Sjedim na krevetu usred dana, želim nešto napisati, da problemi i kontradikcije ostanu na ovome papiru.
Ne želim se po tisućiti put vraćati na smisao života jer to više nema smisla, iako se na kraju sve svodi na to.
Hm, o čemu da pišem, možda o ljubavi? Ne mogu pisati o onome što ne mogu osjetiti, zapravo osjećam ali ne onako kako bi trebala, u pravilu - sretno. Sve što osjećam je tuga, duboka tuga i usamljenost bez obzira koliko ljudi je oko mene.
Ponekad mi se čini da više uopće ne poznajem ljude oko sebe. Došla sam do te razine tuge (koju naravno ne pokazujem u javnosti) da više ni sama neznam što želim i što da mislim.
Potpuno sam zbunjena i polako se gubim, padam sve dublje u tu neopisivu tugu, dok na kraju neću biti potpuno izgubljena, a nitko to ne razumije...
A pošto to nitko ne razumije i ne može ili ne želi shvatiti tko će me naći kada se potpuno izgubim?
U tome sam ponovo potpuno sama, samo ja, prepuštena sama sebi, da savladavam sve prepreke, probleme, nevolje... da postignem ono što želim.... želim sve... a zapravo je to ništa...
Želim da budem sretna, da zauvijek tugu ostavim u prošlosti gdje bi i trebala ostati... no zašto se vratila?
Vratila se da moj put do sreće bude sve teži i gori, vratila se jer ne želi da budem sretna, ne želi da uživam u sreći, da se prepustim njenim blagodatima... Vratila se da mogu biti tužna i plakati, plakati.... da mogu pisati beskrajno tužne pjesme i nizati gluposti na papir... vratila se da mi uništi samopouzdanje i vjeru u sebe koju sam tek nedavno stekla... a sada to gubim...
Vratila se da se ne mogu skoncentrirati i da želim zauvijek osati u zemlji snova... svom vlastitom svijetu iz mašte... no više ni to ne mogu, do te mjere se tuga vratila....
Dolazim do krajnosti, ni svijet iz mašte više nije dovoljan, želim barem mali djelić toga u stvarnom životu, no to su mrvice i to ponekad.
Pitam se da li ću kad biti barem upola sretna kao što sam oduvijek željela. To pitanje me i vodi dalje, da nastavim... ovu vječnu borbu i traženje sreće...
Da mi srce bude mirno i duša spokojna... da li se to može desiti prije moje smrti? Da barem na tren ne mislim o ničemu, ne razglabam o stvarima koje nemaju smisla, da baš ništa ne mislim.... ležim u mekanoj mirisnoj travi, blizu harmonije (moja najdraža tužna vrba) i gledam u nebo.... Lagani povjetarac diše umjesto mene i da mi smiri dušu od beskrajnog traženja i lutanja...
Ali sada je zima, zubato sunce i ledeno hladan vjetar, sve je pusto... nema lišća, zelenila.. preostaje mi jedino moja soba, moj posljednje utočište kad nema drugog... jedini je problem što ovdje ne mogu prestati razmišlljati i to me izluđuje... do beskraja...
Kad bih mogla zaustaviti vrijeme... da ne teče... da sve oko mene stane... da me nitko ne vidi i nitko ne čuje.... da mogu vrištati iz svega glasa.... JA ĆU BITI SRETNA! derati se i plakati dok vrijeme stoji... dok me nitko ne vidi i ne čuje... osim Boga i Anđela ...
Zaustaviti vrijeme.... zagrliti drvo... poljubiti travu... plakati s vodom...
samo priroda i ja...
Ali vrijeme se ne može zaustaviti, to je samo puko maštanje da mi olakša surovu svakodnevicu...
Još samo 3 tjedna i onda ću ostati u sobi i pisati.. pisati koliko me volje dok imam vremena... a sada vremena nemam a svejedno pišem... to me opet zabrinjava pa se ne mogu potpuno opustiti.
Moram se sada vratiti u svakodnevicu... ja sam vječni sanjar, uvijek sam bila i uvijek ću biti...
Lutati svijetom, tražeći sreću, pjesničku dušu... nekoga tko će mi dati ljubavi i snage da budem sretna.
Da pišem sretne pjesme i budem sretna.
Vrijeme teeče i ja moram ići... nastaviti svoj život... a onda ponovno u vječnu potragu koja se svodi na smisao života.
Ovo pisanje mi je donekle smirilo osjećaje, ali ne mogu se potpuno smiriti... dokle god neću postići ono što želim, ono što trebam! Adieau......
siječanj, 2009 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Moja razmišljanja i događaji iz života prije nekoliko godina, usporedba sa sadašnjim te sadašnja razmišljanja i iskustva iz života. Naš zajednički put kroz život uz mnoge nedaće ali uz pomoć našeg anđela.
<
Tišina noći
samo sat tika taka
hladni krevet.
Ruža crvena
poljubac od dragog
moja srećica.
"Želim ti hrabrost jutarnjeg sunca koje
i nad zagađenim svijetom ipak izlazi svaki dan.
Odvažnost je dragocijen dar.
bez nje ne možemo ni živjeti
ni smijati se.
Kad kažemo: Samo hrabro!
Kažemo ujedno:
Ti nisi sam!"
"Nađi vremena da budeš sretan
vrijeme nije brza cesta
između kolijevke i groba!
Ne zaboravi:
Svaki ti se dan pruža
kao vječnost
da budeš sretan!"
"Danas je taj dan
da budeš sretan!
Nijedan drugi dan
nije ti darovan
da živiš radosno
i budeš zadovoljan!"
"Voli jer samo veliki vole
a mali čekaju da budu voljeni.
Voli jer su velika
srca koja vole
voli, ali tajno, jer
kada čovjek sazna
da je voljen,
postaje surov!"
Zaista kažem vam,
ako tko rekne ovoj gori:
"Digni se i baci u more"
i ne posumlja u srcu svome
nego uzvjeruje da će se
dogoditi ono što veli,
to će mu i biti!
Zato vam kažem:
Što god moleći pitate,
vjerujte da ste to
već moleći primili
i bit će vam.
(MARKO 11-23,24)
"Tražite i dat će
vam se, tražite
i naći ćete, kucajte
i otvorit će vam se"
(MATIJA, 7-7)
"On nas spasi
ne zbog djela
što ih mi u pravednosti učinismo,
nego po svojem milosrđu -
kupelji nanovorođenja
i obnavljanja po Duhu Svetome,
koga bogato izli na nas po Isusu Kristu,
Spasitelju našemu,
da opravdani njegovom milošću budemo,
po nadi, baštinici vječnoga života."
Poslanica Titu 3:5-7