Znate li sto je Aspergerov sindrom?
Poznati znanstvenik Albert Einstein zadužio je svijet svojim otkrićima, no moguće je da je ovaj slavni čovjek imao Aspergerov sindrom. On nije jedina povijesna ličnost koja je unatoč svojim nedostacima briljirala na jednom području i na taj način ostavila trag iza sebe. Teško je danas sa sigurnošću reći koja od slavnih povijesnih ličnosti je imala Aspergerov sindrom, jer je ovaj sindrom dobio naziv i definiciju tek u 20. stoljeću.
Leo Kanner, američki dječji psihijatar, opisao je 1943. godine u svome radu djecu s „infantilnim autizmom“, a istovremeno je u Beču pedijatar Hans Asperger također radio sa djecom koja pokazuju slična ponašanja. Asperger je ova ponašanja 1944. godine opisao kao „autističnu psihopatiju u djetinjstvu“. Premda je sindrom tek nakon njegove smrti dobio naziv prema njemu i postao međunarodno priznat, Asperger je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo radeći sa takvom djecom, pokrenuo je čak i dopunski odjel za njih.
Različiti autori navode različite dijagnostičke kriterije za postavljanje dijagnoze Aspergerova sindroma, no svi se slažu da je to razvojni poremećaj koji je dio autističnog spektra poremećaja, javlja se prije 36. mjeseca života i uključuje poremećaje komunikacije, socijalizacije i ponašanja. Prema DSM-IV (Dijagnostičkom priručniku Američke psihijatrijske udruge) Aspergerov sindrom znači oštećenje socijalnih interakcija te ograničene, stereotipne modele ponašanja, interesa i aktivnosti, ali pritom nema kašnjenja u razvoju jezika niti ispodprosječnog intelektualnog funkcioniranja. Često je uočljiva i motorička nespretnost te senzorička preosjetljivost.
Prednost (ili mana) ovog poremećaja je što su ljudi koji ga imaju svjesni toga da se razlikuju od drugih ljudi i da bi se uklopili u društvo u kojem žive moraju naučiti ponašati se po pravilima toga društva. Sama svijest o tome da ih drugi doživljavaju čudnima može kod nekih doprinijeti smanjenju samopouzdanja i razvoju depresije.
Osobe s Aspergerovim sindromom ne razumiju na koji način uspostaviti i održati komunikaciju s drugima. Sve neverbalne poruke koje ljudi šalju jedni drugima kad komuniciraju, poput različitih izraza lica, zatim ironične i šaljive primjedbe zbunjuju ove osobe, jer ne znaju „čitati između redaka“, već govor koji čuju doživljavaju doslovno. Ako netko kaže s namrštenim izrazom lica“Danas je baš divan dan.“, osoba s ovim sindromom neće posumnjati zbog namrštenog izraza lica sugovornika u njegovu izjavu.
Često nemaju potrebu koristiti govor i to im predstavlja napor, a ujedno ne vide potrebu da iznose svoje misli i stavove, jer nisu svjesni da drugi ljudi ne znaju ono što oni znaju. Ljudi uglavnom u komunikaciji s nekom osobom nauče što mogu očekivati od te osobe s obzirom na prošla iskustva, znaju pročitati njezine osjećaje kroz neverbalne poruke, predvidjeti kako bi se ta osoba mogla osjećati ako izgovore neku primjedbu...Tu sposobnost stručnjaci nazivaju teorijom uma. Zbog nedostatka ove sposobnosti kod osoba s autizmom, oštećena je svijest o sebi, teško prepoznaju svoje i tuđe emocije i stoga teško razvijaju empatiju. To dovodi do toga da se osobe s Aspergerovim sindromom bolje snalaze sa npr. brojevima koji su im predvidljivi, a u međuljudskim odnosima se osjećaju kao u nepoznatoj zemlji u kojoj ne poznaju jezik.
Interesi ovih osoba su suženi te stoga postoji potencijal da postanu stručnjaci u nekom području ako se njihov interes usmjeri u pravom smjeru. S obzirom da je intelektualni razvoj prosječan ili čak iznadprosječan interes koji zaokuplja osobu mogao bi postati jednog dana njezina profesija. Uz poticaj svog profesora to je uspjelo Temple Grandin, ženi s Aspergerovim sindromom, koja je danas vodeći stručnjak u svom području, a sve je započelo njenom fiksacijom na sprave za imobilizaciju goveda.
Roditeljima djeteta s Aspergerovim sindromom osobit problem predstavljaju djetetove senzoričke teškoće koje povremeno dovode dijete do gubitka kontrole, a kada se to desi u javnosti okolina često etiketira to dijete kao zločesto, a roditelje kao loše odgajatelje, jer se na prvi pogled čini da je s djetetom sve u redu. No, određeni senzorni podražaji, kao npr. etiketa na majci može u djetetu izazvati osjećaj kao da ga netko grebe po leđima sa brusnim papirom do krvi. Osjetna preosjetljivost česta je kod osoba s ovim sindromom te je važno imati na umu da nešto što je većini ljudi beznačajan podražaj osobama s Aspergerovim sindromom može uzrokovati veliku anksioznost, jer na primjer buku motora ili zvuk mora doživljavaju pet puta jačom nego ostali. Uslijed takvog napada panike ili anksioznosti osoba može početi vrištati te se ljuljati ili povući u osamu, a to radi jer ne zna na koji drugi način bi se smirila i otklonila izvor neugode.
Osobe s Aspergerovim sindromom imaju mnogo izazova koje trebaju savladati, a koji su to točno izazovi možemo saznati kroz iskustva nekih koji su pisali o svojim svakodnevnim borbama.Više o tome pročitajte u nastavku ovog članka...
________________________________
Neki korišteni izvori: Attwood, T.: Aspergerov sindrom: vodič za roditelje i stručnjake, Naklada Slap, 2010.
Američka psihijatrijska udruga: DSM-IV, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, Naklada Slap, 1996.
Članak napisala: Tamara Jančevski, prof.rehabilitator
stručna radnica-defektologinja
preuzeto s ovog linka
24.01.2011. u 12:44 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh
Suradnja i slično
objavio UNICEF
"Kvaliteta udomiteljstva djece u Hrvatskoj tema je na kojoj UNICEF Ured za Hrvatsku već niz godina kontinuirano radi surađujući s brojnim institucijama i pojedincima. Da bi javnost, stručnjaci, djeca i udomitelji mogli potpunije razumjeti što je to udomiteljstvo neophodno je čuti što o tome imaju i žele reći osobe s iskustvom udomljavanja.
Međutim, do najdragocjenijeg izvora podataka o kvaliteti udomiteljstva – iskustava udomljene djece, najrjeđe se dolazi. Stoga, zagovarajući pravo djeteta na iskazivanje vlastitog mišljenja u svim stvarima koje ga se tiču, UNICEF ove godine provodi istraživanje s ciljem upoznavanja udomiteljstva upravo iz perspektive udomljene djece.
Ostvarenje tog cilja nemoguće je bez doprinosa osoba s iskustvom udomljenog djeteta. Slijedom toga pozivaju se na suradnju sve odrasle osobe s takvim iskustvom, koje su o tome spremne razgovarati i tako postati partneri u nastojanju da se unaprijedi udomiteljstvo djece u Hrvatskoj. Suradnja uključuje početni razgovor i dogovore o specifičnim mogućnostima daljnje suradnje. Početni razgovor (intervju) provode posebno educirani stručnjaci, suradnici UNICEF-a, uz zagarantiranu privatnost i povjerljivost, kako identiteta, tako i svih drugih podataka.
Kad odlučite da je Vaš osobni doprinos ideji unapređenja udomiteljstva djece u Hrvatskoj moguć, za sve daljnje informacije i uključivanje u mrežu suradnje, molimo Vas nazovite Ivanu Jeđud, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, 091/2027631, ili nam pišite na jivana@erf.hr. Unaprijed hvala!
18.01.2011. u 15:31 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
Kako djetetu objasniti smrt
Kako na samrti lezi (ili je lezala) jos jedna bliska a relativno mlada osoba, zato danas pomalo turobna ali vazna tema: smrt.
Ukoliko se osjećate nesigurnima ili niste u stanju razgovarati s djetetom o smrti, pronađite osobu od povjerenja i povjerite joj taj zadatak.
Ukoliko ste imali slučaj smrti u bliskoj okolini, vaše će dijete željeti znati što se dogodilo, kakvo je značenje onoga što se dogodilo, što će se dogoditi njemu. Pokušajte razjasniti sve nedoumice i odgovoriti na sva pitanja koja dijete postavi.
Objasnite smrt jednostavno i najosnovnijim činjenicama. Budite iskreni.
Upamtite da je djetetova pažnja kratkotrajna. Dijete u jednom trenutku može plakati, a već u drugom pojuriti u smjeru igre. Potpuno je normalna dječja želja za igrom i u teškim trenucima, obavijenim najtežim emocijama.
Kao i odrasli, i djeca tuguju različito. Vrlo često, djeca ne pronalaze riječi kojima bi opisala svoje osjećaje. Dječja reakcija na smrt koja se dogodila ovisit će o dobi djeteta. Potrebe sasvim malog djeteta razlikovat će se od onih adolescenta. Međutim, svako dijete treba uključiti u obiteljske događaje koji slijede nakon smrti, u skladu s djetetovim željama.
U razgovoru s malim djetetom, potrebno je biti iskren i jasan, kako bi se izbjegla zbunjenost i krivo shvaćanje u budućnosti. Neke od ideja o čemu govoriti i što reći:
* Umrijeti znači da osoba više nije živa, njeno je tijelo prestalo "raditi".
* Umrla osoba ne može govoriti, disati, kretati se, jesti ili činiti bilo što drugo što čine žive osobe.
* Razgovarajte o osobnim vjerovanjima i prihvaćanju smrti, spomenite i vlastito vjerovanje u život poslije smrti, ukoliko vjerujete u njega. Opišite djetetu svoje vjerovanje.
* Sjećanje je vrlo važno djeci. Pomaže im razgovor o osobi koja je umrla, prizivanje sjećanja na osobu i vesele događaje vezane uz umrlu osobu.
Pomirite se s vlastitim emocijama
Većina roditelja s djecom o smrti razgovara tek kad se suoče sa smrtnim slučajem i tek tada razmišljaju kako uopće upoznati dijete s konceptom smrti. To baš i nije pravo vrijeme za planiranje razgovora o smrti, budući da su često i roditelji ti koji tuguju za gubitkom umrle osobe.
Najbolje je razraditi "plan" razgovora i smjera u kojem želite da on teče (učinite to upravo sada); razmislite o svojim vjerovanjima i dosadašnjim susretima sa smrću. Kad djetetu možete ispričati kako ste se osjećali kada ste izgubili kućnog ljubimca ili voljenu osobu (baku ili djeda, npr.), učinit ćete osjećaj gubitka i tuge univerzalnim i dijete će ga lakše prihvatiti i razumijeti.
Upoznajte dijete sa životnim ciklusom
Prilika za početak priče o smrti, kao dijelu života, svakodnevno ima na pretek, ali mnogi roditelji ignoriraju takve prilike, pokušavajući zaštititi dijete od takvih neugodnosti. Stručnjaci poručuju kako takve prilike treba iskoristiti! Osušeni cvjetovi u grmu mogu učiti o životu i smrti, kao i izmjene godišnjih doba ili smrt kućnog ljubimca. Posjećujte starije članove obitelji i prijatelje i pokažite djetetu proces starenja, naglašavajući ga kao prirodan, iako ne uvijek ugodan proces. Kad djeca primaju poruku kako je razgovor o smrti prihvatljiv, oslobodit će se i postavljati pitanja, a odgovori će im pomoći da lakše dožive i prebrode situaciju smrti voljene osobe. Djeca se sa smrću suočavaju prirodno, ukoliko im odrasli koji ih okružuju to dozvole.
Uključite dijete u svoje žalovanje
Netko blizak – vaša baka ili djed, blizak prijatelj ili čak supružnik, umire. Roditeljski instinkt žuri zaštititi dijete od boli koju sami osjećate. Nemojte! Ili će vaše dijete biti primorano suočiti se s emocijama kasnije.
Nije lako vidjeti vlastito dijete kako tuguje, ali skrivati se od djeteta ili ga udaljiti iz kuće (na skrb bilo kojoj drugoj odrasloj osobi), učinit će da se dijete osjeti izolirano i isključeno, s porukom kako nije u redu biti tužan ili plakati kad netko umre. To je upravo suprotno od onoga što djetetu trebate pokazati i naučiti ga. Ono što trebate učiniti je dati djetetu nadu kako će bol i tuga proći. Vaš je "posao" naučiti dijete da je bol dio života i da se s vremenom umanjuje i nestaje.
Budite iskreni
Na dječja pitanja o smrti, često je teško odgovoriti. Najbolje je biti direktan i iskren u svakom odgovoru i dati samo onoliko informacija koliko dijete traži. Ukoliko dijete zanima samo događaj ispraćaja pokojnika, odgovarajte na pitanja samo o tome, ako želi znati hoće li i ono umrijeti, budite potpuno iskreni, ali i vješti pa odgovorite kako će se to dogoditi za puno, puno godina, u dalekoj budućnosti.
Najveća preokupacija djece je njihova vlastita sigurnost. Djeca žele znati hoće li mama i tat uvijek biti uz njih. Pobrinite se da dijete zna kako planirate uz njega ostati još jako dugo, ali ako se slučajno dogodi nešto nepalnirano, da će ono biti zbrinuto i paženo.
Izbjegavajte klišeizirane fraze tipa "baka je otišla", "djed je zaspao". Ovakve će izjave otvoriti mnoga nova pitanja i stvoriti puno više nesigurnosti nego jednostavno "djed je umro". I ne zaboravite, ukoliko vas dijete iznenadi pitanjem, uvijek mu možete priznati da nešto ne znate.
Dajte značaja duhovnom aspektu vaše osobnosti
Religija nas poučava o smislu života i smrti, daje objašnjenja i pruža utjehu. Ukoliko niste religiozni, ipak možete poučiti dijete kako život ima i neki viši smisao od samog življenja. Oni koji ostaju mogu nastaviti dobra djela umrle osobe, neka dobra djela možete i posvetiti umrloj osobi. Roditelji dijete mogu učiti kako postoji razlog za sve događaje pa čak i smrt. Gledajući sebe kao mali, ali važan dio velikog životnog mozaika može pomoći djetetu da zadrži nadu i optimizam. U ovom smislu, duhovnost može pomoći u prihvaćanju smrti kao neizbježnog događaja koji ne znači nužno i završetak.
Očuvajte uspomene
Radije nego zabraniti spominjanje umrle osobe ili razgovor o zajedničkim veselim trenucima, potrudite se održati uspomene na preminulu osobu.
Dokle god razgovaramo o osobi, smijemo se pa čak i plačemo, ta osoba živi u nama. Umjesto da to samo kažemo djeci, pokažimo im primjerom.
Dodatne informacije
Smrt kućnog ljubimca obično je prvo iskustvo koje dijete ima vezano uz smrt i umiranje. Učinite od tog događaja vrijednu i pozitivnu lekciju. Oprostite se od ljubimca, ukoliko je moguće. Prođite kroz uobičajene rituale, sahranite ljubimca. Pomolite se za ljubimca, ukoliko prakticirate molitvu ili ga na neki drugi način ispratite iz ovozemaljskog života. Razgovarajte o smrti i vašim osobnim vjerovanjima vezanima uz smrt. Tugujte zajedno. Razgovarajte o ljubimcu često i s ljubavlju. Ovi sitni koraci pružit će vašem djetetu čvrstu osnovu uz pomoć koje će se lakše suočiti s gubitkom voljene osobe.
Treba li djecu voditi na pogrebe?
Općenito, stručnjaci kažu da treba. Puno je bolje, čak i za sasvim malo dijete, biti uz obitelj u vrijeme velike boli i žalovanja, nego odvojiti ga. Ukoliko je preminula osoba jedan od roditelja, dijete svakako treba biti uključeno u sve rituale žalovanja i ispraćaja. Planirajte vrijeme u kojem ćete pripremiti dijete na događaje koji slijede na posljednjem ispraćaju, što može očekivati, kakve su uobičajene reakcije ljudi prilikom pogreba. Ukoliko se bojite kako vas vlastita tuga može omesti u pomaganju djetetu kroz taj teški period, zadužite nekoga od rodbine ili prijatelja da se pobrine za dijete. Ukoliko je dijete neodlučno želi li prisustvovati pogrebu, ne potencirajte. Raspravite sve djetetove brige i raščistite nedoumice, ali ne forsirajte.
preuzeto s portala: www.roda.hr
zanimljivo za procitati i ovdje: kako reci zbogom
te ovdje: kako djeca tuguju i razumiju smrt
Preporucam procitati i ovaj clanak te komentare ispod njega jer se tice svih nas: Kako dostojanstveno umrijeti?
17.01.2011. u 14:24 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
Biti dijete tijekom razvoda braka roditelja
Razvod braka na ljestvici potencijalno stresnih životnih događaja zauzima drugo mjesto i nalazi se neposredno nakon smrti bračnog druga te predstavlja traumatski događaj za sve članove obitelji. Zasigurno će izloženost tako stresnom događaju imati za posljedice kako na odrasle tako i na djecu s time da se djecu često ostavlja bez informacija i vještina potrebnih za nošenje i prevladavanje takve stresne situacije. Događa se da su upravo djeca "diplomati" koji nastoje pomiriti roditelje, osobito kada je komunikacija među roditeljima puna kritiziranja i optuživanja i kada do pomirenja ne dođe smatrati će sebe odgovornim za razdvojenost roditelja.
Žalovanje nakon razvoda braka
Nakon razvoda braka slijedi proces žalovanja i kod djece i kod odraslih. Od trenutka saznanja da roditelji razvode djeca prolaze kroz faze:
• negiranja
• ljutnje
• nagodbe
• depresije i
• prihvaćanja.
Trajanje procesa žalovanja se ne može unaprijed odrediti i nerealno je očekivati da će sva djeca jednakim tempom ući u fazu prihvaćanja razvoda braka.
Čak i kod braće i sestara će se primijetiti različitost u nošenju i prihvaćanju razvoda braka.
Emocionalne reakcije kod djeteta
Autori Wallerstein i Kelly su promatrajući reakcije djece uočili različite tipove neposrednih reakcija djece na razvod braka te su sastavili
sljedeću tipologiju emocionalnih reakcija djece:
• strah od napuštanja
• zabrinutost za roditelje
• osjećaj tuge
• osjećaj osamljenosti
• osjećaj odbačenosti
• sukob lojalnost
• bijes i agresija
Djeca u dobi do 14 godina izražavaju žalost i pokazuju osjećaj velikog gubitka. Više od jedne trećine djece te dobi će pokazati simptome depresije, nesanice i razne tjelesne poteškoće, a čak 50% njih mašta o pomirenju roditelja.
Isto tako, djeca će često osjećati da ih roditelj koji odlazi iz doma odbacuje i pitati će se zavrjeđuju li njegovu ljubav.
Reakcije obzirom na djetetovu dob
Reakcije djeteta na razvod braka razlikovati će se i obzirom na dob djeteta.
Djeca dojenačke dobi - primjećuju promjene u količini energije kod djeteta i njihove osjećaje te da jedan roditelj više ne živi u kući. Uznemirenija su, sklona promjenama ritma spavanja i drugim dnevnim rutinama. Roditelji će pomoći djetetu održavajući uobičajenu rutinu i raspored, te pružanjem podrške dodirom i riječima ljubavi.
Djeca u odi od 2 do 5 godine - primjećuju da jedan od roditelja ne živi u kući. Često će suosjećati s roditeljem koji je tužan. Mogu se teško odvajati od roditelja, pokazivati regresivna ponašanja, imati noćne more. Roditelji mogu pomoći da mu posvete više vremena.
Djeca u dobi od 6 do 10 godina - znaju da jedan roditelj ne živi u istom domu. Razumiju da razvod braka znači da roditelji više neću živjeti zajedno te da se roditelji više ne vole. Često sebe krive za razvod, brinu o promjenama u svakodnevnom životu. Pokazivati će znakove ljutnje i žalosti zbog odsutnosti jednog roditelja, a mogu biti i agresivni i ljuti na roditelja kojeg optužuju. Ovdje je važno da roditelji prenesu djeci poruku da ona nisu odgovorna za razvod i da će se i dalje nastaviti brinuti o njima.
Djeca u dobi od 11 do 15 godina - razumiju značenje razvoda ali mogu imati teškoća s prihvaćanjem promjena koje razvod donosi njihovoj obitelji.
Adolescenti u dobi od 16 do 19 godina - mogu se osjećati napuštenim od roditelja, povući se od prijatelja, vršnjaka i omiljenih aktivnosti. Obično reagiraju impulzivno te se kao reakcija na razvod javlja bijes, agresivnost, konflikt lojalnosti, a i depresija.
Za roditelje je bitno održavanje otvorene komunikacije s djetetom te uključenost oba roditelja u djetetov život.
Ne postoji savršen način na koji roditelji mogu objasniti djetetu da se razvode no bitno je da roditelji kažu djetetu o razvodu tek kada je njihova odluka konačna.
Bol kod djeteta zbog razvoda njegovih roditelja će se smanjivati tek kada prestanu maštati o njihovu pomirenju i prihvate stvarnost stoga je bitno da roditelji posvete pozornost na način i vrijeme kada djetetu govore o razvodu braka.
Za izradu članka je korišten sljedeći izvor:
Članak Razvod braka roditelja i simptomi traume kod djece autorice Branke Čovarović Gabor iz Ljetopisa socijalnog rada.
12.01.2011. u 11:00 sati | 12 Komentara | Print | Link | Na vrh
Nekoliko crtica o ovisnosti
Preuzeto s ovog linka.
Prema zdravstvenoj kvalifikaciji sve ovisnosti su bolesti, ali ovisnost nije nužno vezana uz neka psihoaktivna sredstva. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je duševno, a ponekad i tjelesno stanje koje nastaje međudjelovanjem živog organizma i sredstava ovisnosti. Obilježavaju ga ponašanje i drugi duševni procesi koji uvijek isključuju prisilu za povremenim ili redovitim uzimanjem sredstva ovisnosti u namjeri da se doživi njegov učinak na duševne procese ili da se izbjegne nelagoda zbog odsutnosti takvog sredstva. Čovjek može biti ovisan i o duhanu, igrama na sreću, seksu, hrani, internetu i slično, a svima njima je zajednička osobina da aktivnost koja je vezana uz ovisnost postaje središnji sadržaj i čimbenik čovjekova načina života. Dakle, ovisnost se odnosi na stil života koji u sebi sadrži samu ovisnost fizičku i psihološku. Ako su sve ovisnosti bolesti, što je onda zdravlje? Po definicji Svjetske zdravstvene organizacije: Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti, a po Deklaraciji iste organizacije iz Alma Ate iz 1974. godine: Zdravlje nije puko nepostojanje bolesti, već stanje potpunog fizičkog, mentalnog duhovnog i socijalnog blagostanja. Zdravlje se određuje osobnim i socijalnim dobrom, progresivnošću i širinom, a odbacuje se biomedicinski redukcionizam. To nam je važno reći iz razloga da „kada sebe ili druge prepoznajemo kao bolesne na djelu je proces socijalne identifikacije; svaka bolest ima posebne implikacije za nas kao ljude, a ne samo kao biološke organizme; biti bolestan znači poprimiti socijalno doznačen identitet“ (Berger_Luckman 1992,cit. prema Staničić Živka: Re(de)konstrukcija Parsonsovog koncepta uloge bolesnika u postmodernom društvu). „Bolest je društvena stvar, ne samo zato jer su joj i porijeklo i posljedice društvene već i zato jer društvo s datim značenjem svoje medicinske tehnike-odlučuje o svojim bolesnicima“ (Sartre, 1984). Dakle, ako društvo identificira ovisnike kao bolesnike, onda ih i liječi i troši na njih značajna društvena sredstva. Zanima nas je li naše društvo tolerantno prema ovisnicima, jesu li preventivne aktivnosti, osobito rad s rizičnom populacijom mladih dovoljno djelotvorni i koliko to košta zdravstveni sustav, te koja je uloga obiteljskih centara u provođenju aktivnosti na suzbijanju ovisnosti?
Po jednom istraživanju ovisnosti u Velikoj Britaniji alkohol je pogubniji od heroina ili cracka, a britanski istraživači su uspoređivali rezultate o utjecaju alkohola, kokaina, heroina, ecstasyja i marihuane na temelju njihove destruktivnosti po organizam korisnika, ali i društvo u cjelini. Po smrtnosti za pojedinca heroin, crack i metamfetamin su na vrhu ljestvice, ali ako se uzme u obzir njihov učinak na društvo, alkohol je puno pogubniji, a potom slijede heroin i crack. Britanski stručnjaci kažu da je alkohol na prvom mjestu jer je u širokoj upotrebi i ima razorne posljedice ne samo za alkoholičare nego i za okolinu. Isti problem istakao je i ruski predsjednik Medvedev koji tvrdi da je jedna od najvećih zapreka ruskom blagostanju alkoholizam, te da od alkohola godišnje umre pola milijuna Rusa. U 2008. godini u Hrvatskoj smo po podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, imali ukupno 7.506 osoba liječenih od ovisnosti o drogama, dok se od alkoholizma godišnje prvi put liječi 7.000 alkoholičara. Ukupno imamo oko 200.000 do 240.000 alkoholičara, što ispada jedan alkoholičar na 19 stanovnika, a brojka je i veća zbog nemoguće potpune procjene. Dakle nije teško zaključiti da je i u Hrvatskoj alkohol droga broj 1 i da zdravstveni sustav mnogo više troši na liječenje ovisnosti o alkoholu nego o drogama. Međutim Hrvatska još nema Nacionalnu strategiju za borbu protiv alkoholizma, dok je Nacionalna strategija suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u Hrvatskoj prvi put donesena 1996. godine, a sada je na snazi nova Nacionalna strategija za razdoblje 2006.do 2012. godine. Također imamo i Zakon o suzbijanju zlouporabe droga (Narodne novine br. 107/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07, 149/09) te Akcijski plan suzbijanja zlouporabe opojnih droga za razdoblje od 2009. do 2012. godine što znači da su normativna djelatnost i operativni programi usmjereni na borbu protiv ovisnosti o drogama kao najvećeg društvenog zla iako po broju konzumenata i izdacima zdravstvenog sustava za liječenje ovisnika droga to nije. Treba napomenuti da je ovisnost jedna od rijetkih bolesti koju pojedinac dugo i vješto prikriva i istovremeno podržava. Ovisnost se vrlo teško liječi, za razliku od većine drugih bolesti, a ovisnici o drogama izbjegavaju i odgađaju prihvaćati stručnu pomoć dokle god im je to moguće. S druge strane država nema tolerantan stav prema ovisnicima o drogi jer kažnjava svako posjedovanje droge, neovlaštenu proizvodnju, preradu i prodaju droge, navođenje drugoga na trošenje opojne droge, „dilanje“ itd., a tzv. lake droge kao marihuana nisu dekriminalizirane. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2008. godini od 7.506 osoba ukupno liječenih zbog zlouporabe droga samo 2.159 nema i nije imalo nikada problem sa sudom (28,6%), što znači da je 71,4% barem jednom u životu imalo problem sa sudom. Međutim, kad je alkohol u pitanju to nije problem kaznenog prava, već se konzumacija alkoholnih pića smatra dijelom kulture skoro svakog društva. Što se tiče agresije, alkoholizam je pogubniji nego ovisnost od bilo koje droge. U Hrvatskoj se počinje piti u dobi od 14 do 16 godina, a sve više piju i žene. Podaci govore da ima oko 50.000 žena alkoholičara. Konzumirati drogu, (bilo koje sredstvo) počinje se u dobi od 15 do 16 godina, a srednja dob prvog uzimanja heroina je oko dvadesete godine. Dakle, i kod alkohola i droga najugroženiji su adolescenti, a niti jedan od tih problema neće se riješiti represijom.
U Republici Hrvatskoj za provedbu programa prevencije i suzbijanja zlouporabe droga u 2009. godini iz sredstava državnog proračuna utrošeno je ukupno 87.437.788,21 kunu što je u odnosu na 2008. godinu kada je utrošeno 84.106.827,37 kuna, povećanje za 4%, dok do podataka o troškovima države u liječenju drugih oblika ovisnosti nije lako doći. Iz proračuna županija tijekom 2009. godine za provedbu županijskih akcijskih planova suzbijanja zlouporabe droga ukupno je izdvojeno 11.982.001,98 kuna što je za 34,3% više nego u 2008. godini kada je utrošeno 8.922.922,72 kune. Ukupno utrošena sredstva iz državnog proračuna i proračuna županija iznose 99.419.790,19 kuna što predstavlja povećanje od 6,8% utrošenih sredstava za provedbu Nacionalne strategije i Akcijskog plana suzbijanja zlouporabe drogana na nacionalnoj i lokalnoj razini u odnosu na 2008. godinu kada su ukupna izdvajanja iznosila 93.029.750,09 kuna. U Virovitičko-podravskoj županiji za provedbu županijskih Akcijskih planova za suzbijanje zlouporabe droga u 2009. godini izdvojeno je 120.000,00 kuna. Kod ovisnosti o pušenju odnosno duhanu iznenađuje podatak da na svake tri kune dobiti od cigareta, država gubi pet kuna zbog smrtnosti i bolesti svojih građana od posljedica duhana. Štete od alkohola još su veće, jer osim smrtnosti i niza bolesti, temeljne karakteristike alkoholizma su agresivnost i raspad obitelji. Intenzitet tih šteta nije lako izračunati jer nema niti pouzdanih evidencija o troškovima liječenja alkoholičara, a o drugim troškovima uzrokovanim raspadom obitelji možemo samo nagađati. U SAD-u, primjerice, 18.000.000 alkoholičara košta državu 100 milijardi dolara. I jedan kuriozitet: U Kini djeluje oko tridesetak klinika za liječenje ovisnosti o internetu, a troškovi liječenja iznose oko 1.300 dolara mjesečno.
Da bi izbjegli visoke troškove liječenja od ovisnosti, smatramo da upravo preventivni rad ima najvažnije mjesto u sprečavanju ovisnosti, ponajprije u sprječavanju širenja uzimanja droga i borbi protiv alkoholizma. U primarnoj prevenciji trebalo bi se usmjeriti na osnaživanje osobe i osposobljavanje da mladi sami izgrade stavove o uporabi droga i alkohola i da mogu donijeti pravilne odluke uz razumijevanje društvenih čimbenika koju tu uporabu potiču. To i jest zadaća Obiteljskih centara koji kroz svoje programe za mlade pridonose da mladi stječu samopoštovanje i povjerenje u vlastite sposobnosti. Takvi su konkretno i programi Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije od programa „Antuntun“ za najmlađe, preko programa „Kako bolje?“ za osnovnoškolce do najnovijeg „Grupa za razmjenu mišljenja-Konvergencija“ za srednjoškolce kroz koje programe se naš Obiteljski centar uključuje u prevenciju borbe protiv ovisnosti. No sve to traži i stabilno financiranje jer moderno razvijeno društvo treba institucije koje nisu vođene osobnim partikularnim interesima, već idejom dobrobiti društva/ općeg interesa. Imajući u vidu cilj Nacionalne strategije suzbijanja opojnih droga-„zadržati pojavu ovisnosti u granicama snošljivim za zajednicu, na način da se ne ugroze temeljne društvene vrijednosti i osobne slobode građana“ naša je uloga da u suradnji s lokalnom zajednicom i drugim institucijama, u provođenju navedene Nacionalne strategije dademo prepoznatljiv pečat i vlastiti stručni doprinos. Taj stav je, naravno, primjenjiv i na druge oblike ovisnosti. Zato su obiteljski centri i osnovani, a njihova djelatnost prepoznata i društveno priznata.
Priredio: Boris Poljanac,dipl.iur.
Literatura:
1. Izvješće o provedbi Nacionalne strategije i Akcijskog plana suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj u 2009. godini
2. Epidemiologija ovisnosti u Hrvatskoj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2009. godini
3. Živka Staničić: „Re(de)konstrukcija Parsonsovog koncepta uloge bolesnika u postmodernom društvu“, Zagreb 2007. godine
10. prosinca 2010.
Otvoreno
10.01.2011. u 11:20 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
Kako voljeti svoju obitelj?
Preuzeto s ovog linka.
U vrijeme blagdana, posebice Božićnih, naglašava se važnost obitelji, obiteljskog ozračja, razumijevanja unutar obitelji... Da volimo svoju obitelj, ponekad se podrazumijeva. Ali vrlo smo često svjedoci činjenice da obitelj puno teže provodi vrijeme zajedno ako su svi na okupu, nego kada idu u „čestitare", kada su okruženi rodbinom, prijateljima...
Ljubav unutar obitelji se podrazumijeva. A to je jedna od velikih pogreški. Oko prijateljske ljubavi se trudimo, oko razumijevanja između kolega na poslu se trudimo, a obitelj i ljubav unutar obitelji najčešće - podrazumijevamo. Ponekad u obiteljima ne vlada topla atmosfera koju znamo često vidjeti na reklamama, i to nas zna opterećivati - ako se ne ponašamo tako kako reklame kažu, nešto nije u redu.
"Obitelj bez prošlosti i sjećanja i nije obitelj nego zbir anonimnih jedinki." G. Tribuson
Svi smo mi jedinstveni, a kao jedinstveni pojedinci stvaramo unikatne odnose unutar svoje obitelji i stvaramo samo svoju, jednu i jedinstvenu, obitelj. U današnje vrijeme za pojam obitelj više ne vrijedi samo klasično shvaćanje: mama, tata, djeca. U obitelj danas spadaju samo jedan roditelj i dijete/djeca, roditelji i njihovi novi partneri, sa zajedničkom djecom, bake i djedovi, tete, stričevi, nećaci... Svi oni koji žive zajedno pod istim krovom jedna su obitelj.
Što činiti?
A kako vrijeme koje provodimo zajedno učiniti što ljepšim? Što zabavnijim? Što ugodnijim?
1. Raspitajte se - što pojedini članovi obitelji vole. Netko voli gledati filmove, netko voli društvene igre, netko šetnju, netko slušanje muzike, netko pečenje kolača... Porazgovarajte s članovima obitelji: partnerom, djecom... što vole kad zajedno radite. Rečenicom: „Meni je tako bilo lijepo kada smo za prošli Božić zajedno ukrašavale kolače" pokrećete tu temu. A tada samo slušajte svoje ukućane da znate što bi tko od njih želio i u čemu je uživao.
2. Budite tolerantni - na poslu se trudimo uvijek imati osmjeh na licu, a doma? Činjenica je da je kuća mjesto u kojoj sve ograde padaju, u kojoj nema „glumljenja" - ali možda ipak malo? Osmjehe dijelimo neznancima, prolaznicima; razumijevanje nudimo ponekad potpunim strancima. A što je s osobama s kojima dijelimo životni prostor? Koji nas vide (i prihvaćaju) u najgorem izdanju? Zašto smo ponekad toliko škrti za osmjehe i razumijevanje za one naše najbliže? Povećajmo kvotu osmjeha, razumijevanja, tolerancije - prvenstveno u svojoj obitelji. Onda ćemo imati više snage za toleranciju i izvan obitelji.
3. Podsjetimo se zajedničkih uspomena - nište ne veže toliko zajedno kao obnavljanje starih uspomena. Uzmite stare snimke, stare fotografije - što starije, to bolje. Jedna od karakteristika obitelji je i zajednička tradicija. Pričajte, koliko znate, svojoj djeci kako ste vi slavili Božić, kako su Božić obilježavali vaši roditelji... Pronađite koju fotografiju, snimku, video kazetu. Činjenica da smo neke stvari proživjeli zajedno, da imamo zajedničku prošlost, gradi veze i povezanost među članovima obitelji.
4. Stvarajte svoje običaje i uspomene- sami stvorite nove običaje u obitelji - ako do sada nešto niste radili, nema razloga da ne počnete. To može biti zajednička izrada kućice od medenjaka, zajednička šetnja po gradu i gledanje ukrasa, zajedničko kićenje božićnog drvca, zajedničko gledanje filma „Sam u kući"... I neka to bude samo vaša obiteljska tradicija. I to će biti još jedan detalj u kojem ćete uživati samo vi - članovi obitelji.
5. Proširite razvijanje obiteljske povezanost na cijelu godinu - u dogovoru sa članovima svoje obitelji, dogovorite se kako ćete provoditi vrijeme zajedno. Dogovor znači da su želje svih članova obitelji uzete u obzir. Možete dogovoriti večer društvenih igara: Monopoly, Čovječe ne ljuti se, Bela... Idealan način zajedničkog provođenja vremena su izleti - za male obiteljske izlete ne treba vam puno novaca, samo vam treba malo mašte. Izlet može biti u obližnju šumu ili livadu sa prostirkom i košarom sa sendvičima. Možete obići okolne znamenitosti - u blizini ima jako puno zanimljivih mjesta za koje vam samo treba malo vremena i volje (od prirodnih znamenitosti do raznih turističkih ponuda...). Zajednički izlet može biti jednomjesečni izlaz na kolače / pizzu. I ono što je dobro kod izleta zapamtiti - fotografirajte se! Gledajući fotografije ponovno ćete proživjeti povezanost koju ste osjetili tijekom zajedničkog provođenja vremena.
Voljeti svoju obitelj ponekad nije jednostavno. Jer obitelj su zapravo one osobe koje imate pored sebe bez ikakvih maski, bez ikakvog pretvaranja. No kao što je možda vama nekada teško pronaći razumijevanje za članove obitelji, tako je i njima nekada teško pronaći razumijevanje za vas. Zato u ovo blagdansko vrijeme želim vam da se potrudite biti osoba koju će obitelj, ali i prijatelji i poznanici, vrlo jednostavno i lako moći voljeti i razumjeti!
____________________________________
članak izradila: Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
psiholog@obiteljskicentar.hr
04.01.2011. u 20:17 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh
