karizmatizam

Metanoja

U Novom zavjetu grčka riječ koja najviše odgovara hrvatskom pojmu obraćenja je »metanoja«. Ona je bogata sadržajem i znači u prvom redu duboku promjenu u čovjeku, promjenu mentaliteta, životnih stavova. Kad se to hrvatski kaže s riječju »obraćenje«, onda to znači da vjernik treba pred sobom i zajednicom priznati da ne ide uvijek u pravom smjeru u odnosu na Božji zakon i da mu se valja okrenuti, tj. obratiti. To je uvijek onaj trenutak kad čovjek shvati svu težinu i ludost grijeha, kad osjeti kako je grijehom ranio onoga koji ga najviše ljubi, kad osjeti da to više ne želi i da neće učiniti. Takav trenutak uz žaljenje zbog grijeha povezan je i s odlukom promijeniti svoje ponašanje i svoj život i opredijeliti se za Boga. Svaka ispovijed bi zapravo trebala u vjerniku probuditi upravo takve osjećaje i odluke. Možda se nažalost danas često događa da se vjernici ispovijedaju, ali se ne obraćaju i onda sam sakrament ne ispunjava čovjeka onim mirom i radošću kojim zrače evanđeoski susreti u kojima je Krist raskajanim grešnicima opraštao i vraćao nadu.

Obraćenje kao doživljaj susreta

Kod obraćenja vjernik pomišlja na trenutke koji su ljudima značili život. Najklasičnije obraćenje je sigurno ono kod svetoga Pavla. Crkva slavi u svom kalendaru čak i blagdan tog događaja, i to svake godine 25. siječnja. To je događaj, to je susret. Sveti Pavao to neće nikada zaboraviti i u svojem životu očito je to često spominjao, kako daju naslutiti Djela apostolska a i neke njegove poslanice. Gotovo detaljno opisuje sveti Luka u Djelima apostolskim taj trenutak. Sveti Pavao, tada još samo Savao, ide u Damask s nakanom uhititi kršćane, kako je to činio već u Jeruzalemu i okolici. Kršćani su ga kao takvog poznavali i bojali su ga se. Međutim, Isus je imao druge nakane s njime. Na prilazu gradu dogodio se susret u znaku svjetlosti i glasa odnosno razgovora. Pavlu je bilo sasvim jasno da je to Isus. Njegov se život u tom času potpuno promijenio, on se obratio. Postaje pristalica Isusov, njegov učenik, njegov apostol. Doživljaj susreta bio je potresan.

Slično su krenuli za Isusom svi njegovi apostoli. Za sve je bio sudbonosan trenutak prvog susreta s Isusom i njegova poziva da ostave sve i da krenu za njim. Čudesno je kako su se usudili. Očito ih je fascinirala Isusova osoba.

Kod mnogih svetaca zapisani su slični trenuci njihova radikalnog prianjanja uz Isusa, uz evanđelje. Kao da se otvore oči za ono najvažnije, za život u punini koji je nužno povezan s osobom Isusa Krista. Vjerojatno mnogim vjernicima danas, koji su kršteni kao mala djeca, nedostaje u njihovoj odraslosti taj sudbonosni susret koji kršćanstvo od tradicije i navike čini doživljajem, susretom i iskustvom.

Obraćenje kao proces

Kršćani su ipak ljudi koji se trebaju neprestano obraćati i obnavljati u svom hodu za Isusom. Tako obraćenje postaje svakodnevni proces, budući da je čovjek dionik slabe ljudske naravi koju neprestano treba krotiti i ispravljati. I sveti Pavao je pored dubokog trenutka koji mu je život značio kad je susreo Isusa ipak morao tri godine u pustinju, u samoću, da ispravno pokrene u sebi život po evanđelju, a i sam se često u tijeku svog života i apostolskih putovanja jadao na činjenicu da vidi ono što je dobro i što bi želio a čini ono što ne bi htio. Sveti Petar posebno, a i drugi apostoli, često je uz Isusa morao ispravljati neke svoje krive namisli, navike i želje. Dugo traje taj proces, zapravo cijeli život. Odatle u Novom zavjetu riječ »metanoja« zapravo znači sve ono što se hrvatski može prereći s dvije riječi: obraćenje, ali i pokora. Pokora je proces, vježbanje, askeza. Za ispravni kršćanski život, osim susreta sa živim Gospodinom i iskustva radosne vjere, treba i disciplinirani hod za Isusom, hod u redovitom životu kako to traže Božje zapovijedi i pravila duhovnog i vjerskog života. Tu je čovjek neprestano na ispitu svoje vjernosti.

Krštenje i ispovijed

Moglo bi se, kad bi kršćani istinski ulaz u Crkvu doživjeli kao susret s Isusom, sakramente kršćanske inicijacije (krst, potvrda i euharistija) prepoznati upravo po tom iskustvu bez kojeg nema živog i uvjerenog kršćanstva. Tako opredijeljeni za Isusa, kao što to krštenici i izražavaju po svojim krsnim obećanjima, definitivno su vezani uz njega i stali na pravu stranu života. Međutim, ipak se događa da kršćani opet prihvate grijeh kojeg su se odrekli, da se prepuste grešnim slabostima i đavolskim zavođenjima. Upravo radi te činjenice Crkva je prepoznala u Novom zavjetu dragocjenu priliku da kršćani, nakon prvog i najdubljeg iskustva oproštenja grijeha u sakramentu krsta, imaju Kristov uskrsnuli dar da dobiju i daljnje oproštenje grijeha u novom sakramentu kojim se želi vratiti sjaj krsne milosti. To je onda taj sakrament ispovijedi.

Kad bi kršćani bili do kraja vjerni krsnoj milosti, ne bi trebalo ni sakramenta drugog oproštenja grijeha, ispovijedi. Međutim, sada je taj sakrament darovan jer je potreban. Ipak svaka ispovijed nosi u sebi dubinu obraćenja i odluku nikad više. Svaka ispovijed vjernika vraća u neizrecivo iskustvo da smo djeca Božja i da na nebu imamo neizrecivo dobrog Oca.

Glas Koncila, broj 9 (1706), 4.3.2007.