pojavio bus za aerodrom, negdje u pet ujutro, počeli su pristizati Islanđani i Islanđanke u trofrtaljnim hlačicama, sandalama na bosu nogu, sakoićima i majicama na bretele.

Kad bolje razmislim, umjesto da sve ovo pišem za onu jednu i pol osobu koja bi mogla pokazati interes za moje navike spavanja, bilo bi mi pametnije da sam malo ubila oko.
Budući da se bebica upravo probudila i veselo guguće (što je tek ugodni intro u kmečanje koje će uslijediti prije ili kasnije), mislim da je šansa ovaj put prokockana. U bebinu obranu moram reći da u posljednje vrijeme noću spava prosječno sedam sati u komadu, zbog čega je obožavam do neba i svakodnevno od srca zahvaljujem svim svecima, anđelima, džinima i drugim bićima iz mitologije.
Ali doći će, doći će i to vrijeme kad ću opet, bez prekida, od ponoći do pola jedanaest…
Samo tada ću valjda biti u penziji pa ću se, ko svi penzići, dizati u pet ujutro i onda neću znati što ću sama sa sobom.
Možda bude tada još koji koncert U2 pa ću se otići stat u red. Poslije preprodam karte i ne moram kopat po smeću do kraja mjeseca.


Post je objavljen 03.04.2009. u 18:31 sati.