Frizeraj na kraju svemira

nedjelja, 26.10.2008.

LEONARD COHEN U GRADU MILANU

Bila na koncertu Leonarda Cohena u Milanu.
Karta me koštala 165 eura, koje sam otkinula od usta sebi, svom mužu i svojoj još nerođenoj bebi. Hej, pa najdekadentnije se živi u doba recesije!
Kad se dionice i fondovi survaju u bezdan pa ljudi shvate da imaju samo jedan život.
Je, tolika cijena karte koja nije jeftina ni ljudima na trulom Zapadu možda pomalo graniči s preseravanjem, a i inače mislim da Cohen nije tako likable osoba kakvom ga vole zamišljati fanovi koji ga idoliziraju. Počeo je kao pjesnik pa se prebacio na glazbu jer je zaključio da će tako lakše dobit pičke, drogirao se do besvijesti, a s Marijanom iz 'So long, Marianne' je živio u Grčkoj i onda ju je izbacio iz stana kad je čuo da mu mama dolazi u posjet.
Ali hej, govorimo o čovjeku koji je napisao sljedeće stihove o oralnom seksu:

So I knelt there at the delta, at the alpha and the omega
I knelt there like one who believes,
And like a blessing comes from heaven, for something like a second
I was cured and my heart was at ease.

So, Leonard Cohen, we're not worthy.
Osim toga, u međuvremenu se iščistio od svega zla u zen budističkom samostanu, a i bivša ga je menadžerica okrala za deset milijuna dolara, pa možemo smatrati da su mu grijesi okajani.
Jedini je na čiji bih koncert išla ne pitajući sekundu za pare.
Nije bio na turneji zadnjih petnaestak godina i morala sam ga ić vidjet uživo prije nego umre. Mada, u kakvom je stanju, sumnjam da će skoro.
Koncert je bio u Teatro degli Arcimboldi, kazalištu/koncertnoj dvorani koja je sagrađena prije nekoliko godina da zamijeni Scalu dok se Scala obnavljala. Nalazi se u kvartu Bicocca, što je nešto kao milanska Pešča. Donedavno je bila industrijska zona u kojoj su glavni dio zauzimali Pirellijevi pogoni i željeznica, a onda se krajem osamdesetih industrija iselila, a kvart se počeo planski reurbanizirati prema projektima poznatog milanskog arhitekta Vittorija Gregottija. Radi se o najvećem projektu urbane obnove u Europi nakon Berlina. Sad su tamo fakulteti, stambene zgrade, multiplex kino, fontane, poslovna sjedišta... koliko je zaživjelo, ne znam, ali izgleda jako cool.

I tako, 23. listopada u 21.00 okupiše se u toj dvorani svi Talijani koji znaju engleski, njih skoro dvije i pol tisuće.
Leonard na stage dotrčava i s istoga otrčava kak dečec, stoji, pjeva i svira puna tri sata. Mora da puno meditira. Bend mu je fenomenalan, pojedini aranžmani malo vuku na Španjolsku. Glas mu je nikad bolji. Ispod frekvencije zvuka. Jebeno.

Nosi šešir koji svako malo skida i klanja se publici. Fura se na skrušenost. Dvaput je predstavljao bend tako da bi se okrenuo prema dotičnoj osobi koju predstavlja, izrekao o njoj hvalospjev, naklonio joj se, onda se osoba naklonila njemu, pa se naklonila publici, pa sve tako da čovjek misli da je zalutao u dojo, samo čekaš da netko priupita kako zvuči pljesak jedne ruke.

Svirao je SVE.
Dobro, picajzle će reći da zašto nije bilo više starih stvari, i 'Joan of Arc', i 'Chelsea hotel', i 'Stranger's song'. Pih. Bilo je SVE ostalo.
Talijani su, kao pravi katolici ljevičari, najviše otkačili na 'Hallellujah' i 'Partisan song'. Bila su tri bisa. Prvi je započeo sa 'So long, Marianne', našto se publika sva razularila i ne znajući kako je Marianne morala letit iz kuće poskakala na noge i stuštila se u prednje redove. Nitko više nije sjeo do kraja koncerta pa sam morala i ja odstajat, u štiklama i sedmom mjesecu trudnoće, barem četrdeset pet minuta. Nije da se žalim. Jer se onda stage sav osvijetlio u plavo i počeo je 'Famous blue raincoat', jedina pjesma na koju sam ikada plakala u autobusu punom ljudi.
Zahvalio nam je na nezaboravnoj večeri (kurva, kaže to u svakom gradu gdje svira) i što smo održali njegove pjesme na životu sve ove godine i da nije znao da ima toliko puno prijatelja i da se svi mi skupa s njim možemo smatrati privilegiranima što se okupljamo na ovakvim mjestima dok svijet tone u kaos, ali every soul to love will come, but like a refugee. Onda nas je blagoslovio i rekao da pazimo da se ne prehladimo.
Ljudi su mu vikali da ga vole.
Era bellissimo.

A Milano? Ništa posebno. Najviše se isplati ići zbog shoppinga. Kojem se uopće nismo stigli posvetiti. Katedrala je malo prenakinđurena, Castello Sforzesco je ok, muzej dizajna je hype, Torre Velasca je stvarno ružna, extracommunitari koji prodaju končane narukvice i nude da te slikaju ispred Duoma su sve agresivniji i sve manje se daju odjebat, a Galleria se prostituirala do mjere da u njoj postoji McDonald's, i to jedini koji sam vidjela da nema logo na crvenoj podlozi, nego na crnoj, jer svi dućani u Galleriji moraju imat natpise na crnoj podlozi. Izgleda skoro pa fancy, hehe.
Ima prekrasnih krovnih vrtova.
I fascinira čovjeka kako cipele koje je Ferragamo dizajnirao tridesetih godina izgledaju suvremeno.

'Miracolo a Milano' je stvarno dobar film, a Valtellina superiore Sassella 2005 je dobro vino, doduše kaže dragi (koji nije išao u Milano, ali je ipak dobio bocu) da je njemu malo kiselo. To je laž. Meni je super. Možda zato što nisam već mjesecima okusila više od par gutljajčića vina. Ne da mi da pijem dok sam trudna. Zato mi je tlak na 110 maksimalno.

26.10.2008. u 19:37 • 4 Komentara • Print • #

nedjelja, 19.10.2008.

LADIES OF HONOUR: AYAAN HIRSI ALI

Ayaan Hirsi Ali napisala je knjigu 'Nevjernica'. U toj knjizi Ayaan Hirsi Ali opisuje svoj život od djetinjstva provedenog u Somaliji, Saudijskoj Arabiji i Keniji (uključujući građanski rat, iskustvo iz izbjegličkog logora i da, obrezivanje), preko bijega u Europu pred dogovorenim brakom, do svog položaja zastupnice u nizozemskom parlamentu i prijetnji smrću koje je počela primati nakon što je napravila 10-minutni filmić 'Pokornost' s redateljem Theom van Goghom, kojega je upravo zbog tog filma ustrijelio pa priklao islamski fundamentalist, što je izazvalo građanske nemire i paljenje džamija u Nizozemskoj prije nekoliko godina, ako se možda sjećate.

Zašto pročitati Ayaaninu knjigu?
Kao prvo, smatram da je Ayaan faca. Ayaan je lijepa, pametna i hrabra. Premda je jedni (muslimani) nazivaju islamofobičarkom, a drugi besramnom oportunisticom, valjda zato što je iz socijalističke stranke prešla u liberalnu koja joj je omogućila ulazak u parlament (mislim, jebeš takvog oportunista koji zbog prijetnji smrću završi 24/7 s policijskom pratnjom), meni je Ayaan totalna faca. Uopće me nije briga što je radila u američkom neokonzervativnom Institutu za slobodno poduzetništvo, nije me briga ni da se utvrdi da ona uopće ne postoji i da je knjiga nečija izmišljotina, mislim da je čak i tada treba pročitati iz nekoliko razloga:
-jer izvrsno, korak po korak, doslovno školski, opisuje i objašnjava kako korupcija i represija vlasti dovode do razočarenja i nepovjerenja u državu kao takvu, odakle je malen korak do prepuštanja raznoraznim religijskim fanatizmima i fundamentalizmima koji ljudima nude barem nekakvo uporište i nadu;
-jer isto tako izvrsno i korak po korak opisuje kako se, u društvu gdje su im zanijekana bilo kakva prava i slobode, žene osjećaju krajnje frustrirano, a budući da im je svijet sveden na prostor između četiri zida, nemaju gdje niti na kome iskaliti svoju nesreću i frustraciju nego unutar kuće i na vlastitoj djeci, što je klasična priča o tome kako žrtve zlostavljanja i same postaju zlostavljači i nastavljaju krug u beskraj;
-jer odlično dočarava probleme društva koje je put od željeznog doba do modernizacije prošlo u nepune dvije generacije, što nikako nije dovoljno da se iskorijene raznorazni klanovski običaji koji su ljudima nesumnjivo bili vrlo korisni, štoviše možda i nužni za preživljavanje dok se živjelo nomadski u pustinji, a danas su se samo loše pritajili pod egidom moderne države i prešutnom zaštitom religije;
-jer pokazuje da je vrlo opasno multikulturalizam i pluralizam doživljavati kao svete krave, jer nije svaki običaj kultura niti je svaki običaj ljudsko pravo, a tolerancija bi trebala imati granicu u tuđoj netoleranciji i točka;
-jer se zalaže za to da država preispita premise na kojima počiva tolerancija manjinskih etničkih skupina u Europi i njihovog načina života (indikativna je epizoda s Marokankom koju muž redovito tuče, na što se ona nikada ne žali, ali zato stalno pizdi kako je nizozemsko društvo rasističko i kako je svi gledaju čudno kad uđe u trgovinu zato što je tamne boje kože. 'I ja sam crna, ali mene nikada nitko nije čudno gledao', kaže Ayaan i zaključuje da u ženu vjerojatno ne bulje zato što je tamnoputa, već zato što joj je lice puno modrica);
-jer pokazuje kako smo mi na Zapadu obične razmažene pičke, jer da, da, konzumerizam je sranje i Amerika je zla i sve to skupa, ali izgubili smo potpuno iz vida kako dobro živimo i kakve nam sve mogućnosti ipak nudi naše društvo u usporedbi s dobrim ostatkom svijeta, i da, mislite što hoćete, ja bih bila najsretnija da živim u društvu gdje se kriminalom smatra ne poništiti autobusnu kartu i gdje moram državi platit kaznu jer sam limenku bacila u pogrešan kontejner za smeće;
-i jer pokazuje da je najveći civilizacijski doseg Zapada, na kojem počivaju apsolutno svi drugi dosezi, znanstveni i ini, RAZDVAJANJE RELIGIJE OD DRŽAVE, jebali vas u guzicu državni vrtići s integriranim religijskim programom.

Dodatno je zanimljivo pročitati Ayaaninu knjigu jer se Hrvatska u razvojnom smislu nalazi otprilike na pola puta između Somalije i Nizozemske, što nam omogućava da odlično kužimo reprezentativne probleme i jednog i drugog svijeta.
I ako vam se ne zgadi život, svijet i čovječanstvo kao takvo na dijelu knjige kad u izbjegličkom logoru kenijski vojnici siluju somalsku izbjeglicu koja je došla tamo sama, bez zaštite ikakvog muškarca i klana, a onda njezini Somalci bježe od nje ko od kuge jer je obeščašćena, onda stvarno imate problem. A imate ga i ako vam se ne čini jednom od najjezivijih na svijetu sljedeća rečenica Ayaanine bake, koja ide ovako nekako: 'Žena bez muškarca je kao komad loja ostavljen na suncu, sva gamad će nahrupiti i gostiti se i raznositi je komadić po komadić dok od nje ne ostane ništa.'
Ali nije sve tako crno. Ima i urnebesan dio u kojem Ayaan, na nagovor prijateljica iz Etiopije, u Nizozemskoj prvi put odluči prošetati gradom bez vela i ostane totalno zapanjena činjenicom da se svijet i dalje kreće, autobusi voze, ljudi rade svoj posao i nije došlo do kaosa jer su se svi muškarci uzbudili i obuzeo ih je đavo, štoviše, nitko je uopće ni ne gleda. Ali Europljani nisu pravi muškarci, misli si Ayaan i ode iskušati sudbinu među bosanskim izbjeglicama u azilu gdje i sama boravi. Ovi je, naravno, ne fermaju pola posto i mirno nastavljaju razgovor s djevojkama u kratkim hlačicama i majicama. Ayaan se prosvijetli.

Btw, 'Pokornost' se može pogledati na YouTubeu, i kad vidite taj filmić koji je, barem iz moje perspektive, malo dosadnjikav i čija je provokativnost zapravo tako nevina i poluamaterska (zlostavljane žene na čijim su tijelima ispisani stihovi Kurana gdje se govori o podređenosti žena), dođe vam da se stvarno upitate kakve to vrijednosti jedan takav film može ugroziti do mjere da njegov redatelj završi ubijen na ulici.
Odakle takva mizoginija, odakle takav strah, odakle takvo nakaradno poimanje časti?
Sociolozi?
Salman Rushdie?
Anybody?

19.10.2008. u 20:57 • 2 Komentara • Print • #

petak, 17.10.2008.

VEČERA ZA DVANAESTERO I DRUGI NASTRANI OBIČAJI

Što je za vas hrana?
Na ovo sam pitanje jednom naletjela na stranicama Makronove. Bio je svjetski dan hrane ili tako nešto, pa su tim povodom čitateljima dali da dovrše rečenicu Hrana je … .
Prva stvar koja je meni pala na pamet bila je:
hrana je TLAKA.
Dopustite da objasnim.
Zamislite (it's easy if you try…) da ljudi ne moraju uopće jesti. Jednostavno, žive i bez hrane. Hrana kao takva ne postoji.
Ne bi bilo gladi.
Ne bi bilo globalnih čupanja oko resursa, ne bi bilo Monsanta i GMO-a, ne bi se krčile amazonske prašume.
Koliko bi vremena i novaca ljudima ostalo da u životu rade stvari koje su mrvicu pametnije od smišljanja što će sutra jesti, nabavljanja namirnica, pripremanja istih, pranja suđa…
Ne bi bilo pretilosti, anoreksije, bulimije. Ne bi nas nitko terorizirao u-en dijetama, prehranom po krvnim grupama, mjerenjima količine ugljikohidrata i ostalim pizdarijama. Ne bismo na televiziji svako malo gledali neku posvudušu kako pripušta kamere u svoj dom i pred njima svesrdno priprema ručak za dvanaest osoba. Ne bismo po Elle Decoru čitali o japijima koji kupuju naj fensišmensi kuhinje na svijetu, jer jednostavno bi umrli od tuge kad ne bi svakodnevno nakon dvanaestsatnog radnog dana pozvali doma buljuk prijatelja i skuhali im nešto tajlandsko.

We would be free!!!

Anyways, da se vratim na priču o Makronovi, odlučih kliknuti i vidjeti što su sve ljudi pisali što za njih znači hrana.
Ok, budući da su to bile stranice Makronove, sličan sam rezultat mogla i očekivati, ali svejedno me malo deprimirao i natjerao da se na sekundu upitam je li sa mnom baš SVE u redu.
Naime, apsolutno svi odgovori bili su ovakvi:
Hrana je život.
Hrana je sunce.
Hrana je Bog.
Hrana je dar s neba.
Isus je nahranio gomilu ljudi s pet riba.
I tak.
Hm?

Dobro, shvatili ste: nisam baš ljubitelj kuhanja. Ponekad dobijem iznenadno nadahnuće, priznajem, pa za jedan te isti ručak pečem paprike, blanširam i ručno gulim bademe, dinstam gljive, namačem kuskus, kuham juhicu… jednom godišnje. Ali češći su oni drugi trenuci. Kad mi se naprosto ne da. A jest se mora.
Obično u vezi bar jedna osoba gušta u kuhanju. Kod nas – nitko.
Nisam, naravno, veliki ljubitelj nijednog kućanskog posla, ali u pospremanju i čišćenju vidim barem nekog smisla. Gušt mi je vidjeti kako pločice blješte, wc školjka sjaji, a parket možeš lizati. Volim poslove u kojima se kaos pretvara u red. Obožavam vješati veš da se suši.
Kuhanje, pak, služi samo tome da zasvinjiš čistu kuhinju i generiraš nove poslove: pranje suđa te pospremanje istoga. Jipi. Očišćeni stan ostaje čist barem nekoliko dana. Ručak se pojede za dvadesetak minuta i izluči za nekoliko sati. Gdje si bio, šta si radio?

Iz tog razloga svako jelo koje treba spravljati dulje od pola sata smatram osobnom uvredom.

Iz tog razloga ne volim Anu Ugarković, Anthonyja Bourdaina i tu ekipu. Mislim, Anči je simpatična, ali recite mi tko, tko je taj Pokemon koji želi potrošiti dva sata na pripremanje nekakve jebene puslice?! Osim ako to nije u svrhu televizijske emisije za koju je dobro plaćen?! A Anthony je, ako niste znali, jedan od najčuvenijih chefova na svijetu i autor knjige «Dosje kuhinja» u kojoj ima fora preporuka, poput one da u restoranu nikada ne jedete ribu nedjeljom (zašto? Jer je od četvrtka) i da komotno možete baciti svih milijun noževa koje imate doma jer je sve što vam treba jedan jedini nož koji siječe kako Bog zapovijeda… no većinu vremena Antina knjiga iritira za popizdit jer se on iz petnih žila trudi taj (meni) dozlaboga dosadan svijet profesionalnih kuhara prikazati kao strašno cool mjesto puno seksa, droge, nesputanog hedonizma i sitnog kriminala. Čime mi ga ne čini ništa zanimljivijim. Javier Bardem i Clive Owen koji kao od majke rođeni tumače u koja jela se stavlja ljutika bili bi mi nasmrt dosadni.

Iz tog razloga sam prva koja glasa za to da se izume nekakve pilule koje će sadržavati sve hranjive tvari potrebne ljudskom organizmu i da nas se konačno oslobodi muka. Pa kad se par puta godišnje baš zaželiš okusa paškog sira, pašticade s njokima i sacher-torte, idi brate u dućan, kupi, pripremaj i izguštaj se.
Iz tog razloga ne kužim fine restorane. Ok, volim otić do Zvonca na roštilj, u Takenoko na wok i onaj predobri desert s pjenom od sezama, Rossini mi je ostao u dobrom sjećanju… ali govorim o STVARNO finim restoranima. Onima gdje dobiješ deset slijedova koji se sastoje od prekrasno aranžiranog zrna graška u umaku od prepeličje sperme. Zovite me neukom seljančurom, ali ja za to stvarno nemam senzibiliteta. Nije da nisam hedonist. Uživam u dobrom dizajnu, umjetnosti, masažama, koktelima, vinu, seksu. Ali ovo. Gledala sam neku emisiju s Goranom Milićem gdje je on u sklopu svojih putešestvija jeo u nekom če-če restoranu u Austriji. Jedan od slijedova sastojao se od goveđe hladetine sa špinatom, namaza od riječnih rakova i kreme od vanilije. Skoro sam se ispovraćala po kauču i to NE zato što sam tada bila u prvom tromjesečju trudnoće.
A steak mu je bio toliko krvav da je mogao mirne duše izaći na proplanak i zagrist u prvu kravu simentalku. Sentimentalku. Simultanku.
Where's the beef?

A tek oni što su opsjednuti zdravom hranom?!
Ok, nisam glupa te shvaćam da je karfiol zdraviji od milkshakea iz McDonaldsa. Ali budimo realni, ljudi: zdrave hrane nema. A pogotovo to nije soja. Zdrava je ona hrana koju ste ubrali u vlastitom vrtu koji se nalazi na tajnovitom otoku usred oceana gdje još nije doprlo nikakvo zagađenje, nikakve tvornice, auti, otpadne vode i ideje o monokulturi. Ups, my mistake. Ako posjedujete takav vrt, hrana iz njega vjerojatno je radioaktivna jer su baš pokraj vašeg otoka radili nuklearne pokuse.

Što je najbolje, naša kultura je postala opsjednuta hranom. Sa svih strana ti na glavu padaju nekakvi recepti, svi na televiziji - kao što smo već zaključili - nakuhavaju li nakuhavaju, ljudi s diplomom iz filozofije i sociologije razgovarali bi samo o tome kojom su markom sojinog ulja začinili svoj jučerašnji makrobiotički objed, po talk-showovima psiholozi, političari i manekenke kukaju periodično o tome kako smo predebeli/anoreksični, dijete ulaze i izlaze iz trenda dinamičnije nego cipele…
no place to run, no place to hide…
Molim vas, dragi stričeki znanstvenici, manite se kontracepcijskih pilula i božje čestice, smislite nam nekakve hranjive tablete.