Return of ALTEREGO

utorak, 16.07.2013.

THE NATIONAL i Zagreb se i dalje jako vole



Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National – onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

TheNational 02Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata. jer se nikome nije dalo doma...

Oznake: The National, koncert, Zagreb, Šalata, open air, live, 2.7.2013

16.07.2013. u 12:09 • 1 KomentaraPrint#

petak, 05.07.2013.

BON JOVI - doza br. 2 OPAKA!



BON JOVI – Italija, Milano, San Siro, 29.6.2013

Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sittajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“ ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s popularnog YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš JBJ i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.

Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert ukljućujući JBJ-a – ne znamo, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan killer spoj koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.

Naznake su bile vrlo dobre: JBJ se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i ko-autor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjaući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. „Huk San Sira“ je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – JBJ nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, JBJ-ov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – čovjeku nije za odreći izuzetan trud i rad – u samo mjesec dana pokazao je još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) taman toliko dobro a najčešće i odlično da nismo osjećali vakum zvan „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo a ono vokalima, dušom i tijelom.

Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u 30.-godišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I nama u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora a kamoli ne bendu i naročito JBJ-u koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“.
Nastavak je bio podignut za x stepenica u svakom pogledu, apsolutno su svi potegli u višu brzinu kao da su se natjecali tko će više dati te subotnje večeri. Što može biti bolje od toga za publiku, koja je uživala ko’ bubreg u loju?
Dobili smo jedan kilometarski bis koji je manje više bio očekivan, a onda i drugi koje je bio malo manje očekivan i treći koji nikako nije bio očekivan (fan request). Identično kao i na Springsteenu n JBJ-u niti bendu se nije dalo s pozornice pa su tako završili koncert na vremenu od 3 sata i cca. 3 minute. Vjerojatno im je ponestalo snage i preplavljeni emocijama nisu mogli više, pitanje je da li bi JBJ još smogao otpjevati koju a da bi zvučalo suvislo. Pametnome dosta, pa je tako zaključio da mu je bolje da ne kvari dojam ni sebi niti publici.

Dva detalja su bila naročito zanimljiva, na prvi put izvedenoj „Undivided“ na ovoj turneji po kojoj naš hrvatski fan club nosi ime (vratit ću se na to kasnije) spomenuo je prvi i jedini put Samboru, “tu smo pjesmu Richie i ja zajedno napisali…“ kao da im je to jedina koju su napisali zajedno. Drugi detalj je vezan za, a kog bi nego, Hrvate. Oboružani hrvatskim zastavama i transparentom „Croatia will „Never say Goodbye“ isposlovali su da je JBJ na drugom bisu otpjevao prvu strofu i refren „Never say Goodbye“ ali nije spomenuo Hrvatsku (ipak on nije Springsteen) možda i radi obzirnosti prema Talijanima koji su se zaista potrgali od truda te večeri. Ipak, hrvatska se “delegacija“ sretna i zadovoljna vratila kući.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!


Oznake: Bon Jovi, koncert, Milano, San Siro, live, Richie Sambora, italija, pop-rock

05.07.2013. u 14:23 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.07.2013.

THE NATIONAL - voli Zagreb i Zagreb voli njih i tako se svi vole



THE NATIONAL (+ Local Natives) – Zagreb, Šalata, 2.7.2013

Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National
– onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata, jer je bilo očito da se niti bendu niti Mattu a najmanje publici ne ide kući. Koncert The Nationala je prošao, a mi svi već jedva čekamo kada će opet (Žedno Uho?) objaviti novo gostovanje…

Oznake: The National, koncert, live, Šalata, Zagreb

04.07.2013. u 08:09 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 01.07.2013.

SIR PAUL MCCARTNEY - whoaaaaaaa, ste kada gledali legendu na djelu???



PAUL McCARTNEY – Austrija, Beč, Ernst Happel stadion, 27.06.2013.

On je samo jedan dio rock’n'roll ikona The Beatles ali svakako nacentralnija figura a sasvim sigurno „the next best thing“ za sve nas koji smo godinama daleko od mogućnosti naših baka i djedova koji su The Beatlese mogli negdje uloviti i uživo. Iako sam osobno veći poklonik onog drugog dijela stvarateljskog dueta Lennon-McCartney, ne pogledati barem jednom u životu Sira Paula McCartneya bila bi ogromna grehota. Ili kako bih ja rekla, svaki ljubitelj glazbe koji nešto drži do sebe jednostavno mora sve te legende jednom pogledati i uživo. To vam dođe kao obavezna lektira, s tom razlikom da se ta lektira „čita“ s posebnim guštom.

Takav ogroman gušt bio i svima nama, brojkom 40- tak tisuća ljudi koji su sinoć ugodno popunili lijepi Ernst Happel stadion. Iako, i dalje mi nije jasno kako Sir Paul nije na stadion dovabio znatno veći broj publike s obzirom da iako mu ova „Out there!“ turneja već traje i još će potrajati ipak sve skupa brojkom nema toliko koncerata. Na kraju se ispostavilo da iako je u par navrata rečeno, ovo nije njegova posljednja turneja. Dakle za sve koji nisu otišli na Maccin koncert neka im bude jako žao, ali neka ne propuste sljedeću priiku ako je bude.

Macca je koncert počeo rano prije pola devet i bez pregrupe što je bila prva najava da ga i nakon svih ovih godina i dalje jako veseli nastupati na koncertima, a kada uzmete u obzrir da čovjek ima već 71 godinu, to je zaista za divljenje.

Prva trećina koncerta je prošla u većem omjeru njegovih i Wings pjesama, nego The Beatles koje je ostavio za „Big Bang“ drugu polovicu koncerta. Vjerojatno ciljajući na pravocrtnu liniju uzlazka dinamike koncerta, prva je polovica bila mirnija, suptilnija i onima koji nisu specijalno oduševljeni njegovim solo pothvatima, kao ja, pomalo praznjikav dio koncerta, iako se velika većina publike itekako dobro zabavljala i uživala.

Lako i ležerno izmjenjivanje gitara, šprehanje na solidnom englesko-njemačkom uz pričanje pošalica – Macca je itekako fun izvođač. Starog kova doduše i sasvim sigurno netko tko nikad nije bio i nije trebao biti onaj punokrvni frontman kakav je kasnije postao Mick Jagger, Freddie Mercury, danas Spingsteen da nabrojim samo neke – na kraju krajeva i nije trebao ništa činiti: godinama je bio sve jako jednostavno, čim bi The Beatles kročili nogom na stage krenulo je vrištanje publike (znamo kojeg dijela) i zadnje što je njima, dakle Macci ili Lennonu trebalo je izgraditi se kao frontman. Zaista, čemu. No to i jest dio koji sam recimo ja primjetila sinoć – Macca je legenda i time je sve rečeno, da i najgluplje komunicira s publikom opet bi bilo u nekoj drugoj dimenziji.

Bend koji prati Sir Paula je skup genijalnih muzičara koji su ipak „bend“ ne plaćenici. Kako je velika razlika kad se legendarne pjesme bilo Mccarneyeve ili one The Beatlesa odviraju žarom i snagom kojeg daje pravi punokrvni i srčani bend a ne ono što daju „svirači“. Svaka čast.

Prvi vrhunac koncerta bila je fenomanalna poluakustična „My Valentine“ koju je odsvirao za klavirom i koju je posvetio svojoj novoj supuzi Nancy. Ubrzo nakon nje dobili smo predivnu „The long and winding road“ u koju sam se zaljubila kada ju je prepjevao Peter Frampton, pa još jedan killer s „Eleanor Rigby“. Nekako od trenutka kada smo odcupkali „Ob-La –D, Ob-La-Da“ koja je i dan danas genijalna lakocupkajuća pjesma koja ti razdraga srce, prvi „spektakularni“ dio bio je na samom kraju regularnog dijela koncerta na jednoj od svojih najboljih pjesama napisanoj za film o Jamesu Bondu, a po mome i možda ponajboljoj Bondovoj stvari ikada „Live and Let Die“ sijevali su „munje i gromovi“ – efektan vatromet naglasio je krešendo refrena. Uz epsku „Hey Jude“ Macca se oprostio kao od publike, a stadion jei dalje brujao „Na na na na …“ pozivajući na neminovni bis.

Dobili smo dva dugačka. „Yesterday“ nam po miljunti put tako lako slomi, a „Helter Skelter“ ti da do znanja tko je tu smislio rock’n'roll „in the first place“.I onda kao da njemu i nama nije bilo dosta „infarktnih“ stanja, odvalio je fenomenalni „triptih“ Golden Slumbers- Carry That Wight – The End. Wow!

Rezime: 38 pjesama, i više od 2 sata i 45 minuta. Sve pjesme su bile izvedene u originalnim tonalitetima i niti jednom se nije “prošvercao” s glasom da bi mu bilo lakše Trebam li zaista još IŠTA dodati?


Oznake: The Beatles, Ernst Happel stadion, Beč, Austrija, koncert, live, paul mccartney

01.07.2013. u 08:17 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< srpanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Komentari da/ne?

CLICK on the UK flag or HERE - returnofalterego.tumblr.com for English version!!

blogging... music, text & photo...


© copyright by Anastazija Vržina, 2005-2014.
Sva prava pridržana/ All rights reserved.


Sav sadržaj na ovom blogu autorski je zaštićen, stoga tražite dozvolu za korištenje il' će bit frke.

službene stranice/ official pages:
Anastazija's Official Site
Anastazija's Twitter
Anastazija's YouTube video Channel

čitajte me i na:
venia-mag.net
cmar-net
ravnododna.com
BLOG.HR

Mailto: CLICK here!



pretraživanje returnofalterego.blog
Loading


najava događanja - koncerti

srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria

kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska

rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb

listopad 2014.
01.10. Rage, Budimpešta
11.10. Future Islands, Zagreb, Močvara
20.10. Deathstars, Budimpešta, A38
21.10. Anathema, Beč, Szene
22.10. Deathstars, Beč, Szene

studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle

prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice

izvještaji/ recenzije

koncerti u slici i riječi:
malo zapela s updatiranjem :)
LENNY KRAVITZ + RAPHAEL SAADIQ 2011, Zagreb
THE HUMAN LEAGUE 2011, Zagreb
RAMMSTEIN + DEATHSTARS 2011, Zagreb
HURTS 2011, Zagreb
GEORGE MICHAEL 2011, Zagreb
APOCALYPTICA 2011, Zagreb
KORN 2011, Zagreb
ARCADE FIRE 2011, Zagreb
BON JOVI 2011, Zagreb
JOE COCKER 2011, Zagreb
SHAKIRA 2011, Zagreb
HLADNO PIVO 2011, Zagreb
ADASTRA 2011, Zagreb
ROGER WATERS "THE WALL" 2011, Zagreb
THE GODFATHERS 2011, Zagreb
FAITHLESS 2011, Zagreb
MAJKE / PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS 2011, Zagreb
PLAN B 2011, Ljubljana
NENO BELAN 2011, Zagreb
MALEHOOKERS 2011, Zagreb
RUNDEK CRGO TRIO, 2010 Zagreb
ĐORĐE BALAŠEVIČ 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ 2010, Zagreb
WHITE LIES, PAUL GILBERT, CARIBOU, YANN TIERSEN, ATOMSKO SKLONIŠTE, RUBIKON, 2010, Zagreb
RICHIE KOTZEN, JOE BONAMASSA, JOE SATRIANI 2010, Zagreb
ERIC SARDINAS 2010, Zagreb
GUNS'N'ROSES + DANKO JONES, 2010, Zagreb
THE GOSSIP 2010, Ljubljana
BILLY IDOL 2010, Ljubljana
RUBIKON 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ & GIBONNI 2010, Gradiška
MUSE & KASABIAN 2010, Milano
SKUNK ANANSIE 2010, Zagreb
DAVID GUETTA 2010, Zagreb
GIBONNI 2010, Varaždin
GIBONNI 2010, Zagreb
RAMMSTEIN 2010, Zagreb
SPANDAU BALLET 2010, Zagreb
DEPECHE MODE 2010, Zagreb
AUSTRALIAN PINK FLOYD SHOW 2010, Zagreb
THE 69 EYES 2010, Zagreb
PARNI VALJAK 2009, Zagreb
PET SHOP BOYS 2009, Zagreb
BACKSTREET BOYS 2009, Zagreb
SIMPLE MINDS 2009, Split
THE CULT 2009, Zagreb
VOODOO LIZARDS 2009, Varaždin
U2 / SNOW PATROL 2. dan 2009, Zagreb
U2 1. dan 2009, Zagreb
BRUCE SPRINGSTEEN 2009, Udine
CARLOS SANTANA,ERIC BURDON, SOLOMON BURKE 2009, Varaždin
RAZORLIGHT, PRIMAL SCREAM, THE CHARLATANS 2009, Zagreb
SIMPLY RED 2009, Ljubljana
SINEAD O'CONNOR 2009, Ljubljana
TONY CETINSKI 2009, Zagreb
NIGHTWISH 2009, Zagreb
BEYONCE 2009, Zagreb
ERIC SARDINAS 2009, Zagreb
ZDRAVKO ČOLIĆ 2009, Zagreb
TBF & St!llness 2009, Zagreb
BLACKMORE'S NIGHT 2009, Zagreb
PRLJAVO KAZALIŠTE 2009, Zagreb
ZA ĐORĐA NOVKOVIĆA 2008, Zagreb
GIBONNI 2008, Zagreb
WITHIN TEMPTATION 2008, Zagreb
MUSE 2007, Zagreb
IGGY POP, CHK CHK CHK, HOLD STEADY 2007, Zagreb
SONIC YOUTH, NEW YORK DOLLS, HAPPY MONDAYS 2007, Zagreb
THE CULT, ILL NINO, MAJKE, THE SCORPIONS 2007, Koprivnica
INXS 2007, Zagreb
KAISER CHIEFS, PLACEBO, QUEENS OF THE STONE AGE 2007, Zagreb
MICK HARVEY, PAUL GILBERT, HARMFUL, DIRTY THREE, GIPSY KINGS 2007, Zagreb
HLADNO PIVO 2007, Zagreb
KOOL & THE GANG 2007, Zagreb
VATRA RAMIREZ 2006, Zagreb
SEAL 2006, Zagreb
PUBLIC ENEMY 2006, Zagreb
MARIZA + TAMARA OBROVAC 2006, Zagreb
GIBONNI 2006, Zagreb
SIMPLY RED 2006, Pula
JOE SATRIANI 2006, Zagreb
VROOOM, URBAN 2006, Zagreb
SISTERS OF MERCY 2006, Zagreb
SIMPLE MINDS 2006, Zagreb
DEPECHE MODE 2006, Zagreb
SIDDHARTA 2001, Zagreb


fotoputopisi:
putopis Australija I
putopis Australija II
putopis Australija III
putopis Australija IV
putopis Australija V
biljke Australije

pretraživanje po arhivi

recenzije filmova:
Apocalypto
MOTOVUN: prvi dio
MOTOVUN: drugi dio
Grad svjetla
Australia
Wrestler
U vrtlogu igre

priče:
Vaya Con Dios
Mika
Paranoia
Mjesto na kraju svijeta
Titovi nogometaši
29.11.
River's run (Pod mostom)
Neznanac
Za šaku kikirikija i patriotizam
Samo jednom se grebe (pismo jednom uredniku)
Ispovijest jednog psa


poezija:
...nastavit će se
Peron 3
Cesta za nikuda
Prođi me dalje
uz foto "U sumrak" 02
uz foto "U sumrak" 03
uz foto "U sumrak" 04
uz foto "U sumrak" 05
uz foto "U sumrak" 06
uz foto "U sumrak" 07
uz foto "U sumrak" 08
uz foto "U sumrak" 09
December, 31 (31. prosinac)
uz fotos "Arhitektura noću" 01
uz fotos "Arhitektura noću" 02
uz fotos "Arhitektura noću" 03
Bezimena
Prolazi ponoć
Zvezdana prostirka
Snivaj noćas
Bezizlazno je to
Proljetni Blues
Move into my life

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se