Preuzeto s ovog linka.
Prema zdravstvenoj kvalifikaciji sve ovisnosti su bolesti, ali ovisnost nije nužno vezana uz neka psihoaktivna sredstva. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je duševno, a ponekad i tjelesno stanje koje nastaje međudjelovanjem živog organizma i sredstava ovisnosti. Obilježavaju ga ponašanje i drugi duševni procesi koji uvijek isključuju prisilu za povremenim ili redovitim uzimanjem sredstva ovisnosti u namjeri da se doživi njegov učinak na duševne procese ili da se izbjegne nelagoda zbog odsutnosti takvog sredstva. Čovjek može biti ovisan i o duhanu, igrama na sreću, seksu, hrani, internetu i slično, a svima njima je zajednička osobina da aktivnost koja je vezana uz ovisnost postaje središnji sadržaj i čimbenik čovjekova načina života. Dakle, ovisnost se odnosi na stil života koji u sebi sadrži samu ovisnost fizičku i psihološku. Ako su sve ovisnosti bolesti, što je onda zdravlje? Po definicji Svjetske zdravstvene organizacije: Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti, a po Deklaraciji iste organizacije iz Alma Ate iz 1974. godine: Zdravlje nije puko nepostojanje bolesti, već stanje potpunog fizičkog, mentalnog duhovnog i socijalnog blagostanja. Zdravlje se određuje osobnim i socijalnim dobrom, progresivnošću i širinom, a odbacuje se biomedicinski redukcionizam. To nam je važno reći iz razloga da „kada sebe ili druge prepoznajemo kao bolesne na djelu je proces socijalne identifikacije; svaka bolest ima posebne implikacije za nas kao ljude, a ne samo kao biološke organizme; biti bolestan znači poprimiti socijalno doznačen identitet“ (Berger_Luckman 1992,cit. prema Staničić Živka: Re(de)konstrukcija Parsonsovog koncepta uloge bolesnika u postmodernom društvu). „Bolest je društvena stvar, ne samo zato jer su joj i porijeklo i posljedice društvene već i zato jer društvo s datim značenjem svoje medicinske tehnike-odlučuje o svojim bolesnicima“ (Sartre, 1984). Dakle, ako društvo identificira ovisnike kao bolesnike, onda ih i liječi i troši na njih značajna društvena sredstva. Zanima nas je li naše društvo tolerantno prema ovisnicima, jesu li preventivne aktivnosti, osobito rad s rizičnom populacijom mladih dovoljno djelotvorni i koliko to košta zdravstveni sustav, te koja je uloga obiteljskih centara u provođenju aktivnosti na suzbijanju ovisnosti?
Po jednom istraživanju ovisnosti u Velikoj Britaniji alkohol je pogubniji od heroina ili cracka, a britanski istraživači su uspoređivali rezultate o utjecaju alkohola, kokaina, heroina, ecstasyja i marihuane na temelju njihove destruktivnosti po organizam korisnika, ali i društvo u cjelini. Po smrtnosti za pojedinca heroin, crack i metamfetamin su na vrhu ljestvice, ali ako se uzme u obzir njihov učinak na društvo, alkohol je puno pogubniji, a potom slijede heroin i crack. Britanski stručnjaci kažu da je alkohol na prvom mjestu jer je u širokoj upotrebi i ima razorne posljedice ne samo za alkoholičare nego i za okolinu. Isti problem istakao je i ruski predsjednik Medvedev koji tvrdi da je jedna od najvećih zapreka ruskom blagostanju alkoholizam, te da od alkohola godišnje umre pola milijuna Rusa. U 2008. godini u Hrvatskoj smo po podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, imali ukupno 7.506 osoba liječenih od ovisnosti o drogama, dok se od alkoholizma godišnje prvi put liječi 7.000 alkoholičara. Ukupno imamo oko 200.000 do 240.000 alkoholičara, što ispada jedan alkoholičar na 19 stanovnika, a brojka je i veća zbog nemoguće potpune procjene. Dakle nije teško zaključiti da je i u Hrvatskoj alkohol droga broj 1 i da zdravstveni sustav mnogo više troši na liječenje ovisnosti o alkoholu nego o drogama. Međutim Hrvatska još nema Nacionalnu strategiju za borbu protiv alkoholizma, dok je Nacionalna strategija suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u Hrvatskoj prvi put donesena 1996. godine, a sada je na snazi nova Nacionalna strategija za razdoblje 2006.do 2012. godine. Također imamo i Zakon o suzbijanju zlouporabe droga (Narodne novine br. 107/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07, 149/09) te Akcijski plan suzbijanja zlouporabe opojnih droga za razdoblje od 2009. do 2012. godine što znači da su normativna djelatnost i operativni programi usmjereni na borbu protiv ovisnosti o drogama kao najvećeg društvenog zla iako po broju konzumenata i izdacima zdravstvenog sustava za liječenje ovisnika droga to nije. Treba napomenuti da je ovisnost jedna od rijetkih bolesti koju pojedinac dugo i vješto prikriva i istovremeno podržava. Ovisnost se vrlo teško liječi, za razliku od većine drugih bolesti, a ovisnici o drogama izbjegavaju i odgađaju prihvaćati stručnu pomoć dokle god im je to moguće. S druge strane država nema tolerantan stav prema ovisnicima o drogi jer kažnjava svako posjedovanje droge, neovlaštenu proizvodnju, preradu i prodaju droge, navođenje drugoga na trošenje opojne droge, „dilanje“ itd., a tzv. lake droge kao marihuana nisu dekriminalizirane. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2008. godini od 7.506 osoba ukupno liječenih zbog zlouporabe droga samo 2.159 nema i nije imalo nikada problem sa sudom (28,6%), što znači da je 71,4% barem jednom u životu imalo problem sa sudom. Međutim, kad je alkohol u pitanju to nije problem kaznenog prava, već se konzumacija alkoholnih pića smatra dijelom kulture skoro svakog društva. Što se tiče agresije, alkoholizam je pogubniji nego ovisnost od bilo koje droge. U Hrvatskoj se počinje piti u dobi od 14 do 16 godina, a sve više piju i žene. Podaci govore da ima oko 50.000 žena alkoholičara. Konzumirati drogu, (bilo koje sredstvo) počinje se u dobi od 15 do 16 godina, a srednja dob prvog uzimanja heroina je oko dvadesete godine. Dakle, i kod alkohola i droga najugroženiji su adolescenti, a niti jedan od tih problema neće se riješiti represijom.
U Republici Hrvatskoj za provedbu programa prevencije i suzbijanja zlouporabe droga u 2009. godini iz sredstava državnog proračuna utrošeno je ukupno 87.437.788,21 kunu što je u odnosu na 2008. godinu kada je utrošeno 84.106.827,37 kuna, povećanje za 4%, dok do podataka o troškovima države u liječenju drugih oblika ovisnosti nije lako doći. Iz proračuna županija tijekom 2009. godine za provedbu županijskih akcijskih planova suzbijanja zlouporabe droga ukupno je izdvojeno 11.982.001,98 kuna što je za 34,3% više nego u 2008. godini kada je utrošeno 8.922.922,72 kune. Ukupno utrošena sredstva iz državnog proračuna i proračuna županija iznose 99.419.790,19 kuna što predstavlja povećanje od 6,8% utrošenih sredstava za provedbu Nacionalne strategije i Akcijskog plana suzbijanja zlouporabe drogana na nacionalnoj i lokalnoj razini u odnosu na 2008. godinu kada su ukupna izdvajanja iznosila 93.029.750,09 kuna. U Virovitičko-podravskoj županiji za provedbu županijskih Akcijskih planova za suzbijanje zlouporabe droga u 2009. godini izdvojeno je 120.000,00 kuna. Kod ovisnosti o pušenju odnosno duhanu iznenađuje podatak da na svake tri kune dobiti od cigareta, država gubi pet kuna zbog smrtnosti i bolesti svojih građana od posljedica duhana. Štete od alkohola još su veće, jer osim smrtnosti i niza bolesti, temeljne karakteristike alkoholizma su agresivnost i raspad obitelji. Intenzitet tih šteta nije lako izračunati jer nema niti pouzdanih evidencija o troškovima liječenja alkoholičara, a o drugim troškovima uzrokovanim raspadom obitelji možemo samo nagađati. U SAD-u, primjerice, 18.000.000 alkoholičara košta državu 100 milijardi dolara. I jedan kuriozitet: U Kini djeluje oko tridesetak klinika za liječenje ovisnosti o internetu, a troškovi liječenja iznose oko 1.300 dolara mjesečno.
Da bi izbjegli visoke troškove liječenja od ovisnosti, smatramo da upravo preventivni rad ima najvažnije mjesto u sprečavanju ovisnosti, ponajprije u sprječavanju širenja uzimanja droga i borbi protiv alkoholizma. U primarnoj prevenciji trebalo bi se usmjeriti na osnaživanje osobe i osposobljavanje da mladi sami izgrade stavove o uporabi droga i alkohola i da mogu donijeti pravilne odluke uz razumijevanje društvenih čimbenika koju tu uporabu potiču. To i jest zadaća Obiteljskih centara koji kroz svoje programe za mlade pridonose da mladi stječu samopoštovanje i povjerenje u vlastite sposobnosti. Takvi su konkretno i programi Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije od programa „Antuntun“ za najmlađe, preko programa „Kako bolje?“ za osnovnoškolce do najnovijeg „Grupa za razmjenu mišljenja-Konvergencija“ za srednjoškolce kroz koje programe se naš Obiteljski centar uključuje u prevenciju borbe protiv ovisnosti. No sve to traži i stabilno financiranje jer moderno razvijeno društvo treba institucije koje nisu vođene osobnim partikularnim interesima, već idejom dobrobiti društva/ općeg interesa. Imajući u vidu cilj Nacionalne strategije suzbijanja opojnih droga-„zadržati pojavu ovisnosti u granicama snošljivim za zajednicu, na način da se ne ugroze temeljne društvene vrijednosti i osobne slobode građana“ naša je uloga da u suradnji s lokalnom zajednicom i drugim institucijama, u provođenju navedene Nacionalne strategije dademo prepoznatljiv pečat i vlastiti stručni doprinos. Taj stav je, naravno, primjenjiv i na druge oblike ovisnosti. Zato su obiteljski centri i osnovani, a njihova djelatnost prepoznata i društveno priznata.
Priredio: Boris Poljanac,dipl.iur.
Literatura:
1. Izvješće o provedbi Nacionalne strategije i Akcijskog plana suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj u 2009. godini
2. Epidemiologija ovisnosti u Hrvatskoj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2009. godini
3. Živka Staničić: „Re(de)konstrukcija Parsonsovog koncepta uloge bolesnika u postmodernom društvu“, Zagreb 2007. godine
10. prosinca 2010.
Otvoreno
Post je objavljen 10.01.2011. u 11:20 sati.