Pregled posta

Perverzni mali svijet

Danas vam, dragi moji, dopuštam da uđete u moj mali perverzni svijet. Ne pričam sad o vezanju, bičevanju, zlatnom tušu, možda neki drugi put.

Pojam romantike je dosta individualan, no nekako se u većini slučajeva svodi na giga ljiga spike tipa večerica uz svijeće, gledanje zvjezdica i slično. Samo da se zna, nemam ništa protiv toga, dapače, uživam u tim odurno sladunjavim stvarima. Otkrit ću vam kako u mojoj glavi izgleda savršeno romantični izlet za dvoje (prilično sam slobodoumna, i ne osuđujem ako netko preferira romantiku u troje, četvero ili trinaestoro, no ja sam malo sebično đubre koje nije sklono dijeljenju određenih stvari), zapravo, kako izgleda kada izleti iz moje glave.


Počelo je ranom zorom 28. listopada o.g. (iliti ove godine, za one kojima logika nije jača strana).
Oh, tako neočekivano, uz silne pripreme i savršen plan kako sve stići, na kraju smo ipak pjevušili "Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel...". Ipak, stigosmo. Čak i prefinu Iličku pizzu kupiti, kojom smo se počastili tek u vlaku jer prije vremena nije bilo. Naravno, tek kad je bilo prekasno shvatili smo da nismo kupili vodu, i da ćemo do našeg odredišta žeđati. Dakle, idućih sat i pol vremena.
Za one žedne perverznih detalja, riječ je bila o vlaku B 311, Zagreb - Ljubljana - Villach. Prema nekim izvorima eurocity, prema nekima ne. Nije ni bitno. Krenuli smo u 9:00.

S našim je graničarima, za divno čudo, sve prošlo u redu (inače se redovito ostvaruje ono - ko će koga nego svoj svoga). A onda smo ušli u Zlo..., ops, Sloveniju. Dobova.

Nemamo nikaj za cariniti, ajmo dalje. Da, da, evo dokumenata.
Pa gleda, pa provjerava. Izgovara naša imena na izrazito smiješan način.

- Idete u Zidani most?
- Da

(pogled ispod oka)

- Svrha putovanja?
- Turistička

(pogled "nekaj nije skroz čisto s ovima")

- Kolko ostajete?
- Samo danas
- Prtljaga?
- Ovi ruksaci
- Kaj ima u Zidanom mostu??? (pogled prepun neshvaćanja)
- Pa mostovi, vlakovi...

(zabrinuti smješak, ovi nisu normalni, bježim čim prije)

I krenuli dalje. E, da, pošto sam rekla da je ovo izlet u moj perverzni mali svijet, well, dobrodošli.
Do Dobove nas je vukla Brena, naša domaća lokomotiva (što se ne bi reklo po imenu), ako ćemo precizno, 1142 014.

Za neznalice, ovo je Brena


U Dobovi su naše vagone prikačili na guzu Taurusu, Siemensovoj lokomotivi, najjačoj elektri postojećoj (u slučaju dezinformacija, svoj gnjev nemojte usmjeriti protiv mene, jer informacije crpim iz jednog izvora, i to onog koji dolazi pod crvenom zastavicom...šmrc).

Ovo je Taurus. I zgleda impresivno, kaj ne?


Većinu puta pruga prolazi uz samu Savu, što bi bio prekrasan prizor da nije načrčkano gomilom hidroelektrana putem. Mislili smo da će nas vrijeme zeznuti, jer smo bili u magli većim dijelom puta kroz Sloveniju, ali uspješno smo otpuhnuli maglu. Kad se mala ustašca slože...

A sad malo vlakova. Čim smo stigli, proučili smo vozni red na kolodvoru, i odlučili pričekati iduća tri vlaka koji trebaju doći, pa se onda baciti u potragu za dućanom usred slovenske pripizdine.
Možda nije lijepo od mene što tako etiketiram ovo mjesto, no uz 332 stanovnika u mjestu za koje nisam sigurna ima li išta što bi se nazvalo centrom, i za koje čisto sumnjam da ima dućan osim onog kioska na kolodvoru, ne bih ga baš nazvala velegradom.

Prvo nas je iznenadil teretnjak, koji naravno, nije bio na voznom redu (sumnjam da je od neke koristi putnicima).

Ak se ne varam, lokomotiva koja ga vuče naziva se "Mofa"


Ovo desno u crnom bila bi vaša najdraža blogerica. Možda i niste svjesni toga, ali to sam ja.
No dosta samohvale.
Učimo malo o vlakovima.
Ovo je Desiro, poluniskopodni vlak koji zgleda kul i spejsšatli izvana, a iznutra ništa bolje od prosječnog zagrebačkog tramvaja.

Iz Maribora

Dupli iz Dobove

Na peronu, svaki na svom kolosijeku, ups, tiru.


Jedan stariji elektromotorni vlak, Gomulka, meni izrazito ružne vanjštine, a ni unutrašnjost nije pretjerano svjetlija, osim ako ste ljubitelj socijalističkog dizajna. No svojevrsna legenda. Pred povlačenjem su, tako da smo imali idealnu priliku voziti se s njom dok se još može.


Nakon fotkanja vlakova i šoka nakon pljačke na kiosku (za bocu jodice s jopticama iliti mineralne platili smo cca euro i pol. điberi.), krenuli smo u protezanje vlastitih ekstremiteta, pa smo se popeli na malo višu poziciju, kako bi uslikali kolodvor i priloge iz ptičje perspektive.



Oba mosta premošćuju Savinju. Naravno, vi znate da je vaša fizičarka veliki fan mostova i vlakova, pa shvaćate njenu fascinaciju ovim mjestom.

Krenusmo dalje, odlučili smo posjetiti mjesto najbliže Zidanom mostu, Radeče.
Inače, fotić je u međuvremenu riknuo, pa su daljnje fotke fotkane mobitelom, i uslijed toga, lošije kvalitete.

S jednog željezničkog mosta fotkan drugi, dok odraz cestovnog vidi u vodi


Ah, da ne zaboravim, ovak zgleda kad se približite kolodovorskoj ogradi



Daklem, krenuli smo u Radeče, gdje je jedan divni pješački most, no obzirom da sam neki dan formatirala disk i izbrisala sve fotke sa kompa, a ove nisam stavila na photobucket, i obzirom na moju lijenost, nisam pretraživala po cedejima, pa ćete ostati uskraćeni za sličicu tog mosta. Preživjet ćete, nekako sam sigurna u to.

O slovenskim đukelama

Prešli smo most i odlučili krenuti prema centru mjesta, no ispred prve kuće u selu zamijetili smo ovećeg psa kako sjedi. I pozorno nas promatra. I sad, ne znamo je li svezan, ne znamo je li opasan, ne znamo ništa. Ah, krhko je znanje. No, vidjesmo da se neka žena muva onuda i da ju pas ne ferma ni pol posto, pa smo se nekako ohrabrili i krenuli. Ali vaj! Žena je očito gazdarica, a pas, koji je bio nestao iza ugla kuće, odjednom se zatrčao prema nama, lajući. S tim da izdaleka nismo mogli dobro procijeniti njegovu veličinu, no sad smo vidjeli da imamo posla s ogromnim njemačkim ovčarom. Deračina, i trk. Pas je nastavio trčati prema nama, a gazda, koji se u međuvremenu pojavio prvo se smijao, a onda sjetio pozvati psa nazad. Mrak.
Inače, do sela se može doći preko 2 mosta, s tim da je do idućeg još cca kilometar i pol pješačenja, pa smo procijenili da nije vrijedno toga.
Umjesto toga, odlučismo se zaputiti na drugu stranu, malo razgledati, i naći most preko kojeg bi se mogli vratiti na onu stranu gdje je kolodvor. Btw, Radeče je cca 4 km udaljeno od Zidanog mosta.
Putem smo pitali nekog čiču koliko ima do prvog mosta, kaže, pa oko 10 km. Gledamo se, khm, pa možemo to, znači da onda imamo još otpr 5 km vraćanja do Z.M., dakle, sveukupno oko 15 km za prepješačiti. Pisovkejk za nas.

Pogled na stranu kojom smo došli do Radeča


ovdje se vidi i dio puta pred nama (a s desne strane oštro oko može primjetiti gdje ide pruga, te stupove KM - kontaktna mreža)


Hodasmo neko vrijeme, mislim da nije bilo duže od pola sata, usput prošli pokraj kuće s malim živčanim cuckom na baterije koji se nije htio ugasiti. Nije bilo opasnosti od njega, ionako je bio iza ograde. Naišli smo na bakicu na prastarom Tomosu (u Sloveniji ih svi voze), od koje smo saznali da je to mjesto 10 km udaljeno (iako smo već prehodali par km), i da onda otamo imamo još 10 km do Z.M. Nekako smo se dogovorili da se ipak vraćamo. Naravno, opet nas je mali na baterije iritiral svojim lavežom, sam kaj je ovaj put zbudil nekog mješanca koji je očigledno imao nešto rotvajlersko u sebi, čiji lavež nije bio nimalo zanemariv, i koji je lajnu kojom je bil vezan natezal takvom krvoločnom silom da smo počeli trčati ko budale za slučaj da sajla popusti. Fala bogu, pa nije.
Vratismo se do kolodvora, a onda je mog dragog spopala želja da vidi kak zgleda dalje kud vlak ide, meni se nije dalo, al isto tak mi se nije dalo samoj čamiti na kolodvoru, pa sam zanemarila bol u koljenima i krenula s njim cestom iznad pruge. Ovdje je bila samo jedna nadrkana pudlica, niš posebno.

Spustili smo se do cestovnog prijelaza i natezali oko toga trebamo li se vratiti cestom ili uz prugu, a onda smo primjetili jednu zgodnu instalaciju pokraj pruge.
Naime, otkrili smo žičaru na ručni pogon, koja se pokreće pomoću kolotura, i koja spaja dvije obale Save. Postavljena je zbog planinara da ne bi morali pješačiti satima da bi prešli rijeku, ispod nekog planinarskog doma. Ja sam, naravno, bila kukavica i rekla odmah "nema šanse!", al dragog je to kopkalo, i kopkalo, i nije mogao okrenut se i otići, iako mu ja nisam mogla garantirati da ću ga uspjeti vratiti nazad, te da bi vrlo lako mogao ostati u toj kabini visjeti iznad Save. Pa smo ostali, on je ušao u tu kabinu, i dogovorili smo se da ga vozam samo do polovice rijeke, i da ga vraćam nazad dok još imam snage. No, kako je on krenuo, ja sam skužila da dvoje planinara čeka s druge strane, pa je morao ići do kraja, htio, ne htio (a htio je). Pa je onda teta planinarka prešla na moju stranu, a onda su me počeli natezati da se i ja vozam, da je sigurno, da je super. Pa sam ušla. I preživjela. Dvaput (druga opcija je bila pješačiti kilometrima i ponovno se družiti s dragim pesekima).

Ah da, zakidam vas na fotkama!

Nekako u vrijeme kako se moj dragi smjestio u kabinu žičare, iza mojih leđa pojavio se Pendolino, Fiatov vlakić, koji je Slovencima ko nama nagibni, imena Intecity Slovenija (ICS), i koji je onak, blago fensi, pa mi nije bilo druge nego okinut ga. To je iziskivalo slijedeće - držanje kolotura na mjestu, dok je moj dragi u kabini, a njegova masa i nije zanemariva, to jednom rukom, drugom rukom (dakle, jedna ruka!) otvaranje torbe, vađenje mobitela, i fotkanje vlaka. Divim se samoj sebi kako sam multifunkcionalna!

Dakle, ovo je Pendolino (ne Topolino)


a ovo je kabina žičare!


ovo je cijela mašinerija uz prekrasnog modela koji pozira uz nju (i usput drži kolotur da kabina ne ode dalje, i da se vidi)


Umorni i gladni, ušli smo u Gomulku do Dobove, gdje smo pričekali EC iz Villacha da nas odbaci doma.

Zaključci - Slovenija je ljepša nego što sam očekivala
- Slovenske cucke očito ne hrane dovoljno, ili ih huškaju da polude na miris hrvata
- Sloveniju s razlogom zovem Zlovenija, pogotovo nakon danas, kad mi je došao račun iz Vipa za roaming, jer mi je jedna SMS poruka naplaćena 3,91 kn, dok bi me ista iz BiH došla četvrtinu te cijene. Europska unija...nabijte si ju u šupak!

Enivej. Romantika. Čista. Kaj ne?

Čitamo se uskoro, moguće da dolazim k sebi...pusa od Lipsy!



Post je objavljen 12.11.2009. u 20:28 sati.