Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića Prominske igre 2 dio
Prvi post na temu "Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića", možete pročitati pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630943972/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikica.html
Post pod naslovom: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića Prominske igre 1 dio, možete pročitati pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630950673/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikica-prominske-igre-1-dio.html
Već sam jednom napisao...
Kako je sada najzanimljivija tema „Prominskih igara“, koje su se kroz cijeli niz godina održavala pod raznim imenima, iz arhive prof Bikića objavit ću nekoliko članaka na tu temu.
Evo drugog članka:
Obeća san pituru Markiću da ću za Prvi maja doć u njegov Oklaj na centralnu" proslavu.
Pripa se da neću znat doć, da ću falit put.
I evo me u Oklaj.
Omar na početku mista gostionica PROMONA.
Lipa gostionica. Velika. Na vratima plakat prvomajske fešte.
Ujutro otkrivanje spomen-ploče palim borcima, pozapodne športska takmičenja.
Prava Olimpijada.
-Trka konja. Prva nagrada miljun stari dinari.
-Trka magaradi. Prva nagrada četiri sto i pedeset i jad dinari.
-Biciklistička trka. Prva nagrada pet stotin ijad.
-Trka na ijadu metri, bacanje kamena s ramena, diplenje, šije-šete i balote.
-A prve nagrade trista pedeset i četiristo ijad.
Razumin da je konj boje plaćen od tovara. Ali zašto je tovar boje plaćen od čovika?
Jema bit u nas to pravilo.
Na primjer televizija kad snima boje po danu plaća tovara nego glumca oli pisca.
„Monte Promina"
U PROMINI sitija san se konta Lulica.
Stariji Splićani ga se sigurno sićaju.
Di neće znat Lulu, Luligarga.
On je prvi u Split donija tango, pisa je šlagere i „Hajdukove" himne.
I dojde konte Lule u „Belvija" na obid.
Služi ga konobar Duško Divić.
—Daj mi, moj Duško, jednu lipu paštušutu.
—Oćemo li „Monte Karlo"? — pita Duško.
—Baš san to tija reć.
Donese Duško „Monte Karlo", Lulu ubode jedan perun, turne pijat i viče.
—Duško, Duško, nije ovo „Monte Karlo", ovo je „Monte Promina"!
Promina se zove čili ovi kraj s Oklajen ka centron.
Jedanajst mjesni zajednic.
Viju bandire. Banci, đinđuve, streljane. Na poljani isprid kina već se igraju balote.
Usrid poljane spomenik palim borcima.
Odakle razbijene šentade? Na zgradi bivše općine zgrađenoj prošloga vika s dolorima koje su poslali iseljenici iz Amerike viju tri bandire, sve tri požmarivene, šporke, razbijene.
Na kraju sela lipa gostionica zvučna imena „Internacional". Pari ka mali otel.
Bijeg za radom
Gazda Mile Bilandžija-Rankan je radija u Njemačku, zaradija ništo pinez i otvorija gostionicu. Štufala ga Njemačka. Jema je lipi posal. Popravja je spavaća kola i restoran-vagone. Ali naporno, brate.
Nije jema ni godine ni staž za penšjun. Nije se pokaja. Prošli godin radija je dobro.
Čekali su judi u filu prid gostionicom.A sad je gostiju malo.
U gostionici sidi i mjesni pošćer Ante Bandalo — Bojka zvani. Snažni čovik, velika-glava a pošćerska kapa mala.
Ubaci se u razgovor kako svit nima pinez. Eto, on raznosi penzije. U prosjeku niti tri miljuna. A šta je danas tri miljuna?! Par kila pečene janjetine!
Mogu zagristi jedino povratnici iz Njemačke.
Kad se računa cila Promina, vratilo ji se dvi stotine.
Ne zna pošćer koliki in je penšjun. Ne nosi jin on novce, nego in stižu na žiro-račun.
Pametan je pošćer, svakoga vraga zna. U Promini je nekoć bilo osam stotina rudara šta boksitaša, šta garbunaša. Siverić je zatvoren, rudara je sad malo.
Biža je narod za radom. Eto samo u Zagrebu danas živi šest tisuća naši Prominara.
U Zadru imaju dvista i pedeset kuća a stanova ko zna koliko. Ima ih u Rijeci, Splitu, Beogradu.
Jeste li vi vidili onu novu, veliku, lipu, bilu tvornicu? To je zagrebački „Sintal", tvornica filtera i kontakti. Zaposlit će skoro tri stotine radnika koji su bili na usavršavanje u Zagrebu. Sve će ić u izvoz.
Ta tvornica predstavljat će istorijsku prekretnicu za cilu Prominu.
A uskoro će i ,“Kraš“ gradit jedan pogon.
Velika je istorija Promine, ko bi je svu obuhvatija!
Spominje se još pedeseti godina pri Isukrsta kad su je Dalmati preuzeli od Li burna.
A 1499. cila je Promina od Turaka bila orobljena i opustošena. A narod je biža, niki sve do Gradišća u Austriju.
Zakasnija san na otkrivanje spomen-ploče palim borcima u selu Bobodolu.
Fešta u Bobodolu
Ali san prispija na pečenu janjetinu. Predsjednik Mjesne zajednice Mirko Jelinić pokrija kuću od matuni i u tu nedovršenu kuću priređen je obid za uzvanike i muziku iz Knina.
Bobodol nije po Bobi, nego po bobu. Bilo ranije mnogo boba.
Stotinu i pedeset stanovnika. Srpsko selo. Došli smo iz Sandžaka bižući pred
Turcima.
Stanovništvo ne opada, nego raste.
Prije rata svega je bilo dvadeset i pet kuća. A onda zaratilo. S jedne strane četnici, a s druge ustaše i kud ćeš nego priko Krke u Bukovicu, u partizane.
U spomen-ploču uklesana su imena četrnaestorice pali boraca. Mnogo je to za sitno selo. Gotovo svaki drugi momak se nije vratio.
Živi se prilično. Ljudi zaposleni u Kninu koji je bliži od Drniša. Vina ima, stoke ima, šenice ima i samo šta se sol kupuje.
Sad će doći i vodovod. Vojska (garnizon iz Knina) otpucavala kanale, a selo dalo novac za eksploziv i radnu snagu.
U selu samo tri prezimena: Janković, Jelinić i Vranješ.
Jušto san seja za veliki stol i mašija se za janjetinon, a eto ti pitur Markić. Ma di je on mene pronaša!
Ne da mi jist, vodi me doma na obid. Pa koji obid!
Juva, njoki, tingulet, indoramo, slako. Baš carski obid.
Nije ni čudo kad Markić već trideset godin živi na carskome Peristilu. Na Peristilu je on stan kupija.
Neka! Vlaj Markić na imperatorovom Peristilu. .
Oklaj ka Brodvej
Posli obida vrtin se po Oklaju.'Pusti svit. Pari mi ka Brodvej.
Opet svratin u „Internacional" i najden prešidenta Mjesne zajednice Josipa Džepinu.
Zamirin mu šta je poljana isprid kina zapuštena, šta na Općinu viju požmarivene i razbijene bandire.
— A znate li vi — pita on sad mene — koliko je Drniška općina davala Oklaju za sve potribe Mjesne zajednice? Sve do lani niti dva miljuna stari dinara godišnje!
Začudija me podatak da Oklaj jema samo pet stotin stanovnika, a cila Promina dvi ijade.
Samo u desetljeću između sedandeset i prve i osandeset i prve iselilo je iz Promine trideset i sedan posto stanovništva i to je najveća migracija u cilu Hrvatsku, a može bit i u Jugoslaviju.
Pri dvadesetak godin Promina je imala dvanajst ijad stanovnika, a sad samo dvi.
Prešidente je mlad čovik i kad je on iša u školu, bilo je osan stotina i pedeset učenika, a sad sto i devedeset.
Od ovog preostalog stanovništva pola su starci.
Sada dolazu boji dani za Prominu.
Za misec-dva dana pustit će se u pogon nova tvornica, druga je na vidiku. Neće Promina opustit.
Prominci razasuti po zemlji formirali su Odbor za razvoj Promine. Dolazu u Oklaj i održavaju sjednice.
Zahvaljujući tom odboru, Promina kreće naprid. Počinju športska natjecanja.
Mogu se natjecat samo rođeni Prominci.
A ja san se baš tija javit za bacanje kamena s ramena.
Ovdje završava članak legendarnog Smoje, ali u arhivi prof Bikića, pronalazim još nekoliko fotografija i nastavljam priču.....
Do izgradnje Sintala, na mjestu tvornice, nalazio se hipodrom na kojem su se nekoliko godina za redom odvijale Prominske igre;
Bile su to zadnje utrke na hipodromu, a zatim kreće priprema terena za gradnju tvornice:
Sjetio sam se sada još jedne arhive, arhive fotografija koje mi je ustupio Ivica Marić prije nekoliko godina.
Evo kako je izgledao Sintal u vrijeme pisanja Smojinog članka:
Smoje spominje i "Streljanu", pa evo i nje iz Arhive Ivice Marića:
Bilo bi zanimljivo objaviti i koju fotografiju Drniških glazbara kako sviraju budnicu kroz Oklaj...a ispred njih maršira Frane Gojčeta....ali nažalost, do tih fotografija za sada nisam došao...ali nikad se ne zna....
Nadam se da vam se sviđaju ova putovanja u prošlost.
Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Prominske igre
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
