Iz daljine,
gdje noć bijela
zemlju krije,
gdje vjetar snježnom
prašinom vije,
još samo tihi
se glas čuje.
To, u saonama,
Djed Mraz
konjima pocikuje...
Vraća se starac
iz daleka puta,
griju ga želje
umjesto kaputa,
po sijedoj mu bradi
prosuto zlato -
mjesečina žuta...
Na jelki mi -
prsnuli baloni,
dogorjeli lampioni,
pozobani bonboni,
truse se iglice,
ne cvrkuću prskalice...
A darovi moji
ostat će - san u boji!
Bijele noći
prosinac toči...
Jeseni poljubac šalje,
a Zimi otvara put,
često mrgodan, ljut.
U srcu mu dubok san -
najduža noć
i najkraći dan.
Otkucajem
posljednjeg sata
zaključava godini vrata.
Jutro sivo,
oštro, ljuto,
zamrznuto...
Topli
dimnjak dimi.
Penje se
do neba...
Uz njega
se grije -
zeba!
Pao snijeg.
Zemlju,
kamen skrio.
Zabijelio.
A dimnjaci
nebo boje...
(Tu je selo moje!)
Gle!
Sitna noga ptice.
Tamo -
trag vjeverice.
Bura.
Pjene vali.
Rasiplju se žali...
Barke privezane.
Galebovi jedre.
Gladni.
Puna ih je luka.
Dariva im hranu -
dječakova ruka.
Noć.
Tišina.
Na ulici
svjetiljka se njiše.
Kolutove riše...
A snijeg sipi,
sipi...
Pod nogama
škripi.
Osvanuo snijeg.
Naš spomenik
promijenio lik.
Nit' ga pozna mama,
nit' ga pozna tata,
nit' ga pozna baka,
nitko od dječaka!
Dobio je kapu.
I brkove,
velik bijeli nos.
I cipele bijele,
više nije bos.
Hladni dani!
A kristali,
tuljci sjajni,
na ivici krova
poredani.
Vise čisti,
svježi,
umiveni -
tebi poklonjeni.
Jučer plavo.
I brezama
lice -
ogledalo
darovalo.
O, a danas,
vidi čuda
kao
staklo kruto,
zamrznuto.
Putuje
pahuljica bijela,
bjelja od dana,
od bijelog jorgovana,
lakša od ptice,
od latice;
putuje tanana,
lagana
iz bijeline,
iz visine,
iz daleka puta
i sjedne na rukav -
mog bijelog kaputa.
Kada zaspem
pod krovom
na sijenu,
a oblak prospe
zrna kiše,
meni se čini
kako gore,
u ovom kišnom danu
ptice zoblju hranu.
Na vlatima trave,
nakon duga puta,
odmara
večernja kiša.
Mjesec po njoj
zlatnu priču piše...
A ona mekano
diše, diše...
Ovog trenutka
sišla kap kiše.
Iz oblaka
na oko dječaka.
I tu iskri
bijela, čista,
kao biser
na licu lista.
Kada
na veliko more
padne mala kap kiše,
ona najprije
kolut nariše.
I onda taj kolut
postaje sve tanji,
u titraju se širi
pa se nježan
u daljini smiri.
Dječak
oblak gleda.
Po licu mu piše
prve kapi kiše.
Radost živi.
Svijetle oči.
Kuštrava se kosa
u tren smoči!
Niz ulicu
trči kiša.
Usred dana
nasmijana.
I otvara
kišobrane:
crne, plave
i crvene...
Gle! Rekao bih
sad se boje
u grad slile,
ulice mu okitile.
Kiša lila,
grad umila.
Kiša pala
i nestala.
Kiša sišla
pa otišla...
Da li znate,
dok je lila,
što je djeci
učinila?
Usred dana
malko stala,
pločnicima
prošetala,
dječje igre
izbrisala.
< | prosinac, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moje ime je Miljenko Milanković i rođen sam 1919. godine u Novigradu - Dalmacija. Ovdje možete pročitati dio moga stvaralaštva. Najviše sam pisao pjesme za djecu.
Većinu sam pjesama, prije mnogo godina, objavio, no ovdje ćete naići i na dio onoga što nikada nije objavljeno.
Stoga, ako ste dijete ili samo dijete u duši navratite koji puta i vratite se u djetinjstvo.
Ovaj blog namijenio sam svima.
I tetama u vrtiću i učiteljicama u školama jer djeca su uvijek uživala kad su im pjesme čitane.
Click video
Linkovi:
Blog.hr
Novigrad Dalmacija