petak, 04.08.2006.

Razmišljanja od prije 20ak dana

Mood: apathetic

Pomalo je glupo pisati iz želje da nešto napišeš ili radi razloga da se to uklopi u određenu shemu koju njeguješ.
Najčešće dobiješ prozirno-odvratan prikaz forsiranog natezanja vlastitog uma da složi kakvu takvu rečenicu. Forsiranje ima određeni smrad koji se osjeti jako daleko.
Ponekad se osjećam užasno tužno zbog toga… Gledam u neke sastave koji su nastali pod pritiskom… i ljudi me uvjeravaju da je to ono što oni žele. Možda previše ulazim u tuđa razmišljanja. To nikada nije previše dobro, nakon previše analiziranja moguće su dvije stvari ili razvijanje vlastitog stila ili zaborav na sebe…ah da.
Uglavnom, gledam u te sastave, priče što god da su…i pitam se, koliko daleko je došla umjetnička sloboda? Sloboda izražavanja? Toliko da ste ju pretvorili u svoje mučilište, jer trudite se zvučati poetski & zaneseno, a dobijete samo jako rastegnut i krajnje proziran izraz. Onda se naravno vratite u svoj slatki mali svijet u kojem vas se svaki dan mora podsjećati kako trebate pričati. Kakav je to novi stil pisanja. Pomalo podsjeća na produženi haiku. Samo bez ikakvog smisla, jer postoji razlog zašto je haiku kratak u prvom redu.

Photobucket - Video and Image Hosting

Izgleda da ona to još uvijek ne shvaća…
A iskreno sam umorna od objašnjavanja nekome kakva su pravila. Zašto ih ne možete sami prokužiti na svoj način? Ionako ih ni ja ne mogu znati potpuno.
Ali igrala sam dosta dugo da se uvježbam. I ne mislim svoje iskustvo na tom području prodavati nikome…
Danas je bio sveti dan za nas, prosvjetljenje rekli bi neki. Pogledala sam opet jedan stariji slasher i sjetila se nečega. Znate kako se u američkim filmovima uvijek pojavljuju gimnazije? I to sa kategoriziranim učenicima, znači uvijek imamo glavnog snagatora, šminkericu, sportaša, navijačicu, geeka i filmofila. Ono što je smiješno je to da većina ljudi uvijek kaže: Ah toga kod nas nema. Ili amerikanci pretjeruju.
A-a..ne pretjeruju oni. Imate vi to pred svojim nosom svaki dan. Pogledajte samo svoju školu, svoj razred. Naći ćete primjere svih njih…ili ne?
Naravno da VI nećete.
To bi značilo svrstati i sebe u jednu kategoriju. To bi zapravo, značilo dati drugima da vas svrstaju. A to boli više od ičega… lijepo je dok se sami etiketirate.
Uvijek bude blještavo zamamna naljepnica jagoda okusa. Predobra za ispljunuti…zar ne?

- 20:25 - Leave me here... (1) - Without you... - I'm nothing.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.