Hero.dies.in.this.one.

Ponekad me plaši što sve možeš otkriti zavirujući u prošlost...
Neki drugi svijet, neka druga osoba - ne poznajem se tada.
Sigurnost koju sam imala prije, nisam cijenila nego slijepo odbacivala ne primjećujući koliko je jedinstvena...Sada je ona usmjerena na druge stvari, a mene opsjedaju osobe s kojima ne želim ništa. Ne mogu s njima ništa.
Zašto nikad ne možemo na vrijeme primijetiti nečiju ljubav, podršku?
Ja te ne želim jednostavno, shvati to. Ne smijem.

Ne želim te.

Odlazi dok se ne ugušiš na lažima i
krivo-usmjerenoj pažnji. Imao si me prije...potpuno...Zašto sada dolaziš?
Samo bih se htjela osjećati sretno, lijepo, opušteno, a ne stalno zabrinuto što će biti iduće...I ne da mi se iznova se uvjeravati da sve tako treba biti kako je, jer čak i kad je dobro, nešto smrdi na drugačije/neprijateljsko.
Želim da shvatiš, iako ovo ne čitaš, da sam ja sretna sada. I ne želim te u svojoj blizini, jer imam ono što mi treba. Od dvojice sam izabrala. Od trojice sam odbacila i...



Jednostavno, ponekad se sve to isprazni, cijelo to mjesto...ostanete sami sjediti, a tješe vas osobe koje su vam prije izgledale tako nedostižno...I hvala ti što si uz mene cijelo vrijeme, iako ne fizički, iako u krivo vrijeme, hvala što si sada ovdje bio. Danas. Hvala na razgovoru o smiješnim stvarima i skretanju pažnje s Njega.
Iako bi bilo prvi put, htjela bih probati taj razgovor i uživo.
Kad se samo prisjetim koliko si mi značio prije, koliko sam te smatrala gotovo savršenim...
A sada mi pišeš tu, pričamo, pomažeš mi svojim shy humorom.
Možda možemo biti stvarno dobri prijatelji...
Da si barem reagirao prije.
Možda...

Možda si me mogao usrećiti. Jer vidim da se ispod maske skriva osoba
koja mi je slična.
Ali sada je to sve zabranjeno i izgubljeno...

"Ovo je podsvjesni prikaz jednog društva koje se sjebalo & ispušilo
Prežvakavajući pohlepu kao vrijednost.
***
Šala je na tvoj račun.
-->Ma koliko se trudio ne možeš umaći...zaboravu."

Danas sam otvorila oči u dobro poznatom osjećaju koji tjera da ostaneš u krevetu.
Jedna lijepa kutija ležala mi je kraj nogu.
Ispustila sam zadnje suze i uzela je u ruku.
Otvorila sam njen paradirajući sadržaj, trpajući ga u usta sve brže i brže dok mi nije došlo da povraćam.
I njemu je bilo slično, pa smo odlučili zaboraviti kutiju.
Posljedice su nas još uvijek mučile, iako se to svi trude skrivati, ponekad jednostavno priznaš da si manje vrijedan.
Neprestani kompleks bolje škole može mučiti samo onoga...tko se to usudi pokazivati na svakom koraku. Zatrpaj duboko u sebi, bit ćeš sretan.

Pomisliti na samoubojstvo znači dopustiti sebi potpunu slobodu razmišljanja i silovanja samog sebe. Nerijetko dolazi plač---a tada upoznajete sebe na način da ste dvolični.
I još jednom ponavljam da ovo nije trend...nije trend...

"Miris od jučer osjeća se i danas."



Na mjestu oporavka, ukradeno leži taj osjet. Želi da opet bude kao prije, ali nekako ga ne shvaćaju baš ozbiljno. Vrišti iz petnih žila da ga oslobode i shvate ozbiljno, ali on je samo malen miris nasuprot onih velikih, glomaznih pretvaranja djevojaka iz 1. srednje.
Nauči to sve napamet pa pretvori u svoje i bit ćeš poznat.

I još jednom reci da je ovo trend, kunem se, silovat ću mickey mousea, petra pana i sve simbole davno umrlih klinaca sa novim načinom pretvaranja.

P.S.
You have to be the cutest grave-digger I've ever seen.

The Cure

Lovesong

Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am home again...
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am whole again...
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am young again...
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am fun again...

However far away, I will always love you
However long I stay, I will always love you
Whatever words I say, I will always love you
I will always love you...

Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am free again...
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am clean again...

However far away, I will always love you
However long I stay, I will always love you
Whatever words I say, I will always love you
I will always love you... <3

U svačijem životu postoje trenuci čiste sreće, bez ramišljanja, te trenuci preispitivanja situacija bez puno pričanja o detaljima (zabranjeno je govoriti loše stvari po ljetu ššš).
Ponekad je to teško priznati sam sebi...
Ponekad je lakše zavući glavu duboko ispod svega i praviti se da situacija ne postoji u nadi da ćemo je tako izbjeći.
Nažalost...tada dobijemo šamar u glavu, onakav šamar kakvog promoviraju Jerry *all-mighty* Strangler i slični tješitelji povrijeđenih...
Poricanje, poricanje i još malo poricanja...

Koliko si možemo dopustiti ne-samosvjesti u određenim situacijama? Na kraju, je li bolje misliti o svemu tome ili jednostavno poreći i zaboraviti da smo uopće živi...?
Povrijedimo manje ljudi u svakom slučaju...uključujući nas same...



Ono što bi zaista htjela je da se jednom, samo jednom, uspijem uspješno pretvarati da sam sretna kada se to od mene očekuje iz razloga da ne ispadam attention whore uvijek.
Iz razloga da ne ispada kako namećem osjećaj krivnje...
Iz razloga da ne vrijeđam ljude koje volim...Sada se osjećam prokleto sebično, ali nekako sam pregažena sa svih strana.
Da kažem da će sve biti ok?
Kako da znam...kako da znam da ovo nije kraj.
Mislim...hoću reći, jednostavno ne znam što će se iduće dogoditi i to me jebeno ubija u pojam.
Uvijek se nađe nešto da skrene putanju, a nikako da to predvidim.

Htjela bih da se barem jednom nađemo u isto vrijeme, da barem jednom dopustimo svemu drugom da nestane i budemo sretni.
Ne iz razloga nametanja krivnje, nego čistog preispitivanja (sa racionalnim zaključkom da sutra možda ne postoji).

I love you, Harry. You make me feel like a person.
Like I'm me... and I'm beautiful.

You are beautiful. You're the most beautiful girl in the world.
You are my dream.

Bila je hladna novogodišnja večer, sa malo ljudi na cesti, a i oni prolaznici su bili obiteljski ljudi što kupuju hranu i ostale sitnice za večeru sa svojim obiteljima.
Jedna prilika koja se izdizala bila je djevojčica, Ana se zvala. Hodala je bosa po snijegu, a poderana haljina je više pokazivala nego skrivala.
Još prije, te večeri, imala je i ona cipelice jedne jako posebne, bijele vjenčane cipele njene majke koja je umrla od teške bolesti tog ljeta. Nažalost, neoprezni kočijaši su ju srušili i pregazili njene cipele pa je Ana hodala bosa.
U jednoj ruci je držala košaricu sa šibicama, a u drugoj pramen svoje plave kose, pokušavajući se ugrijati.
Toga dana nitko nije kupio ni jedne šibice, a nije se smjela vratiti doma bez novaca, jer bila bi pretučena kao i uvijek od svog oca.
Bilo je nepodnošljivo hladno, a ona je tu stajala, gola na snijegu, kao prikaz jada i siromaštva.

Osjetila je fini miris večere iz jedne kuće...ipak bila je Nova Godina, svi su se lijepo zabavljali.
Sjela je između zidova dvaju kuća i pokušavala se ugrijati. Bolje da je tu nego doma.
Barem ju nitko ne tuče, a jednako je hladno.
Bilo ju je sram što je to odlučila i osjetila se sebičnom, ali umrijet će od hladnoće ako to ne napravi. Zapalila je jednu šibicu.
Odjednom se našla u toj kući kraj koje je stajala, plesala je u maminim cipelama i zabavljala se s nekim ljudima. Kako se šibica gasila, blijedio je i prizor. Opet je bila vani, na snijegu.
Zapalila je još jednu i ovaj put je vidjela pečenu puru kako trči prema njoj, nasmijala se i trčala za njom...Kasnije je večerala s nekom obitelji i bila je stvarno sretna.
Šibica se ugasila, a ona je opet bila vani na hladnoći.
Odjednom, pogledavši prema nebu, vidjela je zvijezdu padalicu. Pomislila je kako je netko umro, jer mama joj je pričala da kad god netko umre, jedna zvijezda padne i nečija duša ode na nebo.
Zapalila je posljednju šibicu. Ovaj put nije bilo one kuće, ni obitelji, ni purice. Njena majka je stajala pred njom i smijala joj se. Ana ju je molila da ne nestane, kao sve druge stvari koje su izblijedila nakon gašenja šibica.
"Mama, molim te, uzmi me k sebi."
Majka je potrčala prema njoj, uzela ju u naručje i odvela na nebo.

Ujutro su neki ljudi našli tijelo smrznute djevojčice. Ležala je u snijegu, a njene šibice izgorene kraj nje.
"Samo se pokušavala ugrijati." govorili su. Da su samo znali kako je mala Ana bila sretna dok je umirala i što je sve vidjela.


P.S. Oprostite na ovome, ali to je jedna priča koja ima jako velik utjecaj na mene, mislim da zaslužuje biti na ovom blogu. :)

I watched you change
Into a fly
I looked away
You were on fire
I watched a change in you
It's like you never had wings
Now you feel so alive
I've watched you change...

Moja ne-inspirativna soba mi se smije gledajući ono najnježnije u meni.
Naučila sam ju da se brine za mene, tješi me do granice da poželim pogledati jednu od onih neprežaljenih old timerskih
humorističnih serija.
Nikada me nije pogledala na taj način do danas.
Na način realiziranja istine i sumnjanja u bližnje.
Posramila sam se i rekla jebiga, ako ćeš biti takva odlučujem odustati od svega ovoga, zapali me jednostavno.
.........

On je za razliku od svog gay prijatelja odlučio otići. Pomislio je kako je to previše za njega. Obaveza, rekli bi neki, a ne samo zadnja četiri slova dotične riječi.
Izašao je iz kuće te djevojke (oh trebali ste vidjeli Lois tada)
trčavši kroz indijansku šumu, vrijeđajući svaki prirodni zakon. Konačno pomislio je, našao sam svoju mamu sa onim gumenim gaćama, pa možda me utješi kao prije.
Ali ona to odbija sada.
Naučila je to od mene, sada ga radije stavi u vatru da izgori sve ono dobro i ostane samo čovječno.
Posramio se i rekao jebiga, to je najbolje što može dobiti sada.
Promjene su izgleda, bile DOBROdošle.



Jednom prije u odnosu međusobnog masiranja, znali smo levitirati kroz sobu. Sada je to nemoguće od prevelike količine napetosti u zraku, jednostavno je pregusta.
I toga dana, kad sam se zadnji put ispričala, naučila sam da neke prijatelje jednostavno treba prihvatiti.

Toga dana, on je sjeo na atomsku bombu, zahvalio Caulfieldu i pozdravio svoju majku u nadi: uskoro idem na drugačije mjesto velikih svjećnjaka i zamrznutih ribica!

Naravno, kad sam se probudila, samo sjećanje je ostalo u ovom danu.
I onom iza toga...I onom iza...and so on.

Najmoćnija rečenica ikad izrečena na filmu bila je I'll be back, jer doista wannabe Amerikanci se uvijek vraćaju.
Na račun našeg želuca.

I feel sick.

Nemoj me tjerati da tako razmišljam...
Poželim te...
Uhvatiti dok stojiš.
Dok te nitko ne gleda.
Sakriti zauvijek duboko u sebi.
Izbrisati ti svaki trag, za znatiželjne osobe.

Sad sam zauvijek zatočena između onog što želim i što imam.

Čitala sam danas dnevnik jednog dječaka koji se prije bojao otvoriti. Pisao je pod skrivenim nickom, imao tajan blog i sve, znate kako to već ide.
Iako krajnje ne-otvorena osoba inače, rekli biste da nema baš bogat rječnik, na tom blogu se toliko otvorio i pisao najljepše metafore, priče, pjesme.
Da poznajete stvarnog njega i njega na tom blogu, začudilo bi vas.
Ali također, da čitate taj njegov dnevnik, način na koji je on govorio "volim te" zaljubili bi se instantno. Jer to je nešto neprocijenjivo i rijetko.
No naravno, taj njegov dnevnik je bio duboko čuvan u njemu i još par poznanika.

I sad se ja pitam, osoba koja ima dara, to uopće ne pokazuje. Nikako. A pisao je neke očaravajuće postove...
I vjerujem da se osjećao slobodno dok je to radio. Osjećao je da je u svom svijetu, gdje ništa apsolutno nije bitno osim trenutka i njegove ljubavi prema jednoj djevojci.
Bio je tužan također, zbog neuzvraćene ljubavi, ali tamo je pokazao najboljeg sebe. I za razliku od pravog sebe, onog kakvog pokazuje, ovog istinskog su apsolutno svi zavoljeli koji su ga čitali.

No kako je vrijeme prolazilo, dječak je više vremena provodio sa ljudima koji ne njeguju svoj svijet, neke druge stvari su ga zaokupile te je postupno--potpuno zaboravio voditi taj svoj dnevnik.
Nikada kasnije se nije tako izražavao, nikada kasnije nije pričao toliko, niti se otvarao na taj način.
Bio je opet "normalan".



Koja je pouka ovoga?
Ne znam.
Nemam blagog pojma zašto sam to pisala uopće. Pretpostavljam da je ovo naše razdoblje kada smo relativno open minded prema puno stvari. Na neki način ludi - jer biti lud znači ne razmišljati kao većina.
Možda jedino razdoblje kada poznamo i pokazujemo prave sebe.
Kada to jednom zaboravimo, kao taj dječak, izgubit ćemo sve ono što smo imali s time.
Prijatelje...
Ljubav.
Iskrenost...
I na kraju i sebe same.
Jednostavno se nećemo shvaćati kao osobe, nego tek prolaznike u burnoj igri koja je svaki dan ista...toliko prokleto dosadna da ju poželite završiti bez obzira na godine i proživljeno.

Sada još uvijek imam toliko nade da vjerujem da će se taj dječak jednom ponovno pronaći. Jednom će još otvoriti vrata svog svijeta, ali ovaj put za sve koji budu dovoljno dobri da ga zavole. Mislim, ipak je to krajnji cilj zar ne? Biti voljen. ='(

Kako to obično biva, ljudi griješe i gledaju u te svoje pogreške kao nešto glupavo, zaboravljajući na sve pouke koje su mogli izvući.
Misleći kako da što prije dođu u blagoslovljeno stanje novo-otkrivene istine, zaborave da ih je ono loše moglo nečemu i naučiti.
Kad bi svi učili iz pogreški, nakon 15e godine svi bi bili savršeni...

Moja priča je jako licemjerna... Voljeli smo se u krivo vrijeme. Ja njega sada, a on mene prije. No na kraju, shvatili smo, da smo se zapravo cijelo vrijeme jednako ispunjavali, ali...nedostajao je onaj neki "začin".
Nešto što samo turbulencija vremena može pronaći.

Shvaćate li vi koliko je tinejđerstvo poseban proces?
Shvaćate li jedinstvenost neprihvaćanja, analiziranja problema, iskrenosti i transformacije u čudovište sa dlakom odrasle osobe.

Plakala sam puno puta danas...
Od čiste tuge.
Od ljubomore.
Od neprihvaćanja.
Od pogrešnih koraka.
Od srama.
Od sreće.
Od ljubavi.
Od suosjećanja...
I na kraju, od smirenosti što znam da bez obzira na sve, postoji netko tko će me uvijek voljeti.
Čak i kad zahladi... spajati će nas nevidljiva nit zajedničkih ožiljaka i plakanja.
Bez obzira na sve rezove & tablete.
On mi je i najbolji prijatelj i...ono zabranjeno sada.

Ono najjednostavnije je često i najbolje... Čista iskrenost.
Nemojte lagati iz glupe želje da nekome bude bolje... recite sve... budite ranjivi, natjerajte ih da slušaju.

Znam da, ako ovo preživim, sjećati ću se Holdena, Fangorije, plakanja, neuklopljenosti, svojih lutaka i prve klupe sa strane.
Svojih blesavih crteža i naših smijanja u krevetu iza ponoći.
Eksperimentiranja sa mary jane.
Držanja čvrsto za ruku.
Čekanja... na pravi trenutak.



Pokušajte skupiti sve to u svojoj glavi i osjećat ćete se sretnima.
Ako ste se ikad osjećali usamljeno...
-Neželjeno
-Iskorišteno
-Čudno
-Šašavo

I krajnje "ozbiljno za svoje godine" onda upravo prolazite kroz svoj život stopama jedne osobe koja je previše puta rekla jebiga.

Molim te, zaboravi na svaki put kad sam te povrijedila.
Na svaki loš pogled.
Na svaki ljubomorni ispad... i neistinu sa čudnim stilom.
Zaboravi na dalekometni projektil i kategoriju jedne generacije.

As the time goes by...the memories remain.
Naučite cijeniti svoje probleme --- i moći ćete cijeniti tuđe. U tom trenu dolazi bljesak bijele svjetlosti koja te ošamari i kaže...

-Zaljubljen si.

VOLIM TE, ti si mi cijeli svijet...='(

I just found your letter
Telling me you were gone.
Even though you have left me
My love will go on

You talk of your life
Mixed with hate and a blade...
Now selfish, alone
You took what we made.

Together we trusted
And considered ourselves
To be one and only
As your letter it tells...

But as for me
I'm not far behind
With this blade in my hand
And this poem I've signed...

~ Andie Davies

Mislim da sada proživljavam jednu od onih stvari koje su jasne same po sebi.
Zato ako itko ovo čita, htjela bih nešto poručiti.
Nemojte iskušavati sudbinu, sreću ili bilo što. Ako vam je nešto pred nosom, uzmite to.
Čak i ako niste sigurni trebate li to uzeti, ne možete uvijek znati sve. Uzmite to jer trebat će vam.
Ako ostavite tu stvar netaknutu, ona će otići povrijeđena.
Pretvoriti će se u vas.
Zamijenit ćete strane.
Osjećati bol koju ste joj pružali.

Hard to notice what is passing by, with your eyes lowered.

I vi ćete se osjećati kao onaj neželjeni.
Uvijek na stand by-u.
Vjerojatno je to stvarno bila istina, kako mi radimo drugima, tako nam se vraća kad tada.
O da...
Osjećat ćete se glupo.
Manje vrijedno.
Posesivno & dosadno.
Krajnje nepotrebno...



Ako imate priliku za ljubav ili bilo koji njen oblik, uzmite ju.
Nemojte propustiti to jedino što ćete dobiti, jer lupit će vam šamar na kraju.
Pretvorit ćete se u cmizdravu kuglu sa previše misli i premalo samopoštovanja.
Sve loše izgledat će vam primamljivo...

Život traje baš sada. Baš sada u ovom trenu. I za pola sata možda ga neće biti, uzmite što vam se nudi. Uzmite, jer ja nisam. I ne želim više živjeti. Ne ovako... ni ikako uopće.

Sjedim s pitanjima u glavi. Ne znam što je od toga vrijedno spomena.
Dani prolaze, osjećam udobnost u tuzi i mislim da to ništa neće promijeniti...
Jeste li se ikada osjećali isključeno?
Osjećali svoje faze kako lebde u zraku iznad površine mutne vode. Iz nje izlaze nove svaki puta drugačije, a opet prokleto iste u opisu.
Kada ste dugo u kući zaboravite se ponašati prema drugim ljudima... sve riječi izgube smisao, kažete jebiga previše puta, previše puta pogledate u pod...

Prije to nije bilo teško podnositi.
Imala sam sigurnost, znala sam koliko god ti ljudi bili prozirni i koliko god ja mrzila sve njih i nastojala učiniti nešto sa svijetom...na kraju dana imala sam utjehu u prijateljima, prijatelju kojeg volim više od sebe trenutno.
Ne znam sada imam li to.
Znam da je uvijek uz mene... ali kao da se udaljujem... ponašam se kao malo dijete koje nije zadovoljno sa malim stvarima nego želi apsolutno sve. Sumnjam... U one koje volim.



What I thought was a certainty, has left me spinning in circles again.

Osjećam užasnu anksioznost opet, bojim se priznati, ali mislim da ludim u svim pogledima.
Sve što sam ikad htjela bila je ljubav...
I kad sam ju imala nisam gledala dovoljno široko.
Sad opet pomišljam na zabranjene stvari & radim djetinjaste gluposti.

I ona me opet tjera da se stalno ispričavam svima oko sebe, zbog glupavih razloga i manjka stvarnog iskustva...
Možda ta tuga prestane kad shvatim što tražim.
Kad on shvati što traži.

Happy birthday to me.

Staying home for the nth time
Feels like suffocating roman your life wrote
And even when you try harder
You just fall deeper down
To your imaginations garden

Full of blood, this cradle is screaming
Renewing your childhood fears
Black and red match perfectly
And thats what you've been saying
When you pressed the blade against her eyes

Walking towards the entrance doors
Revenge runs up your arms
And you know its she again
And you know it's fear again
Now…
There is nothing that can call it off.



Jednostavan, a zbunjen ne primjećuje promjene na njenom tijelu. Teško je priznati da se mijenjamo, još teže živjeti s time, ako ne forsiramo vječnu glad...
Ponekad...
Ono kukavičko ima smisla, ono zabranjeno stvarno postane ljepše boje. Izgleda da nitko ne shvaća. Samo nemojte pretjerivati, pozdravite se sa svima koje znate i poljubite prijateljicu gdje želite.
Njena mlađa sestra će zavidjeti, a vi ćete se smireno smijati.

Memorable quote:

"Da ti kažem točan datum tvoje smrti, to bi promijenilo sve. Izvrnulo bi tvoj svijet. Drugačije bi osjećao mirise i okuse, uživao bi u svakom pogledu i rijeci koju vidiš.
Ona voda koju pijemo bi konačno dobila boju i okus.
Sat otkucava, a nitko ne zna kad će stati - izgleda da nas baš to spriječava u tome da živimo život. "

Mood: apathetic

Pomalo je glupo pisati iz želje da nešto napišeš ili radi razloga da se to uklopi u određenu shemu koju njeguješ.
Najčešće dobiješ prozirno-odvratan prikaz forsiranog natezanja vlastitog uma da složi kakvu takvu rečenicu. Forsiranje ima određeni smrad koji se osjeti jako daleko.
Ponekad se osjećam užasno tužno zbog toga… Gledam u neke sastave koji su nastali pod pritiskom… i ljudi me uvjeravaju da je to ono što oni žele. Možda previše ulazim u tuđa razmišljanja. To nikada nije previše dobro, nakon previše analiziranja moguće su dvije stvari ili razvijanje vlastitog stila ili zaborav na sebe…ah da.
Uglavnom, gledam u te sastave, priče što god da su…i pitam se, koliko daleko je došla umjetnička sloboda? Sloboda izražavanja? Toliko da ste ju pretvorili u svoje mučilište, jer trudite se zvučati poetski & zaneseno, a dobijete samo jako rastegnut i krajnje proziran izraz. Onda se naravno vratite u svoj slatki mali svijet u kojem vas se svaki dan mora podsjećati kako trebate pričati. Kakav je to novi stil pisanja. Pomalo podsjeća na produženi haiku. Samo bez ikakvog smisla, jer postoji razlog zašto je haiku kratak u prvom redu.



Izgleda da ona to još uvijek ne shvaća…
A iskreno sam umorna od objašnjavanja nekome kakva su pravila. Zašto ih ne možete sami prokužiti na svoj način? Ionako ih ni ja ne mogu znati potpuno.
Ali igrala sam dosta dugo da se uvježbam. I ne mislim svoje iskustvo na tom području prodavati nikome…
Danas je bio sveti dan za nas, prosvjetljenje rekli bi neki. Pogledala sam opet jedan stariji slasher i sjetila se nečega. Znate kako se u američkim filmovima uvijek pojavljuju gimnazije? I to sa kategoriziranim učenicima, znači uvijek imamo glavnog snagatora, šminkericu, sportaša, navijačicu, geeka i filmofila. Ono što je smiješno je to da većina ljudi uvijek kaže: Ah toga kod nas nema. Ili amerikanci pretjeruju.
A-a..ne pretjeruju oni. Imate vi to pred svojim nosom svaki dan. Pogledajte samo svoju školu, svoj razred. Naći ćete primjere svih njih…ili ne?
Naravno da VI nećete.
To bi značilo svrstati i sebe u jednu kategoriju. To bi zapravo, značilo dati drugima da vas svrstaju. A to boli više od ičega… lijepo je dok se sami etiketirate.
Uvijek bude blještavo zamamna naljepnica jagoda okusa. Predobra za ispljunuti…zar ne?