Komentari

protivnasilja.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • mikro

    naklapanja.blogspot.com

    avatar

    12.01.2011. (12:29)    -   -   -   -  

  • Samo ja

    Ono što je katastrofalno je da socijalne službe tijekom razvoda roditelje šalju na mirenje, kao da se mogu izmiriti oni koji su se odlučili rastati, a ne na edukaciju kako se ponašati prema djeci u fazi razvoda. žalosno je što čak ni socijalne službe, kojima je to posao, nisu sposobne shvatiti što je važnije u fazi razvoda!!! ma idioti jedni! važna im je statistika, da bi popunili obrasce koji je razlog čije rastave, a ovo o čemu ti pišeš, nitko nikad nije izrekao roditelju u tijeku rastave! kao da su svi roditelji educirani iz psihologije, a zapravo nitko to nije, osim onog tko je završio pedagoški/psihološki faks. ma prestrašno nešto!!!

    avatar

    12.01.2011. (21:36)    -   -   -   -  

  • kamena

    slažem se sa samo ja... u većini slučajeva razvoda, djeca služe za prepucavanja i potkusurivanja isfrustriranih roditelja, a socijalne službe ne nude niti promptnu, a niti pravednu pomoć... dugoročno, djeca su najveći gubitnici, nažalost :((((((

    avatar

    13.01.2011. (08:31)    -   -   -   -  

  • Novac i djeca

    Jako dobar blog, prvi put ga čitam, ali sad ću redovito. Sviđa mi se pristup i odabir tema.

    avatar

    13.01.2011. (22:28)    -   -   -   -  

  • KiKa =)

    (16 godina)
    tekst je jako dobro napisan i moram priznati da se nalazim u njemu i sama jer sam ja često ono dijete "diplomat" i miješam se u svađe roditelja

    avatar

    14.01.2011. (00:24)    -   -   -   -  

  • sasvim svejedno

    Mnogi se zaklinju da misle o drugima ,o slabijima o nježnijima, o djeci a kad tamo sve sami manipulatori ljhudima i njihovim situacijama.
    Psiholog-to bi trebala biti humana profedija ,zar ne?
    A koliko je psihologa upravo največih manipulatora koji koriste znanje svoje profesije da bi suptilno sjebali ljude ,često svoje najbliže? Mnogo ,ali zapravo dovoljno Vam je upoznati tek jednog pa da shvatite ćemu sve vjerujemo -Sve treba uzeti sa rezervom ,naročito kada su u pitanju djeca i sve provjeriti ali ne na njima.
    Pitanje svih pitanja je odgoj koji dobivamo i koji nas uči da održavamo red po kojem ljudska vrsta živi ,obrasce ponašanja,kako to vole psiholozi reči ,pa se tako ženimo,rađamo djecu i sl. jer je došlo vrijeme za to ...a zapravo je bolje ostati sam i bez djece nego sa krivom osobom zasnovati obitelj ,pa se rastajati i prolaziti traume ili još gorje gledati traume svog djeteta.
    Znam slučaj,jer to se tako kaže,ljudi postanu slučaji a njihove sudbine brojke ,kad se pokrene razvod ,znam slučaj gdje je sve oko razvoda skuhala žena psihologica i spičila muža iz stana ,uzela mu materijalno što je mogla ,makar je ona bila uzrok razvodu( točnije njena nevjera) i na kraju prikazala sebe u slici janjeta ,patnice i žrtve -jer tko bi bio nevjeran da je u braku sve bilo kako treba?Prokleta mogućnost laganja dovela je ljudski rod tu gdje je-u kolaps.

    avatar

    14.01.2011. (21:45)    -   -   -   -  

  • pametna.žena

    potpisujem članak i većinu komentara.
    Bila sam u procesu rastave, još jedan slučaj na sudu, još jedan papir na stolu socijalnih radnika. Suprug me je ostavio sa dvoje tek rođene djece. Istukao me i otišao. Jako dugo sam se okrivljavala, jako dugo sam izgovarala riječ oposti ja njemu... Ja koja sam rodila i došla iz bolnice, a da me dočekao drugi čovjek, čovjek koji je stalno na mobitelu, koji ima mistične ženske prijateljice, čovjek koji nikada nije kod kuće... A kuća ga je čekala topla i mirisna i žena isto i djeca... Ali od faze čekanja nikako nismo mogli pobjeći. U jednome trenutku silovao me i otišao svojim putem. Za to se naravno ne zna. Za sve udarce, za sve podlijeve, gušenja i maltretiranja krivila sam sebe. Jer ja sam bila ta koja mu je stala na vrata, koja mu se pokušala oduprijeti, pa čak mu i vratiti. Ali ista ta ja sam se zbog odupiranja osjećala krivom. Čovjek me guši i ja mu poderem ruke noktima dok se branim, moja glava završava kao nogometna lopta, ja završavam kao nogometna lopta po cijelome stanu. A to sve gleda naše tek prohodalo dijete. Pred očima svih njih ispadam krivac, jednako kao on... Jer i on po sebi ima ožiljke... Ožiljke od borbe i prvo od mog pokušaja da mu vratim istom mjerom, a kasnije i od bijednog pokušaja da spasim goli život. I svaki puta je odlazio u zagrljaj druge žene, a ja sam vikala oprosti, volim te, bit će sve dobro. Ali nije bilo, svaki puta sam iznova šizila kada sam ga čekala satima da dođe na ručak, kada je dobivao poruke od žena potpisanih nadimkom, kada je iz druge smjene dolazio u sitne sate... U međuvremenu sam bila zatvorena u stanu sa djecom, koja su bila premala za šetnje, premala za normalnu komunikaciju i prolazili su dani a da nisam s nekim progovorila ni jednu riječ. Zatvorena ko zvijer u kavezu. Moje ludilo je raslo, moj otpor prema svijetu je rastao, ali sukladno s time je rasla i njegova mržnja prema meni. Jednu noć, pretukao me i ponizio na najgori mogući način i otišao svojim putem. No, ja sam se i dalje borila i željela ispraviti pogreške. Molila sam se za još jednu šansu budući da sam stalno imala osjećaj da sam ja kriva i da mu nisam dovoljno pokazala koliko sam dobra, koliko vrijedim. I okolina mi je stalno predbacivala da sam i ja kriva.
    I dobila sam šansu, jednu, drugu... No, to nisu bile prave šanse, bar ne s njegove strane. A meni ponos i ljubav i dalje nisu dopuštali da budem s čovjekom koji se viđa s drugom ženom. Čovjekom koji više nije dizao ruku na mene, ali stavljajući me u poziciju žene zatvorene u kući dok on uživa u drugoj ženi, još me više povrijedio. Predala sam rastavu.
    Išli smo i u obiteljsko savjetovalište. Prošli smo samo jedan termin, no budući da je psihologinja bila pristrana, odustali smo. Ja sam odustala.
    Nije mi bilo normalno da ona na moju izjavu... "Moj muž svoju, kako kaže, bivšu ljubavnicu vozi svaki dan kući s posla i na posao, a meni to smeta (hello naravno da mi smeta)", ona kaže da moram imati povjerenja u njega i da mu moram vjerovati kako su oni samo prijatelji, kao da je to nešto sasvim normalno...
    Tu sam odustala i od tog načina mirenja. No, socijalna radnica me oduševila. Žena je zauzela stav i totalno ga pročitala. Rekla mu je jasno i glasno svoje mišljenje i da se skulira. Bila je oštra prema njegovim očekivanjima da mi uzme djecu, dok istovremeno uz svoj stan i svoj životu u vrijeme njegovih trenutaka s djecom, djeca budu kod njegovih, oni o njima brinu a on izlazi i provodi se.
    No, i to smo prošli. Razvod je tekao relativno mirno, barem mirnije od zadnjih mjesec-dva braka. Od ženice koja mu se pokušava vratiti, pokušala sam mu biti prijateljica i dopuštati mu da što više bude s djecom. No, primjetila sam da što sam bila bolja prema njemu i njegovima i što sam im više dopuštala da se približe djeci, budući da sam nekako pokušavala sve gledati sa objektivne strane... kako im je on otac i kako oni trebaju i tatu i baku i djedu i sve... To se naravno zloupotrijebilo i nije se cijenilo, očekivanja su samo sve više rasla.
    Danas se pitam, da sam se ponašala kao hladna kučka kojoj dijete od nekoliko mjeseci ne pada ni na pamet dati ikome, a kamoli preko vikenda na spavanje, da sam se postavila kao da je on krivac a ne ja... Vjerujem da bi me ljudi puno više cijenili. Vjerujem da njegovi roditelji i ostala obitelj ne bi govorili da sam luđakinja koja ga je fizički napadala i da se on jadan branio, da sam neodgovorna majka koja se ne brine za svoju djecu... Da sam ja za sve kriva... Vjerujem da bi, ali bi imali i razloga. Zato, budite odriješite.
    Skrivala sam se dugo iza sunčanih naočala, nosila duge rukave u pola ljeta, samo da ljudima ne bude neugodno gledati u mene onakvu prebijenu, da bi njegovi na svaku masnicu ostali ravnodušni i okolo pričali da sam si sama kriva i da sam dobila što sam tražila.

    avatar

    26.01.2011. (19:46)    -   -   -   -  

  • pametna.žena

    nastavak komentara...
    (onaj ljepši dio :))
    Negdje na pola puta, nakon svih mirenja i griženja, nakon bura i oluja, shvatila sam da sam JA ŽRTVA, A NE KRIVAC, da niti moja djeca niti ja ne moramo trpjeti gluposti da bi bili sretni. Pa imamo jedni druge i možemo biti sretni. Počela sam se baviti sa sobom. Kada djeca odu kod njega na vikend, počela sam odlaziti na kave sa društvom. Kada bi zaspali radila sam pilates, jogu. Spustila kilažu za 10 kila. I bila sretnija osoba. Posvetila sam se svojoj djeci i sebi. Shvatila sam da žaleći svoj brak i prvenstveno sebe, zanemarujem svoju djecu kojoj sam itekako potrebna i time gubim dragocjeno vrijeme koje bih mogla potrošiti u igri s njima. Život mi se promijenio. Ja sam se promijenila. A svekrvu, koja je toliko bisera o meni ispričala, a ja joj svaki tjedan jedno popodne davala djecu, jednostavno sam počela ignorirati. I tako su djeca kod nje vikendom, a sve ostalo su privilegije koje imaju oni koji nisu bili za razvod njihovih roditelja. Pokazala sam zueb svijetu i konačno ponosno podigla glavu pred svim zlim jezicima. I nakon mjesec dva, moj muž je opet počeo oblijetati oko mene. Polako sam ga puštala u život, ali ovaj puta puno opreznije nego prije. Morao se puno dokazivati. Znala sam da ću popustiti na kraju jer cijenim obitelj više od ičega, ali sam htjela da do toga ne dođe tako lagano. Pa djeca i ja nismo neki rabljeni namještaj koji možeš samo tako useliti i iseliti kada ti se više ne sviđa. Mi zaslužujemo itekako poštovanja. Pomirili smo se na kraju. I postali sretna obitelj. Recimo to tako.
    Nakon mjesec dva, opet je postao čudan. Nije me više fizički napadao, ali postao je hladan i odbojan. Znala sam da mu je ona opet u životu. Opet su se pojavili neki ljudi koji su ih povezivali, iako je ovaj puta to sve bilo puno skrivenije. Imala sam osjećaj da sam ga prelako pustila ponovno u svoj život i da sam trebala razmišljati glavom, a ne srcem. Trebala sam biti prvenstveno odlučna žena, a tek onda majka koja žudi za svojom obitelji. Počela sam ga provjeravati (tajno naravno). Imala sam jako puno sumnji i jako puno dokaza, ali ni jedan nije bio čvrst. Dok nisam našla tajni mobitel sa milijun ljubavnih poruka. Ovaj puta sam se našla na raskrižju. S jedne strane htjela sam ju ubiti. I nju i njega. Napraviti joj nešto nažao. A s druge strane, pa ona nije za to kriva. Bar ne meni. Ja nju ne znam. Ona je kriva svome mužu, ali ja s time nemam ništa. Došla sam do broja njenog muža i našla se s njime. Ispričala mu sve što znam i nisam štedila detalje. Pridobila sam ga na svoju stranu. I obitelj svog muža sam pridobila na svoju stranu. Donijela sam im dokaze i sve im ispričala. Unatoč blokadi koju imam prema njima. Ponašala sam se hladno i mirno, kao da unaprijed znam svaki korak. Prema njemu ni riječi, O da, imao je spremljeno, skuhano, opeglano, pripremljeno, ali nije imao mene. Kada bi dolazio doma, dolazio bi u prazan stan, kada bi se vidjeli bila sam mirna i hladna. Spavala sam kod djece. Kao da sam znala svaki svoj korak unaprijed. No, nisam. Bila sam tupa od svega i na raskrižju. Ostaviti njega, stan, uzeti djecu i otići tkoznagdje s neizvjesnom budućnosti i neizvjesnim primanjima, kao što sam već milijun puta u pomirenjima napravila... ili jednostavno ostati i živjeti neki paralelelan život u nekom kvazi braku... Ne, to definitivno ne...
    I trajala je šutnja danima. On se prilagodio, kao da mu je svejedno, iako je u njemu kipilo. Dobar je manipulator ljudima, ali previše ga poznajem. Dok nije pukao. Počeo razbijati sve oko sebe i želio da se pomirimo. Nazvala sam policiju i otišla kod svojih na nekoliko dana sa djecom. Oni ne trebaju slušati takve stvari i srećom nisu ni bili doma u to vrijeme. E tu su počele isprike, žalopojke... Ovaj puta je on meni vikao oprosti i volim te, a ja sam slušala i bila hladna... Dala sam mu nekoliko dana da se ohladi, a onda smo razgovarali. Jako dugo. Posljedica svega toga bila je da se promijenio. Prvi i jedini puta kada sam mu pokazala da me doista gubi on se promijenio. I prvi i jedini puta kada sam bila totalno ravnodušna on je počeo biti taj koji je inicirao sve. Zamijenili smo uloge i dodijelili si one koje smo zaista zaslužili. Ovaj puta on je bio taj koji je morao napraviti sve da se vratimo. On je bio taj koji je morao promijeniti cijelu situaciju. Ja sam bila samo promatrač. I uspio je.
    Posljedica zvanja policije, osim kazne sa vrtoglavom cifrom, bio je tečaj koji ga je totalno promijenio, kao da mu je u psihu ubacio neko antinasilje. Nikada više nije ni povisio ton na mene. Mislim da je to bilo nešto najbolje što sam mogla napraviti i iskreno rečeno, žao mi je samo što to nisam napravila prije, kada je zbilja zaslužio jer je digao ruku na mene, a ne na stvari.

    avatar

    26.01.2011. (20:14)    -   -   -   -  

  • pametna.žena

    (još jedan, obećajem zadnji nastavak)
    Shvatila sam da vrijedim samo onoliko koliko pokažem svijetu. Ako se pokažem kao patnica, onda će me svi tako i tretirati i žaliti, ali meni ne treba žaljenje. Nisam patnica nego borac, borac za svoju obitelj. No, dati previše sebe za svoju obitelj... što na kraju od tebe ostane....
    Ovaj moj post ne želim da se protumači kao jedna od nesretnih priča. Ova priča ima jako sretan završetak jer mi smo, godinama nakon svega, jedna izuzetno skladna i lijepa obitelj. Oprostila jesam, ali ne i zaboravila.
    I bila sam djelomično krivac, ali ne okolini već sama sebi i svojoj djeci. Jer sam putem u svim burama i olujama bila izgubila sebe, vjeru u svoje ja,, u svoju samostalnost i svoje samopouzdanje, a samim time i djeca su izgubila majku kakvu zbilja zaslužuju. Još uvijek nemam povjerenja u njega 100 posto, nikada više neću ni imati. No, ovoga puta oboje znamo da ako mi ikada više učini nažao, imam opciju da mu vratim. Ne silom, nego svojim odlaskom. Zna da sam ovaj puta žena koja jje pametna i čvrsta, a ja znam koliko sam mu ovaj puta dragocjena i da mu najviše mogu vratiti ako mu uzmem sebe. Jednom je upalilo.
    Željela sam da ovaj post pročitaju sve ugnjetavane i pretjerano tolerantne žene, žene koje olako opraštaju kao što sam ja bila, ali isto tako imaju i manjak vjere u sebe. Stanite tome na kraj. No ako ga volite bezuvjetno (ja mislim da sam svome mužu na kraju zbilja pokazala bezuvjetnu ljubav s uvjetom da ju cijeni i poštuje) i ako znate i same da će vas ishod rastave unazaditi par svjetlosnih godina unatrag... Nemojte to napraviti, već se izborite da imate obitelj kakvu zaslužujete i mjesto u njoj koje vam pripada. Inače sve ostalo nema smisla.
    Želim vam svima sreću i pripazite na svoju djecu. Jer u rastavama najviše pate ta mala krhka bića. Možete im napraviti posljedice za cijeli život. Ja bih voljela da moja djeca nisu vidjela naše sukobe, iako su bili jako mali i danas se toga ne sijećaju, ali neki mali problemi sa agresivom i sa buntovništvom koji su došli, kako svi misle kao posljedica odrastanja, mislim da su ipak posljedica nekih prošlih događaja koji, iako ih se nesjećaju, su im se duboko usadili u malu i krhku psihu. Pogledajte što je najidealnija opcija za njih, te kako to utječe na vas i onda to učinite. Ja sam izabrala obitelj, ali ako ikada obitelj njihovom mirnom odrastanju bude teret, budite sigurne da ću izabrati rastavu.

    avatar

    26.01.2011. (20:30)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...