SAE vs. GJURO ARNOLD

četvrtak , 22.02.2018.

Gjuro Arnold: POD CRLJENIM KIŠOBRANOM

Kasna jesen. Kiša pljušti,
Vjetar golom trese granom –
Mi stupamo uporedo
Pod crljenim kišobranom.

Ti se k meni tiskaš bliže
Kao da te zima bije;
Al’ ja ćutim, gdje ti mlada
U žilama krvca vrije.

S blizine mi tvoje drage
Sve se jače lica žare –
Okolina opet svoje
Pramaljetne prima čare.

I meni je: ko da šećem
Nekud zemljom obećanom…
Oh, kako je divno, Bože
Pod crljenim kišobranom
.

Sven Adam Ewin: PRŽIMO SE POLJUPCIMA

O, kako smo sretni samo,
Ja u fraku, ti u nercu;
Kiša pljušti, mi šetamo
Gore-dolje po Zrinjevcu.

Mi šećemo krug za krugom
I još nam se ne da kući;
Malo-malo jedno drugom
Utisnemo cjelov vrući.

Sad jedino što nas brine
Mi bi više, mi bi dalje;
Bog nas gleda sa visine
Pa anđelka nama šalje.

- Dok se ovo dvoje prži,
Ti kišobran njima drži!

ZADNJONEPČANI KONSONANTI

srijeda , 21.02.2018.

bila si lijepa profesorica
istočnjačkih jezika na dijalektu

bila si kosooka i stroga u izricanju
krutih pravila
sklanjanja pasivnih oblika

bio sam glupi student iz malog mjesta jarmina
koji je došao evidentno pasti
moj jezik nisi govorila
ja nisam tvoj

imao sam ozbiljnih problema
s izgovorom usneno-zubnih suglasnika
i ti si me oborila

dok si mi vraćala indeks
s nekim dugim i drskim pogledom na moje usne
dogodilo se da su nam jezici u bliskom kontaktu
s lakoćom svladali tisućljetne lingvističke udaljenosti

osobito inače nesavladiv izgovorni lom konsonata
pri kojima jezik kao što je poznato
mora nježno dodirivati
zadnje nepce

HOLANDEZOVA SMRT

utorak , 20.02.2018.

zora će
i moja plovidba definitivno završava
brod mi se sprema potonuti u marijansku brazdu

nema panike
kraj je kraj
pomiren sam u sebi
i htio bih se pomoliti
ali se ne mogu sjetiti niti jedne jedine riječi

stojim na pramcu bez svjedoka
dvanaest mornara visi o jarbolu
pored mene je mrtvačka škrinja
johoho i boca ruma

svi mornari su smaknuti mojom rukom
ja sam
ukleti holandez
koji je volio jednu ženu
a ona me je ostavila zbog moje okrutnosti

prokletstvo usuda
ždere mi srce
bol je neizdrživa
ali ja sam to što jesam
i to što nikako ne mogu biti

kao utjeha tvrdom prizoru
iz dubokog oceana na istoku
izranja božanski orion

tišina je biblijska
job je zinuo u bezglasni krik
na moje usne pada slap
zaboravljene molitve:

„ne dopusti o bože da potonem
dok orion ne izroni iz oceana“

orion se diže sporo
s raskošnog zviježđa
sve vrijeme kaplje voda
kao s tebe
u vrijeme naše gole ljubavi

još sam uspio šapnuti usnama punim soli
orione samo te je ocean dostojan
a onda me je povukla dubina
u san
u mit
ne k tebi draga

ne k tebi
jer mit može opstati samo dosljedan svojoj biti

ZVONKO I IRENA

ponedjeljak , 19.02.2018.

za opis dva beskraja
budimo realni moraš tražiti nemoguće

godina je 2018.
veljača
sniježi
je li danas ponedjeljak?
19.?

prolazim pored kavane korzo
na uglu ilice i gundulićeve

pred kojom
zvonko golob još uvijek pokušava pripaliti cigaretu
dok mu lijepa irena pridržava strgani kišobran
i recitira preverta na uho godina je 1965.

lažem
to je samo lijepa iluzija

lažem
oni su
ne lažem

zvonko konačno pripaljuje
povlači duboki dim
danas mu je rođendan
irena mu dodaje kišobran
i odlazi prema kazalištu u grčevitom plaču

on?
mislim da će na trg
u klub književnika čeka ga arsen

u kutu sjedi mihalić sa s. novakom
i matkom peićem
piju špricer
mihalić skida pepeljare s očiju i briše ih maramicom

za drugim stolom mladi tito bilopavlović
pred njim porcija fileka
švrlja na ubrusu sa cvjetićima svoje antologijske:
"jesam li zaslužio žar sunčani - čašu vina
ja koji osim tuge nisam iskoristio ništa"

arsena nema
k vragu
snijeg naglo zgušnjava

BOSUTSKA PASTORALA

nedjelja , 18.02.2018.

Potopljen čun… Lopoč na vodi.
Val je digla usnula riba.
Voden-pauku talas godi.
Diže ga... Spušta... Biba… Biba.

U mulju šaran travu pase.
Bizamski štakor šašom šuška.
Apscisom vode uvija se
Sinusoidna bjelouška.

Puštam malenoj uholaži
Da mirno plazi preko lica,
Dok moju krvnu plazmu traži
Na nozi crna pijavica.

S vrbe medena rosa kaplje;
Riba pliva u oku čaplje.

PJESNIK

subota , 17.02.2018.

Poput Adama, on je prvi
Stanovnik Raja i Nebesa.
Nije od mesa i od krvi,
Nego od krvi i od mesa.

U Raju služi, više-manje,
Bogu kod pokladnih veselja;
A anđelima za skrivanje
Njihovih mračnih, tajnih želja.

On je spadalo. On je mona.
Niti ga veži, niti driješi.
Na rubu grijeha i izgona.
Kad treba plakat, on se smiješi.

A kad se smiješi, on bi plako
Pa ne znaš je li Raj il' Pak'o?

KRUŠKOV PRELAC

petak , 16.02.2018.

Ležim pod oskorušom u vrtu,
Listam Eliotovu „Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka“,
Ovo je jedan od onih dana koje bih da zaboravim.

Zatim ustajem i odlazim u sobu,
U kojoj prebireš po majčinoj zlatnini.
Što će ti to?

Kažem: pogledaj me. Dižeš trepavice.
Iz zjenice iskače – on. I bježi.
Sustižem ga lako. Nije veći
Od kukca.

Onda,
Do duboko u noć on i ja pijemo votku.
U ponoć odlazi. On je noćni leptir.

Kako izdrži?

ON I JA

Malo pa malo… pa on čisto
Za glavu hoće da me skrati.
Neprilagođen. I ja isto.
Pa sad ti mene, njega shvati.

Preskačem preko niskog plota
I vrzmam mu se oko žene.
Njemu svejedno. Džoint mota.
Pa sad ti shvati njega. Mene.

Sve se dobro u meni gasi.
Kidišem na se. Dosta svega!
On se raskinu da me spasi.
Pa sad ti shvati mene. Njega.

Malo sam Doktor Jekyll sad,
A malo zatim - Mister Hyde.

GUBEC

četvrtak , 15.02.2018.

Tiha voda brijeg dere, a brza muhe nosi.
Čemu te kose, vile, sjekire, grablje, lijevče?
Zašto si toga jutra (a s injem već u kosi),
Rano kukuriknuo, glupi zagorski pijevče?

Sve zlo s Markova trga danas je palo na nas;
I nema više nikog da digne bunu tvoju;
Zahvaljujući tebi, ovi tahiji danas,
Još u jajetu smaknu - pijetle što rano poju.

Čak i da si uspio u svome preokretu,
Isto bi bilo svekru. Isto bi bilo snahi.
Ista bi bila tlaka i mužeku i kmetu:
Tahi bi bio Gubec. Gubec bio bio Tahi.

Koliko god me sutra vadili iz konteksta,
Svaka uspjela buna svrši zamjenom mjesta.

PORED JENISEJA

srijeda , 14.02.2018.

Mrzim Sibir. Od zime kričim ko kreja.
To nisko sunce. Ta kratka svjetlost dnevna.
No što je tu je. Stojim kraj Jeniseja;
Na snijegu gola… Ninočka Vasiljevna.

Ona me prstom zove. Ona je prosta.
Gledaj me, kaže. Ali mi ne da blizu.
Ona je sva od tajge i permafrosta.
S grlenim smijehom. I zubima u nizu.

Tu odmah do nje sibirski tigar leži
(Nina mi kradom vrele poljupce šalje.);
Tigar otvori žute oči… I reži.
On ima meko krzno. I mračne ralje.

Gledam u Ninu… I počeo bih igru.
No prvo moram nešto šapnuti tigru.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se