Bila je hladna novogodišnja večer, sa malo ljudi na cesti, a i oni prolaznici su bili obiteljski ljudi što kupuju hranu i ostale sitnice za večeru sa svojim obiteljima.
Jedna prilika koja se izdizala bila je djevojčica, Ana se zvala. Hodala je bosa po snijegu, a poderana haljina je više pokazivala nego skrivala.
Još prije, te večeri, imala je i ona cipelice jedne jako posebne, bijele vjenčane cipele njene majke koja je umrla od teške bolesti tog ljeta. Nažalost, neoprezni kočijaši su ju srušili i pregazili njene cipele pa je Ana hodala bosa.
U jednoj ruci je držala košaricu sa šibicama, a u drugoj pramen svoje plave kose, pokušavajući se ugrijati.
Toga dana nitko nije kupio ni jedne šibice, a nije se smjela vratiti doma bez novaca, jer bila bi pretučena kao i uvijek od svog oca.
Bilo je nepodnošljivo hladno, a ona je tu stajala, gola na snijegu, kao prikaz jada i siromaštva.
Osjetila je fini miris večere iz jedne kuće...ipak bila je Nova Godina, svi su se lijepo zabavljali.
Sjela je između zidova dvaju kuća i pokušavala se ugrijati. Bolje da je tu nego doma.
Barem ju nitko ne tuče, a jednako je hladno.
Bilo ju je sram što je to odlučila i osjetila se sebičnom, ali umrijet će od hladnoće ako to ne napravi. Zapalila je jednu šibicu.
Odjednom se našla u toj kući kraj koje je stajala, plesala je u maminim cipelama i zabavljala se s nekim ljudima. Kako se šibica gasila, blijedio je i prizor. Opet je bila vani, na snijegu.
Zapalila je još jednu i ovaj put je vidjela pečenu puru kako trči prema njoj, nasmijala se i trčala za njom...Kasnije je večerala s nekom obitelji i bila je stvarno sretna.
Šibica se ugasila, a ona je opet bila vani na hladnoći.
Odjednom, pogledavši prema nebu, vidjela je zvijezdu padalicu. Pomislila je kako je netko umro, jer mama joj je pričala da kad god netko umre, jedna zvijezda padne i nečija duša ode na nebo.
Zapalila je posljednju šibicu. Ovaj put nije bilo one kuće, ni obitelji, ni purice. Njena majka je stajala pred njom i smijala joj se. Ana ju je molila da ne nestane, kao sve druge stvari koje su izblijedila nakon gašenja šibica.
"Mama, molim te, uzmi me k sebi."
Majka je potrčala prema njoj, uzela ju u naručje i odvela na nebo.
Ujutro su neki ljudi našli tijelo smrznute djevojčice. Ležala je u snijegu, a njene šibice izgorene kraj nje.
"Samo se pokušavala ugrijati." govorili su. Da su samo znali kako je mala Ana bila sretna dok je umirala i što je sve vidjela.
P.S. Oprostite na ovome, ali to je jedna priča koja ima jako velik utjecaj na mene, mislim da zaslužuje biti na ovom blogu. :)
Post je objavljen 14.08.2006. u 18:22 sati.