srijeda, 25.11.2009.

o istinitosti dječjih priča

Danas samo kratko.
Jučer sam prvi put bila na sastanku forumašica s Radionice Snova. To je sve funkcioniralo savršeno do jednog trenutka, kad su me pitale za dragog. Ja sam, naime, blesava klepetuša, te gotovo sve o meni možete saznati samo čitajući moje fejzbučke statuse i komentare. Naravno, pod uvjetom da ste na listi mojih frendova (stvarnih ili virtualnih).
I onda je krenulo „ma što će ti to?“, „svaki je muškarac zamjenjiv“ i slično. A kad su čule da mi je tek 24, onda je krenulo i sa „ah, da, to su te godine“.

Ja sam se samo smiješila.

A onda sam cijelim putem do doma tražila najmračnije puteve da nitko ne vidi kako plačem. Žešći zajeb kad živiš u centru.

Ne prihvaćam njihove riječi kao nešto loše, one imaju sa čime potkrijepiti svoje savjete. Ja zapravo i nemam ništa osim lude zaljubljene glave koja vjeruje da je ovo ono pravo, i da možemo sve pobijediti.

Kaže se, na greškama se uči, no naknadno je došla i ona da samo budale uče na svojim, a pametni na tuđim greškama.

Jesu li samo moje forumaške kolegice imale tu nesreću da nikad nisu našle svoju srodnu dušu, ili sam ja dovoljno glupa da povjerujem u dječju pričicu da takvo što stvarno postoji?

Pomozite ovoj zbunjenoj zatelebanoj kokoški!

Do iduće prilike pozdravlja vas Lipsy!


Seni seviyorum, Z...

| 17:25 | Komentiraj (15) | Print this! | #

subota, 21.11.2009.

ručice u pogonu

Rekoh, nastavit ću s tradicijom pisanja posta svaki treći dan. I naravno, čim ispljunem to pred svekoliko pučanstvo, inspiracija nestane. Istina, možda se nekima može činiti da je ni dosad nikad nije bilo, al eh, kao što rekoh, teško je razumjeti puteve mog perverznog uma.

Bučkuriša u glavi ima svakakvog, no obzirom da ne želim otjerati i ovo malo vas što me pratite, neću sada izliti mlaki sadržaj tog kotlića pred vas.

Umjesto toga, da ipak ostanete u toku što vaša fizičarka radi kad god stigne:

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Samo da vas podsjetim da dobrotvorna akcija traje i dalje, pod promijenjenim imenom, "Dajmo joj da ide u Izmir", te da se ne ustručavate javiti mi se na neki od mejlova navedenih u boxu - najbolje na gmejlač, taj se pregledava svaki dan po nekoliko puta.

Do idućeg vas susreta pozdravlja vaša fizičarka Lipsy!wave

| 17:22 | Komentiraj (11) | Print this! | #

srijeda, 18.11.2009.

stodvajspeti po redu, o piljenju prvi

Skužila sam da sam zadnjih par postova napisala u razmaku od po tri dana, pa sam nekak odlučila nastaviti s time.
Danas samo kratko, ionako nemam puno vremena.

Iritira li vas kad apsolutno nepoznata vam osoba zalijepi svoje oči za vas?

Mene da. I najdražu mi ženu, Schmutzi.
Ona je u zadnjih par dana/tjedana imala više susreta s tramvajskim babama koje su piljile u nju ili dragog joj. I to ne jedan pogled i gotovo, ne da se zakopa u vlastite misli, pa i ne kuži kaj gleda (ovo se meni događa, pa ako naiđete u tramvaju ili busu na gigantsko crvenokoso čudovište koje blentavo pilji u vas, znajte da vas zapravo ne vidim, jer sam negdje drugdje, vrlo vjerojatno u Izmiru), nego iritantno znatiželjno piljenje, ono koje vas natjera da pomislite "jel imam nekaj na faci?", "jesam se negdje zmazala?" ili naprosto "kako bi joj glavu otkinula...".
Ja sam pak ranim jutrom danas išla do faksa. Busom, naravno. Nakon valjda tri sekunde je lik preko puta mog stajaćeg mjesta uspio odskenirati svaki milimetar mog tijela. A gledajući visinu, tu ih je već 1810. I okej, navikla sam već na takve, ali pobogu, koji te vrag tjera da ne mičeš oči s mene tijekom cijele vožnje??!

Schmutzi je reagirala u oba slučaja, ja sam se samo pravila ko da niš ne kužim.

U redu, tko sam ja da ikome zapovijedam gdje da gleda tijekom vožnje?
No ako takvo očito piljenje čini predmetu gledanja putovanje izrazito neugodnim, zašto se onda i ne bismo izborili za svoje pravo na ugodno putovanje?

Malo sam mutava danas, uzmite u obzir da sam se probudila u 5 ujutro (ničim izazvana!), i da sam tek prije par minuta popila zadnji gutljaj svoje jutarnje kave (skuhala sam ju sad oko 9, iliti 21, da ne bi bilo zabune).

Do idućeg vas susreta pozdravlja vaša Lipsy!

(seni seviyorum, mišu moj)

| 23:34 | Komentiraj (7) | Print this! | #

nedjelja, 15.11.2009.

Beznadno

Teško je.
Ja to ne mogu.

Autosugestija je kurva.

Kad strahujem za ishod neke situacije, i u glavi napišem scenarij za film katastrofe vrijedan Oskara, onda će se vrlo vjerojatno to i ostvariti. Tak to nekak ide, s tim da mislim da nisam jedina kojoj se to događa.
Kad je neki težak zadatak preda mnom, i kada pizdim kako ne mogu, kako je užasno, kako je teško, onda i neću uspjeti.
A zapravo je stvar u tome što svoju koncentraciju krivo usmjerim, u očajavanje i stvaranje najcrnjih predodžbi, umjesto da se maksimalno posvetim rješavanju. Prilično sam sigurna da tijekom cijelog mog životnog vijeka preda me nije stavljen nijedan zadatak koji ja nisam bila sposobna riješiti.
Kad pogledam unazad, nasmijem se pri spomenu na neke kakti grozomorne ispite koje "nikako ne mogu položiti".
Neke i jesam polagala po 3 puta, ali najbitnije u cijeloj priči jest da sam ih na kraju ipak nekako položila. I ama baš svaki put sam poslije lupala glavom u zid što sam slušala druge i vraga na svom desnom ramenu kako mi šapću da je nemoguće to proći.

Mislim da nikad to neću iskorijeniti, ali drago mi je što je s godinama došlo i ponešto mudrosti (mada se ne ukazuje prečesto), pa sad u te svakodnevne borbe ulazim s puno više samopouzdanja i snage.
Nekad padnem, no bitno je da sam naučila ustati, otresti prljavštinu i krenuti dalje jača.



I sam znaš da ništa u životu ne dolazi na pladnju.
2 dana nisu nikakvo mjerilo.
Možeš to. I hoćeš. Trebao bi to znati. Ja znam.

Do skorog vas tipkanja pozdravlja vaša Lipsy!wave

| 21:21 | Komentiraj (5) | Print this! | #

četvrtak, 12.11.2009.

Perverzni mali svijet

Danas vam, dragi moji, dopuštam da uđete u moj mali perverzni svijet. Ne pričam sad o vezanju, bičevanju, zlatnom tušu, možda neki drugi put.

Pojam romantike je dosta individualan, no nekako se u većini slučajeva svodi na giga ljiga spike tipa večerica uz svijeće, gledanje zvjezdica i slično. Samo da se zna, nemam ništa protiv toga, dapače, uživam u tim odurno sladunjavim stvarima. Otkrit ću vam kako u mojoj glavi izgleda savršeno romantični izlet za dvoje (prilično sam slobodoumna, i ne osuđujem ako netko preferira romantiku u troje, četvero ili trinaestoro, no ja sam malo sebično đubre koje nije sklono dijeljenju određenih stvari), zapravo, kako izgleda kada izleti iz moje glave.


Počelo je ranom zorom 28. listopada o.g. (iliti ove godine, za one kojima logika nije jača strana).
Oh, tako neočekivano, uz silne pripreme i savršen plan kako sve stići, na kraju smo ipak pjevušili "Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel...". Ipak, stigosmo. Čak i prefinu Iličku pizzu kupiti, kojom smo se počastili tek u vlaku jer prije vremena nije bilo. Naravno, tek kad je bilo prekasno shvatili smo da nismo kupili vodu, i da ćemo do našeg odredišta žeđati. Dakle, idućih sat i pol vremena.
Za one žedne perverznih detalja, riječ je bila o vlaku B 311, Zagreb - Ljubljana - Villach. Prema nekim izvorima eurocity, prema nekima ne. Nije ni bitno. Krenuli smo u 9:00.

S našim je graničarima, za divno čudo, sve prošlo u redu (inače se redovito ostvaruje ono - ko će koga nego svoj svoga). A onda smo ušli u Zlo..., ops, Sloveniju. Dobova.

Nemamo nikaj za cariniti, ajmo dalje. Da, da, evo dokumenata.
Pa gleda, pa provjerava. Izgovara naša imena na izrazito smiješan način.

- Idete u Zidani most?
- Da

(pogled ispod oka)

- Svrha putovanja?
- Turistička

(pogled "nekaj nije skroz čisto s ovima")

- Kolko ostajete?
- Samo danas
- Prtljaga?
- Ovi ruksaci
- Kaj ima u Zidanom mostu??? (pogled prepun neshvaćanja)
- Pa mostovi, vlakovi...

(zabrinuti smješak, ovi nisu normalni, bježim čim prije)

I krenuli dalje. E, da, pošto sam rekla da je ovo izlet u moj perverzni mali svijet, well, dobrodošli.
Do Dobove nas je vukla Brena, naša domaća lokomotiva (što se ne bi reklo po imenu), ako ćemo precizno, 1142 014.

Za neznalice, ovo je Brena
Photobucket

U Dobovi su naše vagone prikačili na guzu Taurusu, Siemensovoj lokomotivi, najjačoj elektri postojećoj (u slučaju dezinformacija, svoj gnjev nemojte usmjeriti protiv mene, jer informacije crpim iz jednog izvora, i to onog koji dolazi pod crvenom zastavicom...šmrc).

Ovo je Taurus. I zgleda impresivno, kaj ne?
Photobucket

Većinu puta pruga prolazi uz samu Savu, što bi bio prekrasan prizor da nije načrčkano gomilom hidroelektrana putem. Mislili smo da će nas vrijeme zeznuti, jer smo bili u magli većim dijelom puta kroz Sloveniju, ali uspješno smo otpuhnuli maglu. Kad se mala ustašca slože...

A sad malo vlakova. Čim smo stigli, proučili smo vozni red na kolodvoru, i odlučili pričekati iduća tri vlaka koji trebaju doći, pa se onda baciti u potragu za dućanom usred slovenske pripizdine.
Možda nije lijepo od mene što tako etiketiram ovo mjesto, no uz 332 stanovnika u mjestu za koje nisam sigurna ima li išta što bi se nazvalo centrom, i za koje čisto sumnjam da ima dućan osim onog kioska na kolodvoru, ne bih ga baš nazvala velegradom.

Prvo nas je iznenadil teretnjak, koji naravno, nije bio na voznom redu (sumnjam da je od neke koristi putnicima).

Ak se ne varam, lokomotiva koja ga vuče naziva se "Mofa"
Photobucket

Ovo desno u crnom bila bi vaša najdraža blogerica. Možda i niste svjesni toga, ali to sam ja.
No dosta samohvale.
Učimo malo o vlakovima.
Ovo je Desiro, poluniskopodni vlak koji zgleda kul i spejsšatli izvana, a iznutra ništa bolje od prosječnog zagrebačkog tramvaja.

Iz Maribora
Photobucket
Dupli iz Dobove
Photobucket
Na peronu, svaki na svom kolosijeku, ups, tiru.
Photobucket

Jedan stariji elektromotorni vlak, Gomulka, meni izrazito ružne vanjštine, a ni unutrašnjost nije pretjerano svjetlija, osim ako ste ljubitelj socijalističkog dizajna. No svojevrsna legenda. Pred povlačenjem su, tako da smo imali idealnu priliku voziti se s njom dok se još može.
Photobucket

Nakon fotkanja vlakova i šoka nakon pljačke na kiosku (za bocu jodice s jopticama iliti mineralne platili smo cca euro i pol. điberi.), krenuli smo u protezanje vlastitih ekstremiteta, pa smo se popeli na malo višu poziciju, kako bi uslikali kolodvor i priloge iz ptičje perspektive.

Photobucket

Oba mosta premošćuju Savinju. Naravno, vi znate da je vaša fizičarka veliki fan mostova i vlakova, pa shvaćate njenu fascinaciju ovim mjestom.

Krenusmo dalje, odlučili smo posjetiti mjesto najbliže Zidanom mostu, Radeče.
Inače, fotić je u međuvremenu riknuo, pa su daljnje fotke fotkane mobitelom, i uslijed toga, lošije kvalitete.

S jednog željezničkog mosta fotkan drugi, dok odraz cestovnog vidi u vodi
Photobucket

Ah, da ne zaboravim, ovak zgleda kad se približite kolodovorskoj ogradi
Photobucket
Photobucket

Daklem, krenuli smo u Radeče, gdje je jedan divni pješački most, no obzirom da sam neki dan formatirala disk i izbrisala sve fotke sa kompa, a ove nisam stavila na photobucket, i obzirom na moju lijenost, nisam pretraživala po cedejima, pa ćete ostati uskraćeni za sličicu tog mosta. Preživjet ćete, nekako sam sigurna u to.

O slovenskim đukelama

Prešli smo most i odlučili krenuti prema centru mjesta, no ispred prve kuće u selu zamijetili smo ovećeg psa kako sjedi. I pozorno nas promatra. I sad, ne znamo je li svezan, ne znamo je li opasan, ne znamo ništa. Ah, krhko je znanje. No, vidjesmo da se neka žena muva onuda i da ju pas ne ferma ni pol posto, pa smo se nekako ohrabrili i krenuli. Ali vaj! Žena je očito gazdarica, a pas, koji je bio nestao iza ugla kuće, odjednom se zatrčao prema nama, lajući. S tim da izdaleka nismo mogli dobro procijeniti njegovu veličinu, no sad smo vidjeli da imamo posla s ogromnim njemačkim ovčarom. Deračina, i trk. Pas je nastavio trčati prema nama, a gazda, koji se u međuvremenu pojavio prvo se smijao, a onda sjetio pozvati psa nazad. Mrak.
Inače, do sela se može doći preko 2 mosta, s tim da je do idućeg još cca kilometar i pol pješačenja, pa smo procijenili da nije vrijedno toga.
Umjesto toga, odlučismo se zaputiti na drugu stranu, malo razgledati, i naći most preko kojeg bi se mogli vratiti na onu stranu gdje je kolodvor. Btw, Radeče je cca 4 km udaljeno od Zidanog mosta.
Putem smo pitali nekog čiču koliko ima do prvog mosta, kaže, pa oko 10 km. Gledamo se, khm, pa možemo to, znači da onda imamo još otpr 5 km vraćanja do Z.M., dakle, sveukupno oko 15 km za prepješačiti. Pisovkejk za nas.

Pogled na stranu kojom smo došli do Radeča
Photobucket

ovdje se vidi i dio puta pred nama (a s desne strane oštro oko može primjetiti gdje ide pruga, te stupove KM - kontaktna mreža)
Photobucket

Hodasmo neko vrijeme, mislim da nije bilo duže od pola sata, usput prošli pokraj kuće s malim živčanim cuckom na baterije koji se nije htio ugasiti. Nije bilo opasnosti od njega, ionako je bio iza ograde. Naišli smo na bakicu na prastarom Tomosu (u Sloveniji ih svi voze), od koje smo saznali da je to mjesto 10 km udaljeno (iako smo već prehodali par km), i da onda otamo imamo još 10 km do Z.M. Nekako smo se dogovorili da se ipak vraćamo. Naravno, opet nas je mali na baterije iritiral svojim lavežom, sam kaj je ovaj put zbudil nekog mješanca koji je očigledno imao nešto rotvajlersko u sebi, čiji lavež nije bio nimalo zanemariv, i koji je lajnu kojom je bil vezan natezal takvom krvoločnom silom da smo počeli trčati ko budale za slučaj da sajla popusti. Fala bogu, pa nije.
Vratismo se do kolodvora, a onda je mog dragog spopala želja da vidi kak zgleda dalje kud vlak ide, meni se nije dalo, al isto tak mi se nije dalo samoj čamiti na kolodvoru, pa sam zanemarila bol u koljenima i krenula s njim cestom iznad pruge. Ovdje je bila samo jedna nadrkana pudlica, niš posebno.

Spustili smo se do cestovnog prijelaza i natezali oko toga trebamo li se vratiti cestom ili uz prugu, a onda smo primjetili jednu zgodnu instalaciju pokraj pruge.
Naime, otkrili smo žičaru na ručni pogon, koja se pokreće pomoću kolotura, i koja spaja dvije obale Save. Postavljena je zbog planinara da ne bi morali pješačiti satima da bi prešli rijeku, ispod nekog planinarskog doma. Ja sam, naravno, bila kukavica i rekla odmah "nema šanse!", al dragog je to kopkalo, i kopkalo, i nije mogao okrenut se i otići, iako mu ja nisam mogla garantirati da ću ga uspjeti vratiti nazad, te da bi vrlo lako mogao ostati u toj kabini visjeti iznad Save. Pa smo ostali, on je ušao u tu kabinu, i dogovorili smo se da ga vozam samo do polovice rijeke, i da ga vraćam nazad dok još imam snage. No, kako je on krenuo, ja sam skužila da dvoje planinara čeka s druge strane, pa je morao ići do kraja, htio, ne htio (a htio je). Pa je onda teta planinarka prešla na moju stranu, a onda su me počeli natezati da se i ja vozam, da je sigurno, da je super. Pa sam ušla. I preživjela. Dvaput (druga opcija je bila pješačiti kilometrima i ponovno se družiti s dragim pesekima).

Ah da, zakidam vas na fotkama!

Nekako u vrijeme kako se moj dragi smjestio u kabinu žičare, iza mojih leđa pojavio se Pendolino, Fiatov vlakić, koji je Slovencima ko nama nagibni, imena Intecity Slovenija (ICS), i koji je onak, blago fensi, pa mi nije bilo druge nego okinut ga. To je iziskivalo slijedeće - držanje kolotura na mjestu, dok je moj dragi u kabini, a njegova masa i nije zanemariva, to jednom rukom, drugom rukom (dakle, jedna ruka!) otvaranje torbe, vađenje mobitela, i fotkanje vlaka. Divim se samoj sebi kako sam multifunkcionalna!

Dakle, ovo je Pendolino (ne Topolino)
Photobucket

a ovo je kabina žičare!
Photobucket

ovo je cijela mašinerija uz prekrasnog modela koji pozira uz nju (i usput drži kolotur da kabina ne ode dalje, i da se vidi)
Photobucket

Umorni i gladni, ušli smo u Gomulku do Dobove, gdje smo pričekali EC iz Villacha da nas odbaci doma.

Zaključci - Slovenija je ljepša nego što sam očekivala
- Slovenske cucke očito ne hrane dovoljno, ili ih huškaju da polude na miris hrvata
- Sloveniju s razlogom zovem Zlovenija, pogotovo nakon danas, kad mi je došao račun iz Vipa za roaming, jer mi je jedna SMS poruka naplaćena 3,91 kn, dok bi me ista iz BiH došla četvrtinu te cijene. Europska unija...nabijte si ju u šupak!

Enivej. Romantika. Čista. Kaj ne?

Čitamo se uskoro, moguće da dolazim k sebi...pusa od Lipsy!

| 20:28 | Komentiraj (7) | Print this! | #

ponedjeljak, 09.11.2009.

transkontinentalno

Čovjek bi pomislio da su šokovi gotovi. On otišao u Tursku, ja sad samo moram čekati do Božića da ga vidim, uz usputno viđanje preko kamere.
A onda krene...
Prvo dođe tamo, mora se snaći za jednu noć za smještaj, a onda dobiva smještaj u domu. Ja sam prek frendice iz Berlina koja je naručila onu gomilu narukvica sredila njemu smještaj. Mislili smo, kod čovjeka u kući, al njemu je lik platio hotel da ima sav mogući komfor. Čudna nacija. Sve bi napravili da gost bude sretan. Još mu lik i večeru platio, nakon kaj ga je pokupio na aerodromu.

A onda je došao petak...

Pa ode u ministarstvo, di se sporazumijevao rukama i nogama, al kažu, sve super, samo nek ode prijavit se u dom. Ode on do doma, tamo opet jebade. Nitko ne priča engleski, našo jednog jedinog azerbeđanca koji mu je pomagao.
I sad, krene. Pa njega nema u registru, taj dom je osiguran samo za dvomjesečne tečajeve turskog, to mu piše u prihvatnom pismu. A onda se ispostavi da to stvarno piše. Sićušnim slovima, na turskom, kojeg on, da vas podsjetim, još uvijek ne zna jer ga tek treba počet učit.
I opet do ministarstva. I sad spika, oni će njemu izaći u susret, sredit će mu neki dom, al mora se sam snaći do ponedjeljka. (naknadno je saznao da su mu to oni trebali osigurati, al eh, nemreš pošten posao s turčinom srediti)

I dođe ponedjeljak. A-a, dragi moji, nije još gotovo!
Nalazi se s jednom srpkinjom koja je također dobila stipendiju za postdiplomski u Turskoj. Njoj su sređivali sve oko smještaja 2 tjedna.
Al zanemarimo to. U ministarstvu saznaje da on turski uopće ne uči u Istanbulu, već da je na popisu za učenje turskog u Izmiru, cca 350 km dalje.
Mrak. Naravno, čovjek se pokušava izboriti da ostane u Istanbulu, em je bliže, em ja tu imam sređen smještaj...osim toga, tko je i pomišljao na Izmir?
Uz gomilu natezanja i jada, imao je samo jedan izbor, a taj je otići u Izmir.
Jebiga.
Btw, avionska karta do Izmira je duplo skuplja nego do Istanbula.

Ali, stvari nekako ipak dođu na svoje. Frendica ima frendove iz Izmira :)

Mislim si, zašto se uvijek baš meni događaju takva sranja u životu?
Danas sam po petstopedesettisućiti put rekla da ne mogu više, da je dosta, da je gotovo. A onda sam opet ustala, jača.

Možda je to samo moj mehanizam samoobrane, ali uvjeravam se da je sve ovo zapravo dobro za nas. Jer mnogi ne dobiju priliku vidjeti što njihova ljubav može izdržati. Da mogu birati, ne bih ni ja odabrala ovo, ali s druge strane, izdržali smo već toliko stvari pred kojima bi mnogi pokleknuli, a ovo mi izgleda kao posljednja, najveća kušnja za nas. I znam da možemo to izdržati!

I da, stvarno osjećam toplinu zagrljaja ruku koje su negdje daleko, na drugom kontinentu...

Dakle, odsad me više neće veseliti kad vidim ovo, pisat će malo drukčije. Samo će zastavica i osoba s druge strane internetske veze biti ista.

Photobucket

Volim te, mišu moj...

P.S. Putopis je trebao biti objavljen danas, al mislim da ćete se strpit još neko vrijeme...maše vam vaša Lipsy!

| 21:34 | Komentiraj (10) | Print this! | #

petak, 06.11.2009.

Žvrljbrlj

Da, znam da je prošlo skoro 3 tjedna od zadnjeg javljanja.
Da, znam da nije u redu od mene.
Da, priznajem da sam najobičnija sebična kokoška.
Ne kajem se. Žalim slučaj.

Jučer je odletio za Istanbul.
Ja sam zadnjih par dana gotovo konstantno tulila, dok me on smirivao.
Na aerodromu sam se suzdržavala jer su mu starci bili tam, sve dok nije došao trenutak kad sam ga trebala pustiti iz zagrljaja na idućih mjesec i pol dana. Mislim da je taj trenutak jučer bio najtužniji u povijesti naše veze.

I onda začuđujuće olakšanje. Nije bilo suza. Nisam skakala od sreće, ali bila sam mirna. Bitno da je napokon počelo.
Jedino sam se kasnije rasplakala na najgluplju pizdariju, njegov status na fejsu, kako gleda mramorno more i pije efes pilsen. Tek je onda postalo stvarno. A ni činjenica da mi je kompjuter štekao nije bila olakotna okolnost. Al smo se kasnije uspjeli čuti preko gmejla.

A danas i prvi put vidjeti se preko kamere. Blažena moderna tehnologija.


Inače, zadnja tri tjedna bila su prepuna svega, između ostalog, bila sam dvaput u inozemstvu (BiH i Slovenija). Prvo na rolovanim ćevapima u Lončarima (BiH) - to je inače piletina punjena sirom i omotana slaninom, nešto prekrasno; a par dana kasnije u Sloveniji, u Zidanom mostu (mislim vam staviti fotke za par dana, pa se strpite).
Za par dana još nekoliko narukvica putuje za Berlin, a u ponedjeljak vjerojatno počinjem i raditi. Možda se bacim i na davanje instrukcija iz fizike i matematike.

Dajte mi još par dana da ovaj kaos u svojoj glavi dovedem u red, a onda me se čuvajte, neću vam dati mira.

Pusa vam od fizičarke.

Mišu...jojim te cerek

| 12:47 | Komentiraj (8) | Print this! | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © The devil inside - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (8)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (12)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Bla. Žlabr. Žvrlj. Tup.
Kaj mi se po mozgiću vrti.


usta, ops, prsti moji, hvalite me







the other: Moj kreativni

Photobucket


in case of emergency...pichzzz@gmail.com








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se