Frizeraj na kraju svemira

srijeda, 31.12.2008.

MALI ABECEDARIJ DVIJE I OSME

Autić. Došla nam je nova, slatka, mala, narančasta gradska Škoda Fabia. Dobro, nije došla sama, kupili smo je. A ja sam se zdušno borila rukama, nogama, noktima i zubima da bude mali Classic, a ne karavan. Karavani mi bude neugodne asocijacije na obitelji s troje razvrištane dječurlije koje ljetuju u paket aranžmanima i ne mogu potegnuti na more bez tri tone potrepština, što je lijepo izrazio Darko Rundek u svojoj pjesmi 'Otkada idemo na more svake godine…'. I bi Classic. Zapravo, kad razmislim, bolje da me dragi ne čuje, ali stvarno često bude po mom.

Beč. Bilo je hladno, tmurno i kišovito i ulazili smo u grad skoro sat i pol. Nema veze. Vidjeli smo Van Gogha, kojeg zbilja treba vidjet uživo jer njegove prave boje nemaju veze s reprodukcijama, a vidjeli smo i izložbu Jeana Tinguelyja koji je car careva jer je svojedobno konstruirao skulpturu koja je bila programirana za samouništenje (i nazvao je Homage a New York, hm). I kupih par normalno izgledajućih komada trudničke odjeće, Bog blagoslovio H&M!

Cohen, Leonard. Fini postariji gospodin sa smislom za poeziju na čijem koncertu mi je bilo fenomenalno (i nije moglo biti drugačije) i zbog kojeg sam potpuno zaboravila da sam ljetos zbog trudničkih mučnina na Jarunu propustila jednog drugog gospodina po imenu Cave, Nick, a da zbog NNNO (Nadasve Neobičnih i Nepredvidljivih Okolnosti) nisam uspjela nikome prodati, ma čak ni pokloniti kartu, pa ode tristo kuna s vihorom. Eh, bila sam zla pa sam priželjkivala da onda barem na koncertu pada kiša, što se djelomično i obistinilo, sori ljudi, kajem se. Ali Cave Nick je uz sve dužno poštovanje ionako napola popizdio i izgleda ko odbjegli član Leta 3, pa sam sretna što je Cohen taj koji se na kraju realizirao.

Dubrovnik. Jedan od najljepših gradova na svijetu koji se ponosi, sada je definitivno potvrđeno, najprestrašnijim ćumezima od apartmana na svijetu – osim valjda ako ne odsjedate u Excelsioru. E pa tko nam je kriv što smo tražili smještaj nabrzinu. Srećom, odsjeli smo na samo jednu noć. Na nesreću, baš je te noći i toga dana dragoga zgromila sunčanica. Budući da nada umire posljednja, ja sam do zadnjeg trenutka vjerovala da ćemo mi ipak do Grada na koktele, pa sam se fino istuširala, našminkala i utegnula u novu Sisley haljinicu koja služi isključivo za večernje ispijanje koktela u Dubrovniku. Na kraju sam u toj haljinici sjedila u ćumezu uz njegovo uzglavlje i tetošila ga dok se od fibre tresao pokriven dekom na plus trideset (naravno da se prozor nije dao otvoriti). Nema veze, bilo je dirljivo i otkrila sam svoju Florence Nightingale stranu. Onda sam se presvukla u traperice i majicu i tako otišla spavati jerbo mi se gadila posteljina.

Estrogen i progesteron. Ženski spolni hormoni koji se malčice pošemere u trudnoći. Meni su se uglavnom dobro pošemerili, pa mogu samo poželjeti da i nakon poroda imam ovako baršunasti ten, ovako svilenkastu kosu i raspoloženje prosvijetljenog zen učitelja. Onoga koji je na pitanje 'Što je apsolut?' odgovorio 'Zašto razbijati glavu bilo čime?'

Facebook. Pošast godine. Na početku mi je bio zabavan, ali onda mi je fakat dosadilo gađat ljude tortama, ovcama i Barrackom Obamom i poukat ih na klingonskom, a i shvatila sam da od reuniona osnovne niti srednje škole neće biti ništa jer si definitivno ne falimo toliko da bi se netko išao zajebavat oko organizacije. I zašto sve te žene udajom mijenjaju prezime? Odakle bih ja onda trebala znati tko je to?! Uglavnom, čavao u lijesu Fejsa bilo je rješavanje testa 'Koji ste celebrity par', gdje smo, od svih celebrity parova na svijetu, ispali ni manje ni više nego Tom Cruise i Katie Holmes. Jedini ljudi koji su iritantniji od Beckhamovih i Jolie-Pittovih. Zašto? Zašto, pobogu?

Graz. Tamo sam doživjela blam-moment kad sam sa sekom otkrila totalno bizaran spomenički reljef koji je podsjećao na nešto između sove i Dartha Vadera, pa smo se veselo uslikale pokraj njega s ozarenim facama u stilu gle-kak-je-ovo-ludnica, dok nas je neka grupica turista malo začuđeno gledala (ali onda su se i oni došli slikat), a kad sam pokazala fotke dragome, on mi je ukazao na činjenicu da spomenik zapravo predstavlja tenk koji gazi čovjeka. Što ima, moram priznati, više smisla nego da predstavlja Dartha Vadera kao sovu. Jebiga, ti stilizirani spomenici.

Hum. Ajme, kako mi je tamo bilo slabo. Inače vrlo dražestan gradić.

Ime za bebu. Bilo ga je puno teže odabrati nego što bi se očekivalo, jer su nam razilaženja u ukusu bila katastrofalnih razmjera. Na kraju smo postigli konsenzus, ali više na moju stranu. Zapravo, kad razmislim, bolje da me dragi ne čuje, ali stvarno često bude po mom. Piece of advice: nikome nemojte govoriti kako će se beba zvati. Ne nasjedajte na provokacije. Kad vas pitaju: 'Jeste li odabrali ime?', pogledajte ih (tkogod bili oni) čvrsto u oči i recite: Ne još. Inače će vas izluditi tuđe reakcije, a znate kako je, mišljenje je ko šupak, nema tko ga nema.

Jahanje. Lovro je bio tvrdoglav i morao je obrstiti baš svaku travku pokraj koje smo prošli, a meni ga je neiskusnoj bilo bed grubo povlačiti uzdama pa smo se natezali i natezali… Ali dobro sam prošla, barem me nije zapao Pančo pa da sa mnom koja jašem po prvi put protutnji u galopu niz vinograde.

Kuhanje. I dalje ga ne volim, ali ovih blagdana sam sama sebe zaprepastila činjenicom da sam spekla čak četiri Kolača (dobro, dva, ali svaki dvaput). I ljudi su actually tražili recepte! A k tome sam otkrila i kuhanje Kompota, odnosno činjenicu da se oni ne moraju, kao što sam prije mislila, kuhati satima, nego su gotovi za desetak minuta, što ih je automatski učinilo vrlo poželjnom hranom u mom kućanstvu. Upravo je na štednjaku kompot od kruške s klinčićima i cimetom… mmmm… pravi blagdanski ugođaj!

Leigh, Mike. Čovjek koji je režirao Happy-Go-Lucky, a to je, koliko se mogu sjetiti u ovom trenutku, najzakon film koji sam odgledala ove godine. Premda me odvratio od želje da se ikada upišem na vozački.

Mljet. Čudesno mjesto. Nezemaljski čudesno.

Novogodišnje odluke. Stvarno se ne sjećam koje su bile prošlogodišnje i da li ih je uopće bilo, pa ne mogu reći niti jesam li ih ostvarila, premda su šanse vjerojatno male. Sljedeće godine namjeravam se odviknuti od psovanja, jer znam imati istinski kočijaške trenutke (da ne spominjemo kočijaške poštapalice), a ne bih voljela da mi dijete nauči reći 'u kurac' prije nego 'mama'.

Obama, Barrack. Osim što je hvalevrijedno da se predsjedničkog mjesta napokon dokopao (polu)crnac, pardon Afroamerikanac (meni bi osobno draže bilo da je žena, ali tko mene pita), propuštam priliku uvidjeti po čemu je izbor Barracka Husseina toliko revolucionaran. Aha, američka politika će se sada stubokom promijeniti. Povući će se iz Iraka. Da bi napali Pakistan. Ali što jest jest, imaju predsjednika s dobrim torzom.

Pisanje. Bilanca ove godine: opširniji tekst u hrvatskom časopisu o kulturi (naknada: podnošljiva), recenzija u stranom stručnom časopisu (naknada: skoro duplo više para za duplo manje teksta), recenzija u hrvatskom stručnom časopisu (naknada: recenzirana knjiga) i izvorni znanstveni rad (naknada: nula kuna i sumnjiva slava). Ali nije sve u parama, ima nešto i u taštini.

Recesija. Budući da ekonomija, kaže Pascal Bruckner, nije ništa više znanost od astrologije, sve se na kraju valjda svodi na vjeru i nadu. Tako ja vjerujem i nadam se da neće predugo potrajati ovo razdoblje u kojem trenutno više love imam na tekućem računu nego u investicijskom fondu. Pri čemu mislim da bi drugi trebao narasti, a ne prvi pasti, da ne bude zabune. Još da bacim malo soli preko ramena...

Starost. Nakon što mi je baka završila na operaciji i u staračkom domu, ovo je tema o kojoj sam protekle godine dosta razmišljala. Nisam se domislila ničemu pametnome, osim onome što svi već znamo, a to je da treba živjet sto dvadeset godina ako se ima zdravlja i para, te poput njemačkih penzića landrat svijetom, učit jezike i igrat golf, a ako se nema zdravlja i para, onda bolje krknut nabrzinu u nekoj nesreći malo iza menopauze. Rekla mi je prijateljica da je Simone de Beauvoir napisala zanimljivu knjigu o starosti. Vjerojatno se ona, mislim Simonica, domislila mnogočemu pametnijem od mene, jer je ipak bila filozof i družila se sa Sartreom, ali kako stvari stoje, vremena za njenu knjigu ću imati taman u penziji.

Turska. Zemlja koja nas je izbacila iz četvrtfinala Europskog prvenstva u najdosadnijoj, ponavljam naaaajdosadnijoj utakmici u povijesti svijeta i svemira.

Ubojstva. Zaredalo se ove jeseni u Zagrebu mafijaških obračuna, ali budući da sam bila pod blagotvornim djelovanjem spomenutih hormona, a u vrijeme Pukanićevog ubojstva još k tome u Milanu, stvarno ne mogu reći da su me posebno potresli. Ovdje bi sada sjajno sjelo neko opandrčenje po državi i tajkunima, ali zbilja, trenutno sam potpuno kriva osoba za to.

Vađenje krvi. Vadili su mi je ove godine više nego u zadnjih deset, a ja još uvijek nisam u stanju gledati kako mi igla ulazi u venu. Ako me na porodu budu morali prikopčati na nešto intravenozno, perish the thought, bojim se da će me morati usput i reanimirati.

Završetak. Kraj. Novi početak.

Sve najbolje u novoj godini onima koji su doma, kao i onima u Rimu, Sperlongi i Normandiji, jebe se vama, nadam se da vam je vrijeme ljepše nego ovdje, teško da nije!

P.S. 'Ženski kutak' mi je zasad najbolja kategorija. Genijalno.

31.12.2008. u 11:42 • 1 Komentara • Print • #

petak, 19.12.2008.

VRIJEME ZA ČAJ!

Potaknuta ovim sivim, hladnim, slinavim vremenom koje navodi na samoubilačke misli (nikada mi nije bilo jasno kako ljudi s mora uspiju preživjeti u Zagrebu, stvarno nije sve u društvenim sadržajima), odlučila sam se na prigodni zimski post.
O čaju.
Odnosno, o čajevima. Raznim!
Definitivno nisam kava-žena. Ja sam štovatelj svih mogućih čajeva. Lakše ih je pripremiti (dobra kava mi se još uvijek više zalomi nego što je produkt znanja i iskustva) i nude, što bi se reklo, puno veće bogatstvo okusa!
Nije čudo što su Japanci i Englezi načinili rituale od njihovog ispijanja. Sjećate se ono u Asteriksu kad Briti prekidaju bitku jer moraju popit čaj?!
Dakle…ako ste istomišljenik... a i ako niste... TEA-TIME!
Iliti, mrvice mojih čajnih iskustava.

Najveseliji čaj. Od cvjetova nevena. Narančasto, žuto, proljetno. Okus nije nešto posebno, ali vizualno je zakon!
Najdosadniji čaj. Definitivno šipak. Nije loš, zdrav je, puno vitamina C, ali baš je dull. Prazan. Nezanimljiv okus. Ne da se usporediti s prirodnim sokom od šipka. Vrlo je sličan i čaj od brusnica. Inače, jeste li primijetili koliko su brusnice trenutno nevjerojatno in? Nema što nema s okusom brusnice. Još malo pa će lansirat i paštete od brusnica i filete tunjevine s brusnicom. Sve za urinarni trakt.
Nego, kad smo već kod čaja od brusnica, to nas dovodi do:
Najveće čajne prijevare. A to su voćni aromatizirani čajevi u filter-vrećicama. Samo dvije riječi: čitajte sastojke. Zašto? Zato što, recimo, Podravkin i Franckov čaj od brusnice sadrže točno 1 % brusnice, dok Cedevitin mislim da nema u sebi uopće brusnice, već samo aromu. Isto je i s borovnicom. Radije onda idem u Encian i kupim nešto što osim okusa i arome ima i barem nekakvo popratno blagodatno djelovanje.
Općenito osjećam lagani prezir prema čajevima u filter vrećicama, premda ima i onih fensi šmensi čajeva u nježnim svilenim piramidalnim vrećicama koje su toliko fine da ti ih je bed uopće stavit u vodu. Ipak, nije to to. To je kao seks s kondomom u usporedbi sa seksom bez istoga. Samo gore. Jedina im je prednost što se ne moraju procijediti (sve što se zaprlja mora se i oprati, manje suđa, manje posla) i što ne moraš uvijek zjakati okolo na što ćeš odložiti onaj metalni filter dok iz njega curi po svemu po čemu ne treba.
U principu volim kupovati čajeve u rinfuzi. Ima valjda razlog zašto u 'Kući zelenog čaja' bijeli čaj pai mu tan košta 60 kuna 10 dag, a silver needle (koji nisam probala) čak 150 kuna 10 dag. Kao prvo, oba su stopostotna. A u Cedevitinim filter-vrećicama bijelog čaja ima 55 %. Neće vas niti jedan pomladiti niti izliječiti od raka, ali kad se već pije, onda bi trebalo guštat u pravoj stvari.
Pih, filter-vrećice.
Čaj u književnosti. Prvo što mi pada na pamet je Alisa u zemlji čudesa i čajanka kod Ludog klobučara. Inače, nikako nisam voljela tu knjigu kad sam bila mala. Bila mi je daleko previše nadrealna. Sad se spremam ponovo je pročitati u originalu, možda je stvarno kvaka u jezičnim igrarijama gospodina matematičara i navodnog pedofila. Ali veselim se filmskoj verziji Tima Burtona gdje bi Ludog klobučara trebao igrati Johnny Depp. Nikako da mi dosade te njegove oh-kako-sam-opičen-nadrealan-i-gotičan uloge. Gdje će ti Johnny dosadit, uvijek ga je lijepo vidjeti. Jedino gdje mi je dosad stvarno, ali STVARNO išao na živce je bio 'Charlie i tvornica čokolade', valjda zato što tamo i izgleda ko imbecil.

Najbizarniji čaj. U vrlo uskoj konkurenciji bio je Genmaicha, zeleni čaj sa poprženim zrnima riže koji ima izrazit okus po dimu. Ali onda ga je potpuno pomeo čaj od islandskog lišaja. Čaj od islandskog lišaja je vrlo, vrlo svijetle boje i ima okus i aromu kakvu bi otprilike imala suha morska trava koju more izbaci na žal, da je netko stavi u vodu i prokuha. Naravno, nešto što je tako oporo i, ne okolišajmo, pomalo gadnjikavo, mora biti zdravo sve u šesnaest. Ovaj čaj, barem iz mog iskustva, radi čuda za bolno i upaljeno grlo. Ujedno je riječ i o najtajanstvenijem čaju, barem kad se radi o onome od Holyplanta. Naime, kad sam pitala za njega u ljekarnama, višekratno sam bila uvjeravana da tako nešto ne postoji. Mislite, sirup? Ne, čaj. Ali to vam ne postoji, ima samo sirup od islandskog lišaja. Ima i čaj, kupila sam ga jednom u Mülleru. Od Holyplanta? Od Holyplanta. (Podozrivi pogled tete magistre.) To vam ne postoji. Kuc kuc u kompjutor. Postoji samo čaj od islandskog lišaja od Subana. Dobro, dajte mi onda njega. E nemamo ga. U vražju mater!
Nažalost, zbog svog bizarnog okusa, čaj od islandskog lišaja imao je sve predispozicije da mi se zgadi u prvim mjesecima trudnoće, što se i dogodilo. Čovjek ne bi vjerovao što se sve trudnoj ženi može zgaditi u tom razdoblju. U to spadaju, ni krive ni dužne, poznate osobe (Serj Tankian), regije (unutrašnjost Istre), knjige (zbirka kratkih priča hrvatskog SF-a), gradovi (Graz) i mrežni servisi (Facebook). Pa nije ni čudo za čaj, ne?
Ajmo dalje.
Najljepši čajnik. Ima Alessi dobrog dizajna, kako neće kad je za njih dizajnirao svatko tko je netko, ali ja i dalje najviše volim varijacije na ovu klasiku, koje koštaju barem soma kuna i nitko se normalan ne bi usudio to uopće staviti na vatru:

Što se sve može dogoditi kada naručite čaj s mlijekom. Kod nas u bircevima ne znaju poslužiti čaj s mlijekom. Pritom ne mislim uopće na sve one finese o kojima raspravljaju čajni frikovi, tipa uništava li mlijeko neke korisne tvari u čaju, kao i različite škole mišljenja treba li prvo uliti mlijeko ili prvo čaj. Btw, u Engleskoj (gdje drugdje?!) je to navodno indikator klasne pripadnosti, u smislu da šljakeri prvo stavljaju mlijeko, a srednja i viša klasa prvo čaj. Zašto? Zato što je nekoć porculan bio jedini materijal koji je mogao izdržati kipuću vodu, a porculan je bio skup i imali su ga samo imućniji. Ovi siromašniji su morali nekako prethodno ohladiti čaj. Ha!
Ja stvarno obožavam crni čaj s mlijekom, bez obzira što išlo prvo (Twinings Ceylon Tea, mmmmmmm) i živcira me kad u bircu umjesto njega platim smeđu vodicu. To je valjda slično pokori koju proživljavaju svi ljubitelji turske kave kad moraju pit onu kavu u avionu, ne znam. If this is coffee, bring me some tea, but if it's tea, bring me some coffee. Ali sve je to mila majka prema sljedećoj istinitoj situaciji. Mjesto radnje: birc, srećom sam zaboravila koji, ali u Zagrebu. Ja naručim čaj s mlijekom, konobar se malo stilta i digne obrvu, ali ok. Nakon par minuta nosi on meni čaj s mlijekom. A čaj od šipka.
Nakon toga uvijek prvo pitam: imate li CRNI čaj?
Još sam dobro prošla, mogla je bit kamilica.

Čaj na filmu. Kad na IMDb-u ukucate tea, dobijete 127 naslova, među kojima najviše pažnje plijeni 'Nude Bondage Tea Party', koji čak nije pornić već avantura, barem tako piše. Ja bih svakako od srca preporučila japanski 'Okus čaja', koji zapravo nema veze sa čajem, ali pokazuje kako je moguće napraviti film koji je potpuno zen, a da u njemu nema samuraja, hramskih vrtova, pa čak ni nešto previše lijepih krajolika. (Dobro, mislim da ima izmjene godišnjih doba, ali ne sjećam se dobro.) U svakom slučaju, ima jedna curica koja se želi naučiti savršeno prekobacivati, i jedna mama koja crta stripove, i jedan jako cool dida, i jedan dečko zaljubljen u kolegicu iz škole. I last but not least, duh mrtvog yakuze koji se neće smiriti dok mu se ne očisti govno s lubanje.
Kako je najbolje piti čaj. Ujutro u krevetu ili na kauču s dobrom knjigom, dok vani pada snijeg (eh, fali kamin). Dobra knjiga nekako ne ide uz kavu. Za kavu su novine. Navečer ušuškan u krevetu uz dobar film dok vani pada kiša. Popodne s frendicom koja je došla ispričati nečuveni trač. Polagani ritual pripremanja i pijenja čaja savršeno paše uz polagani ritual dobrog prepričavanja trača. Ovako nekako: daj da čujem (polagano namakanje filtera ili vrećice). Što? Pa ono što si mi rekla da ćeš mi reći. Aha… Isuse, nećeš vjerovati. Daj reci! Joj evo, samo da odgovorim frendu na poruku. (Cijeđenje filtera ili vrećice.) Ali nemoj nikome reći, ok? Barem zasad. Stvarno nemoj, ja ću najebat. Neću, kunem se preko groba. (Sipanje šećera ili meda.) Jel ima veze s Martinom? Pa, da i ne. U biti, radi se o Goranu. Nije valjda…? Gle, mislim da znam što ćeš mi ispričati, Goran i Martina su… Ma nije, još gore. Ma daaaaaaaaa? (Dodavanje limuna, ruma ili mlijeka.) Ma nećeš mi vjerovat, kad ti kažem. Slušaj. (Otpijanje prvog gutljaja. Još je malo vruće. Trač službeno počinje. Klimaks.) E al pazi, lako da je to sve… Kaj, ima još? Ma nije ti to još ni pola priče. (Drugi, veći gutljaj, temperatura savršena.) Itd. Ajde, nemojte sad glumiti da vi ne volite dobro ispričan trač.
I za kraj, apsolutno u blagdanskom duhu, stara irska mudrost (a čija druga):

May you always have walls for the winds, a roof for the rain, tea beside the fire,
laughter to cheer you, those you love near you and all your heart might desire.
Ej-men.

P.S. Kako to da, bez obzira o kojoj temi pišem, u izborniku NIKADA nema kategorije koja bi odgovarala? Možda da ovo stavim pod gospodarstvo... ili ICT...

19.12.2008. u 20:08 • 2 Komentara • Print • #

srijeda, 03.12.2008.

TRIDESET STVARI KOJE TREBA ZNATI PRIJE TRIDESETE...ILI VAM JE BOLJE BEZ NJIH?

Opet ja s okruglim brojkama.
Ali kako sam na pragu majčinstva i novog desetljeća života, a tek sam nedavno shvatila da stan ne čisti svakoga tjedna dobra vila (eh, dugo sam vjerovala i u Djeda Mraza…zato valjda danas toliko volim Tolkiena, što mi drugo preostaje), odlučila sam preispitati koliko sam uopće kompetentna za život u ulozi odrasle i odgovorne osobe.
Pa sam dohvatila knjigu '30 Things Everyone Should Know How To Do Before Turning 30' (koju sam svojedobno kupila dragome za rođendan kao foru, ali nikada nije baš nešto bio njome oduševljen) i krenula redom.

Hej, sve je bolje od pisanja seminara o autorskopravnoj zaštiti digitalnih publikacija!
Osim kuhanja, naravno.

Proučivši malo knjigu, zaključila sam sljedeće: ili su unutra pobrojane većinom totalno besmislene i beskorisne vještine, ili sam ja potpuno nesposobna za normalan život te mi jedino preostaje da unajmim life coacha koji će me dovest u red dok još nije sve izgubljeno.

Za one koji, kao i ja, trenutno imaju pametnijeg posla, ali im se nikako ne da baktati se s istim, evo vam iscrpne analize.
Kojih bi 30 stvari koje štede vrijeme i novac, čine svijet boljim mjestom, a vas same cool osobom, trebao pristojan čovjek naučiti prije tridesete?
Vjerovali ili ne, u to ne spadaju npr. uspješno vođenje vlastitih financija, svjesnost da reklame i političari lažu i manipuliraju, spremnost da se ode iz nezadovoljavajuće emotivne veze, a bome niti navika redovitog vježbanja.
U to vam spada sljedeće:

1. Zamotati poklon.
U školi sam uvijek natprosječno crtala, ali kad bi došlo vrijeme za škare, ljepilo i kolaž, stvar bi prešla u something completely different. Srećom, obično mašnama, šišarkama, laticama i sličnim đinđama-minđama uspijem prikriti da ne znam presavinuti i zalijepiti papir kako Bog zapovijeda.

2. Zapaliti vatru za roštilj, u kaminu ili na kampiranju.
Gledala sam druge kako to rade, jel se to računa?

3. Sastaviti ili dovršiti izradu komada namještaja.
Znam složiti Ikeinu policu po uputama. Točka. U školi sam na tehničkom, kad smo učili piliti, bila zadnja gotova s izradom brusne daščice jer sam pola vremena pilila s pilicom okrenutom naopako. Za divno čudo, išlo je, ali sporo.

4. Tražiti i dobiti povišicu.
Ajde, bar konačno nešto što nije manualna vještina. Ali nemam ni s tim iskustva. Radim u državnoj kulturnoj instituciji gdje to za mene odrađuju sindikati, a što se tiče honorarnih poslova, uvijek sam dobila koliko sam tražila i to u pristojnom roku. Kasnije sam često shvatila da sam mogla tražiti više, though.

5. Naručiti pravo vino uz večeru u restoranu.
Ne najjeftinije, ali ne ni najskuplje. Srednja cijena garantira najbolji omjer para i muzike. Što se tiče kompatibilnosti s jelom, sa cabernet-sauvignonom mislim da ne možeš jako zajebati. Uostalom, pitaj konobara za preporuku. (Aha, tu nešto i nabadam, aha!) Nego, uvijek sam se pitala, kad ti ono u finom restoranu otvore bocu i natoče da probaš, što bi bilo da fakat sve ispljuneš na finu platnenu salvetu i zgroženo kažeš: 'Ovo??!! Vi, gospodine, to zovete sivim pinotom iz devedeset osme??!!' Jel bi ti i u stvarno finom restoranu u kuhinji pljunuli u jelo?

6. Savršeno se bočno uparkirati.
Jedina stvar, kaže autor knjige, kojom možete nekoga impresionirati u New Yorku. Nažalost, onda ništa od mog pokoravanja New Yorka, jer naime ja ne vozim. Da, to je velika mrlja na mojoj emancipiranosti koju mogu objasniti jedino lijenošću i spremnošću da soma eura uvijek radije izdvojim za neko putovanje nego za višemjesečnu tlaku zvanu satovi vožnje. Ali kad sam u autu s nekim tko se mora prestrojiti na Zelenom valu, sretna sam zbog te mrlje ko guzica.

7. Otplesati sentiš.
Nikako da pustim da me vode. Nekom nepoznatom još kako-tako, ali svom dragom nikako. Nije namjerno, majke mi.

8. Koristiti sav zamislivi beštek, uključujući štapiće i azijske žlice za juhu.
Izvana prema unutra, to znam još iz 'Zgodne žene'. Štapići mi baš ne idu. Kod žlice za juhu mi je super što smiješ, štoviše moraš srkati. Slurrrrrrrp!

9. Pospremiti stan za manje od 45 minuta ako se gosti neočekivano najave.
Kao prvo, ako se gosti neočekivano najave, ne znam odakle im pravo očekivati da će naići na pospremljeni, očišćeni i prozračeni stan s upaljenim mirisnim svijećama i zasljepljujuće izglancanim sudoperom. Bolje im je da imaju dobar razlog što su se uopće neočekivano najavili. Inače, naučiti pospremiti stan za manje od 45 minuta smatram izuzetno korisnom vještinom. Meni još uvijek toliko treba samo za kupaonu. Being perfectionist doesn't help.

10. Ne izrigati se od alkohola.
E to sam svladala još otkako sam sa šesnaest prvi put u wc-u 'Mislava' iskusila ono manijakalno i nimalo usklađeno okretanje zidnih pločica i vlastitog želuca. Jednostavno znam svoju mjeru i to je to.

11. Izliječiti mamurluk.
Ne pij smeće pa neće biti ni mamurluka.

12. Izvesti Heimlichov zahvat.
Nažalost, sa spašavanjem života stojim jako slabo. Dok ste sa mnom, radije stvarno pripazite kako vozite, kako skačete u vodu i kako jedete tu ribu, jer teško da ću vas ja vaditi iz dreka.

13. Upotrebljavati kompas.
Hmmmm… zar nije, kao, da igla pokazuje sjever i to je to?

14. Promijeniti gumu.
Vidi pod 6. Ne, ne znam promijeniti gumu ni na biciklu! Ok?

15. Pokrenuti auto na kleme.
Vidi opet pod 6.

16. Otvoriti bocu šampanjca.
I to sam gledala druge kako rade…

17. Poslati piće za nečiji stol.
Budući da sam zauzeta već godinama, zapravo mi nije ni palo na pamet da sam već u godinama kada su za zbariti nekoga potrebne i izvjesne socijalne vještine, a ne samo litra Ribara i dva deci Vigor votke. Budući da mi stres predstavlja i telefoniranje nepoznatim ljudima (vidi box), a kamo li uletavanje, sretna sam što živim u kulturi koja od mene doduše očekuje da svakodnevno kuham, peglam i brijem noge, ali zato barem ne očekuje da moram ulijetati poželjnom spolu s vazda originalnim panč lajnovima (eh, nothing beats 'Oćeš mi popušit?' upućeno mojoj sestri na Zrću). Stoga, da sam u situaciji da želim s nekim uspostaviti kontakt, mislim da bih se naprosto našpricala feromonima i čekala. Hej, pa tako radi i jajašce u postupku oplodnje. Odašilje signal i čeka. I dođe najbolji.

18. Usavršiti se u kuhanju barem jednog specijaliteta.
To nije loše za one koji ne vole i ne znaju kuhati, jer uvijek mogu ostaviti dojam da vole i znaju. S druge strane, eksploatacija jednog jedinog jela ne može trajati vječno - već mi je malo neugodno za ovogodišnji rođendan napraviti onaj isti namaz od sira i jaja i tzatziki kao prošle dvije godine. I da li definicija specijaliteta uključuje komplicirano jelo koje se marinira, špika, nadiže, dolijeva i priprema dva dana? Može li specijalitet biti riža u koju ubaciš malo vrhnja, gorgonzole, pesta i pinjola? I pravog parmigiana reggiana, aha!

19. Zviždati na prste.
Jednostavno ne znam. Kad smo već kod toga, ne znam ni namigivati. Jedina sam osoba za koju znam da to ne može. Ne, ne mogu zatvoriti jedno oko. Da, pokušala sam puno puta. Ne, nije išlo.

20. Snimiti dobru fotografiju.
Nije baš da sam Cartier Bresson, ali znam kadrirati i složiti pristojnu kompoziciju i osvjetljenje. Još vježbam arty-farty izoštravanje i zamućivanje pojedinih planova. S obzirom na urođenu manu iz točke 19, sretna sam zbog digitalnih fotića s velikim displayem, jer prije je znalo biti naporno.

21. Uredno presavinuti i složiti plahtu na gumu.
To stvarno ne znam, a budući da ne volim plahte na gumu, odbijam ikada naučiti. Osim toga, koliko god bila zgužvana, plahta na gumu će se nategnuti kad se stavi na madrac, pa čemu sva jebada?

22. Uklanjati mrlje.
Ako je masna, odmah isperi s deterdžentom pa će otići u pranju. Ako je od vina, natrackaj puno soli i zapali svijeću na Kamenitim vratima. Ako je od menstrualne krvi uslijed seksa na krevetu vaših roditelja kojih nije bilo doma, probajte odmah isprati hladnom vodom, ali u principu vam nema spasa.

23. Prišiti gumb.
Jednom sam to radila, na satu domaćinstva prije dvadeset godina, i nikada više. Ali da mi netko prisloni pištolj na sljepoočnicu, mislim da bih znala…

24. Razrezati puricu, lazanje ili rođendansku tortu.
Pa zar nije, kvragu, dovoljan dobar nož? Ili i tu ima nekih caka? Aha, kao torta na kat…

25. Promijeniti pelene.
Nemam pojma, ali za manje od dva mjeseca bit ću stručnjak. Zasad sam samo naučila da su jednokratne pelene skupe, da platnene pelene i tetra pelene nisu isto, odnosno tetra pelene jesu platnene pelene, ali nisu sve platnene pelene tetra pelene, a postoje i švedske pelene za koje još ne znam čemu služe… pelene… pelene… stvarno riječi počnu zvučati čudno kad ih toliko puta ponoviš.

26. Držati bebu u naručju.
Da, imam strah da će mi ispasti ili da ću joj zgnječiti onu mekanu glavicu. Ali budući da još nikada nisam čula da se to nekome dogodilo (čak ni Britney), onda valjda neće ni meni.

27. Uzgojiti biljku koja neće umrijeti barem godinu dana.
S uzgajanjem, ali i usmrćivanjem biljaka imam dosta iskustva, pa mogu reći sljedeće: nemojte imati centralno grijanje, proučite kakvi uvjeti vašoj biljci pašu, radije zalijte premalo nego previše i nemojte barem na početku nabavljati kenjkave biljke poput ljubičica i orhideja, nego nešto s genima kamenim što će preživjeti sve nedaće i oluje (preporučam dracenu). Ali u principu s biljkom nikad ne znaš. Možeš je gurnuti u mračni kut pa će živjeti i cvasti, a možeš joj svaki dan puštati Mozarta i razgovarati s njom o Heideggeru, pa će završiti na vječnim lovištima. Eh, ta nepredvidljivost života.

28. Osvojiti simpatije pasa i mačaka.
Za mačke sam stručnjak, barem u teoriji. Ne gledaj ih u oči i ne smiješi se jer to doživljavaju kao prijetnju (pokazivanje zubiju). Ne viči i ne skviči na njih jer one imaju vrlo istančan sluh. Zapravo, mačka će se najlakše oduševiti za tebe ako ju potpuno ignoriraš. Mene moj mačak duboko prezire otkako sam odselila iz roditeljskog doma, i što ga više pokušavam umilostiviti, to me dublje prezire, ali kad taktički ne obraćam pažnju na njega, onda čak zna doći i zamijauknuti mi nešto. A psi… zar nije da oni vole ljude po defaultu?

29. Elegantno i brižno pomoći nekome da izađe iz auta.
O moj Bože…

30. Napisati super zahvalnicu.
To sam obično sređivala telefonski. Mada mi nije jasno zašto, budući da volim pisati, a mrzim telefonirati…
Eh, sama sebe nekad iznenadim.