petak, 20.04.2018.

PA DA VIDIMO ...














21:12 | Komentari (3) | Print | ^ |

MOJA OBRANJENA DOKTORSKA DIZERTACIJA





stavili smo to na portal SCRIBD pa evo link:

https://www.scribd.com/document/376913735/OdbranjeneDoktorskeDisertacije


19:25 | Komentari (8) | Print | ^ |

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...


§9


Ovo mišljenje, da su sve stvari obuhvaćene u Bogu, ontološki je primarno od njihova stvaranja i ako su one obuhvaćene u Bogu one su sam Bog. Ako su stvari u Bogu koji im je uzrok onda je on sila njihova uzroka. Naš kozmos nije u Bogu vremenski prioritetan u odnosu na stvaranje zato što ovo “prije” stvaranja jest bez vremena. Kao i Augustin ranije, Kuzanski vjeruje da je vrijeme stvoreno zajedno sa svijetom i ako je svijet oduvijek postojao, postojao je od početka vremena, ali ono također nije postojalo oduvijek.

U tom smislu vrijeme ima svoj početak. Dakle, Bog je primaran i prije je svijeta u smislu zavisnosti: bez Boga svijet bi bio ništa, ne bi svijeta uopće bilo, ali bez svijeta Bog bi bio vječan i nepromjenjiv Bog. Svijet dakle nije identičan Bogu, nego je unekoliko image Boga. Dakle, ako je Bog Absolute Maximum naš svijet je Maximum Contractum, ako je bog Apsolutno Jedno, naš svijet je Jedno u pluralitetu svijetova, ako je Bog Trojstvo, svijet je također Trojstvo. Bog je naprotiv Apsolutna Esencija svih stvari. Zato Kuzanski smatra da je “Aristotel u pravu kada je sve stvari na svijetu podijelio na supstanciju i akcidenciju.”

Ako kažemo, da su sve stvari u Bogu i ako kažemo da je Bog u svim stvarima, onda isto kažemo kako je svaka stvar u nekoj drugoj stvari. Bog je međutim prezentan u svim stvarima u smislu da svijet koji se sastoji od svojih dijelova “je poput stolareva dizajna kao cjeline koja je prije dijelova - kuća je prije njenih zidova - tako su slično tome sve stvari u našem svijetu prezentne u Bogu”. Tako su Sunce i Mjesec i svaka data stvar u Bogu pa zato Kuzanski kaže: “Bog je u svim stvarima.”

Ukoliko kanimo shvatiti ovu metafiziku odnosa Boga i Kozmosa, onda trebamo uputiti na one dijelove opusa Kuzanskoga koji ovdje uspostavljaju postojanje svjetske duše u kojoj su pronađeni primjeri svih stvorenih stvari. Svjetska duša jest obuhvaćena Bogom na način, da je u Bogu nestvoreni Primjer svjetske duše kao nestvorenoga pluraliteta. Ova svjetska duša ili kako se ona još naziva - svjetski um - jest uzrok kretanja i ovaj je uzrok također primaran ontološki. Dakle, Bog se također može zvati svjetskom dušom.

Odatle proizilazi, da je “apsolutno kretanje u Bogu” i da “apsolutno kretanje obuhvaća svo kretanje”. Prema tome, Bog je uzrok kretanja nebeskih sfera. Znači Kuzanski je prihvatio ovu Ptolomejevu sliku svijeta, ali on nije prihvatio da je Zemlja ili bilo koje drugo nebesko tijelo fiksirani centar našeg kozmosa. Fiksirani i nepokretni fizički centar trebao bi biti sa minimumom kretanja, ali to nije slučaj.

Ako je Zemlja fiksirani centar svijeta, njeno kretanje bi trebalo biti po kružnici što ono nikako nije. Prema tome, svijet nema fizikalni fiksirani centar ni fiksirani fizikalni opseg kao što centar Zemlje nije centar našeg svijeta. Zemlja je nesavršena sfera i ne može postojati kao centar kozmosa. Prema Kuzanskome savršena sfera i savršeni krug zapravo niti ne postoje. Zemlja takoder nije nepokretna, nego se sfera kreće kružnim kretanjem oko nebeskih polova. Zato Kuzanski kaže:

“Svjetski mehanizam ima svoj centar bilogdje i njegov opseg nigdje, prema tome možemo reći za Boga koji je svugdje i nigdje, da je njegov opseg i centar.”

Međutim Kuzanski i dalje vjeruje da svijet ima kretanje i svoj oblik. Isto tako on vjeruje da Zemlja i Mjesec imaju svijetlost, da imaju toplinu i da su međuzavisni i pod uzajamnim utjecajima.

U svojim razmišljanjima, da je Zemlja veća, nego Mjesec Kuzanski je posegnuo za jednom jako značajnom evidencijom naime za našim iskustvom eklipse. Kao što je poznato ova će razmatranja posebnu vrijednost kasnije imati kod Keplera.

Kada dakle Kuzanski pretpostavlja, da Zemlja i Mjesec imaju vlastitu toplinu ili da postoji život na svim drugim zvijezdama, onda on ne polazi od direktnih empirijskih evidencija, nego su to više metafizičke špekulacije. Jedna takva metafizička špekulacija jest i ona da je svaka stvorena stvar konačna beskonačnost i da naš univerzum nije niti konačan niti beskonačan.

Svijet u kojem su nebeska kretanja pretpostavljena preciznim mjerenjima i mišljenje, da postoje živi stanovnici koje možemo pronaći u centru univerzuma nije u vrijeme Kuzanskoga predstavljalo dovoljno snažnu avanturu filozofije koja bi bila primjerena novom vremenu. U ovom vremenu sredine 15. stoljeća kada nastaje njegova rasprava De docta ignorantia već možemo govoriti kao o zalazu renesanske i renesansnoga mišljenja koje je gurnulo njemačku duhovnost prema novim i drugačijim izazovima.


09:46 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 19.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...


§8


Najveću večinu matematičkih ideja Nikole Kuzanskog možemo pronaći u njegovim radovima De Docta Ignorantia, De Visione Dei i On Conjectures. On je također pisao i o kvadraturi kruga u svojim matematičkim spisima. Astronomski pogledi kardinalnih metafizičkih pitanja i inače su raspšena duž cjeline njegovih radova. Evidentna je tu jedna nezavisnost od tradicionalnih doktrina koja je bazirana na simbolizmu brojeva i simbolizmu geometrije gdje je riječ radije o apstraktnim metafizičkim špekulacijama radije, nego o konkretnim astronomskim opservacijama.

Zemlja je zvijezda kao i ostale zvijezde, ona nije centar našeg kozmosa, ona ne miruje niti su njeni polovi fiksni. Nebeska tijela nisu striktno sferična kao što ni njihove orbite nisu sasvim kružne. Razliku između teorije i konkretnih opservacija objašnjavao je Kuzanski relativnim kretanjem. Nema, dakle, nikakve sumnje u to da je i veliki Nikola Kopernik također stajao pod uticajem ideja Kuzanskoga koji je bio ohrabren njegovim zapažanjima tako da je publicirao i svoje vlastito djelo temeljeno na postavkama Kuzanskoga. Također je kao i Nicole Oresme naučavao vjerojatnost pluraliteta svijetova što je posebno cijenio tragični renesansni filozof Giordano Bruno.

U svom radu De Docta Ignorantia Kuzanski raspravlja o beskonačnom pravcu. U beskonačnom pravcu svi pravci su beskonačni pravci. Isto tako u Absolute Maximum sve stvari su Absolute Maximum. Ako pri ovome umovanju nailazimo na kontradikcije onda treba zapaziti da Bog sveobuhvatno obuhvaća sve stvari pa prema tome i kontradikcije. Ova doktrina zapravo je povezana sa stajalištem, da je u Bogu sadržano jedinstvo suprotnosti. Kao što je beskonačni pravac mjera svih pravaca, tako je i Absolute Maximum Mjera svih stvari. Savršenstvo svih stvari derivira se iz Boga i njegove egzistencije koji ih je stvorio kako bi egzistirale na najbolji mogući način, ali jedna je stvar savršenija od druge u smislu njenog učešća u Uzvišenome Savršenstvu.

Kao što je Absolute Maximum beskonačan, tako je i Maximum Concractum konačan. Prvi dio De Docta Ignorantia raspravlja, dakle, o Maximum Absolutum, dok je drugi dio ove rasprave rasprava o Maximum Concractum. Tako na primjer kada razmatramo i razmišljamo o kvantitativnim dijelovima našeg kozmosa kao na primjer o Mjesecu tada ono može biti veće ili manje od drugog dijela kao što je to na primjer Zemlja. Međutim, mi ne dodajemo svim kvantitativnim dijelovima tako da oni postanu beskonačni. Slično tome jedan poredak savršenstva kao na primjer ljudska bića mogu biti veća ili manja od drugoga poretka savršenstva kao što su to opeta anđeli, ali mi ne povećavamo stupanj poretka perfekcije za koju kažemo da ne može biti veća od Boga.

Slično tome kvantitativni i nekvantitativni dijelovi našeg kozmosa su konačni i usporedivi, ali oni ne mogu biti povećani do Maximuma. Odatle je kozmos također konačan. Ako je naš kozmos konačan onda prema Kuzanskome treba biti svijestan, da:

1. kozmos sam po sebi nema sile koja mu omogućuje da ga poveća,
2. da je Bog veći, nego naš kozmos i nije mjesto prebivanja Boga.

Odatle jedan paralelizam između svijeta i Boga: isto tako kao što i sudimo o Bogu kao beskonačnom tako mi sudimo o našem svijetu kao o konačnom i kao što ne možemo shvatiti Božju beskonačnost isto tako ne možemo shvatiti svjetsku konačnost.

Kozmos nije dakle samo infinitum ili maximum on je takoder concractum, a kako Kuzanski definira taj concractum najbolje vidimo iz ovih njegovih stajališta. On piše:

“Concractum znači restrikciju nečega tako da može biti i ovo i ono.”

Dakle, Bog je Apsolutni Maximum gdje kontradikcije koincidiraju kao na primjer mišljenje da ne može postojati ništa veće od Boga, a odatle je kozmos reducirani maximum na način, da taj maximum predstavlja pluralitet različitih svjetova u jedinstvu Jednoga. Dakle, univerzum egzistira na jedan restriktivan način i Kuzanski svagda naglašava da je Bog apsolutan, dok ostalo egzistira na taj restriktivan način.

Povrh svega, to se odnosi na pitanje Kuzanskoga o tome, da stvaranje nije Bog. Stvaranje je refleksija Boga, u neku ruku ono je image Beskonačne Forme, ali refleksija Boga nije sam Bog, stupanj perfekcije stvari ne dolazi od Boga, njihovo nesavršenstvo i njihovi limiti ne dolaze niti od Boga niti od pozitivnog uzroka, nego kroz “kontigenciju”.

Kod Augustina ovaj se pojam pojavljuje u smislu deficijentnog uzroka. Zato Kuzanski piše:
“Preostaje jedino da kažemo da pluralitet stvari narasta iz fakta da je Bog prezentan u ničemu.”

Djeluje malo začudno ovaj negativizam, ovaj nihilizam Kuzanskoga s obzirom na njegovo ranije stajalište, da Bog obuhvaća sve stvari i da su sve stvari u Bogu i da on obuhvaća sve stvari i da je on u svim stvarima, dakle, malo začuđuje ovaj negativizam budući je prethodno bilo uspostvljeno jedinstvo Svijeta i Boga u jednoj zapravo panteističkoj koncepciji.


slijedi nastavak


09:06 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 18.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...


§7


Kod Nikole Kuzanskoga Božja beskonačnost mogla se izraziti matematičkom simbolikom. Ta ideja koja se specifično oblikovala kod Keplera bila bi neprimjećena da nije riječ o začecima posve nove ideje o beskonačnom svebitku povezanom sa jednom racionalnom znanošću koja ga sistematski osvaja. Od tada je cjelokupni naš svijet jedan univerzalni oblik svijeta kome odgovara geometrija. Kao univerzalna konfiguracija svih tijela on ima totalnu formu koja obuhvaća sve forme, a ona se može idealizirati i savladati konstrukcijom.

Biti će, dakle, potrebito ukazati na neke značajke ove filozofije bez da ulazimo u detaljna obrazlaganja kako bismo zadovoljili početnim intencijama da dadnemo jednu sliku razvoja ideje znanosti u renesansi do modernih solucija Nikola Kuzanski koji je živio u ranom 15. stoljeću od 1401. do 1464., studirao je na sveučilištima u Heidelbergu, Padovi i Cologneu. U Padovi na primjer on je studirao matematiku i prirodnu filozofiju gdje je bio svjedokom stvaranja nove hipoteze o karakteru našeg Kozmosa i kretanja nebeske sfere, ali je bio pod utjecajima Echarta i njegova spekulativnog misticizma, tradicije Pseuso Dionizija i Boethiusove matematike zajedno sa novom kozmološkom idejom koja je ujedinjavala filozofiju sa teologijom iskupljenja.

Međutim, ovo jedinstvo nalazimo kod Kuzanskog u čitavom njegovom opsežnom djelu koje ima u vidu maximum absolutum ili Boga, maximum contractum ili kozmos i maximum simul constractum et absolutum ili Isusa Krista. Bog je jedinstvo ovog trojstva kao što je kozmos trojstvo vjerojatnosti, aktualnosti i jedinstvo samo po sebi što je kretanje. Iako je istina, da je beskonačno kao beskonačno nama nepoznato, mi ipak govorimo o Bogu kao jedinstvu i trojstvu, da je Bog bitak i da je svijet Boga Riječ duše, da je Bog centar i opseg cjelokupnog kozmosa, da je on prezentan u svakoj stvari, da je svaka stvar prezentna u drugim stvarima, ali da je u fundamentu ljudska spoznaja limitirana i da mi zapravo govorimo o onome što ne poznajemo dovoljno dobro.

Kuzanski govori o Bogu kao o Apsolutnom Maximumu. Maximum je ovdje mišljeno kao “ono što od njega ne može biti ništa veće”. Međutim, Maximum je također i ono što je “sve što može biti”. Budući je maximum apsolutum aktualno sve ono što može biti, ono je s one strane svih atributa i diferenciranih karakteristika.

U tom smilsu ovaj Maximum ne može za nas biti razumljiv, nego u sebi ovaj predmet nalazi mnoštvo kontradiktornih predikata, ali istina je da je Apsolutni Maximum beskonačan. Maximum ne može “pasti” u egzistenciju i nema ništa što treba egzistirati, ako ovaj Maximum ne egzistira. Odatle je ovaj maximum Apsolutna Nužnost. Maximum na primjer ne može biti broj niti može biti izražen brojevnim odnosima zato što brojevi koji podrazumijevaju odnose veličina ne mogu biti niti maximalni niti minimalni, što je s one strane sve kompartaivne relacije.

Zato Kuzanski poseže za konačnim i beskonačnim figurama matematike odnosno geometrije koje sve izražavaju na jedan simboličan način, maximum svih stvari, maximum crte svih crta ili maximum pravca svih pravaca koji nije ništa drugo nego beskonačni pravac, a beskonačni pravac je ravna crta, maximalni trokut, maximalni krug i maximalna sfera - sve su to u osnovi sa svim karakteristikama zapravo ravne crte ili ravni pravci. Dakle, ako uopće postoji ravni pravac, beskonačni pravac on bi aktualno bio konačan.

Jedan beskonačni pravac ne može biti duži ili kraći, nego drugi, već mogu biti samo isti beskonačni pravci. Odatle proizilazi da ne može biti više od jednog beskonačnog pravca. U beskonačnom pravcu svaki dio je cjelina i također je beskonačan. Odatle Kuzanski razmišlja, da je beskonačni pravac nedjeljiv, a odatle proizilazi kako je beskonačni pravac esencija konačnog pravca s obzirom na mogućnost beskonačne njegove djeljivosti. Odatle se i Bogu može govoriti kao o beskonačnom pravcu. Kao što je maximalni pravac esencija svih pravaca, tako je i Apsolutni Maximum esencija svih esencija. Kao što je maximalna linija svake linije maximalna linija, tako je i Apsolutni Maximum svega također Apsolutni Maximum i kao što je maximalni pravac mjera svih pravaca, tako je i Apsolutni Maximum mjera svih stvari.

Kuzanski zove Bogom esenciju svih esencija, formu svih formi, formu bića, bitak bića, ali i esenciju svih stvari i bitak stvari pa onda proizilazi, da Kuzanski kao i Echart u svojoj metafizici odbacuje mogućnost individualne egzistencije stvari bez njihova vlastitoga genusa. Dakle, ono što Kuzanski naučava jest doktrina da konačne stvari imaju apsolutno nezavisan bitak dakle nešto što bi bilo rezervirano samo za Boga, ali stvari trebaju biti derivirane na način da ne trebaju biti stvari Bitka.

Kao što Bog koji je uzrok svih stvari ne odbacuje egzistenciju drugog uzroka, tako za njega, da bi bio esencija svih stvari, ne treba odbaciti egzistenciju druge esencije. Tako je stvaranje Božjih bića što je vječnost također subjekt vremena što nije poteklo od Boga koji je vječan. Odatle svjetska stvorenja jesu oboje i vječno i temporalno. Stvaranje je Božji Bitak i kao takvo je vječno jedino ukoliko egzistira u Bogu, ali ako ono egzistira u Bogu ono je sam Bog i nije nešto konačno i diferencirano.


slijedi nastavak


09:28 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 17.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...


§6


Dakle, logične zakonitosti jesu ujedno zakonitosti kako realnog bitka, tako i mišljenja. Ovo poimanje stvar je matematičkih i prirodnih znanosti i njihove egzaktnosti u kojoj je cijeli svijet objekata i kvantitativnih njihovih relacija glavni postulat.

Samo idealnost tog svijeta objekata i njegova samostalnost jesu ono bitno, a idealne strukture svijeta i njegova relacionalnost može biti spoznajno bitna stvar, upravo obveza spoznaje, a tu obvezu spoznaje nalazimo u skolastičkoj teoriji supstancijalnih formi Descartesovim mislima, istinama razuma kod Leibniza, a naročito je ona iskristalizirana u pojmu a priori kod Kanta.

Ovo mišljenje predlagalo je uže orijentiranje na matematiku i matematičku prirodnu znanost. Njihova je prednost njihova egzaktnost, njihova tvorba pojmova i apriorizam, upravo konstruktivnost, da se iz jednog jedinog stava može deducirati sav sadržaj.

Sav je svijet onda jedna konstrukcija logičnog sadržaja. Da je ovdje riječ o jednom fundamentalnom stavu, postaje jasno kada se utvrdi njegovo striktno značenje i njegov puni smisao s obzirom na Descartesovo stajalište o primatu mišljenja, jer kod njega je rečeno da misaono biće jest ne animal rationale, nego upravo res cogitans. Konzekventno, to ne znači ništa drugo, nego da je ego čistih kogitacija, ono što obično nazivamo subjektom, cogitom depotencirano na stvar odnosno na njegove relacije.

Res cogitans je uzrok i izvor svih predstava pa i predstave o sebi samom. Misleća supstanca koje je cijela bit ili priroda u tome, da samo misli i koja za svoju egzistenciju ne zahtijeva nikakvo mjesto, prva je istina. Tu istinu znati znači mogućnost, da se potraže i druge istine. Res cogitans kao “ja” odnosno “duša” je ono što “mene čini onim što jesam”. Ja sam res cogitans, a sve ostale stvari mogu biti modi cogitandi. One za mene postoje kao moje predstave, a istinite su ukoliko su jasno i razgovjetno spoznate.

“Mislim dakle jesam” kao prvo načelo filozofije znači upravo to, da je bitak mišljenje i da sa bitkom kao mišljenjem postoji i cijelo moje mišljenje. Odatle je ontološki dokaz egzistencije Boga kao savršenstva koje je beskonačno, vječno, nepromjenjivo, sveznajuće i svemoguće sigurno koliko može biti siguran bilo koji dokaz u geometriji, ali koja opstojnost ujedno i omogućava svaki dokaz geometrije.


slijedi nastavak


09:26 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...


§5


Stav da je sve mišljenje i da je iskustvo mišljenje i da baš mišljenje stvara i omogućuje iskustvo i same predmete, naime, da je sve u subjektu na logičan način strukturirano imalo je dalekosežne posljedice u razvoju filozofije, a to je generalni stav današnjih teoretičara koji se bave nestandardnim logikama i ontološkim pitanjima matematike.

Jedan od njih je i Terence Parsons koji je ukazao da ima i “nepostojećih objekata”, jer je slijedeći Quinea legitimno pretpostaviti, da ima fizičkih objekata koji su nepostojeći .

Tako je slobodna logika Terencea Parsonsa pokazala, da bi svaki san čovjeka mogao biti “ozbiljan informativan izvještaj smislenog iskustva. Zajednička pretpostavka, da ima nešto o čemu sam sanjao, govori nam onoliko o mojem iskustvu sna koliko i pretpostavka, da postoje fizički objekti, dok saopćavam svoje budno stanje.”


slijedi nastavak


10:31 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 14.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...


§4


Suvremeno stajalište znanosti u tom smislu nije ništa promijenilo u metodi znanstvene spoznaje koju je uveo Descartes. Ako kod toga formalnog uma svaki realitet treba uzeti kao neograničen, odnosno, kao neodređen onda Bog kao skupni pojam svih realiteta i kao najrealnije biće postaje jednostavnim apstraktumom, kako bi kazao Hegel i za njegovo određenje preostaje apsolutno apstraktna određenost, naime, bitak. Taj se bitak kao beskonačno mnogostruko određeni bitak, odnosno kao ispunjeni svijet može misliti, a to onda znači oduzeti njemu pojedinačnost i slučajnost pa pojmiti ga kao opći, nužan bitak koji djeluje prema općim svrhama - pojmiti ga kao Boga.

U tom smislu razvojni tijek suvremene filozofije ne predstavlja tijek europskog mišljenja koji je po svome sadržaju i naravi bitno antropocentričan bez obzira na suvremeno produbljivanje i specifikaciju ove tematike, da je taj razvojni tijek istakao fundamentalno mjesto subjekta i mišljenja, ukoliko je tu naime težište stare apsolutnosti objekta spoznaje prenijeto u novu apsolutnost subjekta, već je ovdje posrijedi to da je podjednako objekt od istog fundamentalnog značaja i on na sebi nosi zagonetnu tajnu.

Kod Hegela objekt je u sebi neodređena cjelina, objektivni svijet uopće, apsolutni objekt, odnosno Bog ili bitak po sebi i utoliko apstraktum, a onda se taj bitak po sebi svojom negacijom mora odrediti kao bitak za sebe. To, da je objekt Bog, u biti nešto nespoznatljivo, ali čemu se opet upravo znanošću možemo približiti i u što znanošću možda možemo prodrijeti, da objektivni svijet uopće nosi jednu odliku božanske naravi, jer u njemu sve teče po nekim racionalnim zakonima pa je zato izraz jedne univerzalne kozmičke inteligencije, to je tako reći temeljna pretpostavka suvremene matematičko prirodne znanosti.

Kod Kanta taj je objektivni bitak moguć samo pod pretpostavkom razuma i njegovih apriornih funkcija sinteze. Spoznati neki predmet možemo samo kada smo u raznovrsnosti sagledavanja postigli sintetičko jedinstvo, a to je posao analitike razuma.


slijedi nastavak


10:03 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 13.04.2018.

nastavak UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....


§3


To da formalno mišljenje u samorazmatranju i samoeksplikaciji biva upućeno na istinu same sebe kao na istinu božanske naravi tako da njemu svagda egzistira neka transubjetivna, apsolutno objektivna istina, stvar je dakako naravi jednog bitno metafizickog mišljenja, jednog apstraktnog mišljenja, da je spoznavanje matematičkim posredovanjem doduše konačno, ali traži od svijesti njeno beskonačno presezanje, odnosno jedan beskonačni sadržaj i da u tom smislu onda može sadržavati istinu.

Međutim, razlika je ovdje u odnosu na Descartesa što je kod Aristotela spoznaja tog bitka rezervirana za prvu filozofiju u kojoj je spoznaja najčasnijeg roda, tako reći spoznaja višeg reda te je ona zato najčasnija znanost odnosno znanost o bitku bića pa je prema tome spoznaja theologike posve drugačija od spoznaje kakvog formalnog uma koji radi spontano djelatnošću pomoću čistih oblika i pojmova ili pak znanstvenog razuma racionalne deduktivnosti u kojem sve egzistira na način matematičkog kvantiteta.

Već je kod Aristotela bilo rečeno, da prva filozofija kao teoretska znanost nije identična ni sa jednom od drugih motriteljskih znanosti, matematike i fizike pa onda naravno niti sa jednom od drugih pojedinačnih znanosti, jer niti jedna od njih uopće ne promatra biće kao biće, nego svaka uzima neki dio bića i istražuje ono što pripada tom dijelu u nekom aspektu njegove upotrebljivosti i korisnosti. Djelomične znanosti istražuju ono što je na bićima prvo za nas i što je važno za naše razne interese i odnose među bićima dok theologika promatra ono što je prvo za biće kao biće, odnosno ono što čini njegovu bit ili prirodu.


slijedi nastavak


11:05 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 12.04.2018.

AKO NETKO JOŠ SUMNJA!!!




14:51 | Komentari (1) | Print | ^ |

nastavak UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....


§2


Ovaj rad prvotno je bio zamišljen kao ispitivanje racionalističkih pretpostavki suvremene znanosti i filozofije te je bio skiciran jednim nedovoljno preciznim naslovom filozofske pretpostavke suvremene znanosti kojim se htjelo ukazati na jednu gotovo pet stoljeća dugu razvojnu liniju. Taj razvojni tok mišljenja, predstavljen upravo kao jedan agregat filozofskih, zofskih, znanstveno-teoretskih i specijalno-znanstvenih pothvata od samog je početka pokazivao jedan te isti svoj habitus u svim područjima i pitanjima, od onih najapstraktnijih teoretskih do najpraktičnijih i najaktualnijih, jedan te isti svoj unutrašnji sadržaj te je, tako reći kao datum privilegijatum proslijeden do danas u filozofiji i znanosti kao svojevrsnim derivacijama novovjekovnog mišljenja koje počinje Descartesom.

To ispitivanje je prvotno započelo na nekim centralnim točkama suvremene filozofije, ukoliko je ona obnavljala kartezijanski filozofski ideal konstitucije jednog definitivnog filozofoskog sustava ovdje pojmljenog konstitutivnim produktom spoznajnoga uma, naime, ukoliko je ona obnavljala formalno-logičnu snagu uma i tvornost logične nužnosti u najvišoj stvarnoj spoznaji čovjeka.Tako se i pokazalo da suvremena filozofija u nekim bitnim i za nju presudnim momentima nije drugo do filozofija čistog formalnog uma koji kani otkriti istinu na putovima svoje logične nužnosti i koji čisto logičnim konstruktivnim putom do te istine ili dolazi, kao što je to slučaj sa svim specijalnim znanostima ili pak tu istinu u njenoj potpunoj hipostaziranoj slobodi spram svih životno konkretnih i praktično povijesnih sadržaja, promašuje i u tom ili-ili rasponu odvija se sva dramatska situacija spoznaje ove filozofije.

Ona ili tu istinu dohvaća razumom koji se razum onda čisto misaonom svojom funkcijom odjeljuje i osamostaljuje spram svakog povijesnog sadržaja ili uopcće svakog iskustvenog te u svojoj slobodi sada nastoji na samorazmatranju i eksplikaciji sama sebe te je onda i upućen na istinu sama sebe kao istinu jedne izvanvremene zbilje ili je pak tako postavljena i proizvedena izvanvremena istina, kao istina sub specie aeternitatis, istina u sebi i za sebe, ono što apsolutni um, oslobođen svake povijesne determinacije, kani spoznati, ali dakako, nikada u njenoj apsolutnosti i moći, jer je ona naime Bog te je svo zadovoljstvo naše spoznaje, da se toj istini približavamo. Tako je suvremena filozofija, egzistirajući na jedinstvenoj pretpostavci klasičnog perioda novovjekovnog mišljenja od Descartesa nadalje, obnovila jedno staro filozofsko pitanje, naime Aristotelovo pitanje o božanskom, samostalnom, vječnom i nepokretnom bitku.

slijedi nastavak


10:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 11.04.2018.

nastavak UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....


§1


Metafizika problema pristupa kritički utoliko što je svjesna svojim samim fenomenima datih granica. Metafizičke problem, ukoliko oni izrastaju na samim fenomenima, poznaje već svaka pozitivna znanost. Važenje aksioma u matematici metafizički je problem. Oni se ne daju dokazati, a ni njihova evidencija nije samostalna, nego je posredovana očiglednošću teorema koji na njima počivaju. Granični problemi fizike, pitanja, prostora, vremena, materije, kretanja, fizikalnih zakona - u biti su metafizički problemi. Ništa manje od toga nije zagonetka živog. Posebni uvid determinacije tog živog ne može biti niti kauzalni niti antropomorfno finalni, već se usteže svakom našem poimanju sačinjavajući tako jedan, zapravo, metafizički problem. S obzirom na posljednje svoje fundamente, sve su znanosti pune graničnih pitanja. Za znanost je prednost što se u svom napredovanju može uglavnom ne obazirati na svoje temelje i pretpostavke, a filozofija to pak ne može.

Najupadljivije i od najvećeg dosega je otkriće onog metafizickog na tlu spoznajne teorije. Hartmann je prilično opsežno pristupio ovom problemu u svojim Osnovnim crtama jedne metafizike spoznaje i u Prilogu zasnivanja ontologije.

Novokantovski kriticizam je uvjeren, da kritika spoznaje može nadomjestiti metafiziku, u tom pogledu on se poziva na Kanta za kojeg se onda vjeruje, da je kritikom uma obračunao sa starom metafizikom i ujedno time odstranio svaku mogućnot metafizike kao znanosti. Hartmannovo glavno nastojanje ide upravo u suprotnom pravcu postavljajući pitanja o pojmu 'stvari po sebi'. Upravo preko znanosti i razumijevanje njenog idealnog sadržaja bit će, kako pokazuje Hartmann, moguće indirektno doći do zaključka o karakteru idealnog bitka.

Matemtičaru je pojam idealnog bitka nepoznat, jer ovaj otkriva i izrađuje samo filozofija. Tako idealni bitak svagda izmiče svijesti skrivajući se, paradoksalno, iza onih njenih tvorbi koje ga za svijest jedino i otkrivaju. Dok naš realni bitak sudbinski pogađa, idealni nam bitak uvijek ostavlja slobodu, da mi njega pogađamo i otkrivamo, iako moramo biti svjesni kako on za nas ostaje načelno neuhvatljiv.

slijedi nastavak


09:52 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 10.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....


PREDGOVOR


Ova knjiga se bavi odnosom graničnih pitanja znanosti i filozofije, ukoliko je shvatimo u smislu jedne opće metafizike.

Odatle i naslov knjige “Kozmologija i filozofija” čime se htjelo ukazati na one velike problemske teme koje sadrži “Kozmologija zlatnoga prstena” koji idu kroz stoljeća, a da se bitno ne mijenjaju. To su oni metafizički problemi za koje je Kant u svojoj “Kritici čistog uma” rekao, da su sudbina uma, jer ih ovaj ne može otkloniti niti riješiti.

Granična pitanja svih znanosti u tom su smislu metafizička odnosno obilježena kako bi Hartmann rekao, jednim neriješenim ostatkom koji upravo zato i doživljava pokušaje rješenja, a u fundamentu on svagda ostaje neriješen. S ovom metafizikom problema ima posla filozofija i u tom smislu metafizika se ponovo vraća filozofiji.

U “Kozmologiji zlatnog prstena” koja je eksplicirana u 6 volumena i koja je dostupna čitateljstvu na portal http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba postavljeni su mnogi problemi upravo kao pitanja metafizike, a manje kao pitanja astronomije ili neke druge prirodne znanosti i to iz tog razloga, jer je riječ bilo o problematskom mišljenju koje se razvija nasuprot apsolutnosti fizikalnoga zahtjeva, da se izgradi jedan općevažeći i trajni znanstveni i filozofski sustav u okviru sistemskog mišljenja.

Nasuprot tome, upravo su metafizički problemi ono trajno u filozofiji. Pri tome nije riječ bilo o problemima tradicionalne metafizike te se u našoj “Kozmologiji” nije pitalo kako tu stoji sa Bogom, Svijetom, Dušom, već je mišljenje ovdje otpočelo onim što je njemu najbliže, a to su fenomeni kojima je čovjek svakodnevno okružen. Ovi fenomeni daju dovoljno povoda mišljenju i oni su već sami po sebi dovoljno zagonetni te je stoga iluzorno konstruirati nekakve samovoljne sustave. Dakle, nije potrebito konstruirati sustave niti obrazlagati i objašnjavati fenomene kao što to radi cjelokupna današnja prirodna filozofija, nego temeljeći se na njima filozofija mora biti zrenje same stvari tako reći jedan uvid višeg reda.

Odatle “Kozmologija zlatnog prstena” postavlja metafizička pitanja, sasvim suprotno od mišljenja da je tu riječ o eksplikaciji prirodne zagonetke svijeta, jer je ovdje riječ o prisutnosti velikog broja metafizičkih pitanja kojih se svagda nanovo poduhvaća i na kojima naposljetku svaga nanovo sustaje filozofsko mišljenje i ova se problematika pojavljuje na podrucjima znanstvenog istraživanja kao i na područjima etičkog i estetičkog. Svuda ova problematika leži raštrkana po svim sektorima i svugdje su oni u pozadini onog spoznatljivog, ali njihov sadržaj svagda ostaje isti.

Razlog ovoj upornosti leži u onom metafizičkom u njima, u nerješivom ostatku koji se naravno ne da ukloniti. Odatle je pogrešno samo rješive probleme smatrati znanstvenim, što više svaki korak u obradi problema već je pozitivni uvid i samo strpljivo istraživanje može postupno razlučiti ono spoznatljivo od onog nespoznatljivog i transinteligibilnog.

“Kozmologija zlatnog prstena” nije ova filozofska pitanja postavila strogo. Ona se više bavila slikom kozmičkih procesa uzimajući u obzir današnje stanje naših znanstvenih spoznaja obradujući ih u svezi sa naporima Nikole Tesle. U ovoj pak knjizi mi pokušavamo dati jednu metafiziku problema koja stoji u uskoj vezi sa našom “Kozmologijom”, a koliko smo pak u tome uspjeli imajući na umu cjelinu filozofskog pokušaja, neka prosudi samo cijenjeno čitateljstvo

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
U Adelaideu, 09.04.2018.


PROSLOV


Paragrafi knjige “Kozmologija i filozofija” najveći su dio dizertacije koju sam obranio u Sarajevu 1989. godine. Od tada su, dakle, protekla skoro tri desetljeća lutanja od mila do nedraga, da bi na koncu bila realizirana moja “Kozmologija” u cijelom njenom opsegu.

Iz ovih natuknica o znanosti i metafizici vidi se, da su osnovne teze moje kozmologije već bile formulirane tada, a tijekom vremena i uz dobru fortune, nastalo je veliko djelo koje je danas dostupno cijenjenom čitateljstvu na uvid i ocjenu. Možda je ovdje potrebito posebno istaknuti, da se iz ovog rada daju razabrati mnoga pitanja koja autora tište i danas pored jednog velikog osjećaja beznađa koji je pritiskao mnoge neposredno pred ratnu kalvariju kod nas. Utoliko ovi paragrafi vjerno svjedoče o dubini i snazi tog osjećaja ništenja svega ljudskog u ratnoj katastrofi koja je vladala našim prostorima za dugo vremena. Međutim, ostala su mnoga pitanja na koja je autor trebao odgovoriti pa je tako nastao opus koji sažima vlastita iskustva u vremenu rata i vremenu poraća uz teoretska raspravljanja o osnovnim metafizičkim pitanjima.


slijedi nastavak


19:00 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 09.04.2018.

MOJA NOVA KNJIGA: "UZ KOZMOLOGIJU ZLATNOG PRSTENA"




slika: Nenad Grbac



Ova nova knjiga je dopunjena novim člancima, link za besplatno preuzimanje knjige je isti, a uskoro će biti izvršen i njen tiskani oblik.



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php

''Nova knjiga na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Digitalnu knjigu "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača, predstaviti ćemo uz pomoć predgovora knjige:


PREDGOVOR


Ovdje se cijenjenom čitateljstvu predstavljaju završna izlaganja "Kozmologije zlatnoga prstena".

Prvo izdanje ove moje knjige sadržano je u 4 volumena, ali su se mnoge teme nalazile svojekuda razbacane po mojim ostalim knjigama pa sam onda iz tog razloga načinio drugo izdanje koje je iznijelo na vidjelo većinu kardinalnih teza vezanih za moju kozmologiju. Sada je još trebalo sačiniti i završna poglavlja kako bi Kozmologija o kojoj je riječ, a koja se još naziva Rex-Kovač teorija dobila na jasnoći, preciznosti i cjelini. Dobili smo tako novu knjigu koja se zove "Uz kozmologiju zlatnoga prstena" što je na neki način nužan dodatak kako bi se sačinila cjelina te teorije. Dakle, sada je cijeli taj posao uglavnom dovršen. Svakako je istina, da ima još jako mnogo pitanja i tema o kojima bi se moglo govoriti, ali i ovo je dovoljno kao eksplikacija centralne tematike. Tako je sada čitateljstvu dostupna potpuna Rex-Kovač teorija.

Možda je važno ovom prilikom spomenuti, da je moj prvi tiskani rad objavljen u splitskom "Srednjoškolcu", časopisu svih srednjih splitskih škola 1976. godine i taj rad se odnosio na Nikolu Teslu. Ja sam tada, dakle, imao 17 godina i kao što se vidi iz priloženog, moje drugovanje sa Teslom razvija se u rasponu na više od 42 godine. Nekada sam se bavio drugim problemima, uglavnom političke prirode pa su pitanja prirodne znanosti bila potisnuta novim sadržajima, ali sam se sa manje ili više uspjeha stalno vraćao na centralnu Teslinu problematiku i problematiku suvremene matematičke prirodne znanosti. Iz toga interesa nastala je i ova moja kozmologija, ali i ostale moje knjige koje imaju obilježja i karakter političkih pamfleta koji nikoga ne moraju zanimati, ali neka, nema veze, meni je neobično drago da sam mogao biti svjedokom prilika i događaja u Hrvatskoj pa sam onda čitateljstvu i iznio osnovne dileme koje su pratile moje političke pokušaje.

Usporedno sa njima, ostao je trajan interes prema prirodoznanstevim pitanjima koji je sada okrunjen jednom teorijom kao što je moje političko iskustvo predstavljeno u preko 40 volumena koji su objavljeni na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba. Još samo ostaje, da se donese mjerodavni sud o vrijednosti toga djela, iako je već sama činjenica da je ono objavljeno u Hrvatskoj i da je doživjelo značajan prijem, dovoljan razlog da kažem kako sav taj trud koji je poduziman decenijama ipak nije bio uzaludan.

Zlatan Gavrilovic Kovač, Adelaide, 14.3.2018.


Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
''

autor teksta: Nenad Grbac




slika: Nenad Grbac


19:23 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 08.04.2018.

BITAK I KOZMIČKO JAJE

Pa ja kada zamišljam ovaj filozofski pojam BITAK onda ga zamišljam kao veliku crnu KUGLU ili JAJE i to nije ništa neobično ukoliko imamo na umu, da je ovdje pribjegnuto mitskom načinu izražavanja, a ono je produkt fantazije, ono je tvorevina uma koji fantazira, koji bit čini svojim predmetom, ali koji još nema nekog drugog organa, osim osjetnog načina predstavljanja. Tako su na primjer bogovi kod starih Grka u ljudskom obliku i ovdje kao i u mome slučaju izlažu se slike i u isto vrijeme njihovo značenje ili su pak slike u uskoj vezi sa njihovim značenjem.

Slično se događa i u religijama gdje postoji kolebanje između slikovitosti i mišljenja, ali se drži da to još uvijek nije filozofija. Ovo slikovno predstavljanje istina ima pravo na to da predstavlja neku vrstu filozofiranja. Bilo je jako puno filozofa koji su se služili mitskim slikama, da bi svoje filozofe približili fantaziji kako bi se iskazala istina kao što je na primjer slučaj kod Platona za kojeg mnogo vjeruju kako su njegovi mitovi izvrsniji od apstraktnog načina izražavanja i to je kod Platona jedno lijepo izražavanje. Isto tako ideje ili mišljenje se može izraziti u brojevima, crtama, geometrijskim figurama i tu su simboli oni kojima se izlaže neka filozofija ili neko mišljenje.

Ukoliko su nam ove SLIKE BITKA donekle razumljive onda je svakako potrebno, da upozorimo na slučaj starog grčkoga filozofa Parmenida koji je također pokatkad koristio slike u tumačenju svoje filozofije. Kod njega isto imamo slikovitih izlaganja i prema Dielsu ona izgledaju ovako:

‘’A jer ima krajnju granicu, sa svih strana konačno, nalik na masu lijepe okrugle kugle posvuda of središta jednako daleko: potreba nema ovdje i ondje da bude što veće ili što manje nebića nema koje bi priječilo suvislost njemu nema ni bića koje bi bilo tu više a tamo manje of bića, jer sve neokrnjeno postoji: sebi odasvud isto, jednako doseže međe.’’
Diels, Predsokratovci, Parmenid, 7-8, 40-45

Ili na jednom drugom mjestu gdje se izlaže njegovo učenje:

„23.HIPPOL...Iako i Parmenid pretpostavlja da je sve jedinstveno, vječno, nenastalo i kugloliko, (ipak) ni sam ne izmiče shvaćanju mnogih kad kaže da su vatra i zemlja počela svega, zemlja kao materija a vatra kao uzrok i činilac. Za kozmos je rekao da propada, ali nije kazao na koji način. Sam je kazao da je sve vječno, da nije nastalo, da je kugloliko i jednako, da nema u sebi mjesta, da je nepokretno i omeđeno’’
Ibid. 28 (18)23.

Tako je Simplicijus svojevremeno zaključio, da se ne smijemo čuditi ovome, jer je zbog poetskog stava on podržao jednu mitološku fikciju, a Plotin veli da on ’’uspoređuje biće sa kuglom budući da ona sve obuhvaća a mišljenje nije izvan njega već se nalazi u njemu.’’

Pa jest malo neobično, jer se ova slika KUGLE počesto predstavlja sasvim nesvjesno ili kao da je urođena slika, ali tih neobičnosti ima kod starih Grka neobično mnogo i ako ostanemo na Parmenidu, onda sa začuđenosti otkrivamo da je i on razmatrao PRSTENE i to na svoj način kao što smo to mi radili u Kozmologiji zlatnog prstena, jer Simplicijus također otkriva da je ‘’nakon maloga broja stihova opet progovorivši o dvama elementima, zaključuje i ovako opisuje sposobnost stvaranja: ‘’(Prsteni) uži....upravlja svima’’ i on drži da je jedan zajednički uzrok stvaranja boginja stavljena u sredini svega, uzročnica svakog nastanka’’

‘’(Prsten) uži nemješane puni su vatre slijedeći (puni su) noći, gdje dio plamena struji u sredini je boginja koja upravlja svima potpuno, naime, rađanjem mrskim i parenjem vlada šalje na parenje mužjaku ženku, i suprotno opet, mužjaka ženki.’’
Ibid. Parmenid B 12

Pa i je malo čudno, da filozofi I nakon više od 2.500 godina imaju slične ideje i slično doživljavanje BITKA kao velike KUGLE, a nama je još interesantnija činjenica, da se PRSTENI koji se vezuju za ime Kanta i Tesle nalaze također i na popisu pojmova stare grčke filozofije. Pa to nam je usud!


10:22 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 06.04.2018.

NAJVEĆI KOZMIČKI OBJEKTI


slika: internet

Nema nikakve sumnje, da je kozmičko jaje o kojem cijelo vrijeme govorimo ogromno nebesko tijelo. Odatle nam se prvo postavilo pitanje postoji li prema našoj današnjoj evidenciji neki tako velik nebeski objekt i je li moguće, da se kozmičko jaje uspoređuje sa njim. Tako smo došli do najveće strukture u našem svemiru, a to je tzv. Veliki zid.

Najveća struktura u svemiru ima i impresivan naziv: Herkules-Corona Borealis, veliki zid ili Veliki zid gama bljeskova. Eksplozija gama zraka je ultra energetska eksplozija gama radijacije, što je najsvjetlija elektromagnetska pojava u svemiru. Izvor eksplozija gama zraka se povezuje sa smrću zvijezda u dalekim galaksijama. Ovaj Veliki zid je dakle svijetleći pokazatelj, da je to područje gusto ispunjen prašinom i materijom.

Nedavno, astronomi su pronašli gusti prostor svemira s ogromnim brojem ovakvih zidova, čak njih 14. Oni su pretpostavili, da je njihova struktura poput zida, jer su poredani jedni na druge, poput cigli tako da se prostiru milijardama svijetlosnih godina kroz svemir.

Kako je zid toliko udaljen, jako je teško locirati ga sa preciznošću. Ipak, preliminarni rezultati tvrde da se njegova veličina prostire od 5,4 milijardi svjetlosnih godina udaljenosti sve do 18 milijardi svijetlosnih godina. Koliko je zamišljanje veličine ove strukture teško, još teže je utvrditi kako ovakva struktura nastaje. Enigma koja se vezuje za ovaj zid počinje samom činjenicom kako je taj objekat prevelik, da bi uopće postojao i to je jedna misterija za nas, a opet pretpostavljamo kako njegova veličina laganim tempom sve više raste.

Ja, naravno, ne mogu sada špekulirati pa onda uvjeravati čitateljstvo kako i naše kozmičko jaje ne odstupa od ovih veličina. Mi samo hoćemo pokazati da tako velike strukture postoje i u današnjem poznatom svemiru pa se onda može nagađati, da su one postojale i na početku stvaranja našeg kozmosa.


18:04 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 05.04.2018.

NAJVEĆA ZVIJEZDA


slika: internet

Nakon najvećih objekata u poznatom svemiru mi smo postavili pitanje o najvećoj zvijezdi koja nam je danas poznata imajući na umu, da i kozmičko jaje unekoliko predstavlja veliku zvijezdu pa smo tako naišli na slučaj hipergiganta u Canis Majoris:

‘’VY Canis Majoris (VY CMa) is a red hypergiant star located in the constellation Canis Major. It is one of the largest stars discovered so far and also one of the most luminous of its type. It has a radius varying between 1,420–2,200 solar radii (990,000,000–1.53×109 km; 6.6–10.2 au), corresponding to a volume between 2.9–10.7 billion times bigger than the Sun, and is 17 ± 8 times as massive as the Sun. Located about 1.2 kiloparsecs (3,900 light-years) from Earth, it is too faint to be seen with the naked eye.
VY Canis Majoris is a single star categorized as a semiregular variable with an estimated period of 2,000 days. It has an average density of 5 to 10 mg/m3. If placed at the center of the Solar System, VY Canis Majoris's surface would extend beyond the orbit of Jupiter or Saturn, although there is still considerable variation in estimates of the radius.’’


Znači, ova zvijezda je velika koliko i čitav naš solarni sustav i nema nikakve sumnje, da predstavlja jako veliko nebesko tijelo. Zato mi pretpostavljamo, da je i u počecima stvaranja našeg svemira također kozmičko jaje bilo neobično veliko nebesko tijelo. Ta je zvijezda specifična i po tome, da ima specifično okruženje koje se sastoji od ‘’filamentsa’’ i ‘’arca’’, dakle od svjetlosnih niti i lukova:

‘’VY Canis Majoris is surrounded by an extensive nebula, which contains condensations that were once regarded as companion stars. The nebula has been extensively studied with the aid of the Hubble Space Telescope. It has a complex structure that includes filaments and arcs, which were caused by past eruptions; this structure is similar to that of the nebula surrounding the yellow hypergiant IRC+10420. The similarity has led astronomers to propose that VY CMa will itself become a yellow hypergiant, then a luminous blue variable, and finally a Wolf–Rayet star, if it does not explode as a supernova first. Multiple asymmetric mass loss events are deduced to have occurred within the last 1,000 years. The mass loss is due to strong convection in the tenuous outer layers of the star, associated with magnetic fields. This is similar to the sunspots and coronal ejections of the Sun but on a much larger scale.’’

I ovdje je kao što se vidi taj svjetlosni luk doveden u vezu sa magnetskim poljem sunca. Mi međutim ne možemo, a da ne primjetimo neobičnu sličnost tog svjetlećeg luka sa Teslinom zavojnicom baš onakvom kakvu je lord Kelvin prikazao u Britanskom udruženju u kolovozu 1897. godine. Taj mali i kompaktni instrument, visok samo 8 inča, razvio je snop svijetlosti od dvije kvadratne stope pomoću 25W iz istosmjernog strujnog izvora od 110V. Taj je instrument imao Teslin primarni i sekundarni kondenzator i strujni upravljač. Mi ovim postavljamo tezu, da je VY Canis Majoris zapravo okružena prstenom solarnog materijala poput zavojnice pa onda nije čudno, da se govori o ‘’tenuous outer layers of the star’’, vitkim vanjskim slojevima zvijezde koji su u asocijaciji sa magnetskim poljima zvijezde.

Dakle, nema nikakve sumnje, da u poznatom svemiru postoje objekti neobičnih veličina pa onda slijedi i razumna pretpostavka kako je takvih objekata bilo i u prošlosti. Možda je jedan takav veliki nebeski objekt bilo i naše kozmičko jaje.


14:22 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 04.04.2018.

NEDOSTATNOST ZAKONA KOJI BI OBJASNILI PROCES

Mi bismo općenito mogli reći, da nemamo dovoljno jasne zakone kojima bismo mogli objasniti cjelinu kozmičkih procesa vezanih za termodinamičku sliku o toplinskoj smrti svemira pa onda možemo pribjeći nekim komplementarnim zakonima koji nam mogu dati jednu približnu sliku tog razvoja. Medutim, cijelo vrijeme moramo biti svjesni, da je riječ unekoliko o metaforama kojima pokušavamo objasniti cijeli fenomen. Tako se danas smatra, da se naš kozmos širi, a što pokazuju spektralne analize najudaljenijih i ujedno najstarijih galaksija.

Hawking je to jednom nazvao ''inflatornim širenjem univerzuma'' a drugi puta je taj univerzum shvatio ''antropijskim''- onim koji je pogodan za razvoj živih bića. Drži se, da je svemir uređen na temelju nekoliko prirodnih zakona te da je u prirodi dostignuta izvanredna ravnoteža.

Svemir ima upravo takve vrijednosti univerzalnih konstanti, da bi se covjek mogao razviti i biti svjedokom svoje pripadnosti svemiru. Čini se da je uređen (ugoden) isključivo tako da nama bude ugodan. Ova misao o svrhovitosti podrazumijeva postojanje Stvoritelja svemira. Dakle, postoji kod Hawkinga jedna dosta složena slika tog stanja razvoja svemira do potpune praznine na kraju toga procesa kada ostaju samo crne rupe kojima je i postojanje također ograničeno i zračenja i tako sve propada u totalnom ništavilu.

Mi smo, međutim, dali principijelno drugačiju sliku toga razvoja držeći, da se pod djelovanjem interakcijskih sila gravitacije kozmički magneti koji su se razvili iz ultrakompaktnih galaksija sakupljaju u gigantsko kozmičko jaje. U unutrašnjosti toga jajeta počinju vremenom vladati velike sile potaknute velikim pritiscima i dolazi do javljanja termonuklearnih procesa, dok se na rubovima jajeta, koji se obrće enormnom brzinom kao kod Kolumbovog jajeta kod Nikole Tesle, javljaju velike centrifugalne sile koje oslobađaju galaktozimalni materijal dublje u kozmos. Ovdje je moguće primjedba, da su udaljenosti medu nebeskim objektima ili medu našim magnetima kao preostacima ultrakompaktnih galaksija jako velike, dok sila gravitacije opada kvadratom udaljenosti pa se onda čini, da je zbog tih velikih udaljenosti ta sila međusobnog djelovanja nepostojeća i onda je moguće pribjeći jednom komplementarnom zakonu koji nam u obliku metafore olakšava razumijevanje tih galaktičkih procesa. Riječ je ovog puta o Boyleovom zakonu.

Boyleov zakon određuje, da je umnožak obujma i tlaka jednak konstantnom idealnom plinu, pod uvjetom da je temperatura konstantna. Povećanjem tlaka, volumen plina se smanjuje i obrnuto. Ako npr. volumen plina smanjimo za pola, vrijednost tlaka plina smo udvostručili.

Pravilnost ove promjene otkrio je Robert Boyle (1627.-1691.), irski fizičar i kemičar te suosnivač društva znanja Royal Society. To drugim riječima znači, da se obujam nekog tijela smanjuje ili povećava u zavisnosti od temperature. Odatle je i za pretpostaviti, da se tijelo kozmosa smanjuje što su temperature bliže temparaturi apsolutne nule. Naravno, ovo je samo jedna aproksimacija, jedna metafora koja nam donekle može pojasniti sliku pulsirajućeg kozmosa.


15:32 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 03.04.2018.

SASTAV KOZMIČKOG JAJETA

Mi smo, dakle, rekli da se kozmičko jaje obrće ogromnom brzinom kao što je to slučaj na primjer kod Kolumbovog jajeta kod Nikole Tesele ili pak, da se poslužimo primjerom iz astronomije, kao kod neutronskih zvijezda za koje pretpostavljamo da su posljednji stadij razvoja nekih zvijezda.

I ovdje je obrtanje toliko veliko, da zna iznositi skoro 300 obrtaja u sekundi. Neutronske zvijezde su obično prečnika oko 20 km i imaju masu koja je za 1,4 puta veća od Sunčeve (Chandrasekarova granica, ispod koje bi umjesto toga bile bijeli patuljci), ali i manju masu od Sunčeve za oko 3 puta (inače bi bile crne rupe), te se okreću vrlo brzo (jedna revolucija može trajati čak od 30 sekundi do stotine u sekundi).

‘’As the star's core collapses, its rotation rate increases as a result of conservation of angular momentum, hence newly formed neutron stars rotate at up to several hundred times per second. Some neutron stars emit beams of electromagnetic radiation that make them detectable as pulsars.’’

I to je za nas pomalo nerazumnjivo, istina. također smo rekli, da se sastoji od magneta preostalih ultrakompaktnih galaksija i preostalog kozmičkog materijala, ali prema Boyleovom zakonu, obujam nekoga tijela odnosno plina zavisi od tlaka i od temperatute pa pretpostavljamo, da se obujam smanjuje ukoliko se smanjuju i temperature. Ovo smanjivanje temperature u toplinskoj smrti svemira zapravo znači, da se plinoviti oblaci kozmičkog materijala kondenziraju u tekuće stanje procesom likvefakcije plinova:

‘’Ukapljivanje plinova ili likvefakcija je prevođenje plinova u kapljevito (tekuće) agregatno stanje. Provodi se ponajviše radi lakšega prijevoza i skladištenja plinova, te za postizanje niskih temperatura (niskotemperaturna fizika ili kriofizika). Plinovi se mogu ukapljiti hlađenjem, kompresijom ili kombinacijom tih postupaka. Pritom značajnu ulogu imaju kritični tlak i kritična temperatura, svojstveni svakomu plinu posebno. Ukapljivanje samo kompresijom pri stalnoj temperaturi uspijeva ako je ta temperatura niža od kritične, a samo hlađenjem pri stalnom tlaku ako je tlak niži od kritičnoga. Tako će zrak pri stalnom atmosferskom tlaku prijeći iz plinovitog u kapljevito agregatno stanje kada ga se ohladi na –194 °C. Slično tomu dolazi do ukapljivanja zraka njegovim tlačenjem na dovoljno visok tlak pri stalnoj temperaturi nižoj od kritične (na primjer pri –150 °C za ukapljivanje zraka potreban je tlak od približno 20 bara). Za zrak je, zbog njegove niske kritične temperature, takav postupak nepraktičan, ali je prikladan na primjer za ugljikov dioksid, koji postaje kapljevit primjenom tlaka od 57,4 bara, pri temperaturi od 20 °C.’’

Znači, što su pritisci veći, to je potrebano da tempertura bude mnogo manja od apsolutne nule, da bi plin prešao u tekuće agregatno stanje . Vidjeli smo kod dušika da je pri atmosferskom tlaku potrebna temperature od -194 stupnja C dok pri tlaku od 20 bara potrebna je temperature od -150 stupnjava C. Kod tekućega helija, na primjer, stvari stoje tako da je on u tekućem stanju tek na temperaturi od -270 stupnjeva.

‘’At standard pressure, the chemical element helium exists in a liquid form only at the extremely low temperature of 270 °C. Its boiling point and critical point depend on which isotope of helium is present: the common isotope helium-4 or the rare isotope helium-3. These are the only two stable isotopes of helium. See the table below for the values of these physical quantities. The density of liquid helium-4 at its boiling point and a pressure of one atmosphere is about 0.125 grams per cmł, or about 1/8th the density of liquid water.’’

Dakle, što su pritisci veći, to su i temperature manje, da bi plin prešao u tekuće agregatno stanje kao što zaključujemo da su potrebne jako niske temperature za neke elemente kao što je to na primjer helij. Iz toga zaključujemo, da se središte kozmičkog jajeta sastoji od metala, dok se gornja ljuska kozmičkog jajeta sastoji od tekućih plinova i da su temperature neobično niske, a jaje se obrće. Dakle, ono se sastoji točno onako kako je i mišljeno kod starih Grka kada je rečeno, da je voda počelo svega i da se od ljuske jajeta razvilo nebo, a od bjelanjka zemlja i konačno, točno kako to navodi iI grčka mitologija, posljednji sloj čine plinoviti oblaci.

dr. Zlatan Gavrilović Kovač


12:20 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 02.04.2018.

ULTRAKOMPAKTNE ILI DWARF GALAKSIJE


slika: internet

„Hubbleov svemirski teleskop (HST) ponovo je svojom snimcima iznenadio astronome zabilježivši veoma mlade i kompaktne galaksije udaljene 11 milijardi svjetlosnih godina od nas. Novootkrivene galaksije imaju masu od dvijestotinjak milijardi Sunčevih masa, no njihova je veličina tek 5.000 svjetlosnih godina, iako bi prema teorijskim modelima i dosada otkrivenim galaksijama na rubu svemira ona morala iznositi barem 100.000 svjetlosnih godina, poput naše galaksije. Jedno od objašnjenja zašto se te galaksije dosad gotovo i nisu promijenile od njihova nastanka je kako su bile u nekakvoj interakciji sa tamnom tvari u svemiru, no kako zasad zapravo ne znamo gotovo ništa o tome, astronomima tek predstoje intenzivna istraživanja. Samo su tri teleskopa današnjice sposobna za znanstvena mjerenja ovih novootkrivenih galaksija, svemirski teleskop Hubble te zemaljski teleskopi Keck i VLT. Tijekom ove godine NASA planira izvršiti servisnu misiju na HST-u za koje će se na njega ugraditi nova Wide Field Camera 3, kojom će astronomi moći detaljnije istražiti što se zapravo događa na samom rubu poznatog svemira.“

Poznato je, na primjer, da su ove kompaktne galaksije karakteristčno određene velikim količinama metala među kojima najviše željeza pored lakih elemenata koji omogućuju nuklearne reakcije.

‘’Current theory states that most galaxies, including dwarf galaxies, form in association with dark matter, or from gas that contains metals. However, NASA's Galaxy Evolution Explorer space probe identified new dwarf galaxies forming out of gases with low metallicity. These galaxies were located in the Leo Ring, a cloud of hydrogen and helium around two massive galaxies in the constellation Leo. Because of their small size, dwarf galaxies have been observed being pulled toward and ripped by neighbouring spiral galaxies, resulting in galaxy merger.“

Do danas je već otkriveno jako puno ovakvih dwarf galaksija koje dokazuju našu tezu, da je u početku stvaranja našeg Kozmosa bilo mnogo ‘’magneta’’ koji su se pod silama gravitacije sakupili u giganstko kozmičko jaje, tako da svakako stoji, da je ta hipoteza vrlo vjerojatno potkrijepljena baš ovim slučajem postojanja dwarf galaksija.


dr.Zlatan Gavrilović Kovač


15:40 | Komentari (1) | Print | ^ |

SLUČAJ dr. EDUARDA KLAJNA

Ja o psihoanalizi ne znam jako puno, izuzev onoga što je bilo predmetom opće psihopatologije i socijalne patologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povodom predominantne tendencije psihoanalize kod nas, kritički sam pisao još kao student u ''Studentskom listu'', a godine 1992., dakle za vrijeme trajanja Domovinskog rata, ja sam u katoličkom zborniku ''Družbe Isusove'' koji se i danas zove ''Obnovljeni život'' objavio poduži tekst o ''Razumijevanju psihoanalize'' u djelu Karla Jaspersa i tu sam pokazao neke granice psihoanalitičkog razumijevanja ljudske psihe.

Općenito je to jedan problem koji je u filozofiji poznat već skoro 250 godina, naime taj da li mišljenje i duša pripadaju filozofskom ili pak medicinskom fakultetu.

Immanuel Kant koji je i prvi postavio ovo pitanje, odgovorio je da duša prije svega pripada filozofskom fakultetu. Dva stoljeća kasnije nakon iskustava Njemačke kroz dva svjetska rata jedan drugi veliki njemački filozof, Karl Jaspers, kaže da duša nesumnjivo pripada medicinskom fakultetu. Znači, duša i njeni predmeti pripadaju područjima psihijatrije koja iznalazi odgovore na najsloženija čovjekova pitanja i sada ne bih ulazio u diskusiju što je stvarna istina. Htio bih samo pokazati na primjeru jednog našeg psihijatra kako to mišljenje, da duša pripada medicinskim znanostima, može degradirati do apsolutne ništice kao što je to opet bio slučaj i sa drugim našim priznatim i poznatim psihijatrima kao što su bili Rašković, Karadžić, Kulenović i ostali.

Riječ je, dakle, o Eduardu Klajnu, dugogodišnjem predstojniku Klinike za mentalno zdravlje u Zagrebu i profesoru Medicinskoga fakulteta i onda čitam u novinama gdje piše:

''Psihijatar, psihoterapeut i psihoanalitičar dr. Eduard Klain ugledni je član svjetskog udruženja za psihoanalizu i međunarodnog udruženja za grupnu psihoterapiju te američkoga društva za grupnu psihoterapiju. Predsjednik je Instituta za grupnu analizu u Zagrebu, Hrvatskoga društva grupnih terapeuta i Kolegija za psihološku medicinu pri Hrvatskoj medicinskoj akademiji. Do umirovljenja prošle godine predavao je psihološku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu gdje je dugo godina bio predstojnik katedre za psihijatriju i psihološku medicinu.

Na nedavno održanoj Mediteranskoj konferenciji za grupnu psihoterapiju u Zadru presjedao je znanstvenim odborom. Od 1991. do 1992. godine bio je na čelu Odjela za mentalno zdravlje Glavnoga sanitetskog stožera RH.''


Taj je dr. Klajn, dakle uoči rata, napisao jedan tekst ''Jugoslavija kao grupa" na fundamentu jedne problematične prakse, da se u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu vrše psihijatrijska istraživanja tako što se pacijenti rangiraju prema svojoj nacionalnoj pripadnosti.

Iz tih problematičnih istraživanja nastalo je i mišljenje kako ta država nije održiva, a nije odživa i zbog toga, jer u njenoj najvažnijoj instituciji, a to je vojska, ima jako puno homoseksualizma. Da čovjek pukne of smijeha! Tako je on bio zahvaljujući svojim zaslugama postavljen u Sanitetski stožer, a onda je godinama kasnije umirovljen kao naš veliki psihijatar.

Sada bih ja postavio pitanje: kakva je, dakle, bila ta naša psihoanaliza i kakva je bila ta naša psihijatrija, ukoliko su nam poznata stradavanja civilnog stanovništva i vojske u četvorogodišnjem balkanskom pokolju koji unekoliko traje još i danas?

Pa to je jedno pitanje koje čega buduće obrađivat će, ukoliko se doista misli doći do pune istine o tom našem ratu, neizmjernoj boli i tragediji nebrojenog mnoštva naših ljudi.

dr Zlatan Gavrilović Kovač


11:22 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 01.04.2018.

TARKOVSKI KAO UZOR

Pitaju me kako ja zapravo sam razumijevam svoju teoriju koja je već poznata kao Rex-Kovač teorija s obzirom, da je bilo dosta primjedbi oko znanstvenosti te teorije.

Pa ja tu teoriju razumijevan kao jedan teoretski nacrt koji nema prioritetno znanstveno značenje, budući su mnogi paragrafi u toj teoriji znanstveno nedostatni i ne odgovaraju današnjem dosegu znanstvene spoznaje, ali tu teoriji kao i cijeli moj Opus Magnum ne treba gledati sa stajališta prirodnih znanosti kao da bi tu bilo riječi o znanstvenom obrađivanju nekih prirodo-znastvenih pitanja, nego treba prvenstveno gledati sa stajališta estetike, jer su ovdje životni ikozmički procesi viđeni kao estitički problemi, a ne kao strogo znanstveni i to ne samo zato, jer ja estitici pridajem prvenstevo pred znanosću, nego i zato što s obzirom na naše stanje prirodnih spoznaja, mi možemo danas samo reći to da je naš predmet beskrajno složen i da ga mi kao ograničeni i konačni subjekti ne možemo dokučiti niti u potpunosti razumjeti.

Prema tome, teorija o kojoj je riječ računa na prvenstvo estetike pred znanošć, ali i cijeli moj Opus koji je javnosti dostupan u preko 40 volumena, također se može shvatiti kao eksplikacija estetičke problematike sasvim suprotno onim mišljenjima, da je tu riječ o samo predominantnoj političkoj i ideološkoj tematici, jer ja sam od sasvim ranoga doba bio zabavljen možda ne toliko Krležom i njegovim djelom, koliko djelom velikog ruskog pisca i redatelja Andreja Tarkovskoga.

Ja sam isto tako htio napraviti nešto veliko kao što je on u Rubljovu gdje je pokazao i opisao čitavu karakterologiju ruskoga naroda, a ja da bih pokazao i opisao čitavu karakterologiju Balkana, također sam trebao nešto veliko, nešto monumentalno, a kako sam se dugo vremena bavio Teslom i to još od ranog djetinjstva, to je onda nekako bilo primjereno, da se teorija oblikuje imajući u vidu značenje i volumen Nikole Tesle.

Bilo je svojevremeno kod nas jako puno diskusija oko tzv. monumentalne umjetnosti, jer da mi sve radimo na takav način, ali mislim da ona i nije toliko veliki problem, ukoliko je riječ o zadovoljavanju estetičkih kriterija, a ne ako je riječ o prvenstvu političkog faktora i ideoloških smjernica.

Nadalje, mislim, monumentalna umjetnost nije problem, a ja sam također htio nešto monumentalno imajući na umu veličinu i trajanje naše balkanske kalvarije i beskonačnu patnju naših naroda u jednom bratoubilačkom ratu koji je samo ostavio zgarišta, grobove i suze na licima tisuća nevinih žrtava.

Pa onda, naravno, da je i Opus trebao biti monumentalan. To je i razlog zašto je ta tematika i predstavljena u toliko knjiga ne računajući još i na one neobjavljene tekstove, zapise, note i bilješke ili pak časopise koji su nastali pod mojom protekcijom kao što su to Pitanja i Plamen. Dakle, teorija o kojoj je riječ, samo je element u cjelini Opusa koji čini centralno mjesto okupljanja svih ostalih pitanja, ono mjesto oko kojega se sve ostalo vrti i okreće, da bi se istaknula specifičnost i posebnost našeg slučaja za razliku, na primjer, od ruskog - dakle, da bi se izgradila jedna velika slika naše balkanske patnje i stradanja.

Bilo je svojevremeno riječi kod nas, da Hrvatska ne pripada Balkanu niti geografski niti kulturno, ali ja mislim da je to malo pretjerivanje, prema tome i hrvatski slučaj se svakako može vidjeti kao onaj koji ima na sebi stigme Balkana. Pa to ne mora biti nedostatak, naravno, to može biti velika prednost, ukoliko sasvim točno i precizno pronađemo vlastito mjesto u ovom jako malom svijetu, jer Balkan je od Alpa pa sve dolje do Krete sa jednom toliko osebujnom poviješću i kulturom, da nam svakako mnogi mogu samo pozavidjeti.

To je bila i osnovna intencija tog Opusa i te Teorije, da pokaže kolika je bila naša patnja i koliko je bilo naše stradanje i koji su uzroci te tako pogubne realnosti, da se već među kulturnim ljudima Europe govori kako je riječ o cikličkim procesima na Balkanu koji se pojavljuju u smislu povijesne redovnosti i da se, naravno, pokaže i naše drugačije lice, jer ga mi svakako imamo, a to je naše lice istinskog humanizma, blagosti, razumijevanja i tolerancije, jer je to također jedna naša realnost, jedna naša karakterologija koja se često zna smetnuti s uma u našim dnevnim operiranjima sa politčkim problemima.

Eto, tako ja vidim ovaj svoj Opus i ovu svoju Teoriju.

Taj je posao oko njihova objavljivanja uglavnom dovršen i djelo je dostupno javnosti koja će vjerojatno i znati donijeti svoj sud o njemu.


dr. Zlatan Gavrilović Kovač


10:50 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 31.03.2018.

DOKUMENTACIJA


certifikat Pomorske škole u Splitu


zasnivanje radnog odnosa u časopisu "Pitanja"


prestanak radnog odnosa u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče


potvrda Psihijatrijske bolnice Vrapče


certifikat ravnatelja Psihijatrijske bolnice Vrapče


ovjerena diploma prevedena na engleski jezik


11:17 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 30.03.2018.

KOLIKO SU ME LJUDI CIJENILI?!

Pa to su vrlo interesantne priče koje puno govore ne samo o nama nego i o ljudima kojima smo okruženi. Da je taj odnos i meduodnos jako složen sa time se svi slažu. Također se svi slažu da on može imati karikaturalne osobine. Pa onda to postaje predmet ironije koju najbolje izražavamo u literaturi. Ja ću ovom prilikom navesti nekoliko primjera iz kojih se najbolje vidi koliko su mene ljudi zapravo cijenili samo nije točno poznato koji su ih razlozi i povodi vodili u ocjenjivanju, procjenjivanju i utvrđivanju valjanosti praktičkih sudova.

ISTI KO BODO

Bila je jedna bosanska porodica, majka , kći i njeno dijete i njih troje je živjelo manje-više zajedno. Kažem manje-više jer su majka i kći bile u stalnoj zavadi ali su isto tako bile upućene jedna na drugu iz čisto praktičkih razloga. I to je nekada stvaralo nesnosnu atmosferu kada ste prisiljeni biti uz nekoga a to ne možete. Pa onda nije čudno da su u toj kući stalno bile svađe od kojih je najviše stradavalo dijete. I ja sam tu kčerku upoznao na radiju gdje sam radio kao novinar, pa malo sim malo tam i ja se nekako spetljam sa njom. Kasnije su neki govorili da sam jako dobro prošao jer je bila 10 godina mlađa a ja već u docnijoj dobi kada je jako teško ostvariti nova prijateljstva. Elem, tako bih ja sa njom pričao o raznoraznim stvarima od newtonovih zakona do ferhad đamije i banjalučkih efendija. I ona bi znala završiti te razgovore riječima: ''Ma znaš ti si isti ko Bodo, pljunuti Bodo.'' A Bodo je opeta bio jedan njen bliski prijatelj iz Banja Luke sa kojim se ona fiktivno udala kako bi u ratnim uvjetima spasila porodično imanje. I tako bi ona više puta rekla. I ja se jedared zamislim jer mi bijahu čudnovate te komparacije pa je zapitam: '' Pa dobro kakav je taj Bodo bio čovjek'' jer htjedoh saznati kako me ona onda doživljava. A ona mi veli: '' Ma znaš on je bio kronični alkoholičar'' I ja se opeta zamislim jer mi bijaše čudno da me se uspoređuje sa takvim volumenom. I tako saznadoh koliko je ta žena sa kojom sam dvije godine dijelio postelju, dakle koliko je ona mene zapravo cijenila. Cijenila me kao bosanskoga alkoholičara.

KANTA ZA SMEĆE

A bijaše ovdje u Adelaideu i jedna židovska porodica koja je bila doselila iz Južne Afrike jer tamo bijaše nesigurno i neizvjesno. A tobože su prilike u Australiji bolje. A kako je on bio socijalni radnik to ja kao novi migrant koji se netom razveo od žene neposredno nakon useljenja padnem u neku ruku njemu na brigu. Tako mi on pronađe novi smještaj i bijah nekoliko puta pozvan kod njih na ručak. I sve se činilo da je riječ o dubokom razumijevanju mojih problema i velikoj empatiji sa njegove strane. Ali mi se čini da sve to propadne kada me on jedared zapita da li bih ja možda poslušao neku glazbu. I ja velim da mi se neobično sviđa Wagner. Jer Wagner je za ortodoksne Židove jako loša persona s obzirom da sa njime otpočinje uzlet njemačkoga iracionalizma i mita o epohalnom mjestu njemačkoga naroda i njegovoj epopeji na putu do apsolutne slobode u jednoj univerzalnoj europskoj kulturi koja plamti žarom velikoga nihilizma. Dakle do tada sam mogao nekako proći ali od sada nikako. I ja mislim da se on malo i ohladio iz tih razloga. A sa njime onda i cijela porodica. Ali bi on svejedno često navraćao kod mene pa bi koristio tu priliku da preostatak svoga smeća baci u moju kantu za smeće. I meni je to bilo normalno, da mu se izađe u susret kada je on već imao toliko obzira prema meni. Jer je ta porodica imala još i svoj mali kućni obrt pa je bilo dosta ostataka za koje je trebala dodatna kanta smeća. I svaki put je on dolazio kod mene dok ja na koncu nisam shvatio da on dolazi ne zato da me obiđe, niti da me zapita kako mi je, i kako se osjećam, nego zato da svoje smeće baci u moju kantu za smeće. I sada se ja pitam koliko je taj čovjek mene cijenio. Manje od moje kante za smeće.

PRIMJER ZAGREBAČKE LIJEČNICE

A postojala je i još postoji jedna zagrebačka liječnica koja se dugo vremena predstavljala mojim obožavateljem. Jer sam ja tobože pisao o jako interesantnim temama a kako je ona verzirana u znanstvena pitanja to je onda bilo i razumljivo da pokloni pažnju mojim umotvorinama. I kako sam pomislio da je riječ o pristaloj osobi to ja nju zamolim jedared da napiše par riječi o mojoj kozmologiji pretpostavljajući da ću od nje dobiti mjerodavni sud o ovome svome djelu . I ja se još pohvalim da mi se čini da se od vremena Marijana Cipre u filozofiji u Hrvata nije bolje filozofiralo pa da je moguće tu moju kozmologiju staviti uz bok Ciprinim Metamorfozama metafizike. I doista ona pristane i odvoji vrijeme pa napiše jedan duži osvrt na ovo moje djelo. I ona je to djelo analizirala kako je već znala i umjela i na koncu zaključila da to djelo kao što uostalom misle i neki splitski emeritusi ne zavređuje veću pažnju jer se ona kao i taj emeritus ne slaže sa niti jednom mojom tezom iz toga djela, da je djelo puno besmislica i da je bolje da se bavim poezijom jer mi to tobože bolje ide. I ja se potužim da sam iznenađen tim njenim sudom jer bijaše i onih osvrta koji su u tom djelu vidjeli veliku vrijednost koja zaslužuje svaku pažnju da bih na kraju saznao da njoj ne samo da nije upitno to moje djelo nego i čitava moja biografija, sve moje titule, svi moji činovi i ordenja, svo moje obrazovanje, sva moja profesija. I ja se onda zapitam kako je ta osoba mene doživjela. Pa doživjela me kao apsolutnu ništicu vjerojatno na isti onaj način na koji ona procjenjuje i svoje pacijente kojima dijeli duševne ekspertize jer ona bijaše svojom strukom bliska, da čovjek puke od smijeha, psihijatriji. A kako sam ja nitko i ništa, i uz to čovjek bez ikakva imutka, nesposoban za opstanak , bez ikakve solidne finacijske podloge, to onda ona i nije moga donijeti drugačiji sud tako da to završiti obostranim denuncijacijama
I proklinjanjima. I ja sada također mislim kako je ta osoba mene toliko visoko cijenila.
Da čovjek pukne od smijeha.

Zlatan Gavrilović-Kovač


16:53 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 29.03.2018.

KONAČNA SUDBINA SVEMIRA OBUHVAĆA TRI GLAVNE TEORIJE

PRVA TEORIJA

Prema prvoj nazvanoj Veliko hlađenje (eng. Big Freeze) smatra se, da će se Svemir stalno širiti te na kraju završiti u stanju toplinske smrti. U tom scenariju, količina međuzvjezdane tvari (plinova) bit će sve manja, sve će se manje zvijezda stvarati te će na kraju nestati i zadnji bijeli patuljci, kao najdugovječnije zvijezde. Preostat će smeđi patuljci i planeti. No, daljnjim raspadom materije, pri čemu je glavno pitanje vijek života protona(1033 ili 1034 godina), preostat će samo zračenje i crne jame. Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije beskonačan pa se na kraju smatra da bi u takvom scenariju moglo preostati tek pokoja čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina.

DRUGA TEORIJA

Druga teorija nazvana Veliko sažimanje (eng. Big Crunch) podrazumijeva da će se zbog količine materije (i tamne tvari kao i tamne energije) Svemir početi sakupljati i približavati se ponovno točki singulariteta, te će na kraju postati mjesto enormnih temperatura i zračenja. Ova teorija dopušta da se iz takvog sažimanja ponovno u prasku razvije novi Svemir, no to je tek spekulacija.

Sredinom '50.-ih godina postojala je i teorija "Stalnog stanja", čiji je glavni zagovornik bio astronom Fred Hoyle, ali kasnijim mjerenjima pozadinskog zračenja i crvenog pomaka udaljenih galaktika ta je teorija ipak ostala samo lijepi pokušaj da se objasni Svemir. Prema istoj, Svemir se zaista širi, ali u vakuumu se stalno i spontano stvaraju nove čestice.

TREĆA TEORIJA

Treća teorija koja se još naziva i Veliko kidanje (eng. Big Rip) predviđa scenarij u kojem će se svaka struktura u svemiru raspasti do posljednjeg atoma. Alternativno, takva se mogućnost pretpostavlja ukoliko tamna energija nije konstantna, već raste u vremenu. Ako se tamna energija smanjuje u vremenu, to bi dovelo do kontrakcije svemira nazvanog Big Crunch.

I MOJA TEORIJA O SUDBINI SVEMIRA

Toplinska smrt svemira, fizikalna hipoteza o završnom stupnju svemira koji nastaje izjednačavanjem svih temperaturnih razlika u termodinamički zatvorenom sustavu. Prema tumačenju drugog zakona termodinamike, entropija sustava postala bi maksimalna, a raspoloživa energija za upotrebu minimalna, ili bi zbog izjednačavanja temperatura iščezla. To je stanje predvidio R. Clausius koji je uveo pojam entropije. Novije teorije smatraju da je takva smrt upitna jer je upitna primjena termodinamičkih zakona za svemir kao cjelinu.

Entropija (grč.), termodinamička veličina nekog sustava (R. E. Clausius, 1865) koja izražava mjeru nesposobnosti sustava za obavljanje rada ili za reverzibilne procese; to je diferencijal količine energije dovedene sustavu podijeljene s apsolutnom temperaturom (S = dQ/T). Što je e. veća, sustav je manje sposoban vršiti rad. E. se može tumačiti i kao mjera nereda sustava (što je veći nered, veća je i e.). Ako se svemir promatra kao zatvoren sustav, onda mu se e. povećava i smanjuje energija, tj. sposobnost za obavljanje rada (tzv. toplinska smrt svemira). Na apsolutnoj nuli e. je nula. U informacijskom sustavu e. se povećava s brojem slučajnih pogrešaka u prijenosu poruke.

Pa mi bismo na kraju malo špekulirali pa bi smo rekli, da se slažemo s ovim termodinamičkim zakljućcima. Mislim općenito, da je suvremena termodinamika dala neke jako precizne i uvjerljive argumente. Mi opet mislimo, da će doista uslijediti toplinska smrt univerzuma, ali se ona neće dogoditi preko noći. Možda će još proteći desetine milijardi godina i što će na kraju ostati od beskonačnog broja sjajnih zvijezda? Pa ostat će magneti. Isto tako će od planetarnih sustava ostati prstenovi. Bit će jako hladno. Bit će veliki mrak, ali će nešto i ostati. Ostat će električna pražnjenja ili munje na površinama nebeskih tijela, jer će na njima i dalje biti inducirana energija zahvaljujući magnetima i zavojnicama i konačno život na niskim temperaturama u jednostavim organskim sjedinjenjima.


20:31 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 28.03.2018.

ŠTO LJUDIMA ILI NARODU ONDA OSTAJE?

Gledam vijesti na televiziji o ovim događajima u Virginiji i čitam novine o tome pa po malo zastrašujuće djeluje spoznaja, da smo ponovo u vremenima teških etničkih i rasnih nereda u Americi i ovdje u Australiji. Tako se i računa, da je najnovije krvoproliće u Virginiji najveće u posljednih decenija, jer se dugo vremena vjerovalo kako je moguć suživot i tolerancija između različitih političkih, rasnih i religijskih pokreta, ali izgleda da nije baš sve tako.

„Večernji list“ donosi više naslova o tim događajima, a ja sam izabrao među njima ovaj kraći imajući na umu, da se u njemu spominje jedan naš mladi čovjek pa se tako indirektno upućuje i na naše aktualne političke i nacionalne prilike:

"Tisuće ljudi okupilo se u znak prosvjeda na ulicama Charlottesvillea u Virginiji u subotu, među kojima je bio i 20-godišnji student Sveučilišta u Nevadi Peter Cvjetanovic. On je stigao iz Rena u Charlottesville kako bi sudjelovao na prosvjedu „Ujedinimo desnicu“.

Neredi u SAD-u uhićen vozač koji se zaletio u ljude, u padu helikoptera dvoje poginulih.

"Došao sam na marš zbog poruke da bijela europska kultura ima pravo biti ovdje baš kao i svaka druga kultura", kaže Cvjetanović.

„Nije savršeno, naravno da postoje i nedostaci. Međutim, vjerujem da će uklanjanje kipa biti postupno uklanjanje bijele baštine u Americi kao i ljudi koji su se borili i branili te gradili svoju domovinu. Robert E. Lee je bio dobar primjer. Nije bio savršen čovjek, ali želim odati poštovanje onome što je napravio“, dodao je.

Na društvenim medijima pojavila se njegova fotografija, a potom su krenule i optužbe da je rasist.

„Nisam očekivao da će fotografija biti podijeljena. Shvaćam da ima vrlo negativnu konotaciju, ali nadam se da će ljudi koji dijele fotografiju shvatiti da nisam rasist kojeg oni vide na toj fotografiji", dodaje student. "Kao bijeli nacionalist, brinem se za sve ljude. Svi zaslužujemo budućnost za našu djecu i za našu kulturu. Bijeli nacionalisti ne mrze. Mi samo želimo sačuvati ono što imamo.“, rekao je Cvjetanović za KTVN.

Nasilni prosvjedi u Virginiji „Podsjetimo u sukobima između bijelih nacionalista i protuprosvjednika veliki je broj ozlijeđenih. Jedna osoba je poginula, a 19 ih je ozlijeđeno kada se 20-godišnji mladić automobilom zaletio među ljude. U padu helikoptera koji je nadzirao prosvjed poginulo je dvoje ljudi. Skup ekstremne desnice održao se zbog planova o uklanjanju kipa južnjačkog generala Roberta E. Leeja. Spomenici u čast Leeju i drugim čelnicima Konfederacije, gubitničke strane u krvavom američkom građanskom ratu koji je trajao od 1861. do 1865., postali su točka prijepora u Sjedinjenim Državama.

Mnogi od njih već su uklonjeni ili preseljeni, dok ostalima, poput Leeju u Charlottesvilleu, gradu u središtu Virginije, prijeti slična sudbina“,
piše dpa.

Pa jest malo ne neobično, da se uklanja statua generala Leeja ima li se na umu, da u Americi ima nekoliko jako poznatih njegovih spomenika kao što ima državnih institucija koje nose njegovo ime, jer je neosporna činjenica kako je taj general povijesna činjenica koja zaslužuje da bude pamćena, kako zbog uloge koju je imao u gradanskom ratu u Americi, tako i zbog zasluga koje je dao ukupnoj vojnoj znanosti Amerike.

Stoga se čini da je uklanjanje tog spomenika bez presedana u novijoj američkoj povijesti, jer se postavlja pitanje: što ljudima ili narodu ostaje, ako im se oduzme njihova povijest, njihov jezik, njihova kultura, njihov Bog odnosno religija. Što, dakle, tom narodu onda ostaje?

Odatle se čini, da je najnovije okupljanje desnice u Virginiji rezultat ne toliko procesa odobravanja političke platforme koja prosvjednike okuplja kao što je to bilo nekada u Americi, nego je rezultat protesta i ogorčenja ljudi što im se uskraćuju njihova legitimna građanska prava kao i pravo na ispoljavanje vlastite kulturne i socijalne specifičnosti.

Nema, dakle, nikakve sumnje u to da je ovdje na djelu jedan proces niveliranja kulturne specifičnosti bijele populacije Amerike, a kako će to dalje teći u novim uvjetima cvjetanja liberalnog kapitalizma, to će tek vrijeme pokazati.


11:24 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 27.03.2018.

MOĆ I VOJSKA (ILI TEORIJA SFERE)

MALA RAZMIŠLJANJA

Što je subjekt? To je čovjek zvan znanost.
Što je znanost? To je znanje o konzekvencama.
Iskustvo - to je sapientiae, postignuće mira u sapientii života.
Svijet - to nije samo Zemlja i sve živo i neživo na njoj, sunce, planete, zvijezde, napokon čovjek, već i ljubav svjetovnog čovjeka, univerzum gdje stvari upravo jesu kako jesu.
Napokon Hobbes je nazvao Commonwealth Majkom Mira.
U ovom gradu samo prvi izučavaju filozofiju.
Mir je isto što o sloboda.
Sve što se može izreći, može se izreći jednostavno, a jednostavno je clare et dicte.
Uostalom, ja sam filozof, ali koga je to briga.
Što je subjekt? To je povijesni svijet.
Da u nama ima zvjerstva, dokazuju naši nokti na prstima ruku i nogu i mi kao i krokodili imamo na sebi nešto rožnato.

Kaže se, da postoje oni koji žive od filozofije za razliku od onih koji žive za filozofiju. Kaže se da postoje oni koji žive od znanosti za razliku od onih koji žive za znanost. Ovo razlikovanje nalazmo najprije kod Schopenhauera. Isto se tako kaže i za vojsku, da naime ima onih koji žive od vojske za razliku od onih koji žive za vojsku.

Tako ja, na primjer, razmišljam o svome ocu i razlikujem dvije vojske: onu dobru i onu lošu. To je razlogom zašto uopće ne razmišljam o MOĆI. Što više mogao bih reći, da je to ono posljednje o čemu razmišljam ili drugačije rečeno o moći razmišljam u smislu njena prevladavanja na našem putu ka slobodi. Ova tema bila je centralnom tematikom kod Nietschea kao što je poznato, a čitava tradicije zapadnog mišljenja i tradicija metafizike bila je zapravo kod njega shvaćena kao VOLJA ZA MOĆ.

Poznato je, da su se onda mnogi trudili oko prevladanja te tradicionalne metafizike kao što je kasnije Heidegger pokušao izvršiti jednu destrukciju tradiocionalne metafizike koja upravo ima moć kao svoju središnju odrednicu pozivajući se na destrukciju onog Descartesova cogita koji je nositelj ograničenja prirodnih i matematičkih znanosti, a koliko je on u tome uspio, ja baš sasvim pouzdano ne znam.

U svojoj knjizi ‘’Moja borba’’ Hitler zajedno sa Rosenbergom govori o ‘’it's sphere of suffering’’ i to je posve dobar prijevod njemačkog izraza ‘’ihres Leidens zog’’ na stranici 24. originala mein „Mein Kampf“- der Hiefsarbeiter“ i kao što vidimo on tu govori ‘’die Nichtbeachutung der sozialen Not’’ kao o socijalnoj mizeriji , ‘’social misery’’ i očigledno je čitava zajednica tu pojmljena u jednoj vječnoj borbi za prokreiranje, prezerviranje, samoprezerviranje itd, inferiornih i superiornih ispod te ‘’sfere patnje’’

Međutim, egzistira i sfera u kojoj mi vidimo samo ljepotu bisera i korala kao što smo mi uputili već na neke svete knjige kao i na Kanta koji je izrazio onu poznatu misao: ‘’Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni.’’



09:51 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 25.03.2018.

JOŠ JEDNOM O KRAJU SVEMIRA


slika: internet

Mene su pitali kako ja zamišljam taj kraj univerzuma s obzirom na Rex-Kovač teoriju i koliko se ona razlikuje na primjer od Hawkingove slike univerzuma?

Kod Hawkinga na kraju će preostati samo zračenje i crne jame. Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije beskonačan pa se na kraju smatra, da bi u takvom scenariju mogla preostati tek po koja čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina. Kada se gleda ova teorija, onda se doista čini kako je malo beznadna. Zato je potrebito obratiti se Aristotelu, jer se i on prije dvije i pol tisuće godina bavio prazninama i on kaže u svojoj “Fizici”:

“Budući mi niječemo da prazno postoji…”
(4, 217,a 10).

…i on je doveo u usku vezu taj pojam praznine sa kretanjem pa je zaključio:

“Onima koji govore, da prazno postoji kao nužno, ako će biti gibanja, razvidi li to tkogod, izlazi prije upravo suprotno, naime, da se ni jedna stvar ne može gibati, ako postoji prazno, jer kao što neki poradi sličnog kažu kako Zemlja miruje, tako je nužno da i stvari miruju u praznome budući da se nemaju gdje kretati više ili manje, naime kao prazno ono i nema nikakove razlike.”
(4, 215a)

Znači, ako postoji prazno, onda nema kretanja, nego sve miruje. To je na primjer Paul Davis shvatio na način da je jednom napisao kako sva tijela imaju tendenciju prema ''self destruction'' odnosno totalnom miru, dakle, nekretanju. Međutim mi smo vidjeli, da postoji u filozofiji i u suvremenoj fizici također i načelo neuništivosti kretanja i ono je danas definirano zakonom o održivosti količine kretanja. S obzirom na ovaj zakon, a djelovanjem privlačnih sila gravitacije, onaj naš konačni svemir koji je sastavljen od ogromnog broja magneta sažima se i skuplja u ogromno, gigantsko kozmičko jaje. Ovo kozmičko jaje se na primjer razlikuje od tzv. crnih rupa ili od gravitacijskog kolapsa po tome, da nije riječ o ogromnim masama na sasvim malom prostoru, nego sasvim suprotno da je riječ o ogromnim masama na velikom prostoru, dakle, da je riječ o gigantskom nebeskom tijelu, ali da bi se zadovoljilo načelo održivosti kretanja, ono se okreće također ogromnom brzinom kao što je na primjer slučaj kod Kulombovoga jajeta kod Nikole Tesle.

Vjerojatno bi pritisci u središtu tog jajeta bili enormni i dovoljni, da se pokrenu snažni nuklearni procesi, ali bi na rubovima tog kozmičkog jajeta vladale jake centrifugalne sile koje bi dovele do toga, da se jedan dio materijala kozmičkog jajeta izbacuje u prostor formirajući galaktozimale, manja nebeska tijela koja također rotiraju i kod kojih vladaju nuklearne reakcije i magnetne sile.

Gubitkom materijala kozmičko jaje počinje se sve brže okretati i to ima za posljedicu daljnje izbacivanje galaktozimalnog materijala dalje u kozmos formirajući tako novu kozmičku stvarnost sličnu našoj današnjoj. To je također sadržano i u ideji o vječnom povratku istog kod Nietschea. Znači, ova teorija o kojoj govorim, značajno se razlikuje od teorije Big Banga, jer nije riječ o velikom prasku i stvaranju svijeta u nekoliko sekundi, nego o dugom kozmičkom procesu u kojem ne vlada princip skokovitosti kao na primjer u kvantnoj fizici, nego princip kontinuiteta kao što na primjer on vlada kod Boškovića i kod Tesle.

Dakle, riječ je o beskonačnom stvaralačkom procesu rađanja, nastajanja i umiranja u vječnom povratku istoga. To je kod Aristotela shvaćeno kao kretanje koje u sebi sadržava svrhu i on je to nazvao također i djelatnošću. Za Aristotela svrha je uzrok tvari, a nije tvar uzrok svrhe (2, 200a, 30).

Dakle, materija i sve ono što vezujemo za nju nije moguća, ako se o njoj ne govori sa stajališta svrha. Isto vrijedi i za kretanje i onda Aristotel govori o tome što je to svrha pa kaže:

“Uz to ono poradi čega i svrha pripada istoj znanosti, a i sredstva su za to, a narav je svrha i ono poradi čega, jer ako štogod biva u neprekidnu kretanju i ima nešto posljednje, onda je to svrha i ono poradi čega. Zbog toga je pjesnik smiješno zabludio rekavši ‘ima svrhu poradi koje se rodio’. Naime, sve što je posljednje nije time i svrha, nego je ona samo ono što je najbolje.”
(2,194 a, 30)

Dakle, suprotno mišljenju Gaje Petrovića i Engelsa kako je materija vječna, ona je kod Aristotela i ono što jest i ono što nije pa Aristotel kaže:

“Jer tvar jednim načinom i nestaje i nastaje, dok drugim ne”
(1,192a, 25).

“A beskonačno i neograničeno je nespoznatljivo.”
(1,187 b , 10)

…i u tome se sastoji pogreška Petronijevića na primjer, jer je on svrhu vidio kao krajnji cilj gdje se promatrajući kozmički proces dolazi do antinomije, jer se iz eksperimentalno dokazanog postojanja energije i iz identificirane energije sa kretanjem dolazi nesumnjivo do vječnosti svjetskog procesa. Sa druge strane biće svjetskog procesa sastoji se u sve većoj entropiji energije i u neophodnom nastupanju jednoga finalnog stanja i to je onda problem uma.

Pa onda Petronijević poseže za jednom filozofskom špekulacijom o postojanju mogućih besmrtnih organizama koji će ponovno stvoriti svemir baš onakav kakav mi to želimo, jer svrha nije konačno stanje ili cilj ili tome nešto slično, nego je ono što je najbolje, a ono najbolje nije mirovanje, nego je stvaranje.

Kada je ostvarenost potpuna, kretanje je završeno i opet nastupa stanje mirovanja koje nije konačno, jer Aristotel kaže:

“A kretanje se čini, da je neka djelatnost, ali nepotpuna, čemu je uzrok što je nepotpuno ono možnokojeg je djelatnost.”
(9, 1066,20)

Dakle, riječ je o procesu u kojem se otkriva u neku ruku nepotpunost prirode, ali je riječ o procesu kojem je svrha savršenstvo svijeta, dakle, ono što je najbolje i utoliko je riječ o vječnom stvaralačkom porocesu nastajanja, života i smrti u vječnom povratku istoga.


11:12 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 22.03.2018.

ŽIVOT KAO KOZMIČKI DOGAĐAJ

Znanstveni i formalni um se pokazao snažnim kada je trebalo objasniti svijet logičkih i kvantitativno određenih oblika, ali se danas pokazuje nemoćnim kada valja pitati o životu. Pa čak i u suvremenoj biologiji te su njegove granice spoznate, ako je naime prema racionalističkoj paradigmi sve moguće svesti na fiziku, a onda i sve znanosti podvesti pod tu ‘’fundamentalnu’’ disciplinu duha. Za suvremenu biološku znanost nema ništa problematičnije od same ideje racionalnosti, jer je spoznat ograničavajući njen moment koji više ne odgovara današnjim domašajima naše spoznaje niti kognitivnim potrebama suvremenog čovjeka. Brojna biološka objašnjenja, danas posebno u evolucionoj biologiji, odstupila su od kriterija vrijednosti koje prihvaća važeća znanstvena racionalnost u okviru fizikalističkog modela.

Moderna biologija, posebno evoluciona biologija, vremenom je pokazala neadekvatnost fizikalističkog modela spoznaje. Nasuprot tome, fenomen živog u svom razvoju može biti okarakteriziran inherentnom nejasnoćom. Kako možemo shvatiti adekvatno fluidnost i nejesnoću života, ako imamo na raspolaganju oštro razgraničene koncepte?

Znanstveni duh pokušava elimirati svaki trag Boga i teologije iz područja spoznaje i našeg života do te mjere, da je to postala nova teologija, antibožja teologija. To je vrlo često prisutno u biologiji. Tako česte rasprave o prirodi svojstava živih stanica i organizama koje objašnjavaju njihovu evoluciju odvodile su na pogrešne rasprave o porijeklu života. Skoro bez izuzetka pod takvim okolnostima pozitivisti su se nalazili na svom visokom konju antimetafizike i antiteologije denuncirajući svaki trag stare teologije - Glavnog plana ili teleologije svijeta kojeg su nalazili u bezazlenim postulatima evolucionista koji su jednostavno smatrali, da u živom ima nečeg više, osim fizike. Neimenovavši sebe u odbor za budnost, oni pokušavaju zahvatiti i spriječiti svako odstupanje od gledišta superiornog, svjetovnog, znanstvenog svijeta. Pretpostavke takvih gledišta niti su tolerantne niti stvarno znanstvene u područjima koja su izvan jurisdikcije znanosti.

To, da je moguće cijeli problem živoga svesti na fizikalno kemijske termine, pokazuje se danas spornim mišljenjem u kojem se biološka znanost više ne snalazi i kojeg ona danas poima kao jedan beznadan cilj za veliki dio biologije i izvor brojnih igri riječi i obmana. Isto vrijedi i za molekularnu biologiju koja je dugo bila pojmljena kraljicom bioloških znanosti i temelj na kojem druge biološke znanosti (uključujući i humane) tragaju za okončanjem svojih rasprava. Zadatak pokazivanja uloge ideologije u skoro svim fizikalno kemijskim aspektima biologije u principu je isto što i ideološka kritika osnovne paradigme cjelokupne znanosti poslije sedamnaestog stoljeća.

Jedan izlaz iz te situacije mi vidimo, na primjer, povratku i na one teorije koje su bile aktualne daleko ranije kao što je na primjer biologija Gerta von Natzmera koji je 1942. u Berlinu objavio knjigu “Lebendige Natur” koji se život shvatio kozmičkim događajem, ali se mi razlikujemo od njega po tome što ne mislimo, da je sam život rijetkost u pojavama kozmosu . Sasvim suprotno, mi tvrdimo da je naš kozmos pun elektriciteta i da vrvi životom na sve strane bez obzira, da li se radilo o visokim ili niskim temperaturama, dok su munje ili električna pražnjenja bitna upravo stoga što pokreću teleološki proces pa se život razvija od jednostavnih jedinjenja prema složenim cjelinama.

Život je svagda u vremenu. Sav život i život pojedinih bića i život super individualnih životnih jedinica protječe u vremenu. Vrijeme ga međutim ne nosi sa sobom kao struja neko strano tijelo, već vremenska ograničenost sačinjava njegovo biće. Iz vlastitih iskustava poznajemo hod tog živog vremena. U njemu osjećamo ritam našeg vlastitog života.

Ono unutarnje protjecanje vremena jedva da ima, osim imena, nešto više zajedničko sa hodom fizikalnog vremena kojeg su jedinica mjerila dana i godina i kojeg žurno protjecanje pokazuju naši satovi. Kao što je kuckanje sata i svaki zamah njegova njihala tek što smo ga spazili već zauvijek ušlo u prošlost, tako i fizikalno vrijeme niže jednu prošlost za drugom koja se nikada ne vraća. Vrijeme korača ravnim putem, na njegovoj stazi nekadašnji ‘’sada’’ redaju se u lanac koji nema ni početka ni kraja.

Posve je drugačije proživljeno vrijeme. Tom vremenu pripada ono što nazivamo trajanje. U njemu ostaje prošlost doduše izmjenjena, ali sačuvana na tajanstveni način. To vrijeme živi dalje u sokovima i u tkivu tijela te prožima naš duševno duhovni organizam. Time što nas je oblikovalo ono i dalje djeluje u nama kao neka stvaralačka sila. Ono je isto tako neposredno nazočno i u životu viših životnih jedinica, vrsta, rodova i plemena organizama. Sve sudbine koje su te organizme zadesile u dalekim epohama povijesti naše zemlje i čitavog kozmosa, svako prilagođavanje koje je ikada provedeno, još i danas pokazuje put novom stvaranju; ono mu istodobno određuje i granice. Na ravni duhovnog života ulazi prošlost u sadašnjost kao sjećanje i to ne kao neka bijedna sjena onog što je nekoć bilo, već kao stvarnost koja u odlučnoj mjeri određuje naš život i naše čine i sada i u svoj budućnosti.


10:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 17.03.2018.

ESTETIKA I TELEOLOGIJA

Već iz samog naslova vidimo kamo se smjera, a smjera se prema pitanjima kojima su predmet dijelom ono što je lijepo, a dijelom ono što je organski život. Razum, to je sfera znanosti i uma, a to je sfera slobode, imaju dva različita zakonodavstva na jednom i istom tlu iskustva pri čemu prema Kantu jedno zakonodavstvo ne smije nanositi štetu drugom, jer kao što pojam prirode ne utječa na zakonodavstvo zasnovano na pojmu slobode, isto tako niti pojam slobode ne smeta zakonodavstvu prirode.

Kritika čistog uma je upravo dokazala mogućnost koegzistiranja oba ova zakonodavstva. Istina, utvrđena je jedna nepregledna provalija između područja pojma prirode kao onoga što je osjetno i područja pojma slobode kao onoga što je nadosjetno, ali ipak ovaj drugi dakle nadosjetni svijet ima navodno izvjestan utjecaj na osjetni svijet, naime, pojam slobode ostvaruje u osjetnom svijetu pojam svrhe. Dakle, priroda se može zamisliti kao ono mjesto gdje se podudara sa svrhama koje se ostvaruju prema zakonima slobode. Prema tome, to je dvostruki odnos prelaženja sa načina mišljenja sukladno principima prirode na način mišljenja shodno principima slobode i obrnuto.

Postoje, dakle, dva proizvoda: tvorevine umjetnosti i tvorevine organske prirode u kojima se pokazuje jedinstvo njih oboje, a to se jedinstvo ostvaruje prema Kantu u reflektirajućoj moći suđenja. To je ono što je u suvremenoj filozofiji nazvano filozofskom refleksijom. Ova reflektirajuća moć suđenja ima ideju jedne zakonske nužnosti koja je u isto vrijeme slobodna ili ideju neke slobode koja je sa svojim sadržajem neposredno istovjetna. Dakle, ona zamišlja prirodne procese kao estetske. Drugim riječima, naš kozmos nije i ne može biti samo predmet prirodnih znanosti kao što je astronomija, na primjer. On u sebi također sadrži i estetsku stranu odnosno može biti promotren kao estetički objekat, a ono što označava stvarnost jednog prirodnog objekta je svrha odnosno svrhovitost njegove forme. Odatle dvostruka stvrhovitost koju imamo u filozofskoj refleksiji i koja se ocjenjuje kao estetička i teleološka.

I dok je prva subjektivna svrhovitost, ova druga je logička svrhovitost. Odatle nije moguće redudirati transcedentalnu problematiku na problem transcendentalne logike, jer je nemoguće prirodni fenomen reducirati na logičko matematički aspect, budući je jedan oblik naše moći suđenja ono što je LIJEPO. Kant kaže da nju karakterizira SKLAD. Dakle, lijep je samo onaj predmet, čija se forma ocjenjuje na temelju zadovoljstva kojega taj predmet izaziva. Znači ono osjetno, ono što je priroda, je jedan moment lijepog, tj. naš je kosmos lijep pa kao takav predmet estetičke refleksije i ne samo to: on je UZVIŠEN, a to znači da je neprikladan, da je nemoguće njegovo poimanje pomoću onog što je osjetno i što je predmet znanosti.

Dakle, organska bića su takva bića u kojima se mehanizam prirode i svrha, odnosno mehanizam njihove duše, nalazi u jedinstvu. U organskim tvorevinama prirode mi imamo neposrednu spoznaju o neposrednom jedinstvu pojma i realiteta, život, duša i ono što je opće i egzistencija su identični. Dakle, kao što je naš kosmos također i predmet estetičke refleksije, tako bismo mogli reći, da naš individualni život zavisi od našeg dosega slobode, odnosno, da nema smisla ukoliko nije estetika.


11:05 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se