nedjelja, 22.10.2017.

MJERA



Image and video hosting by TinyPic

Sve ima svoju mjeru:
mjera je na vagi
mjera je pravde
mjera je istine
mjera je u poretku stvari u Kozmosu
mjera je ljubavi
mjera je dobrote
mjera je u pravilnim otkucajima zidnog sata
mjera je vremena
mjera je čovjeka i njegovih djela
mjera je ljudskih nedjela
mjera je grijeha
mjera je patnje
mjera je nade
mjera je vjere...
sve je mjera.

I vrijeme vječno teče,
a mi mjerimo konto
što na kraju ostaje.

Je li život sačinio
ljudsko biće ili nešto drugo,
što nema svoje žiće?


20:23 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 20.10.2017.

MOJA JEDINA LJUBAVI



slika: digital artist

ja ću ispjevati pjesmu punu usamljenosti
i sa proljećem isplesti vijenac od tratinčica
za glavicu tvoju bistru
ako će te to učini sretnom

ja ću ispeći kolač od jabuka
i princes-krafne posuti bijelim šećerom
za tvoj posao tako uspješan
ako će te to učiniti sretnom

ja ću svoju tugu zadržati za sebe
i sakriti svoje suze i izdržati bol
za tvoj današnji trud
ako će te to učiniti sretnom

ja ću u Crkvi zapaliti svijeće
i pomoliti se smjerno kako to hoće Bog
za ljubav svojih roditelja
ako će te to učiniti sretnom

ja ću kupiti kantu bijele boje
i obojati naš maleni topli dom
za strpljenje tvoje i pažnju
ako će te to učiniti sretnom

ja ću skinuti sve zvijezde sa neba
i od svijetle Venere ukrasiti naš svod
za tvoju smjernu nježnost
ako će te to učiniti sretnom

i od Sunca učinit ću vječnu malu iskru
koja će plamtjeti na dlanu tvom
za tvoju ljubav požrtvovnu
ako će te to učiniti sretnom
jer sva tvoja sreća je i moja nada
i onoga dana kada ostaneš sama i umorna
ja ću doći na krilima bijelog anđela
i odvesti te kući u nebeski sjaj
moje srce bit će sa tobom
i zajedno vidjet ćemo života kraj
moja jedina ljubavi




http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69392


13:39 | Komentari (3) | Print | ^ |

subota, 07.10.2017.

NOĆ SA TOBOM


Image and video hosting by TinyPic

Možda bih mogao napisati pjesmu
o ženi koju ljubim
i pred samu smrt što se hrpi mnogo,
da mi je samo provesti jednu noć sa tobom

Ja bih za tu večer
skinuo sve nebeske zvijezde
i muzikom ukrasio tvoje oči,
a na grudi stavio mekan
ruža buket.

Muzika je to važna,
jer pobjednika čini snažna
muzikom, kojom pobijedio je smrt kužnu,
a od Tebe napravio ikonu muklu.

Jer muzikom pobijedih smrt
i novi život sada slavim
i sa tobom mamuran sam u glavi,
a bit će tragedija
ukoliko te baš nešto drugo mami.

Da mi je napisati pjesmu
o ženi koju ljubim
i pred samu smrt neminovnu,
da mi je samo provesti
jednu noć sa tobom.

Evo ti nanule,
jer bi ti bila tu noć moja
i ljubav moja bila bi pouzdan znak,
da mi je onda lagano 'mrijet
od ljubavi te
zbog koje me duboko grudi bole,
a srce kao da skače,
jer bi te noći
bila moje malo mače.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=63679


17:43 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 30.09.2017.

"KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA" - DR ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ, cijela knjiga

KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA - DR ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ by Jadranka Varga on Scribd


12:40 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 28.09.2017.

VELJKO KADIJEVIĆ I ZLATO NARODNE BANKE JUGOSLAVIJE


slika: internet

Godine 2007. general tadašnje JNA Veljko Kadijević objavio je u Moskvi knjigu pod naslovom “Kontraudar” i meni se činilo, da je riječ o vojnoj knjizi, koja obrađuje vojnu tematiku. Odatle i moj interes prema njoj s obzirom, da je sam naslov sugerirao kako je riječ o strateškim vojnim pitanjima. Međutim, duboko sam se prevario, jer je riječ gotovo i isključivo o našim problemima vezanima za raspad bivše države u kojoj je Veljko Kadijević imao jako značajne vojne funkcije, važne za obranu zemlje i prema Tanjugovom izviješću doznajemo, da je strani faktor, prije svega politika USA, direktno odgovorna za nastalu situaciju raspada i sloma bivše države. Iz toga teksta cijenjenom čitateljstvu predstavljam ovaj pasus:

“Kadijević je u tom izdanju ekskluzivno objavio "stenograme pet svojih razgovora" u Beogradu sa tadašnjim američkim ambasadorom i ocenio, pozivajući se posebno na razgovor iz aprila 1991. godine, da su "SAD, delimično zahvaljujući i ličnom doprinosu Cimermana, u potpunosti preuzele od Nemačke ulogu vođe i koordinatora raspada Jugoslavije kao jedinstvene države.”

“Pogubna američka politika za Jugoslaviju nastavljena je do bombardovanja Srbije i Crne Gore i vojne okupacije, smatra Kadijević, koji je od maja 1988. godine do januara 1992. godine bio savezni sekretar za narodnu odbranu SFRJ i načelnik Štaba vrhovne komande oružanih snaga SFRJ.
On je takođe optužuje Cimermana da se starao da onemogući svaki njegov kontakt sa članovima američke administracije, pogotovo sa ministrom odbrane Dick Cheneya, sa kojim je želeo da priča o evropskoj bezbednosti i Jugoslaviji.
Kadijević je istakao da je potrebno zaustaviti rat u Hrvatskoj da se ne bi preneo u BiH, a Cimerman je izrazio zabrinutost zbog izjava predstavnika Srba, "na primer Radovana Karadžića" da priznanje BiH može dovesti do rata.”


I to je već jedna prilično poznata pozicija naših bivših lidera, da u drugima vide razloge naše vlastite tragedije, iako je istina sasvim drugačija i nju svakako treba potražiti u nesposobnosti i nestručnosti rukovodećeg kadra države, koje je znalo doduše zakljinjati se Titovom imenu i putu, ali nije moglo izaći na kraj sa najednostavnijim političkim, a to će onda reći također i vojnim pitanjima važnima za sigurnost i obranu zemlje.

Kao jedan jako značajan primjer, koji potvrđuje vjerodostojnost gornje tvrdnje, je svakako slučaj hiperinflacije, koja je više od jedne decenije harala prostorom bivše države ostavljajući u beznađu i bijedi najšire slojeve našeg društva, dok su čelnici tipa Kadijevića, Mamule i Šuvara zatupljivali narod našim autentičnim putovima u buduće društvo.

I kao što bi rekli Tešićani iz Bosne “…bilo je tada para, da nisi znao kuda ćeš sa njima…” mada su smetnuli sa uma činjenicu, da je to bio zapravo bezvrijedni papir, koji nije imao pokriće u zlatnim polozima što su se trebali čuvati u Narodnoj banci Jugoslavije.

Mislim, da se nikada u povijesti nije dogodilo kako je u jednoj državi tiskana novčanica od 50 milijardi dinara i da se sa njom mogao samo platiti gradski toalet. Sa druge strane oni, koji su bili u blizini državnog trezora, otuđivali su zlato i zlatne poluge kako se to njima ćefnulo.

Tako su, na primjer, zlatne poluge pronađene na bankovnim računima i u sefovima Miloševića, Perkovića, Tita, Markovića (to je ono što se zna) pa se onda govorilo o zlatnim polugama Vojne bolnice u Zagrebu, partijskom zlatu, koje je bilo pohranjeno u sefovima republičkih CK i o zlatu, koje je preneseno u banke na Cipru i Grčkoj u milijardama vrijednosti kako nam je dostavilo izviješće suda za ratne zločine na prostoru bivše države u Den Haagu.

Sve je to zlato – zlato Narodne banke Jugoslavije, koje je vremenom rasprčkano, podijeljeno i opljačkano, jer su naši jugoslavenski komunisti zamislili kako će trebati nastaviti rat i nakon raspada države, a za to su im potrebna sredstva. Pri tome se zaboravilo, da su upravo takva razmišljanja i praksa doveli do raspada jedne države pored ostalog i zato, jer ona nije monetarno stabilna.

Isto bi se to moglo reći i za devizne rezerve države, koje su bile procijenjene na 30 milijardi dolara, a koje su podijeljene odanim sljedbenicima Tita kroz politiku tzv. bespovratnih kredita, odnosno kredita, koje je “pojela” inflacija, jer se uglavnom radilo o dinarskim sredstvima uz 10% deviznog učešća građana što znači, da je cijeli kredit, i kamata i glavnica “isparila” u bezvrijednim novčanicama pa se tako moglo doći do znatne imovine, koja je dobivena zapravo besplatno. I to se smatralo velikim uspjehom premijera Markovića, koji je nakon sloma države postao ni manje ni više, nego cijenjeni bankar u Austriji i kojega su dočekivale oduševljene Sarajlije sa cvijećem i pjesmom na ustima vjerujući, da je tu riječ o posljednjem Titovom čovjeku. Da čovjek pukne od smijeha!!!

A zapravo je bilo riječi o čovjeku, koji je pored svih ostalih bio direktno odgovoran za slom države i njen monetarni kolaps, koji je doveo do bratoubilačkog rata nezapamćenog u povijesti novijeg ratovanja.
Amerika je tu imala sekundarnu ulogu, koja nije bila naročito značajna s obzirom na naše prilike, koje su same po sebi bile katastrofalne pa nam nije trebao netko sa strane, da nas uništi kada to mi sami već jako dobro radimo.

Ja, koji sam, kako bi Kangrga rekao, bio “mali korumpirani bestidnik”, koji difamira njegovu svetost i svetost njegovih odanih pristaša i kojemu je to posao za dobre pare imao sam u to vrijeme dijete, koje je trebalo prehranjivati, ženu koja je od gladi imala 48 kg, dok sam ja imao 68kg, kao da je riječ o mladiću od mojih petnaest godina. Pa se onda pitamo zašto je bilo rata na našim prostorima???!!!

Odatle se čini, da zaključimo ovaj kratak tekst, da Veljko Kadijević nije bio baš sasvim informiran o stvarnom stanju stvari kod nas, niti mu je bilo stalo da bude informiran, niti je imao ikakvu značajnu ulogu s obzirom na funkciju, koju je obavljao, niti je što rekao, niti je što porekao, niti je bio dosljedan, niti je bio nedosljedan, nego je učinio vjerojatno ono što su i mnogi drugi učinili, a to je da je pobjegao u Moskvu isto tako sa zlatnim polugama Narodne banke Jugoslavije, koje su mu omogućile pristojan i miran život do njegove duboke starosti.

Pa i je unekoliko apsurd Titovog socijalizma u nas, da su nekadašnji naši lideri, koji su se kleli u autentičnost našeg puta u socijalizam, preko noći postali najbogatiji kapitalistički tajkuni, povukli se u zavjetrinu ili pobjegli, sklonili se od pitanja naroda i nezadovoljnika i tako digli spomenik Titovom samoupravljanju kao najvećoj bestijalnoj svjetskoj laži, koja je uspjela mazati oči čitavom kulturnome svijetu i to decenijama uz glasno odobravanje mnogih, koja je na koncu klala po gudurama i stratištima bivše države.


iz moje knjige: LAŽI I OBMANE


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php


12:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 27.09.2017.

UZ DISKUSIJU O POSEBNOSTI PAULA DAVISA


slika: internet

Nema sumnje u to, da su mnogi fenomeni našega kozmosa nama neobjašnjeni i da egzistiraju kao velike nepoznanice. Dobar primjer je diskusija koju sam imao sa ruskim astronomom dr. Entelom prije mnogo godina ovdje u Adelaideu, gdje sam mu izložio zapažanje, da postoje neke intrepretacije kako su stijene na Mjesecu 20 puta starije od naših na Zemlji.

On me pogleda sa čuđenjem pa me zapita: ''Pa dobro, koliko su stare stijene na Zemlji?''

''Četiri milijade godina.'' odgovorim ja.

''A koliko je star nas kozmos?'' opet me zapita dr. Entel.

''Pa otprilike 16 milijardi godina.'' odgovorim.

''Znači, prema Vašim tvrdnjama, poštovani kolega, proizilazi kako je Mjesec daleko stariji od čitavog našeg kozmosa, a to mi se čini nemogućim!''

''Pa u tome i jest problem, dragi doktore, da koješta u našem kozmosu nije sasvim jasno našem ograničenom umu.'' zaključim samouvjereno.

''Ali mi startamo sa uvjerenjem, da razumom možemo dokučiti svijet kozmičkih fenomena, inače ne bi imalo smisla, da se bavim astronomijom.'' odgovori konačno Entel i ja se složim sa njim.

Ova je diskusija kasnije nastavljena na svojevrstan način i u ''Kozmologiji zlatnog prstena'' koja je indirektno stajala nasuprot uvriježenim znanstvenim stajalistima u teoriji o Big bangu ili Velikom prasku, kao uvjetu postanka našeg kozmosa, koju je teoriju u Adelaideu najbolje prezentirao Paul Davis, koji je dugo vremena bio direktor katedre prirodne filozofije na adelaidskom univerzitetu i on je u to vrijeme početka prve decenije ovoga stoljeća objavio jednu knjigu, koja je imala naslov ''The last three minutes'', u kojoj je pokušao razjasniti kako to izgleda kraj života našega kozmosa, imajući na umu i religijske predstave o smaku svijeta pa onda nije čudno, da se u svojim referencijama također pozivao i na religijske iluminate.

Ne treba, dakle, upućivati također i na činjenicu, da je Davis pokušao nastaviti prethodni rad Stevena Weiberga, koji je u svojoj knjizi ''The first three minutes'' govorio o porijeklu i nastanku našega kozmosa. Kod Davisa se govorilo o njegovom kraju. Bilo kako bilo, iz ovih knjiga je proizilazilo, da naš kozmos ima svoj početak, svoj razvoj, ali također i svoj kraj na sličan način na koji život imaju sva stvorenja na našoj planeti poput smokve, na primjer, koja proljećem prolista mladim i novim listovima, da bi u jesenjim danima ti listovi požutjeli i opali sa stabla, a onda ih hladni jesenji vjetar raznosi po cesti.

Tako bi nekako izgledalo i sa našim kozmosom, međutim, naš kozmos je toliko nerazumljivo star, sa tolikim nevjerojatnim distancijama i veličinom, sa tolikim ogromnim masama milijarda zvijezda i planeta, sa milijardama galaksija, koje ponekad kolidiraju među sobom na način, da naprosto prođu jedna kroz drugu, jer su distancije između nebeskih tijela ogromne, tako da se čini nebulozama tvrdnje naših najmodernijih stručnjaka, da bi sve to trebalo završiti u nekom Big kranchu za svega nekoliko sekundi i ja, kada razmišljam o tim problemima, onda također mislim, da nije važno za nas da sve znamo objasniti, da nam je sve raspoloživo pomoću matematičkih ili fizikalnih formula, nego da nam je svijet dat kao poklon na način, da sudjelujemo kao sudionici u njegovoj kreaciji, da smo svjedoci tog mirakuloznog svjetskog događanja u kojem mi sudjelujemo kao stvaralački subjekti svjesni svoje ograničenosti, svoje konačnosti i svoje mizerije u odnosu prema veličinama i snazi kozmosa i konačno da živimo život poput svake zvijezde, koja ima svoj početak, svoj život i svoj kraj, ali da je cijelo vrijeme njena postojanja grijala i osvijetljavala svoju nebesku obitelj i da je na taj način imala svrhu koju su joj stručnjaci oduzeli u njihovim potragama za apsolutnom istinom.

Pri tome oni su zaboravili, da gledajući u nebo, mogu previdjeti takve obične i svakodnevne spoznaje, da će na čovječanskom stablu na proljeće ponovno niknuti novo mlado lišće.

U vječnom povratku istoga, vječna je mijena stvari i sve će ponovno biti kako je i bilo.


iz moje knjige: LAŽI I OBMANE


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php


10:22 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 24.09.2017.

BECKETT

O Beckettu imam jako visoko mišljenje. Nisam ga čitao na engleskom jeziku pa prema tome ne znam kakav je to engleski, samo u prijevodu i to prilično rano sam ga počeo čitati, a danas mislim kako je zapravo fundamentalan u neku ruku zato, jer je njegova jezična ekspresija glavnih junaka kao i čitav dramski scenario, zapravo, unekoliko psihijatrijska klinika i ako je u prvom slučaju svagda na djelu jezična “salata”, naime, psihijatrijske misli su pri tome na smisleno nepovezane ili isprekidane misli i govor koji imaju neku dublju logičnu osnovu, u drugom slučaju čitavo društvo ili neki interijer, neki ambijent jeste zapravo kao u slučaju Malonea soba psihijatrijske klinike ili pak njeno dvorište.

Tako je očigledna komparacije ludnice i čitavog društva što je unekoliko i posve ispravno uočavanje karaktera suvremenog društva, društva u kojem caruje ludost, besmisao, suicid, fuck, otuđenje, droga, psihoze i neuroze, prema tome jako cijenim Becketta!

Mislim, da je ovdje psihijatrijski problem podignut na razinu estetičkog sadržavaja izuzetne snage tako da je danas nemoguće razmišljati o suvremenim socijalnim, političkim i estetičkim tendencijama ne uzimajući Becketta u obzir. On je obvezna literatura, ono bez čega se danas ne može.




http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic38.php


11:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 19.09.2017.

NAOČALE CARA HIROHITA


Image and video hosting by TinyPic
slika: internet


Definicija naočala i njihova povijest: Naočale su ocno pomagalo, koje ispravljaju poremećaje vida kao što su kratkovidnost (miopija), dalekovidnost (hiperopija) ili astgmatizam (refrakcijska vidna amomalija, ametropija uvjetovana razlikama u zaobljenosti refraktornih površina, a njezina je posljedica loše fokusiranje slike na mreznici) – naočale za vid, zaštitu očiju pri radu – zaštitne naočale ili zaštitu od UV zračenja – sunačane naočale.

Moderne naočale izrađene su od raznih tipova kovina ili plastike. Leće su napravljene od stakla ili plastike. Prije samog izuma naočala ljudi su koristili brušena stakla za korekciju vida. Najpoznatiji primjer iz povijesti je rimski car Neron, koji je uz pomoć takvog stakla gledao gladijatorske igre. Prve naočale izradio je Salvino D'Armate 1284. godine u Italiji. Naočale se sastoje od okvira, koji drži staklo (leću), a nose se ispred očiju, obično za ispravljanje oštrine vida, zaštitu očiju od UV zraka ili drugih štetnih čimbenika. Moderne naočale su podložene na tipičnim mjestima: nos i krakovi za učvršćivanje oko uški. Povijesne primjerke čine cvikeri, monokli i lornjeta.

Najranije povijesne zapise o efektu povećavanja slike nalazimo u staroegipatskim hijeroglifima iz 8. stoljeća prije Krista, koji su prikazivali jednostavne staklene leće. Najraniji pisani zapis datira iz 1. stoljeća, kada je Seneka, mlađi, učitelj rimskog cara Nerona, napisao: ’‘’Slova, ma koliko mala i nejasna, ako se gledaju kroz kuglu ili čašu punu vode, postaju jasnija i povećana’. Car Neron također je napisao kako je gledao igre gladijatora koristeći smaragd kao korektivnu leću. Korektivne leće koristio je i Abbas Ibn Firnas u 9. stoljeću, koji je pronašao način da izradi vrlo bistro staklo. Ove naočale nastale su poliranjem i oblikovanjem zaobljenog kamena, koji se koristio za gledanje, i bile su poznate kao kamenje za čitanje. Najraniji dokaz o izumu koji povećava sliku, konveksnoj leći koja prizor čini uvećanim, nalazimo u Knjizi o optici koju je objavio Alhazen 1021. Njezin prijevod na latinski pridonio je izumu naočala u 13. stoljeću u Italiji.

Sunčane naočale, u obliku ravne staklene plohe od zadimljenog kvarca, štitile su oči od bliještanja i koristile su se u Kini u 12. stoljeću ili čak i ranije. Međutim, one nisu imale korektivnu moć. Oko 1284. u Italiji, Salvino D'Armate je dobio priznanje za izum prvih nosivih naočala. No, najraniji slikovni dokaz korištenja naočala je portret kardinala Hugh de Provencea koji čita rukopis, a naslikao ga je Tomaso da Modena. Drugi rani primjerak je prikaz naočala pronađen u Sjevernim Alpama, u crkvi u Bad Wildungenu, Njemačka, 1403.

Ostale priče, moguće legende, zaslugu za izum naočala pripisuju Rogeru Baconu. Bacon je poznat kao prvi koji je 1262. napisao referencu o karakteristici leća da uvećavaju predmete, iako je to bilo obznanjeno u Alhazenovoj Knjizi o optici iz 1021. Baconova rasprava De iride (Na dugi), koja je napisana dok je Bacon bio učenik Roberta Grossetestea, oko 1235., spominje korištenje leća za čitanje najmanjih slova sa iznimnih udaljenosti. I dok točan datum i izumitelj mogu biti zauvijek osporavani, gotovo je sigurno da su naočale izumljene između 1280. i 1300. u Italiji. Tadašnje naočale imale su konveksne leće koje su mogle ispraviti i hiperopiju (dalekovidnost) i prezbiopiju, koja se obično javlja kao simptom starenja.

Vjeruje se da je Nicholas od Cuse otkrio dobrobit konkavnih leća u ispravljanju miopije (kratkovidnosti). Dakako, tek je 1604. Johannes Kepler objavio raspravu o lećama i astronomiji, u kojoj je dao prvo ispravno objašnjenje zašto konveksne i konkavne leće mogu ispraviti prezbiopiju i miopiju.


odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE


Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


11:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 17.09.2017.

KRLEŽA I NAŠ NARODNI DUH

O ovom pitanju karaktera našeg narodnog duha možda je najbolje u bivšoj Jugoslaviji pisao Krleža. Taj je Krleža kao čovjek nemirna karaktera i kao osnivač KPJ 1919. godine najposlije otputovao u Rusiju kako bi se na licu mjesta osvjedočio o pravom stanju tamo kod Rusa i to u doba kako i sam kaže jedne književne ruske marksističke periode u kojoj bijaše najvažnije pitanje monističkog pogleda na povijest i u doba neokantovske ofanzive Berdajeva i Bulgakova, jer ono što je vrijedilo za Lunacarskog kojeg je on osobno poznavao u neku ruku, vrijedilo je i za Krležu.

I on je u Lunacarskom, zapravo, vidio jedan moment u toj ruskoj idejnoj hemisferi u kojoj njegova književnost i njegov politički angažman buja tako-reći kao kvasac pa je u neku ruku njegovo bujno književno previranje refleksivno odražavanje problema europskih i zapadnjačkih. Utoliko je Lunacarski kao i Lenjin pisac koji se razvija na jednoj transferzali i ortodromi ruskog narodnjačkog pokreta koji je zapravo zapadni i Krleža kaže, da ta književnost “odrazuje” pa onda uzima pojam iz arsenala ruskog tradicionalnog boljševizma. Pa zašto? Pa baš zato, jer je slika u ogledalu često mnogo jasnija od same pojave pa je tako i rusko književno ogledalo kao i u slučaju geometrijskih problema kongruencije precizan “odraz” europskih i ruskih književnih, političkih i socijalnih problema.

I Krleža je svagda govorio “odraz”, ali ga mnogi nisu u Hrvata shvatili pa su onda smatrali kako Krleža tobože izgrađuje neku dijalektiku u kojoj je staljinističko načelo samo “devijacija” ispravnih principa. Da ti i takvi kritičari Krleže i krležijanizma nisu uopće shvatili o čemu to on zapravo govori, to je danas mnogima jasno, jer zapravo fakat što je književnost "odraz” povijesno-socijalnih tendencija, političkih i ideoloških problema koji upravo “odrazuju” svu tragiku i komiku ruskog društva i njegovog hrvatskog političkog nasljetka, to je onda moguće, da ona bude jedno tako reći političko sredstvo u našim revolucionarnim nastojanjima. Zato je ta literatura “realistična”, jer je pored ostalog i socijalna i u tom smislu Krleža se uopće ne razlikuje od Lukacsa.

Zato to inzistiranje na realističnom romanu, na realizmu literature i kao što je poznato to je inzistiranje Lukacsa jako mnogo koštalo, a i Krležu, jer se onda prirodno nadavalo da nam je literatura angažirana i da postoje zadaće “umjetnosti kao takve” kako bi to Lunacarski rekao, jer se ta literatura sada iskušava sumnjama i istinama kao što se i provjerava u jednoj odlučnoj i najodlučnijoj instanci: instanci političkog momenta.

Krleža kaže “instanci praktičnog momenta”, ali to je u mom slučaju isto i zato je ta literatura koja “odrazuje” i ta literatura koja ima zadaće i koja je realna itd. itd.itd. zapravo jedan elan vital pa nije stoga dekadencija, nego smo upravo vitalisti kao i Lunacarski i Krleža kaže, da je ovdje kod Lunacarskoga dat jedan putokaz za književnu smionost, za rizik, za hrabrost, za slobodu i za ritmički elan novog imaginarnog knjiievnog djela, ali je onda dijalektički nadodao kako smo se svi mi tome i takvom djelu nadali, ali se ono nije pojavilo.

I za Krležu Lunacarski, što je unekoliko čudno, predstavlja jednog pisca koji je uz bok Čehovu, ali ako je kod Čehova talent, to kod njega nije politički program, a ako je kod Lunacarskog politički program, to nije talent takve snage koji bi mogao biti umjetničkim formulatorom svoga programa i ja bih danas rekao, da je prava šteta što je tako!

Tada se pojavio Gorki, dok je Lunacarski ostao publicist, teoretik, propagandista dakle bez vlastitog stvaralačkog volumena, pametan i skroman, kritičan, prinicljiv, nesebičan, nikada se ne koristeći svojim položajem i svjestan sama sebe i svoje ideje proleterske umjetnosti. Ukoliko umjetnost i literatura “odrazuju” socijalne i političke tendencije i pravo duhovno stanje jednog društva i jednog naroda, onda je naravno sasvim moguće da Krleža 1935. godine kada bude razmišljao o literarnom stanju među Slavenima napiše kako nam sada ta literatura iznosi na vidjelo mutnu osjećajnost narodnosti i nacionalnosti, uspomene na regimente, na zastave, na ratove, na signale trubama, na uniforme, na davno prošle dane, na karnevale, na snove o tome kako bi na ovom svijetu moglo biti bolje i ljepše, na žene, majke, pjesme, krave, pse, livade, na materijalno stanje koje je bijedno, nepismeno, zaostalo, patrijarhalno stanje koje nam statistički dokazuje, da je sva ova lirika samo jedan teski zamaskirani “odraz” ozbiljne životne stvarnosti koja se zove bijeda, a da je tome tako najbolje govori Krleža neposredno nakon rata pozdravljajući u Akademiji Jeana Paula Sartrea riječima:

“Dragi moj Jean Paul”, jer vi ste stigli na izlet k nama u našu zemlju gdje mi izgrađujemo jedan socijalizam na 300 dinara per capita što predstavlja cijenu jednog relativno jeftinog Borsalino šešira suprotno jednoj civilizaciji u kojoj su faktori sile i dividenda još uvijek jedini principi. Vi, dragi moj Jean Paul, upravo sjedite u velikom udobnom stolcu naše Akademije kojoj je mecena bio jedan zenerozni biskup, Akademije kojoj je inteletualni fundamenat svega 17 intelektualaca koji fakat nam tvrdoglavo pokazuje naš socijalni i kulturni razvoj za kojeg svi kažu da je dinamički. Sve je ovo, dragi Jean Paul, samo simbolična slika totalne kulturne mizerije koju nije moguće usporediti sa današnjim ekonomskim i kulturnim razvojem Francuske i Amerike.”

Tako nekako je Krleža tada govorio, a tako nekako govorim danas i ja.


dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php


11:26 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 16.09.2017.

SLUČAJ IVANE BRLIĆ MAŽURANIĆ

Ivana Brlić Mažuranić dolazi od velike hrvatske obitelji Mažuranića. Njena kuća nalazi se na Ilirskom Trgu na Gornjem gradu u Zagrebu, istom onom trgu na kojem su Ilirci zajedno sa Ljudevitom Gajem palili njemačke i mađarske zastave, a to bijaše negdje u 19. stoljeću. Taj je Ljudevit bio hrvatsk preporoditelj i unekoliko pisac velikog bana Jelačića i njih dvoje čine jednu cjelinu kada promatramo hrvatske prilike tog vremena preporoda i pokušaja emacipacije, kulturne i političke od stranih faktora. Ljudevitov grob se također nalazi na Mirogoju u karijatidama.

Na istoj toj kulturnoj liniji sveslavenskog pokreta koji imaše velike korjene u nas pisala je i Ivana Brlić Mažuranić te ona tako 1910. objavi knjigu prica za djecu imenom Priče iz davnine. Tim je povodom Matoš zapisao kako doista jeste velikim umijećem ta njena knjiga i kako je to jedna velika literatura koja čini svježinu u našoj domaćoj književnosti koja baš tih godina u Hrvata nekako zapade u neko mrtvilo i očaj i onda on, potaknut time, napisa radove o ruskoj duši, jer tobože da je i naša duša ruska duša, jer je slavenska i tada naznači, da ovo pitanje pripada u istraživanjima komparativne psihologije naroda, a da smo mi Hrvati prijatelji ruske književnosti, tog ogledala ruske duše.

Isto tako ovdje moram reći, da se tih godina Matoševa vremena jako mnogo u Hrvata govorilo o toj psihologiji naroda i sve bijaše obilježeno tom problematikom. Zato postojaše toliki interes u filozofiji za njemačkim piscima koji su se ponajviše bavili tom psihologijom kakav na primjer bijaše Wundt pa onda čini mi se i Spenser u neku ruku i ostali. Isto tako Matoš zapisa da je ta široka ruska natura, to će reći priroda, baš tih godina bila glavni europski problem to više što ruski, dakle slavenski tip nije još gotov, još nije našao tako reći nekog potpunog svog literarnog izraza kao i socijalnog kao ostale naprednije europske kulture, Matoš kaže “rase”, ali mu ja ne bih zamjerio pa ruska duša, kaže on, privlači još uvijek snagom paradoksa i zagonetke davši već u Dostojevskog najdubljeg psihologa modernih vremena i uopće nekako bi se moglo reći, da je u Hrvata toga doba bilo velika interesa za Ruse i rusku literaturu kako potvrđuje i slučaj biskupa Strossmayera, jer je on naime imao mnogo kontakata sa Solovljevim, ali i sa drugim ruskim piscima tog vremena tako da je ta sveslavenska ideja okupljanja svih Slavena i duhovnog i kulturnog njihovog preporoda bila jos prilično živa u tom dobu.

Tako se pisalo o seljaku, plemiću, trgovcu i inteligentu pa nam ta literatura daje objektivnu sliku suvremenog stanja cijelog ruskog odnosno hrvatskog društva tim više što se kod pisanja imalo pred očima samo prave Ruse odnosno prave Hrvate odnosno, da budem precizniji, velikoruse i velikohrvate, jer to ne može biti drugačije. Na toj liniji ideje svekolikog okupljanja cijelog slavenstva pisala je i naša Ivana Brlić Mažuranić pa nam ona dadne neku sliku hrvatskog mužika koji ne krije ili krije svoje vrline i otkriva svoje poroke. On nije nikako poštenjaćina, jer će ukrasti ono što smatra općim imetkom kao na primjer šumu. Kao u našem Zagorju. piše Matoš, naše seljačke kuće su otvorene kao i kod Rusa, a ja bih dodao kao i kod Britanaca toga doba, jer je naime ovdje u Australiji sve do nedavno bila praksa da su kuće otvorene, odnosno, da se ne zaključavaju, jer ih nitko nema namjeru orobiti. Kažem sve do nedavno, dakle, te su kuće jako slabo zabravljene kao kod naroda vrlo poštenoga.

Ruski i hrvatski seljak je manje više komunista, egalitarista kojemu je samo do pravice stalo, ali kao i svi primitivni ratari tako i naš seljak nije štedljiv pa se u našim selima tovi i živi kulak što na ruskom jeziku znači “pesnica” ili “šaka” koji baš tako pesnicom ubire seljačku lihvu pa je dakle lihvar, zelenaš i kamatnik, a gotovo u pravilu je i gostioničar koji naveliko prodaje vino i rakiju pa je otuda začetnik financijskog kapitala kod nas.

Prirođenu gostoljubivost i tobožnju dobrotu našeg mužika i našeg seljaka opisala je ta literatura pa i ta Ivana Brlić Mažuranić kao majku koju zlorabljuju pa je ona prisiljena na užasno prosjačenje, mada je snaha bogata, tako nekako. Ako je konzervativan kao svi zaostali slojevi jednog društva naš mužik ima jako razvijenu stalešku svijest, on je stvorio seljačku slogu i jaki agrarni revolucionarni pokret, ali sa staleškom sviješću, on u zločinu i zločincima ne vidi kako Matoš kaze “neščačnij”, on ne vidi zlikovca kojeg treba kazniti, nego nesretnika kojeg je Bog osudio na patnju.

Hrvat, Srbin i Rus su najveće europske pijanice koju osobinu su oni shvatili samo kao manu široke slavenske duše, ali narod kao kod Rusa pije i čaj pa su poznati tako opisi samovara gdje se loži i priprema čaj uz guščju paštetu, ali također država toči alkohol i jadni narod kupuje otrovne merzavičke, zapečaćene staklenke sa slatkom votkom i ovdje u Australiji, Australci vole votku koja je vodic od koji 50% alkohola, a možda i više. Tako se opija i staro i mlado uz svirku balalajke ili tamburice i harmonike.

Matoš kaže:

”Rus nije sistematična pijanica kao naši vajnbajseri.”

Znaci naši su nam Hrvati “sistematične pijanice“ i utoliko gori. Oni su kronični slučajevi koji danas lutaju hodnicima naših mnogih psihijatrija i ustanova za mentalno zdravlje. Nedeljama i mjesecima je solidan sve dok ga ne uhvati zapoj odnosno spiritus pa se opije do delirija. Naš je mužik nezadovoljan svagda, on je svagda očajan zbog nepravednog socijalnog poretka i segregacije u državnom školstvu i prosvjeti. Moj Matek bi rekao: “Vuci vole kad nemaš škole.” Naš je mužik svagda posebno religiozan, ali naše državno pozitivno pravoslavlje ili katoličanstvo stalno gubi sve više i više pristalica. Tako ima sve više i više formalizma, jer oni i one vole biti blizu oltaru da ih prote ili popovi vide i da ih ostali svijet vidi, ali nikada nisu vidjele ili vidjeli, a kamo li pročitali iti jedno slovo iz Svetog pisma, nego su svi ostali heretici dok je istina ono što im popovi ili prote nalože da je istina, ali kako je seosko svećenstvo slabo plaćeno, to ono mora trgovati vjerskim stvarima i tako zanemariti prave vjerske interese pa nam je stoga danas Zapad pun pravoslavnih i katoličkih ikona iz tog svijeta koje ovdje imaju dobru prođu.

Svećenstvu, dakle, ne preostaje drugo osim milostinje, ali i ostale materijalne pomoći vjernika pa se svećenstvo brine za svoje prihode od vijernika, ali i od novih državnih davanja, jer naime u novom društvu koje je nastalo na razvalinama starog socijalizma kod nas oni dobro ubiru od svih pa i od državnih davanja te imovine. Pa onda nije čudno da u Hrvata, ali i Srba ima zmajeva kojekakvih i skuptura zmajeva kao ona do Hrvatskog narodnog kazališta gdje vitez kopljem ubija zmaja, jer i kardinal Kuharić jednom za Domovinskog rata reče kako sada Hrvati idu u boj protiv “zmaja”, ali nije znao da ima onih kao što je i Matoš bio jedan od njih koji znaju, da je zmaj u Svetom pismu simbol vraga ili nečastivog. Taj je isti kardinal jednom držao predavanje u Katedrali odnosno misu pa je sve vjernike zapitao:

“Evo, dragi vjernici, astronauti su otkrili da u svemiru nešto kuca. Što to kuca? To Božje srce kuca.”

Naša porodica muzika je plodna i naš se mužik ženi mlad i ima u pravilu petoro djece. Moj je Matek imao petoro djece. Kod nas seoske djevojke plešu narodno kolo, ruske djevojke plešu horovod i kao što kod nas ima djevojčura tako u Rusa ima guljašce djevke. A odatle snahaćerstvo, ruski “snašinstvo” koje treba shvatiti u smislu, da majke ili očevi, dakle, roditelji dovode kući snahe za svoje sinove, ali su one redovito zle djevojčure, zle djevke koje su toliko zle da majkama samo jedino Stribor može pomoći.

Nasi mužici su hrabri, oni su poslušni vojnici svoga gospodara koji bi i sa trećeg kata skočili kako bi pokazali svoju odanost. Neće se među njima naći niti jedan kukavica ili izdajica, ali će klati drugu djecu u ime Krsta ili Križa i svoga novootkrivena naciona. Naš je mužik darovit, on je pronalazač kao i Tesla i svi imaju tog pronalazačkog dara i svi izmišljaju patente za vojno naoružanje, odlikuje se kao i Japanac ili Kinez rijetkim darom podražavanja i asimilacije pa mu nigdje nije teško i svugdje je domaći. Zato su naši mužici tako veliki Britanci pa Amerikanci, pa Nijemci i kao što Britanci već to dobro znaju, on nauči engleski jezik za godinu dana mada drugim nacijama trebaju godine.

Matoš opisuje na primjer da je kod nižeg plemstva kod nas takav običaj koji je doista toliko brutalan i barbarski pa onda nije rijetkost vidjeti šljivara sa prstima u zdjeli i sa nožem u ustima i sa pljuvackom na pladnju. Naši su se partizani do gola svlačili pa bi onda puzali po polju, dok su u ustima noževe imali, a onda bi upadali u neprijateljske rovove i klali, jer su i moji klali, a onda bi ostali navalili vičući glasno “Hura!”, da bi Nijemci srali cijelo vrijeme. Naša inteligencija pak reprezentira kao i svaka prava inteligencija domovinu budučnosti i misao sveopćeg napretka čovječanstva, a njen bojni poklič je danas Das ist eine ganz neue philosophische Spile i ona je pučkog porijekla, ali je mogli bismo reći i složiti se sa Matošem, autodidaktična, dosta je izolirana pa je plačljiva, sentimentalna ala Arnold, povučena i doista tužna.

Nema dana kada ja ne ronim suze niz bijelo lice, a kao takva ona je stvorila fundamente modernog liberalnog života u Europi, jer je i Petar Veliki bio prije svega europski lider velikog glasa koji je utjecao na mnoge pa i na Britance na primjer pa oni tako, što se Kraljičine garde tiče, imaju gardu koju im je upravo on preporučio. A ruski trgovac je kao i svaki trgovac najuskogrudnija i najsebičnija klasa kao i ona starica lihvarka kod Dostojevskog u Zločinu i kazni pa ako je Napolen ubio milijune, a što ja ne bih jednu staricu lihvarku. Tako je i Isus Nazarećanin šibao trgovce u hramu, jer je kod ovih trgovaca riječ o vlasti i birokratizmu u kojoj je vlast bez odgovornosti, inteligencija bez inteligencije, zakon bez zakonitosti, svijest terorizma i nihilizma, korupcije od koje sve smrdi, jer riba i inače smrdi od glave, mada u Rusa kažu upravo suprotno da riba ne smrdi od glave, jer su sve velike ideje tobože dolazile od velikih ljudi odozgo.

I onda Matoš kaže da kao što mutna voda sadržava svjetlost na površini, tako su mutni i blatni ostali društveni elementi. Dunque, ta je Ivana Brlić Mažuranić upravo pisala o ovim stvarima, ali u obliku dječje literature odnosno priča za djecu i doista je istina, da su mnogi momenti i elementi tih priča ruski, a nije niti čudno ukoliko imamo na umu ono od čega smo i krenuli u ovim nasim razmišljanjima, a to je sveslavenska ideja nacionalnog preporoda.


dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php


17:38 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 14.09.2017.

POVODOM SMRTI SLAVKA GOLDSTEINA

Evo baš čitam u Večernjaku, da je u 90.-toj godini preminuo veliki hrvatski intelektualac Slavko Goldstein.

Nema nikakve sumnje, da je riječ o značajnoj figuri suvremene hrvatske politike već i zbog same činjenice, da je bio jedan od rijetkih zagrebačkih Jevreja koji je u nesretnom vremenu Domovinskog rata imao po neku kritičNu riječ o naravi hrvatske politike.

Pa lijepe je godinice doživio, sasvim drugačije od moje prakse, da se već danas pitam hoće li mi uspjeti prekoračiti šezdesete, jer sam silno bolestan od tog rata na drugom kraju svijeta, prognan, usamljen, bijedan….. ali zadovoljan činjenicom, da sam još uvijek živ.

Slavko Golstein je imao u svojoj karijeri jako puno velikih riječi i kritičkih opaski koje su se odnosile na kurentne hrvatske prilike svagda sa jednom refleksijom na slične događaje iz novije europske povijesti. Tako je govorio o prisilnom radu u Hrvatskoj kao posljednjoj slamki spasa Srba od pomahnitale ustaške vlasti za vrijeme trajanja Domovinskog rata pa je onda bio poznat i po tome što je javno zatijevao abdikaciju predsjednika Tuđmana, da je Tito veliki maršal koji je uzor čitavoj osloboditeljskoj Europi, ali da je ipak bio izvan glavnih vojnih tokova u vremenu NOB-a, da nije bilo sve pod njegovom kontrolom, da je najnoviji hrvatski Ustav izmišljotina Tuđmana i njegovih bliskih suradnika koji su zamislili novu Hrvatsku kao sljedbenika stare endehazijske tvorevine, da postoji i partizanska Hrvatska i da je to njegova domovina.

……i još koješta je on rekao i mnoge stvari koje je rekao bile su na mjestu i sa njima su se mnogi slagali, ali se nisu svi slagali sa jednom politikom, da se u svakom očitovanju nacionalne svijesti kod Hrvata vidi demonstracija ustaštva. Tako nama nije bilo dovoljno da se komemoracija žrtvama u Jasenovcu odigra kako to i dolikuje, nego se to odigravalo tako da su prvo dolazili komemorirali Jevreji, pa onda državni vrh, pa na koncu antifašistički borci, s tim da je brojku žrtava toga koncentracionog logora sastavila komisija kojoj je baš Goldstein bio na čelu.

Dakle, bio je expert za pitanja holokausta, za stradanja Jevreja, Srba, Cigana i ostalih, mada nam danas nije sasvim jasno koliko je zarađeno milijuna ili milijardi na tim holokaustima. Nije nam sasvim jasno koliki su profiti bili zahvaljujući time, da je arbitar u pitanjima politike i države, da je pouzdan analitičar suvremenog nacionalnog momenta kod Hrvata, da je kritički, mjerodavni procjenitelj ideoloških zastranjenja ne samo među Hrvatima, nego općenito među balkanskim narodima za koje vrijedi, da su ispod razine historije kao nacije drugoga reda….Da čovjek pukne od smijeha!

Dakle, trebao bih sada pisati da su na holokaustu zaradili milijune i milijarde, proglasili sebe arbitrima za pitanja države i politike, mjerodavnim sucima nacionalnog ispoljavanja, expertima za vojna pitanja, a sve je zapravo bilo samo dodvoravanje trenutnim političkim akterima, jer se pošto poto htjela zadržati stara pozicija neprikosnovenih vladara iz Titova režima.

Zato se meni Hasanbegović sviđao, jer mu je rekao što misli, ali je zato proglašen ustašom i na koncu je vlada pala. Kao što je poznato, cijelu kampanju je vodila Urša Raukar, koja je u ratnom dobu pjevala sa Almom Pricom ''Lili Marlen'', da čovjek pukne od smijeha!

Znači, trebao bih pisati o Slavku Goldstainu, da je on dozivio 90 godina, a da ja razmišljam kako doći do 63 godine i da sam sretan što danas imam 58 godina i da sam sretan što sam na kraju svijeta živ! Pa to je sramota Slavka i njemu sličniima koji su uvijek lijepo živjeli u svom socijalizmu kao i u kapitalizmu, paženi i maženi na svakom koraku zahvaljujući upornosti, da sve oko sebe prikažu ustašama.

I tako se na koncu opraštamo od Slavka sa dubokim uvjerenjem, da pred Hrvatskom stoji briljantna budućnost sasvim suprotno njegovim razmišljanjima i razmišljanjima njegovih sljedbenika koji su u jugoslavenskom rasulu vidjeli jednu balkansku autopsiju, prevlast beznađa i straha.

Sasvim suprotno - mi vidimo suvremenu Hrvatsku na putu demokratskih i pluralnih političkih odnosa, kao jednu suvremenu državu koja može odgovoriti zahtjevima vremena, kao ekonomski naprednu zemlju u kojoj vladaju načela pravne nasuprot prijašnje samovolje policijske države, kao jedan izazov da se živi bolje, pravednije, solidnije, mudrije.

A kao takva, Hrvatska je poželjna, a ne ogroman teret suvremenim demokracijama kakva slika je ostavljena u naslijeđe, a na nama današnjima je zadatak, da to breme naslijeđa konačno bacimo na đubrište povijesti.


dr Zlatan Gavrilović Kovač


10:46 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 12.09.2017.

LUTALICE



slika: digital artist

lutao sam beskrajima
morima i planinama
i vukao teško breme
koje sa sebe nikada nisam svukao,
svog svojeg bića muku,
da sam konačno pomislio sada
kako sam stigao u mirnu luku
gdje me čeka oka zlata sjajna
i glad pomamna
na ležaju mekom od borovih iglica
vlažna od tvoga znoja hladna,
da je ljubav vječna mjera
čovjeka koji istinu treba protubića
koji tebe stavlja niže skota,
ali sam se prevario,
jer je vrijeme ratnika
učinilo i od tebe
pa je sada lutati nam
beskrajima, morima i planinama,
dok nam žiće ne okonča tu pjesmu
u vječnom poretku rađanja i smrti
i ja jedno znam,
da je naša ljubav
i naša patnja
taj moment beskraja
gdje vječno sada
traje danima i godinama



slika: Nenad Grbac

ISBN kod NSK 978-953-354-062-7

http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php


17:01 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 10.09.2017.

PISMO IZ ZATVORA



slika: digital artist

Uhapšen sam 25. siječnja,
dakle na svoj rođendan
i odmah sproveden u zatvor.
Iz Edwardstowna sam otputovao
rano ujutro nekoliko godina kasnije.

Boravak u Roma grovu je bio
vjerojatno nagori period zatvora,
godinama u velikoj izolaciji, u ćeliji,
dok je disciplina bila vrlo oštra.

Tek sam zadnjih dana
dobio sobu u najmu.
Prvih dana sam proveo u ćeliji,
koja je bila zatamljena
i bez dovoljnoga svijetla po danu,
ali je bila osvijetljena po noći.

Krevet je bio jako prljav,
plahte već upotrebljivane.
Gmizala je najrazličitija gamad.
Za čitanje nisam mogao dobiti ništa,
izuzev nekoliko starih knjiga,
koje sam dopremio još iz Zagreba.

Jeo sam tamničku juhu,
koja je bila dosta loša,
sa svega nekoliko šnitica crnog kruha.

A onda sam prešao u drugu ćeliju,
koja je po danu bila jako mračna,
a po noći rasvijetljena,
ali je bila dezinficirana
benzinskim plamenom,
a rublje na krevetu je bilo čisto.

U ćeliji je bio smješten umivaonik
sa vrčem i stolicom.
Trebao sam dobiti još
i stol, ormarić i vješalicu,
ali uprava nije raspolagala
sa dovoljno namjestaja.

Imao sam električno svijetlo
bez prekidača
pa sam se svu noć prevrtao,
da bih zaštitio oči
od prevelikog svjetla....

Siguran sam,
da ćeš biti dovoljno jaka i odvažna
kao što si to svagda i bila.

Morat ćeš biti još vise,
nego što si nekada bila,
tako da dijete dobro napreduje
i u svemu dostojno svojih roditelja.

Razmišljao sam mnogo,
vrlo mnogo sam razmišljao
ovih dana.

Nastojao sam zamisliti,
kako će se odvijati
čitav naš budući život,
jer ću ja sigurno biti dugo
bez tvojih vijesti,
a naročito sam mislio
na našu prošlost,
izvlačeći iz nje
pouke za budućnost,
snažnu volju
i beskonačno povjerenje.

Još uvijek sam dovoljno jak
i ostat ću jak,
bez obzira ne ove
užasne udarce sudbine,
jako te volim
i hoću da doživim
i vidim našega maloga dečka
kako raste.

Ljubavi moja,
ne bih te nikako htio uznemiriti.

Malo sam umoran od svega
i vrlo sam malo spavao ovih dana
pa stoga ne mogu pisati
sve što bih htio
i kako bih htio.

Hoću da ti, što snažnije, osjetiš
svu moju ljubav i odanost
i moje povjerenje,
zagrli sve ukućane
i posebno našeg maloga dečka,
najsnažnije volim tebe i dijete,

Zlatan





slika: Nenad Grbac

ISBN kod NSK 978-953-354-062-7

http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php


10:29 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 08.09.2017.

"KAPI ROSE" - zajednička zbirka




slika: Nenad Grbac

ISBN kod NSK 978-953-354-062-7

http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php

RIJEČI AUTORA

DR. ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ


http://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/

Pred poštovano čitateljstvo polaže se 14 mojih pjesama prema izboru hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga. One su dio većeg opusa koji je nastajao kroz vrijeme, a sada se prilažu kao dio zajedničkog pjesničkog poduhvata petero hrvatskih autora.

Općenito bih mogao reći, da moju poeziju nije moguće u potpunosti razumjeti bez da se ima u vidu cjelina autorova opusa koji je predstavljen u preko 40 volumena. U tom smislu poezija o kojoj je riječ vjerno svjedoči svu našu dramu iz posljednjeg ratnog sukoba i cijeli moj opus se zapravo odnosi na ratna stradanja naroda pa je odatle razumljivo, da sve moje pjesme uglavnom sadrže momente naše kalvarije, ali je ipak moguće izvjestan broj njih izdvojiti kao samostalne cjeline koje govore same sobom, a bez uvida u cjelinu autorova djela i to se događa upravo i sa ovih četrnaest pjesama.

One ne siju vedrinom, niti su optimistične ili bilo kako drugo, nego su jedna velika količina patnje uslijed teških životnih zbivanja koja su pratila Autora na njegovom putu u literaturu. To vrijedi i za moju ranu poeziju koja se također ovdje predstavlja, a koja je objavljena u splitskim “Vidicima” prije više od 40 godina.

Autor je zadovoljan već sa samom činjenicom, da je djelo ugledalo svjetlost dana i da je na taj način otklonio neke jako važne nedoumice koje su se vezivale za njegovo ime. U tom smislu i ovaj moj prilog u zajedničkoj zbirci poezije treba vidjeti kao nastojanje autora, da iznjedri istinski sud o naravi svoga djela pred čitateljskom publikom Hrvatske.

dr. Zlatan Gavrilović Kovač,
Adelaide 19.07.2017.



12:51 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 30.08.2017.

Top lista najčitanijih i najobjavljivanijih pisaca na portalu www.digitalne-knjige.com





''Top lista najčitanijih i najobjavljivanijih pisaca na portalu

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Kriteriji koje smo koristili pri stvaranju ove liste bili su sljedeći:

Broj objavljenih knjiga, broj preuzimanja, te datum odnosno vrijeme kad je autor objavio prvu knjigu na našem portalu.

U Zagrebu dana 29.08.2017.

Nenad Grbac''






Do sad objavio 41 knjigu

Prvu knjigu na našem portalu objavio je 01.02.2012.

Ukupno preuzeto 47 604 primjeraka njegovih knjiga

Više podataka o toj temi moći ćete pročitati na sljedećem linku:

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/633



09:26 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 29.08.2017.

ARAPSKA NAUTIČKA ZNANOST


slika: internet

Htio bih reći par riječi o arapskoj nautičkoj znanosti i time ispraviti jednu nepravdu koju sam nehatom počinio u svojoj knjizi „Kozmologija zlatnog prstena“ gdje je izostalo raspravljanje o ovoj problematici, iako je cjelokupna rasprava o muslimanskom doprinosu svjetskoj znanosti upućuvalo na nju i to stoga, jer mi se čini da ova tematika koja je u bliskoj vezi sa astronomijom i geometrijom nije dovoljno obrađivana niti kod nas niti negdje drugdje. Ne vjerujem, da su razlozi za to političke prirode, prije je riječ o tome, da je nautička znanost kumulativna znanost i da se uglavnom ne osvrće na povijest vlastitih načela.

Odatle se događa, da nautičari uglavnom dobro vladaju nautičkim tablicama, u njihovom orijentiranju otvorenim morem, a takve tablice su u moje vrijeme bile Kotlaričeve tablice i tablice Geodetskog instituta u Splitu, ali da im nedostaju povijesne spoznaje i dugi put nautičke znanosti do najnovijih spoznaja. Da bismo sasvim ukratko uputili na te povijesne momente razvoja nautičke znanosti, posebno uzimajući u obzir arapska i muslimanska iskustva, odlučio sam hrvatskom čitateljstvu predstaviti problematiku pozivajući se na radove Grosset-Grangea i Henri Ranquettea koji su sukcesivno objavljivani od kraja prošlog stoljeća.

Nautičke spoznaje predstavljaju, kako smo već rekli, jednu akumulaciju iskustava nautičara, ali također predstavljaju sintezu različitih znanstvenih disciplina, posebno astronomije, geografije i meteorologije ne zaboravljajući pri tome pitanja mjernih i opservacijskih instrumenata. Najveći broj radova koji se odnose na ovu tematiku dostupni su od kraja 15. štojeća i početka 16. stoljeća i opisuju umijeće navigacije Indijskim oceanom i tu su najznačajniji autori Ibn Majid i Sulejman al Mahri koji su bili nautičari i koji su bili nasljednici stare nautičke tradicije.

Razlozi za to su bili mnogobrojni, a jedan od najznačajnijih je svakako kontakt zapadne, rimske i arapske civilizacije sa kineskom civilizacijom na Istoku u jednom procesu dugotrajne i neobično intenzivne komercijalne razmjene koja je poštojala između njih. To je istovremeno doba velikih otkrića gdje portugalski pomorci ulaze u Indijski ocean koji je ekskluzivno bio domenom arapskih, perzijskih, indijskih i kineskih nautičara za više od pola milenijuma. U ovom oceanu Arapi su djelovali u dva glavna područja, to je bila istočna obala Afrike, obala Omana sa brojnim lukama, njih 37, od kojih su najznačajnije bile Magadiš i posebno Malindi u Keniji, Kilwa u Tanzaniji i Safala u Mozambiku. Na drugoj strani kraljevstvo Delhija od 1206. godine kontrolira cjelo istočno područje. Pomorci su, dakle, bili involvirani u navigavanje uz pomoć jugozapadnih monsuna između ove dvije obale, a onda i dalje od njih. Negdje oko 1420. godine jedan je indijski ili arapski jedrenjak oplovio Cape Town i na taj način ušao u Atlantik.

U ovom putovanju nautičari su slijedili put kineskih pomoraca. Godine 1405. velika pomorska ekspedicija sa kineskim admiralom Zheng He započela je nakon nekoliko pokušaja dokučiti Indoneziju i Indiju i onda prolazeći pored njih dosegnuti Afriku i to su uspjeli negdje 1417. godine i vratili se 1431.-1433. godine. S druge pak strane, Indijski ocean bio je u neku ruku Sino–arapski kondominijum. U 15. stoljeću zatvoreni kopneni putevi trgovine svilom dali su muslimanima monopol u istočnozapadnoj trgovini, ali oni su time profitirali do intervencije Portugala. Kasnije je Bartolomeo Dijaz dosegao Cape Town 1488. godine, Vasko da Gama je stigao do obala Mozambika gdje je susreo arapske jedrenjake pune zlata, dragulja, dijamanata i mirodija i gdje je kao iskusnog pilota zaposlio Ibn Majida poznatoga od 1462. godine po svojim nautičkim zabilješkama.

Fenomen monsuna koji su imali glavni utjecaj na orijentaciju i definiranje pomorske rute uspostavilo je regularne pomorske putove za transporte zlata, slonovače, sirovog materijala za luksuz i trgovinu robljem između zapada i istoka. U povratku nautičari su donosili pamuk, svilu, mirodije, keramiku i porculan.
Zbog meteoroloških karakteristika Indijski ocean omogućuje jedrenjacima dobre brzine na vjetru koji udara o krmu. Zbog toga su jedrenjaci toga vremena u Indijskom oceanu bili dugi i tanki s izuzetnim manevarskim karakteristikama. Od ovoga vremena u pomorstvo su uvedeni pojmovi kao što su precesija, nautička milja, nautičke efemeride, meridijan, geografska dužina i širina, gnomon, azimut, astrolab. Od tog vremena također postoji navigacija i orijentiranje na moru pomoću znakova na kopnu i navigacija pomoću zvijezda i to pomoću sekstanta. Visina zvijezda se mjerila prstima, 12 prstiju predstavljalo je negdje oko 20 stupnjeva. Prijeđena distanca mjerila s zamima. To je osmina distance koju zvijezda dosegne u promjeni visine za jedan prst ili izraženo drugačije, ona predstavlja distancu od 12 nautičkih milja, devijacija zvijezda i nebeskih tijela koji variraju za jedan prst.

Što se tiče pomorskih karata treba reći, da pomorci koji su navigavali Indijskim oceanom do 1500. godine nisu raspolagali nautičkim kartama. Oni su za svoje orijentiranje na moru uzimali aproksimativni kalendar i različite nautičke instrukcije. Njihovo iskustvo pomoraca bilo je najvažnije i najviše se oslanjalo na njega. Što se pak tiče nautičkih instrumenata kompas sa magnetskom iglom bio je poznat Ibn Majidu. Isto tako bilo mu je poznato određivanje koordinata nebeskih tijela pomoću horizonta i visine odnosno azimuta i visine zvijezda koja se mjerila prstima. Međutim, arapskim pomorcima bili su poznati pojmovi kao na primjer pojam „drvo“ ili drveni aparat čime se mislilo na aparat za mjerenje distance zvijezda od horizonta i oni su razlikovali malo drvo, srednje drvo i veliko drvo. Sa druge pak strane, budući je navigacija morem zavisila od sezona poštojala je velika potreba za kalendarom koji se pojavljuje kod arapskih pomoraca jedno stoljeće ranije s tim, da je taj kalendar mijenjan i modificiran s obzirom na putovanja u zavisnosti od monsuna. Tako je od početka lipnja do sredine kolovoza vladavina jugozapadnih monsuna, od kolovoza do rujna u doba Velike Sezone dobro je vrijeme i ono je takvno na cijelom tom području, južnozapadni vjetrovi i sjeveroistočni monsuni vladaju od listopada do travnja, a južnozapadni monsuni od kraja travnja do kraja svibnja.

Što se pak tiče kursa broda, arapski su pomorci razlikovali obalnu plovidbu, plovidbu otvorenim morem i deduciranu rutu i pri svim ovim putovanjima su se orijentirali pomoću zvijezda i to fiksnih zvijezda ponajviše zbog jednostavnije identifikacije na sferi i zbog lakšega memoriranja.

I konačno treba reći, da je ovoj dvojici arapskih pomoraca, Ibn Majidu i Al Mahriju, učinjena golema nepravda da nisu prihvaćeni na način koji oni zaslužuju i da bez obzira na njihovu nautičku nesavršenost, predstavljaju dva imena izuzetne nautičke tradicije kojima današnje generacije trebaju otplatiti stanovite jako važne dugove.


dr Zlatan Gavrilović Kovač

iz knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php


11:43 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 28.08.2017.

PJESNIŠTVO EMILIJE DEVIĆ


slika: Nenad Grbac

Hrvatska pjesnikinja Emilija Dević nije nepoznata našoj čitateljskoj publici. Objavljivala je svoje radove u vodećim hrvatskim portalima za poeziju od

https://www.magicus.info/

i

http://www.webstilus.com.hr/

do pjesničkog portala

https://www.ocaravanje.com/

na portalu

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

u Zagrebu je publicirala tri zbirke poezije:

„Čuvari sna“
https://www.digitalne-knjige.com/devic.php

„Knjiga vječnosti“
https://www.digitalne-knjige.com/devic3.php

i „Putnik bez adrese“
http://www.digitalne-knjige.com/devic4.php

Nema nikakve sumnje, da je riječ o značajnom pjesničkom prilogu naročite vrste koji bi mogao biti daleko veći, da su prilike naših pjesnika i pjesnikinja u Hrvatskoj bolje. Ovako moramo biti zadovoljni, da su ove tri zbirke poezije ugledale svjetlost dana, mada nije bilo moguće i daleko više. Stoga se meni čini da bi Ministarstvo kulture Republike Hrvatske trebalo posebnu pažnju obratiti prema onim našim pjesnicima kojima imovne mogućnosti ne dozvoljavanju tiskanje i objavljivanje svojih radova i u vidu skromne, ali značajne potpore pomoći da literarni radovi izuzetne vrijednosti kod nas izađu na vidjelo dana, a da o financijskom nagrađivanju naših ponajboljih pjesnika niti ne govorim - nagrađivanju koje ne bi bilo u zavisnosti od prodaje na tržištu kulturnih tvorevina, nego iz našeg osjećaja za duhovno dobro naroda kako bi se osvjedočili o istinskoj dimenziji najbolje hrvatske literature.

Zbirka poezije sa imenom „Putnik bez adrese“ objavljena je prvi put prošle godine na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php u Zagrebu i ova knjiga ima predgovor autorice koja zapisuje:

„mi smo putnici bez adrese jer rađamo se dolazeći sa zvijezda...a na kraju našega puta vraćamo se domu naših duša, negdje opet među zvijezde''.
(str.5)

Nema nikakve sumnje, da je ovdje riječ o poimanju ljudskoga života kao jednoga puta u nepoznato, puta u kojima su ljudi kao kola koja lagano drndaju meandrima šumskih puteljaka i čini se onda da je svaki čovjek jedno takvo kolo ali da je put svima isti, bivanje i iščezavanje i ako je sve unekoliko propadljivost ljudskoga života, onda što je istinito i realno u našemu ljudskome svijetu boli, patnje i nadanja. Dolaženja i odlaženja našeg života ne može biti rezultat jednoga ozbiljnog sklopa u kojem izvornost života proizlazi iz karaktera našega bića. Samo ono što je supstancijalno može biti istinito. Sve ostalo jesu stvari ili prividi. Supstancija niti nestaje niti nastaje - ona je vremenski beskonačna. Ili vječna kako

Emilija Dević razumijeva vrijeme, kao vječni lahor prolaznosti ili kao „vjetar prolaznosti“ (str.12): rađamo se među zvijezdama, odlazimo među zvijezde i kao da je čovjek jedna beskonačna maloća spram beskonačnosti vremena i prostora, sati, godina, stoljeća. Odatle slijedi jedna fundamentalna naša nesigurnost u kozmosu u kojem mi plovimo u neizvijesnost i sve nam izmiće u bijegu bez kraja. Ovu silnu snagu realiteta imamo izraženu već kod najranijih starih atomista: spram ovog realiteta stoji jedno realno stanje čovjeka koji misli i osjeća kao što i spoznaje po analogiji sa prirodnim predmetom za kojega kažemo, da je privid ili onim bićem koje proizilazi iz kozmosa i to je jedno ništeće proizilaženje gdje je čovjek u kozmosu izgubljen osjećajući njegove beskonačne moći: mogli bismo reći da je ovdje čovjek shvaće kao modus mišljenja. Konzekventno to ne znači ništa drugo nego da je ego našega mišljenja upravo mišljenjem depotenciran na stvar, odnosno na njegove relacije.

Čovjek je, dakle, misleća stvar, a sve stvari onda mogu biti modi cogitandi ili prividi. Da nije jedne tako fundamentalne odluke na život i iskušavanje života kroz najtemeljniju njegovu struktura kakva je ljubav i ljubavi je ovdje dat kozmički zadatak:

„maleno zrnce zvjezdanoga praha, sjena će u meni ostati, malena pod nebom, u beskraju opstati“
(str.60)

Ima mnogo optmizma u ovoj strofi - da se opstaje u beskraju, da se istrajava, da se izdržava. Filozofski gledano poruka Emilije Dević je neoubičajeno vrijedna i po toj poruci i tom optimizmu da se u beskraju opstaje njoj sigurno pripada posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj literaturi.


dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php


13:47 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 26.08.2017.

"POSLJEDNJI ZID SNA"


slika: digital artist

Tako se opet zove zbirka poezije koja mi je jutros uz knjigu naše Biby također pristigla na adresu u Adelaideu, a koja je potpisana samo sa imenom S. Trebalo bi pojasniti, da je u oba slučaja riječ o osobama koje su bliski prijatelji i između kojih vlada ljubav pa su obje knjige nastale na neki način iz potrebe, da oba ova autora zbroje svoje najintimnije filozofsko blago koje je trebalo biti prijateljskim poklonima, a nikako dostupna široj javnosti. Zato, na primjer, u ovoj zbirci poezije nema niti brojeva stranica, niti predgovora niti pogovora, niti imena autora, iako je riječ o jako lijepoj kolekciji od 72 pjesme koja svakako može pobuditi zanimanje literarne kritike.

Prema Bibynoj metafori to su zapravo komadići razdrobljena zrcala koja su ponovo stopljena u cjelinu na način, da su oboje postali jedno u drugome. To su, dakle, dva srca od stakla!!! Dakle, riječ je o ljubavnoj poeziji i sve se pjesme odnose na isti predmet - ljubav prema ženi i ta je ljubav vječna kao što i autor piše:

„vječnost, u mojim pogledima, uvijek si tu...u mojem dahu, postojiš bez traga''.

Dok se ta žene pita:

„Jesmo li...“ (Biby, „Moje ispričane priče“, str.107)

Te godine provedene sa njim sastojale su se od Bibynog obožavanja njega i njegovog ludila za njom, od bezbroj stvari koje su radili zajedno, a bile su sve dragocjene i svete i vremena između njih koje su morali provesti odvojeni. Postali su ovisni jedno o drugome: tjelesno, emocionalno, duhovno. Njemu se to sviđalo, a nju je gušilo i više ju je davila njegova ovisnost o njoj, nego njena o njemu.

Znala je to po njegovoj preosjetljivosti, o ranjivosti koju nije pokazivao nikom drugom. Znala je kada su mu oči blistale od radosti, a kada od tuge i onda kada se trudio da bude raspoložen ili ozbiljno neemotivno profesionalan, jer je upravo na poslu gdje nema mjesta za svoje osobne krize. Znali su sve jedno o drugome i osjećali su se stopljeni u Jedno:

„Naše dvije kapi, na zidovima istina nalazi se moja kap, u mojoj se kapi nalazi moja duša, tvoja je duša u kapi, do kapi duše moje, na zidovima istina, dvije su se kapi štopile u život.“

Međutim, tu se postavlja problem individualne slobode koju u dobroj mjeri treba shvatiti usamljenošću, jer sloboda je svagda usamljena i mi živimo u jednom rascjepu totalnog jedinstva sa Bogom na način, da smo postali jedno tijelo i osobne slobode koja nam omogućuje da budemo stopljeni sami sa sobom, sa vlastitim duhom, da je taj duh pri sebi, stopljen u jedno Jedinstvo subjekta koji vlada samim sobom i svim svojim manifestacijama, a to je iznimno teško.

Ljubav je sa druge strane upravo pokušaj, da oboje podnesu tu težinu svakodnevnog življenja i bitisanja u svijetu koji je uglavnom neprijateljski usmjeren prema nama, da se taj svijet lakše podnese, da se ublaži patnja i bol. Odatle toliko zaklinjanje na ljubav. Naizgled je čitava ova zbirka i refleksivna, ali postoji nekoliko zapisa koji su prožeti dubokom suptilnom erotikom, da nam se čini kako je Nietzsche u pravu kada kaže, da je u tijelu više umnosti, nego u svim našim umjetnostima.

Jedan takav zapis izgleda ovako:

„Sjećam se kada sam ulazio u tebe, svojih prvih pokušaja, svakog prvog volim te, tebi i postao tvoj Tiumeni......''

Međutim, to jedinstvo nije samo tjelesno, da tako kažem, ono je također i duhovne naravi i autor piše u pjesmi pod imenom „Jedno“:

„Sve sam ti uzeo i sve dao, i ti meni sve si dala, tvoj dah, pogled, sebe, ja tebi kao i ti meni, moje su misli tvoje kao i tvoje misli što su moje......“

Ima, dakle, mnogo zajedničkog sa filozofijom Martina Bubera i dobro je da smo u ovome vremenu totalnoga nihilizma prožeti Buberovim egzistencijalizmom i vjerom u čitav sklop božanskog stvaranja i božanske prisutnosti u djelima čovjeka.

I konačno bih rekao par istina o obje ove knjige: obje su knjige dragocjeni literani doprinos suvremenoj hrvatskoj literaturi, obje su knjige skrivene od pogleda većine zainteresiranih subjekata pa se po svemu čini, da bi trebala uslijediti jedna redakcija teksta koji bi svakako trebao biti dostupan širokom krugu hrvatskih čitatelja i konačno riječ je o knjigama hrvatskih migranata koji žive i stvaraju izvan matice domovine pa bi svakako trebalo posvetiti posebnu pažnju ovim činjenicama i uklopiti spomenute knjige u maticu literarnih zbivanja u domovini i na taj način premostiti jazove između domovinske i iseljene Hrvatske.

Bez obzira kako te stvari stajale, ja ne mogu, a da ne spomenem istinu kako sam gledajući knjige, plakao o njihove ljepote.



dr Zlatan Gavrilović Kovač

iz knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php


10:46 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 24.08.2017.

"MOJE ISPRIČANE PRIČE"



Tako nosi naslov knjiga koju sam jutros primio iz Frankfurta, a kojoj je autorica naša BIBY koju manje više svi dobro poznajemo kao jednu od najcjenjenijih autorica portala

https://www.magicus.info/

... ali je autorica pravim imenom htjela ostati nepoznata široj javosti, jer je istina da javnost može biti veliki balast koji značajno opterećuje naše aktivnosti pa je bila stajališta kako bi ona najradije neprimjećeno prošla kroz život. Međutim, to nije svagda moguće i nije svagda moguće proći neprimjećen, jer uvijek postoji netko tko pita za nas.

Pokušat ću to ilustrirati jednim događajem od prije više od sedam decenija: u hrvatsko prigorje koncem rata pristigle su i partizanske jedinice pa su se neke grupe vojske pojavile i pri Kuležima kod hiže Mate Krajine. U kući je bila Matina žena sa petoro djece, a onda joj je jedan vojnik rekao: „Hajde, dođi sa nama, da budeš kuharica pod grm“, a ona je stala na kućni prag pa se stala šakama lupati u prsa vikajući: „Slušajte vi, ako vi mene ubijete ipak će biti onih koji će pitati za mene!!!“ Onda su je ostavili na miru, a Mato mi kasnije priča: „Da su oni nju ubili, ja bih iz Bosne doveo dvadeset najboljih koljača pa bih pobio čitavo selo“.

Dakle, što je poanta ove priče? Pa poatna je, da nije svagda moguće proći neprimjećeno kroz život, da svagda postoji netko tko pita za nas. Tako sam se ja godinama pitao tko je BIBY čiji MANIFEST https://www.magicus.info/ poznaje gotovo svih devet tisuća njegovih članova i ovaj je Bibyin tekst istaknut na posebnom mjestu na portalu https://www.magicus.info/. To je unekoliko manifest lijepog ponašanja na ovom portalu, unekoliko bonton https://www.magicus.info/ za razliku na primjer od takvih manifesta kakav je onaj Bretonov koji ima velike ambicije dati čitavu jednu filozofiju jednog umjetničkog pokreta, takoreći jednu novu estetiku za umjetnički i likovni pravac sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Tu su filozofiju kod nas slijedili pjesnici beogradske škole nadrealista među kojima je bio i general Koča Popović, dakle, baš onaj komandant čije su jedinice pristigle i u Prigorje pri Kuležima pa su Matinu ženu odveli skoro za kuharicu pod grm.

Doista je istina, da između Bretonova manifesta i „Priloga fenomenologiji iracionalnoga“ Koče Popovića postoji mala razlika, jer i jednu i drugu estetiku ne može razumjeti normalna pamet, nego bi nam eventualno trebao neki delfski ronilac koji bi mogao proniknuti u tu šaradu od filozofije. Sasvim drugačiji je manifest https://www.magicus.info/
koji nam govori zapravo o jednostavnosti literarnog izraza koji nema velike pretenzije, a koji nema ambicije biti velika filozofija niti estetika, nego koji ima namjeru istaknuti običnost realističke literature i imanenciju i transcedenciju ljubavnog doživljaja koji čini čitavu bit naše ljudske egzistencijalne drame i naše drame opstanka u čitavom kozmičkom poretku.

Drugim riječima, da je u malim stvarima i običnim ljudskim doživljajima sveukupna sastavima božanskog umijeća stvaranja za razliku kako već velim od pretenciozne literature nekolicine uobraženih filozofa koji su mislili, da su svojim filozofskim nebulozama dohvatili samoga Boga za bradu.

I Biby piše:
„Osim njene učinkovitosti i usklađenosti sa čovjekom i prirodom, glavna i osnovna odlika Zdrave Pameti jest jednostavost.'' (str.14)

To je čista suprotnost od visokoparnog bulažnjenja o filozofiji kakvo bulažnjenje nalazimo u takvoj literaturi kakva je ona literatura Kangrge ili Popovića i Biby razlikuje glupu jednostavnost koja nastaje iz nemara, nezainteresiranosti ili predrasuda pa onda naivnu jednostavnost koja nastaje iz intuicije i konačno jednostavnost mudrosti koja se kristalizira iz promatranja, refleksije i intuicije.

Za razliku od filozofske uobraženosti koja umišlja da je „viša inteligencija“, iako je često riječ o raspamećenim nebulozama piljarica koja uspješno zakidaju na vagi mjereći kupus i luk. Da mi se ne bi prigovorilo kako ja sada navijam za svoju stranu i da podmećem svoja stajališta, ja bih mogao reći da je i u ovom slučaju riječ o literaturi koja se razvija neovisno od oficijelnih stajališta službene kulturne politike kao i od akademske filozofije koja je kako bi Krleža rekao naučila „lagati ex catedra“, ali kojoj ostaju nepoznanica realne literarne prilike nacije kao i čitava nova kultura izrasla na mladenačkom buntu suvremene generacije. Odatle i kritika te i takve filozofije a Biby zapisuje:

„Poštena kritika je dobra, prirodna i potrebna.“ (str.11)

Sama knjiga „Moje ispričane priče“ u tvrdom uvezu sadrži 254 stranice i tematski je podijeljena u dvije cjeline, jedna koja se odnosi takoreći na filozofiju naše autorice i druga koja se sastoji od poezije koja se sukcesivno objaljivala na portalu https://www.magicus.info/

To je, zapravo, jedan osebujan zapis o raznim običnim predmetima, o prijateljstvu, o slučajnim susretima, o ljubavi prema roditeljima, o prijateljstvu sa šefom, o strahu, o cipelama, o istini, o svom poslu na klinici, o moći, o vjeri i vjerovanju, dakle, o čitavom nizu svakodnevnih filozofskih problema koji nas tjeraju da o njima produktivno razmišljamo i na taj način refleksivno prolazimo kroz život. To je ono što je kod Biby mišljeno kao „duhovnost“:

„Duhovnost je more kojim plovim, apstraktno kao brod koji me nosi na tome putovanju, ka cilju, ka stvarnome i konkretnome, za mene, za moj duh. Mojim brodom upravlja ponekad razum ponekad srce, a katkad oboje. Ponekad se jedra sama od sebe otvore i tada je najljepše, kad um odmara, a srce je opušteno i sretno, jer osjeća da je na pravome putu i svaka obala je iluzija, a nijedna luka nije konačan cilj....''

Tako se u filozofiji LUTA kao što nam je i svo življenje zapravo LUTANJE od mila do nedraga na putu prema apsolutu i taj put i to lutanje je prilično bolno pa nije stoga za čuditi, da sama knjiga i završava pjesmom „Zašto ljubav boli“, jer je i ljubav također naspram uvriježenih predrasuda o sreći zapravo moment sveukupne životne patnje koje se u kratkotrajnim predasima oslobađamo kroz prijateljstvo, slučajne susrete, lijepe doživljaje i zgode, kroz našu ljubav prema djeci ili roditelje...

Isto tako je signifikantno, da knjiga otpočinje pričom „Najbolje se nacvrckati“ i raspravom o pijanstvu nakon što su položeni fundamenti filozofije u priči o Isusu Nazarećaninu.

I naizgled je riječ o sasvim suprotnim životnim opredjeljenjima, da nije istine kako je i ovdje došla do izražaja dalmatinska mediteranska duševna morfologija naše autorice koja je svoje rasprave otpočela isto kao što je to Platon na primjer radio u svojim Zakonima navodeći Baudelairea, da se treba opiti vinom, poezijom ili krepošću kako ne bismo postali robovi i mučenici Vremena.

Tako Platon postavlja pitanja dovodi li pijenje vina do veće žestine naslade, bolove, srdžbu i ljubav i je li istina, da vino isto tako pojačava opažanje, sjećanje, mnijenje i umsko shvaćanje i konačno dolazi do zaključka, da se čovjek i njegov karakter najbolje prepoznaju u vinu. Interesantno, zar ne?

Ali ova knjiga nije knjiga o pijanstvu i pjančevanju, ovo je knjiga izuzetne suptilnosti osjećanja i mišljenja koja donosi stajalište, da je čitava ljudska struktura življenja u svijetu struktura koja se zasniva na igri straha (str.84). Princip straha uvijek je funkcionirao od samih naših početaka, jer se ljudi boje budućnosti koje još uvijek nema i u fundamentu moći također je sadržan strah ljudi.

„A čim prozreš samu tu igru strah prestaje djelovati i nestaje u ništavilu iz kojega je i potekao.“ (str. 84)

Odatle vjera i vjerovanje koji su blagotvorni za našu dušu i koji su znanstveno dokazani:

„Onaj koji doista vjeruje taj je zadovoljniji, sretniji, smireniji...Ništa neobično. Vjera je ugodna i udobna'',

ali da bi bila istinska ona otpočinje stavom:

„Virujen da si Duša, da si Ljubav i da u te mogu virovat.“ (str.65),

a vjeruje se Istini:

„Ipak dobro je znati da je istina tiha, jednostavna, nespektakularna. I nije u prošlom vremenu, ni u budućem već jedino sada. Ona postoji i ne brine za sva izokretanja po zavaravanim umovima. Vjeruje se u poštenje. Tko poštuje sebe uči se voljeti.“ (str.23)

„Tko voli sebe osjeća u sebi svoj istinski dom i mir. Tko je miran u stanju je osjetiti i otpustiti boli bez da se izgubi u njima.'' (str.23)


Vjeruje se u život:

„Život se ne da smesti, život se ne da smesti umotvorinama“ (str.45),

nego je autentičan, slobodan, istinski, geniun, iskonski i praiskonski i odvija se u ciklusu geoloških epoha naše planete, ali i u našem svakodnevnom bitisanju u kojem se pokazuje sva naša egzistencijalna drama svakodnevnice.

I konačno Biby vjeruje sebi i iz te spoznaje o vastitom sebstvu za kojega ona kaže:

„Biby je, odnosno, ja sam mala razmažene djevojčica'' (str.30)

izvire i jedno mišljenje koje je podjednako duboko u svojoj biti kao što je i lijepo, a to je da ona nema cipele za sebe, ali se bosonoga bosa može sama nositi (str.43) i kao što se sama nosi svijetom i vremenom tako sama i gradi taj svijet:

„Gradim mostove postavljanjem bezobraznih pitanja.''

I ja doista imam osjećaj, da je Biby uspjela sagraditi jedan prelijepi most na https://www.magicus.info/ koji je premostio duboku i mutnu rijeku, ali isto tako i spojio dva različita kraja i različite kulture pa nam je na taj način ostavila jedno svjedočanstvo o ljudima ljubavi, ufanja i nade kojih još uvijek ima!


dr Zlatan Gavrilović Kovač

iz knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php


10:54 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 22.08.2017.

INOSLAV BEŠKER O NAZORU

Vladimira Nazora se drži najhrvatskijim našim piscem i to je vjerojatno razlog da je bio toliko osporavan u nas i inozemstvu. Osporavali su ga kritičari desne provinijencije, jer nisu mogli pristati na činjenicu da je otišao u partizane i da je simpatizirao partizanski i komunistički pokret koji je tobože bio poznat po svojim zločinima, jer kao da zločinstava nije bilo sa Pavelićeve strane, ali su ga osporavali i njegovi suborci kojima je u nesretnim 80.-tim godinama pred raspad stare države bio važniji Musolini i nekoliko milijuna dolara zarade promoviranjem njegova imena, nego istina o karakteru oslobodilačkog i narodnog pokreta u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na koncu osporavan je i od protagonista lijeve orijentacije, jer nisu mogli pristati na njegovo slavenstvo, čovjekoljublje i istinoljubivost. Jedan takav autor koji je vrijedio kao jedan naš poznati novinar i dopisnik iz Rima. bio je i Inoslav Bešker koji je napisao omanji literarnokritički esej pod naslovom Nazor i stereotipi o Talijanima u hrvatskoj štokavskoj književnosti. Nema nikakve sumnje, da je Bešker duboko razmišljao o ovom svom poduhvatu ima li se na umu, da je progovorio o Hrvatima polazeći i sam od svog hrvatskog podrijetla, da bi na koncu, iz ovih ili onih razloga, probavljao kobasice i pivo nad djelom slavnog pokojnika. Bilo je, dakle, dovoljno da se dočepa talijanskih univerziteta i talijanskih honorara pa da se proslavi svojim antihrvatstvom, iako mu je u hrvatskoj državi uvijek bilo neobično dobro bez obzira na promjene režima i od koje je, gle ironije, baš on dobio nagradu za životno djelo. Da čovjek pukne od smijeha!

Jer da je tobože Nazor talijanskome, rimskome mitu suprotstavio slavenski gdje je Mlečanin stereotipno prikazan kao podao, pokvaren koristoljubiv čovjek, fizički i duhovno sitan, upravo uvijek spremnog da se okoristi hrvatskom dobrodušnošću, naivnošću, a ponajviše neslogom koja je izožila propasti i istarske divove.

Pa što je tu sporno i hoće li se reći da literatura D’Annunzia nema takvih rimskih stereotipa o Hrvatima kao o roblju, jer i nije nista drugo, nego sclavus sa karakterističnim oznakama barbara, nevjernika, brutalnih i drskih ljudi koji znaju samo za pravo jačega. Hoće li Bešker reći, da talijanska literatura nema takvih mitologija, nego da je o Talijanima moguće govoriti kao o prosvijećenom narodu koji je svjetskoj kulturi dao svoj neizbježni pečat. Da čovjek pukne od smijeha

“I kada govori o partizanima što je tu sporno: ovo je prvi put da se Hrvati napokon tuku za sebe i zbilja: od vremena, kad su vladali naši stari hrvatski kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekog drugog, za Habsburgovce, za neke ugarske kraljeve, pa onda ih je Jelačić sakupio da se bore protiv Mađara za Franju Josipa; borili su se sa jednim generalom, pa sa drugim, pa sa trećim, za tuđe probitke, a nikada da su ti jadni Hrvati dali svoju krv za svoju zemlju.

Naši su se Hrvati borili u Italiji, a jadna im žena nije kod kuće imala no jednu kravicu ili kozu i istu su joj plijenili. Sada nije tako! Dajemo svoju krv, ali je dajemo za sebe. Kad imamo taj osjećaj u sebi, onda se drugačije diše i radi, jer znamo zašto ginemo (pljesak). Uspomena će na vas u povijesti ostati dok naroda bude, a njega će biti i ostat će ako vi sada ne pustite da ga Talijani i Njemci satru.Govorim kao Hrvat, vi, junački komunisti, borite se i radite po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se, ne dati se! Vi ste prvi, koji možete hrvatski narod spasiti iz kritičnog momenta, u kojem se nalazio do prekjučer…“

(u Slunju, 10. .1943.).

Pa što je tu sporno, da se pljucka po ovom navodu Nazora iz Slunja 1943. godine, kada je to točno, kada se Hrvatski narod nakon stoljetnog sužanjstva skučio u vlastitoj zemlji na vlastitom ognjištu, slobodan u vlastitoj hrvatskoj državi.

Hrvatska nacionalna pripadnost i njezina slavenska ukorijenjenost jedan je od temeljnih leitmotiva Nazorova poetskog i proznog stvaralaštva. Pa što je sporno u tome slavenstvu Nazora i pored njegovih tobože talijanskih korijena, jer se ono osvjedočilo o dubini slavenske duše, o patnji, o ljepoti, o dobrodušnosti slavenskog čovjeka kojega vode plemenite ideje? On je dobio rat, jer su ga vodile plemenite ideje koje nisu kalkulirale profite i zarade, nego su sanjale jednu novu civilizaciju oslobođenu stega prijašnjeg starog društva.

Nama nije bilo dobro sa talijanskim gospodarima. Otimali su nam žene, djecu, zemlju, kulturu, šume….možda na isti način na koji su to radili orijentalni veziri stoljećima ranije. Utoliko Nazora svakako treba gledati u svjetlu tradicije koje je potekla od Marka Marulića da smo mi i sami sebi također stranci i neprijatelji kao što su to stoljećima bili strani gospodari.

Možda je najbolji primjer slučaj splitskog biskupa Markantun Dominisa koji je bio naš veliki ekumenski propovjednik, a koji je okončao u Rimu tako da su nastali sporovi nakon njegove smrti pa je došlo do osude njegovog mrtvog tijela koje je bilo sahranjeno u crkvi Santa Maria Sopra Minerva. Njegovo mrtvo tijelo bilo je uzeto iz kapsila, bačeno na ulice Rima i javno spaljeno na Campo di Fiore zajedno sa svim njegovim radovima.

Vidite, kako ta stara mržnja, kako bi Bešker rekao, ostaje živjeti i danas . A znate zašto? Zato jer mrtvi žderu žive.





http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php


10:52 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 20.08.2017.

GENIJ I KARAKTER

U povijesti filozofije nije bilo mnogo pisaca koji su razmatrali slučaj genija i njihovih karaktera. Nema nikakve sumnje u to da je Emil Ludwig u 20. stoljeću dao najzanimljivije štivo o toj problematici mada bi se moglo reći da su svoje mišljenje o genijalnim ljudima iskazali i Kant kao i Hegel prije njega. Kod Hegela je ta problematika data više u formi pitanja o karakteru svijetsko-povijesnih individua manje o genijima koji daju umjetnostima neka važna pravila. Za Kanta na primjer genijalnost je prirođena duševna dispozicija kojom priroda daje umjetnosti pravilo. Odatle on smatra da se lijepe umjetnosti nužno moraju smatrati kao umjetnosti genija. Iz ove definicije Kant je iznio četri elementa prema kojima se vidi da je genijalnost:

1) talent da se proizvede ono što je mimo svakih pravila, dakle, originalnost mora biti prvo svojstvo genijalnosti

2) da njeni proizvodi moraju biti uzori odnosno moraju biti egzemplarni, a kao takvi mogu postati mjerilo ili pravilo prosuđivanja

3) da je genij osebujan čovjek, čovjek koji je rođen od duha koji ga štiti i vodi, a od čijega nadahnuća potjeću originalne ideje i

4) da priroda putem genija propisuje pravila ne znanosti, nego umjetnosti i to samo u slučaju, ako je riječ o lijepoj umjetnosti.

Duševne snage koje sjedinjene čine genijalnost jesu uobrazilja i razum i tu se razlikuje slučaj s uobraziljom u znanostima i u umjetnosti, jer je u prvom slučaju uobrazilja podrvrguta stezi razuma i ograničenju dok je u lijepim umjetnostima ona slobodna te iz ove slobode uobrazilje i iz ove slobode čovjeka nastaju velika i značajna umjetnička djela, ali iz ove slobode nastaje i interes prema drugim sektorima ljudskoga stvaranja i življenja.

Zato nije slučajno da svi veliki i genijalni ljudi pored bazične discipline interesa imaju još i neke dodatne interese kojima njihov život zadobija puniji smisao. Tako se na primjer Goethe pored politike i pjesništva zanimao mineralima, naš veliki estetičar Ivan Focht se pored filozofskih disciplina bavio gljivama i bio je stručnjak za gljive, čak je imao i knjigu o gljivama naših krajeva, Einstein se bavio jedriličarstvom i glazbom, Mao Ce Tung pjesništvom, Moša Pijade slikarstvom, a danas mnogi mladi genijalci pokazuju interes prema science fictionu, prema uzgoju biljaka u svojim kućnim laboratorijima, prema skulpturi i arhitektonskim rješenjima itd. i općenito bismo mogli reći, da se danas mnogi talentirani mladići i djevojke pored bazične znanstvene ili umjetničke discipline bave nekim takozvanim hobijem kao što su slikarstvo, fotografija ili pak glazba.

S druge pak strane bilo je i takvih genija u povijesti svjetske kulture koji su iskazivali svoju genijalnost na specifičan način koji je bio primjeren njihovom geniju. Tako se na primjer De Goule bavio govorništvom, Churchil je tobože volio pisati knjige a Tito je opeta posebne talente iskazivao pljačkama državnih blagajni i ljubavlju prema briljantima i draguljima. Nema nikakve sumnje da su svi ovi genijalni ljudi i svjetsko povijesne individue iskazivale svoju originalnost i genijalnost na sebi svojstven način i po tome će svakako biti zapamćeni u našim i svjetskim povijesnicama.


https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/genije-i-karakter


09:48 | Komentari (0) | Print | ^ |

subota, 19.08.2017.

MODRE DUBINE



U suvremenoj fizici često se govori o malom ili velikom, o konačnom ili beskonačnom, koliko je nešto teško ili masivno, kolika je snaga , masa ili količina.

U literarnoj kritici za razliku od fizike na primjer mi se često bavimo ''dubinom'' dotične poezije odnosno utiscima koje je ona ostavila u nama. Pri tome ne treba smetnuti sa uma da ovaj pojam dubine svatko doživljava na različiti način i da nema jedinstvena slaganja u pogledu njega.Isto tako nema svatko isti doživljaj dubine poezije nego svatko gleda na svoj način u zavisnosti od njene predstave koju je stekao od najranijih dana. A kakva je moja predstava dubine, najbolje svjedoče moji najraniji susreti sa morem u okolici Dubrovnika od kojih i danas imam sliku dubine povezane sa golemom morskom masom na kojoj pluta mala ribarska barka. Ovdje se obala naglo i strmo spušta prema dnu tako da su dubine mora u okolici Dubrovnika već nakon nekoliko zaveslaja prema pučini neobično velike.

Taj vas osjećaj težine mora i njegove dubine prati na jedan neobjašnjiv način već dok ste sasvim blizu obale gledajući prema horizontu kojim dominira modro plavetnilo morskoga oceana. A ja sam znao tim oceanom plivati jos od najranijih dana i to od uvale Pile prema Dančama i onda uvalom ispod Boninova do hotela Libertas. I tada bih zamišljao kako neka golema kornjača sva obrasla algama izranja iz tih dubina i nosi me na svojem oklopu. I onda bih doživljavao stravu pa bih plivao jače i jače dok ne bih naišao na plitko more ili kakvu stijenu na koju bih mogao stati svojim nogama i za vrijeme toga preplivavanja ili pak ribanja na otvorenoj pučini ispod zidina Grada događalo bi se da bih postao svjestan dubine mora na takav način da sam pratio zrake sunca koje su se gubile morkom bezdanu.

Zrake sunca se koso prelamaju na morskoj površini i prodiru duboko prema dnu u paralelnim linijama i ja bih onda pratio te zrake sunca koje bi se nakon nekoliko metara gubile u morskoj modrini iza koje je ležalo beskonačno carstvo morske tame do koje svjetlost sunca nikada ne dopire. I ja od tih najranijih iskustava imam predstavu dubine kao te beskrajne modrine našega mora do koje svjetlost sunca jedva da dopire. A takve sam dubine našao kod naših najvećih pjesnika kakav je Tin Ujević ili Šimić i nema nikakve sumnje da su ovi najraniji utisci dubine mora razlogom da ja danas u hrvatskoj literaturi vrednujem poeziju samo s obzirom na one najdublje i najveće naše pjesnike.

A to možda smeta mnogima koji imaju drugačije kriterije, odnosno kriterije koje su izgradili na sasvim drugačijim predstavama.


https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/modre-dubine


10:09 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 18.08.2017.

PROBLEM OČINSTVA I RODITELJSTVA



Povodom slučaja pilotkinje Carey Steacy, htio bih reći o tome, da se u njenom slučaju kao i u sličnim takvim slučajevima javlja problem majčinstva kao primarni problem, jer tobože su žene primarno definirane tom ulogom. Pri tome se previđa činjenica, da u suvremenom vremenu isto tako može biti govora i o krizi očinstva i općenito roditeljstva gdje se pod pritiscima zahtjeva suvremenoga društva i odnosa u njemu nedovoljno pažnje posvećuje odgoju djece kojima je uskraćena roditeljska i svaka druga ljubav. Prema tome ne postavlja se danas samo pitanje žene i njene primarne uloge u društvu, nego se također postavlja i problem očinstva koje je pred naletom suvremenih tehnologija i na njima utemeljenih socijalnih odnosa gotovo potpuno izbrisalo tradicionalne obrasce odnosa očeva i djece.

Majčinstvo nije samo sposobnost začeti, nositi dijete, roditi ga, dojiti i omogućiti mu potreban fizički razvoj. To je i želja da vaše dijete bude najsretnije i najuspješnije na svijetu, želja da ga zaobiđu sve nevolje, da se dobro snađe u svakoj situaciji i da može računati na vašu pomoć i ljubav. Očinstvo je također sposobnost brige za vlastito dijete i osjećaj dužnosti da vlastitom djetetu budete pri ruci u svakoj životnoj situaciji i da mu prenesete one vještine i znanja koja ste i sami stekli tijekom vremena. Međutim, isto onoliko koliko je danas opravdano govoriti o krizi majčinstva, isto toliko je moguće govoriti i o krizi očinstva i općenito roditeljstva koju ulogu danas sve više preuzimaju razne socijalne institucije od vrtića i jaslica pa nadalje preko školei klubova.

Je li moguće pomiriti profesiju i roditeljsku ulogu, to naravno zavisi od samih roditelja i njihove sposobnosti da pronađu balans između socijalnih očekivanja i dužnosti i same porodice koja se danas doima kao jedan emotivni otok u moru racionaliziranoga svijeta tehnike u kojem se izgubila supstancija odnosa roditelja i djece koji su opterećeni fetišiziranim oblicima odnosa i interakcija. Nema nikakve sumnje da odgovore na ovakva i slična pitanja treba potražiti u jednoj filozofiji socijalnoga razvoja koja bi trebala biti sa ljudskim licem kao jedan realni humanizam gdje se od roditelja i djece podjednako traži istinski ljudski odnos prožet ljubavlju, istinom i požrtvovanjem.


https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/problem-ocinstva-i-roditeljstva


14:35 | Komentari (3) | Print | ^ |

utorak, 15.08.2017.

“BAJKA O DJEČAKU KOJI JE UGASIO MRAK NA ZEMLJI“ SANDRE VULIN

Sandra Vulin je sasvim mlada hrvatska autorica koja radi i stvara u Leonbergu u Njemačkoj. Bila mi je poznata po svojim krasnim pjesničkim prilozima na informativnom portalu www.magicus.info, a onda sam saznao da je napisala bajku pod naslovom ''Bajka o dječaku koji je ugasio mrak na Zemlji''. Tu sam bajku i sam dobio na poklon od autorice, a onda sam pomislio da bih mogao napisati i par riječi svojih komentara o njoj.

Predgovore su dali poznati naši književnici kao što je to Vesna Krmpotić pod naslovom ''Bajka izraz zbilje'', profesor Ante Lauc pod naslovom ''Vil, bajka o spašavanju svijeta'' i gospodin Zvonko Penović.

U ovoj bajci je riječ o dječaku Vilu koji zajedno sa svojim prijateljem Kuckom pronalaze djevojčicu Halisu čije suze otope led na Zemlji. Ova bajka nije ezopska bajka koja je takvo shvaćanje nekog prirodnog odnosa ili događaja između pojedinih prirodnih stvari, ponajčešče između životinja čiji nagoni vode porijeklo iz onih istih potreba koje pokreću i čovjeka kao živo biće. Taj odnos ili događaj poimljen u svojim općim odredbama jest takav da se događa i u području ljudskog života i tek na temelju toga on dobiva neki značaj za čovjeka.

Prava ezopska bajka je prema ovoj odredbi prikazivanje ma kakvog stanja iz žive ili nežive prirode ili nekog stjecanja prilika iz životinjskog svijeta koji se ne izmišlja proizvoljno, već se uzima onakav kakav jest prema vjernom promatranju pa se zatim prepričava kako bi se iz toga izvukla neka opća pouka s obzirom na ljudski život ili točnije s obzirom na njegovu praktičku stranu, na mudrost i valjanost ljudskog djelovanja i postupanja.

I ovdje mašta uobličava događaje kojima u osnovi leži životinjski instinkt, a govore o nekom ljudskom prirodnom odnosu i tada je cilj pouke isticanje općih korisnih značenja koji su važni u našem ljudskom životu. Međutim, bajka o dječaku Vilu, Kucku i djevojčici Halisi nije niti slavenska bajka, naime, ona koja bi imala slavenske motive i pouke za život proistekle iz našeg slavenskog mentaliteta ili karaktera naroda kao što je to u hrvatskoj literaturi slučaj sa bajkama velike Ivane Brlić Mažuranić. Zato se ja slažem sa gospođom Krmpotić koja je ovu bajku Sandre Vulin shvatila izrazom zbilje, onim što je toliko značajno u našem svakodnevnom ljudskom bitisanju da nam se ljubav čini kao posljednja slamka spasa u ovom „posrnulom svijetu“.

I ova bajka je specifična upravo po tome, da ljubav postavlja svojom središnjom tematikom u kojoj je najuzvišenije upravo ono što je predanost čovjeka nekom drugom čovjeku, a ljubav se ne zasniva na refleksiji i kazuistici razuma, već ona vodi svoje porijeklo iz osjećaja čiju podlogu čine oduhovljeni prirodni odnosi. Odatle ljepota ove bajke koju treba tražiti u osjećajima ljubavi i u fantaziji i mašti koja sebi izgrađuje svoj svijet zaradi toga fundamentalnoga odnosa, a sve druge interese i prilike uzdiže na stupanj ukrasa tog fundamentalnog osjećanja ljubavi.

Možda sam ja malo žalostan, da je bajka okončana tako nekako žalosno gotovo sa porukom da u našem ljudskom životu nije moguće postići puno zadovoljstvo niti potpunu sreću, ali i po toj tragičnosti bajka o Vilu, Kucku i djevojčici Halisi ostaje trajna imovina suvremene hrvatske literature.

Hvala Sandri za to!
Zlatan Gavrilović Kovač


tekst je iz moje knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"


slika: Nenad Grbac

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php


11:19 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 14.08.2017.

ŠTO LJUDIMA ILI NARODU ONDA OSTAJE?!

Pa gledam vijesti na televiziji o ovim događajima u Virginiji i čitam novine o tome pa jest pomalo zastrašujuće djeluje spoznaja, da smo ponovo u vremenima teških etničkih i rasnih nereda u Americi i ovdje u Australiji. Tako se i računa, da je najnovije krvoproliće u Virginiji najveće u posljednih decenija, jer se dugo vremena vjerovalo kako je moguć suživot i tolerancija između različitih političkih, rasnih i religijskih pokreta, ali izgleda da nije baš sve tako.

„Večernji list“ donosi više naslova o tim događajima, a ja sam izabrao među njima ovaj kraći imajući na umu, da se u njemu spominje jedan naš mladi čovjek pa se tako indirektno upućuje i na naše aktualne političke i nacionalne prilike:

''Tisuće ljudi okupilo se u znak prosvjeda na ulicama Charlottesvillea u Virginiji u subotu, među kojima je bio i 20-godišnji student Sveučilišta u Nevadi Peter Cvjetanovic. On je stigao iz Rena u Charlottesville kako bi sudjelovao na prosvjedu „Ujedinimo desnicu“.

Neredi u SAD-u uhićen vozač koji se zaletio u ljude, u padu helikoptera dvoje poginulih.

"Došao sam na marš zbog poruke da bijela europska kultura ima pravo biti ovdje baš kao i svaka druga kultura", kaže Cvjetanovic. "Nije savršeno, naravno da postoje i nedostaci. Međutim, vjerujem da će uklanjanje kipa biti postupno uklanjanje bijele baštine u Americi kao i ljudi koji su se borili i branili te gradili svoju domovinu. Robert E. Lee je bio dobar primjer. Nije bio savršen čovjek, ali želim odati poštovanje onome što je napravio", dodao je. Na društvenim medijima pojavila se njegova fotografija, a potom su krenule i optužbe da je rasist. "Nisam očekivao da će fotografija biti podijeljena. Shvaćam da ima vrlo negativnu konotaciju, ali nadam se da će ljudi koji dijele fotografiju shvatiti da nisam rasist kojeg oni vide na toj fotografiji", dodaje student. "Kao bijeli nacionalist, brinem se za sve ljude. Svi zaslužujemo budućnost za našu djecu i za našu kulturu. Bijeli nacionalisti ne mrze. Mi samo želimo sačuvati ono što imamo", rekao je Cvjetanovic za ktvn.

Nasilni prosvjedi u Virginiji

„Podsjetimo u sukobima između bijelih nacionalista i protuprosvjednika veliki je broj ozlijeđenih. Jedna osoba je poginula, a 19 ih je ozlijeđeno kada se 20-godišnji mladić automobilom zaletio među ljude. U padu helikoptera koji je nadzirao prosvjed poginulo je dvoje ljudi. Skup ekstremne desnice održao se zbog planova o uklanjanju kipa južnjačkog generala Roberta E. Leeja. Spomenici u čast Leeju i drugim čelnicima Konfederacije, gubitničke strane u krvavom Američkom građanskom ratu koji je trajao od 1861. do 1865., postali su točka prijepora u Sjedinjenim Državama. Mnogi od njih već su uklonjeni ili preseljeni, dok ostalima, poput Leeju u Charlottesvilleu, gradu u središtu Virginije, prijeti slična sudbina“, piše dpa.

Pa jest malo ne neobično da se uklanja statua generala Leeja ima li se na umu da u Americi ima nekoliko jako poznatih njegovih spomenika kao što ima državnih institucija koje nose njegovo ime, jer je neosporna činjenica kako je taj general povijesna činjenica koja zaslužuje da bude pamćena, kako zbog uloge koju je imao u gradanskom ratu u Americi, tako i zbog zasluga koje je dao ukupnoj vojnoj znanosti Amerike.

Stoga se čini da je uklanjanje toga spomenika bez presedana u novijoj američkoj povijesti, jer se postavlja pitanje: što ljudima ili narodu ostaje, ako im se oduzme njihova povijest, njihov jezik, njihova kultura, njihov Bog odnosno religija. Što, dakle, tom narodu onda ostaje?!

Odatle se čini da je najnovije okupljanje desnice u Virginiji rezultat ne toliko procesa odobravanja političke platforme koja prosvjednike okuplja kao što je to bilo nekada u Americi, nego je rezultat protesta i ogorčenja ljudi što im se uskraćuju njihova legitimna građanska prava kao i pravo na ispoljavanje vlastite kulturne i socijalne specifičnosti.

Nema, dakle, nikakve sumnje u to da je ovdje na djelu jedan proces niveliranja kulturne specifičnosti bijele populacije Amerike, a kako će to dalje teći u novim uvjetima cvjetanja liberalnog kapitalizma, to će tek vrijeme pokazati.

Srdačno iz Adelaidea
Zlatan Gavrilović Kovač


.



16:24 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 13.08.2017.

neki problemi vezani za jedinstvenu teoriju polja!



ONE COSMOLOGY OF LIFE AND MEDICAL MACHINES

Dr Zlatan Gavrilović Kovač

Adelaide 2009

Ova teorija fundamentalno biva oblikovana sa Boškovićem, a onda ima svoje izraze kod Marxwela i Einsteina.

Danas se također govori o kvantnoj teoriji polja koja vrijedi za kvantnu stvarnost. Teorija koja pokušava objediniti ove svijetove mikro i makrokosmosa zove se još i jedinstvena teorija polja.

Ja osobno mislim da razrješenje ove zagonetke nije moguće na razini objekta,mislim da je razriješenje ove zagonetke moguće na razini subjekta. U tom smislu razriješenje koje bi stajalo u uskoj korespondenciji sa mojom teorijom redukcije na psihološku stvarnost bilo bi u tome, da ova je teorija prije svega kortikalni produkt uma pa da je prema tome njeno razrješenje ili razrješenje ove stvarnosti moguće potražiti na psihološkoj ravni problema.

U tom smislu nama ne bi trebali strogi dokazi niti matematičke formule koje bi objašnjavale fizikalne procese koliko sama imaginacija koja bi nam se činila dovoljnim psihološkim odnosno kortikalnim uvjetom teorije.


https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/neki-problemi-vezani-za-jedinstvenu-teoriju-polja


12:38 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 11.08.2017.

KAMEN OKO VRATA


Image and video hosting by TinyPic

Od mog posljednjeg susreta sa Sonjom prošlo je dvije i pol godine i ja je nisam viđao u meduvremenu.
I tada nastade jeđna poezija u kojoj sam zamišljao kako je još uvijek moguće, da naša relacija postane realitet, a ta poezija izgleda ovako:



Već je prošlo 2 godine i 3 mjeseca
koliko smo zajedno,
ali nadaleko
kako to malen tok potoka
vlasti jest viko',
kad je riječ o nekome,
tko rječju zlatnom
okovo' je ženski zglob.

I svaki novi dan
čini mi se kao kamen oko vrata
i toliko skupih kamenja,
da je ljudima preko kantara
moja muka slavna.

Zima je, kako vidiš
i veliki je zimski dažd,
a od tvoga cvijeta glas
čini se kao
daleki i mukli grom,
koji kao da kaže,
da je konačno vrijeme
za naš novi maleni topli dom.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=63930


09:55 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.08.2017.

HRVATSKI REALIZAM – GJALSKI

Hrvatski realizam je jedan period hrvatske književnosti koji otpočinje 1881. godine dakle od godine Šenoine smrti, a traje do 1892. kada dolazi do objavljivanja Matoševe pripovjetke Moć savjesti, prve modernističke pripovjetke hrvatske književnosti. Nastao je kao rezultat jedne specifične povijesne i socijalne situacije Hrvatske u razdoblju koje je obilježeno vladavinom Khuena Hedervaryja. To je dakle razdoblje ukidanja institucije seljačkog kmetstva, propadanja slavenskih seljačkih zadruga kada seljaci ostaju sa vrlo malo zemlje koja je nedovoljna za preživljavanje pa onda dolazi do jednog ogromnog egzodusa prema gradovima gdje su prisiljeni na proleterizaciju. Također je to period propadanja plemstva i seoska djeca se šalju u gradove na školovanje zbog uzdizanja na socijalnoj ljestvici, zbog promocije, ugleda i bogaćenja.

Dominantna književna vrsta tog perioda je roman, a za zlatno doba hrvatskog romana uzima se priod od 1880. do 1900. kada većina hrvatskih realističkih pisaca objavljuje svoje romane u časopisima kao što su Obzor, Vijenac te u pravaškim časopisima Hrvatska vila, Sloboda i Balkan.

Janko Ibler se drži da je dao našu najbolju estetiku hrvatskog realizma. Književnost prema njemu treba biti tendenciozna i realistična. Tako se zalaže za načelo vjerodostojnosti i psihološku analizu

Iz ove situacije propadanja tradicionalnih struktura hrvatskog društva koje su vladale stoljećima javlja se jedna tendencija jačanja hrvatske nacionalne svijesti kao i povratak na korijene kada se obrađuju teme vezane za doseljavanje Hrvata na balkanske prostore. To se najbolje vidi u povijesnom romanu Gjalskoga Dolazak Hrvata kada se ideja slavenskog nadiranja na Balkan povezuje s idejom nacionalne slobode i jedinstva.

Slaveni su se u 6. i 7. stoljeću bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a pljačkaški pohodi na bizantski teritorij značili su znatan doprinos u njihovu blagostanju. Zemljoradnja Slavena bila je ekstenzivna obrada polja paljevinom ili motičnom tehnikom. Upotreba pluga sa drvenim ili željezom okovanim ralom bila je tada u njih tek u začetku. Od žitarica uzgajali su pretežno proso i ječam, a u manjoj mjeri pšenicu. Veoma važno mjesto imalo je stočarstvo, jer je stoka bila pokretni imutak koji se lako mogao povećavati pljačkom, dok je zemljoradnja bila često ometana seobama i ratnim pothvatima. Živjeli su nevelikim selima rasutoga tipa među sobom znatno udaljenima sagrađenima na obalama rijeka ili jezera, u močvarnim krajevima ili po obroncima brda. Kuće su im bile drvene pokrivene slamom ili trskom. Bavili su se također lovom i ribolovom. Obrtnička proizvodnja bila je dijelom sastavni dio kućne radinosti, a dijelom se već pretvorila i u samostalna obrtnička zanimanja kao što je bio kovački obrt, obrada metala, lončarstvo, tkanje lanenoga platna.

Hrvati su živjeli u demokraciji. U stvarnosti je to bilo rodovsko-plemensko uređenje na stadiju vojne demokracije. Na čelu pojedinih plemena stajali su samostalni poglavari. Zajedno sa njima prvaci plemena i rodova odlučuju o svim javnim poslovima u plemenskim viječima prvaka. Kada bi zaprijetila vanjska opasnost plemena su se privremeno združivala u plemenske saveze. Uzajamne obveze i zajedničke odluke donosile su se na narodnim skupštinama. Volja većine plemena okupljenih u savezu nije obvezivala sve, nego samo ona plemena koja su prihvatila zaključke svojom slobodnom odlukom.

Premda su na svojim ratnim pohodima hvatali zarobljenike kod njih ipak nije postojalo ropstvo kao trajna institucija. Ratne zarobljenike držali su kod sebe neko vrijeme, a onda su im dopustali da slobodno žive među njima ili su ih uz otkupninu vraćali u svoju zemlju. Hrvati su ratovali pješice, a konjičke odrede davali su njihovi nomadsko ratnički saveznici Bugari i Avari. Bili su naoružani kopljem, lukom i strijelama, vješto su pripremali zasjede, u defanzivi okretno su ratovali na brdovitu, močvarnu ili opće teško prohodnom tlu, a izbjegavali su frontalne borbe u ravnicama. U vrijeme osvajanja Balkana znatsno su razvili ratnu tehniku pa su se služili i veoma složenim opsadnim spravama.

Slaveni na Balkanu kao organizirana plemena u neprekidnom ratnom naletu povezana u širokom plemenskom savezu pod vrhovnom vlašću i vojnom komandom Avara zbijali su se brze i pripremali za skoru potpunu političku samostalnost. Priliku za ostvarenje takve samostalnosti dao im je unutrašnji razvitak kod Avara povezan sa njihovim neuspjesima u borbi sa Bizantom.

“Već je dosta mjeseci prošlo što je četa stražila na Dunavu. Nije se za sve to vrijeme ništa osobito dogodilo. Ni Avari ni njihovi slavenski saveznici nisu niti jedanput pokušali prijeći Dunav i upasti u carstvo.

Zapovjednik čete, legat* Ligurije, saznao je doista po svojim špijunima da se Avari silno naoružavaju i nekuda spremaju. I u prvi je čas odmah učinio nužne odredbe u svojoj četi, da budu straže što pomnije i što budnije. No naskoro je dobio sigurne vijesti da se Avari spremaju, ne na jug, nego da polaze prema sjeveru i sjeverozapadu.

Saznao je dapače da se negdje daleko na sjeveru podigoše mnogi slavenski puci, imenom Hrvati, protiv avarskoga gospodstva te da pobjedonosno potiskuju Avare na jug i na istok.

Te su glasine bile to vjerojatnije što doista nije bilo vidjeti prijeko na drugoj strani Dunava ni ma kakvih naoružanih četa, pa dapače ni pojedinih naoružanih ratnika, što je inače ipak vazda bilo na avarskoj strani. Štoviše, najveći i najdalji hrinkovi, u kojima su Avari glavno čuvali i sahranjivali svoje bajoslovne bogate plijenove, bijahu gotovo bez prave straže. Dobre i oštre oči dalmatinskih vojnika mogle su tek zamjećivati starce, djecu i žene.

»Mora da je sva vojska gore na sjeveru u ratu!« - zaključivahu rimski vojnici.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

Slaveni su još u 6. stoljeću sa Avarima ili sami provaljivali i u Dalmaciju, ali najsnažniji val doseljavanja koji je preplavilo rimsku Dalmaciju dogodio se 614. i 615. Nadiranje se nastavilo i idućih godina tako da su osvajači doprli sve do Jadrana pa su oko 614. razoreni mnogi romanski gradovi kao Skardona, Salona, Delminij, Narona i Epidaur, ali su neki i sačivani uglavnom zbog jakih utvrda kao Jader (Zadar) Tragurion (Trogir) Dekateron (Kotor) Butua (Budva) Skodra (Skadar) i Lissus (Lješ).

“Dolaskom Hrvata i progonom Avara sa čitavog područja Dalmacije, donje Panonije i Ilirika, nastadoše odmah bolje i prijatnije prilike. Ljudi sedmeroplemenog naroda, koliko i bili vješti oružju i odani ratu, ipak bijahu isto kao i dosad nastanjeni Slaveni uglavnom i najprije poljodjelci.

Pravim su se žarom latili opet pluga i motike, opet su im ratilo i lemeš zaokupili ruke. A sa suprotnih otoka, kamo su se bili utekli rimski stanovnici Salone i Aspalatosa*, naskoro se opazilo i zamijetilo ovo marljivo i mirno živovanje i gospodarenje novodoseljenih ljudi. Dakako, rimski su građani morali gledati kako njihova polja, njihove drage vinograde, njihove sočne i zelene livade i pašnjake obrađuje tuđa ruka i tuđa ih volja u svojoj vlasti drži.

Ispunjaše ih to i bolom i srdžbom, da se u njihovim dušama još jače ustalasa čežnja za izgubljenim zavičajem. Ali dakako - tko da bi smio i mogao samo i pomisliti na povratak? Vidjeli su Rimljani da je uz te marljive težake i ratare još sva sila naoružana svijeta, koji se danomice vježba u oružju i u igri s hatovima, a koji dapače počinje da se uči, vježba i pripravlja za pomorski posao, te gradi po nađenim i zatečenim primjercima čamce, lađe i splavi, i obzirno se, na stalno povjerava morskim valovima.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

U dvadesetim godinama 7. stoljeća pokreće se još jedan val južnoslavenske seobe. U to su vrijeme Hrvati iz zakarpatske Velike ili Bijele Hrvatske kroz Moravsku i zapadnu Panoniju prodrli u Dalmaciju. Tu su digli ustanak protiv Avara, zbacili njihovu vrhovnu vlast i stvarili novi plemenski savez pod vodstvom Hrvata

“Tribali su tom prilikom saznali da su se Avari morali povući sa sjeverozapada, jer su se ondjašnji Slaveni oslobodili njihova gospodstva i osnovali veliku, silnu državu pod imenom Velike Bijele Hrvatske, a pod kraljem Samom. Ta je vijest malko pokolebala njihovu odluku, da budu u službi Avara. No videći silno blago u avarskim hrinkovima i bogato već nadareni, prosudili su da bi u svakom slučaju po njih dobro bilo da se tu zametne kakva borba između rimske straže i Avara. Tom bi prilikom mogli doći do toga blaga u hrinkovima.

I tako nastaviše svoje dogovore s Avarima. Bude dakle ustanovljeno da se Tribali što prije vrate preko Dunava na rimsku stranu, gdje su imali nagovoriti i zavesti rimsku stražu, da pređe preko Dunava na obarsku i slavensku stranu. Imali su rimskoj straži kazati da su Avari i Slaveni opet otišli nekud daleko, pa da su kod kuće samo starci, žene i djeca, baš onako kako je bilo prije tri godine. Avari će se pak sakrivati i neće ih vidjeti.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

Ustanak protiv Avara podigla su i slavenska plemena u Moravskoj, Českoj i zapadnoj Panoniji pa su zbacila njihovu vrhovnu vlast i stvarila novi snažan plamenski savez kome je na čelu stajao Samo.

Poslije osamostaljivanja zapadnih slavenskih zemalja i ustanka dalmatinskih Slavena pod vodstvom Hrvata protiv Avarska vlasti došlo je do slabljenja moći avarskog kaganata pa se njegova vlast skučila samo na suženo područje panonske nizine

“I tako je dolazak sedmeroplemenoga hrvatskoga naroda stigao svoj konačni cilj i nastala je država prozvana: »Regnum Croatiae et Dalmatiae«. U sakupljenome hrvatskom svijetu bijaše radi toga velika radost.

Nadbiskup Ivan udesio je naime da vladarska isprava bude objavljena u javnom zboru i pred saborom hrvatskih župana i starješina potvrđena. I kad je nadbiskup dočitao vladarsku ispravu na stepenicama pred ulazom u metropolitsku crkvu, a potom je dao potvrđivati znacima ruku pojedinih ljudi iz kneževske pratnje kao svjedoka, približio se starac eremita iz obližnje planine, imenom Eustahije, koji je među pučanstvom odavna bio poznat kao veoma svet čovjek, ali i kao čovjek vidovit.

Taj je prilikom ponovnog čitanja isprave zapao u neku ukočenost. Oči mu se gubile nekud daleko i kao da nešto promatra i gleda, što se običnim pogledom ne može vidjeti. I usne mu pri tom nešto šaptom šaptale, da sve jasnije i glasnije progovaraju. A ljudi su upravo zadivljeno slušali kao pod djelovanjem neke otajne moći i sile.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

“Sada vidim i gledam grad pod zelenom divnom gorom, opasan srebrnim kraljevskim pasom brze rijeke. Ponosan, krasan i divan je to grad! Da - da - sada raspoznajem.

Od stoljeća već našla je Tomislavova kruna u njem svoje utočište. I sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom, a to svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu Tomislavove kraljevine, da nosi na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, da čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, pa da tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine, što se valjaju nad Tomislavovom kraljevinom! I ja već vidim prve trakove toga sunca! - zamukne starac, a u isti je čas novopokršteni knez Porga zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem i opet ponovio zakletvu, da će čuvati i braniti domovinu.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)




http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php


20:30 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 02.08.2017.

ČIST..


Image and video hosting by TinyPic

ja sam čist
kao kap djetinja
kao angel sa nebesa
bijelih teških krila
nad ponorom bezdanim
teškim od suza

jesam li čist?
da li me bol ljudska
i duboka tama
zanese u jastvu
i srce moje
prinese kao žrtvu
na kamenu zdrobljenu
od prejake smrti
na mrkom kamenjaru?

ja čist sam
kao tračak Sunca
što kroz grud' mi bije
kao veliko Sunce
u proljetnom danu
da otpočinem mirno
u jastvu besmrtnom
a tiho živovanje
i nada u buduće dane
da upravi mi mis'o
prema Istini
koja je sav moj smis'o

Istina što upravi
sav život
i sav ljudski dah
u koji sam gled'o
znajuć' da velebnijeg
Božjeg zdanja
nisam sanj'o
samog sebe kao ranu
duboku cijeliv'o
miru spokojnome
krila velika dao
da ne padne od pobjede
u ljudsko beznađe

zanese me hvalospjev
vječne ljubavi
i omeđim tu tajnu
kopljima zlatnim
i kerubimima jakim
i ne sruših svijet
nista se ne sruši u nj'
ništa se ne sruši u me
nego nađoh
majušno plodno sjeme
nadoh Tebe.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69296


17:57 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 01.08.2017.

NOVA KNJIGA: "SUVREMENI HRVATSKI RELAIZAM"


slika: Nenad Grbac

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php



Nova knjiga na portalu

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Digitalnu knjigu "Suvremeni hrvatski realizam", Zlatana Gavrilovića, predstaviti ćemo vam uz pomoć predgovora knjige:

ZAHTJEV ZA ŽIVOTNOM ISTINOM

Hrvatskom čitateljstvu se predstavlja jedno 20tak literarnih eseja ili literarnih osvrta na književne radove koji su u proteklim godina objavljeni na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba. Svi ovi radovi pripadaju uglavnom suvremenom hrvatskom realizmu koji se znatno razlikuje od klasičnog naravno i zato, jer je hrvatska zbilja puno drugačija od one od prije 120 godina, ali postoje neke poveznice koje su im zajedničke, a to je prije svega zahtjev da literatura izražava realne životne tendencije kao i zahtjev za životnom istinom.

Pjesništvo realizma ne poučava drugačije, nego što to čini sam život putem samih životnih zbivanja. Pri tome nema nikakve razlike između realnog zbivanja i onog koje to nije, ali se u načinu pjesničkog formiranja materijala očituje razlika između realnosti i fikcije. Zato što stvari tako stoje, možamo govoriti da postoji tako nešto kao što je suvremeni hrvatski realizam. Ovaj pravac ne znači ništa drugo, nego zahtjev za životnom istinom koja se izražava kroz mnoge pojedinačne događaje kao što su konkretna životna zbivanja, konkretni likovi koji trebaju po mogućnosti djelovati isto tako stvarno kao i stvarni likovi. Sa tim zahtjevom realizam u hrvatskoj literaturi predstavlja jednu zdravu tendenciju nakon decenija srozavanja uslijed nametnutog fikcionalizma koji je hrvatsku zbilju uglavnom predstavljao u jednom nakaradnom izdanju.

Tako se hrvatska literatura koja je opisivala ljudsko zadržavanje u našim jazbinama, u našim krčmama, usred pijanstva, osjećala kao suviše opterećena našom stvarnošću, točnije kao suviše istinitom literaturom. Tako se smatralo, da je zahtijev za ljepotom onaj koji se suprotstvalja tendenciji ka životnoj istini, međutim smisao umjetnosti nije samo u tome da razveseljava zbog čega se onda govori o dopadanju umjetničkog djela, o prijatnosti i o uživanju. Smisao se umjetnosti iscrpljuje u tome da poučava, da otkriva i da nas čini mudrijima, jer istina u ljudskim okolnostima može biti i neprijatna. Ona nas čak može tištiti i mučiti, nekome može poremetiti životnu radost, a da i ne govorimo o onom pjesništvu koje pristaje na to da nas vodi po onome što je neprijatno i što je sramotno. Tako ono lijepo, do kojega nam je također stalo, leži u materijalu, ali i u pjesničkom formiranju i pjesničkom prikazivanju materijala tako da literatura može ostati u granicama umjetnički podnošljivog.

Tako na primjer generacije koje su nam prethodile slabo su podnosile životnu istinu u pjesničkom djelu, one su odbacivale materijal koji je odstupao od pravila javnog morala i pristojnosti u kojima su i sami živjeli. Naša generacija je u tom pogledu mnogo drugačija. Mi smo mnogo više realisti koji se probijaju kroz teme siromaštva i bijede tako da stalno raste naša sposobnost da se podnese ono što je realistično, a samim tim se povećala sposobnost pjesničkih djela da podnesu životnu istinu. Prema tome, pjesnik ne može govoriti o ljepoti, veličini, moralnoj visini i nježnosti, a da ne pusti da se pojavi i kaljuža života. Stoga je Hartmann u pravu kada kaže:

"Pjesništvo se nalazi pred zadatkom sinteze da primi u svoje forme relativni maksimum životne istine koji mu je potreban za njegov materijal, da bi mogao pustiti da se pojave dublji smisaoni odnosi (vrijednosti itd) ne remeteći umjetničku formu."

Koliko je to riješiv zadatak, to je zadatak samog umjetnika i ono se ne može podražavati.

Zlatan Gavrilović Kovač, Adelaide, 28.6.2017.


Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub formatu (format namijenjen čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i
atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Kontakt:

Mobilni telefon: 095 / 853-03-40



slika: Nenad Grbac

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/moja-nova-knjiga-suvremeni-hrvatski-realizam


16:31 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se