(Nepodnošljiva) lakoća postojanja

Nedavno sam, uz čašu nekog finog, vjerojatno kalifornijskog vina, sa svojim kalifornijskim cimerima i jednim slučajnim prolaznikom, Britancem, razgovarala o nečemu što smo po dobrom starom Kunderi nazvali nepodnošljivom lakoćom postojanja u SAD-u. Barem se tako čini nama, možda površnim posjetiteljima. Na nekom sam još mjestu - možda u Američkom fikcionaru Dubravke Ugrešić (ili negdje drugdje, nema veze) - saznala da je već netko prije mene primijetio isto: da su Amerikanci, naime, od svakog prosječnog Europljanina lakši za svu onu težinu povijesti koju Europljanin nosi na svojim leđima.

Nisam sigurna, doduše, da svatko u Lijepoj naši osjeća taj teret. Ja ga svakako osjećam. Nekada imam osjećaj da su grijehovi moje okoline upravo i samo moji. U svakom slučaju, nekada mi se čini da za Amerikance ne postoji prošlost. Postoji samo sadašnjost i postoji samo budućnost. To - po moje trenutačno stanje - ima dvije posljedice, jednu pozitivnu i jednu negativnu. U posve neameričkom ću duhu prvo navesti pozitivnu, a onda negativnu.

1. Ja, ljudi dragi, ovdje radim jako jako puno, ali pritom nisam nimalo umorna sretan. Ovdje se nekako čini - posve suprotno od iskustva koje imam u domaji, a koje sam imala i u Rusiji - da sve ima smisla i da će sve što čovjek radi sada imati neku (pozitivnu ili barem proporcionalnu) posljedicu u budućnosti. Ovdje se - to mi je posebno ljekovito - profesori na fakultetima koji predaju prokleto staromodne humanističke znanosti ne pitaju toliko nad smislom poruke koju šalju svojim studentima. Ne pitaju se imaju li njihove poruke ikakve svrhe. Što se meni nekad, i to jako često - kada po dvadesetipeti put ponavljam studentima kakve veze imaju Tolstoj i formalističko očuđenjeočuđenje<, dogodi. Naime, kod nas će netko tko se udubi nad pitanjem je li Anna Karenina roman o ženskoj emancipaciji i /ili je društvena kritika aristokracije i/ili je traktat o obitelji, ima li veze s Emmom Bovary ili je prije u vezi s Platonom, završiti ili nezaposlen ili na minijaturnoj plaćici; ovdje će imati lijepa primanja i bit će na dobrom mjestu na socijalnoj ljestvici. To je značajna razlika, zar ne?
Ovdje emblematski američki smješak, koji često s čuđenjem i ponekad s prezirom spominju naši ljudi po povratku iz SAD-a, može biti i nesvjesni, vrlo površni refleks, naučen i automatiziran do mjere da ništa posebno ne znači, ali može značiti i nešto drugo. Optimizam. Smisao. Budućnost. Te divne stvari koje nama toliko nedostaju.

2. Negativna strana me vraća na početni razgovor s mojim cimerima i slučajnim britanskim putnikom.. Naime, komentirali smo kako je ta lakoća postojanja zapravo u određenom smislu nepodnošljiva. Mome je kolegi - polu-umjetniku, kako se sam naziva - posve nestalo inspiracije za bilo kakvo stvaranje. Čovjekovo je stvaralaštvo, naime, uvijek posljedica određenih, intenzivnih emocija. One mogu biti i pozitivne (euforija), ali ne mogu biti lake. Lake emocije, kakve su najčešće ovdje, ubijaju kreativnost i smanjuju kritičko razmišljanje na najmanju moguću mjeru. Stvaralaštvo - nažalost i na sreću - treba frustraciju. Nije čudo da su Rusi rasturili realizam... Trebalo je preživjeti rusku zimu i neimaštinu.

I meni je ovdje nekako teško pisati. Jer je sve - kao - dobro. Jer sunce sije. Jer je sve zeleno i u cvatu. Jer vidim kroz prozor Golden Gate Bridge. Premda znam da nije sve dobro - svjedoče o tome neizbrojivi prosjaci na cestama, pod istim tim suncem i divnim zelenilom Kalifornije, koji osjećaju miris oceana i kada god požele, bace oko na Golden Gate Bridge.

Ali mi se o negativnome jednostavno neće razmišljati rofl.

Imam li pravo na taj luksuz? Imam, naravno da imam. I vama ga želim. kiss

Pusa iz Kalifornije,
pipi_piaf



24.02.2011. u 03:47 | 1 Komentara | Print | # | ^

Kutija za cipele

Možda sam morala doći u sunčanu Kaliforniju kako bih napokon posudila Revoluciju iznutra Glorije Steinem. Dosad sam je dospjela tek prolistati, ali sam sigurna da je apsolutno smislena i nimalo slučajna činjenica da sam je upravo ovdje posudila. Naime, Berkeley je znamenit po tome što, po svemu sudeći, ljudi ovamo dolaze po kulturu, a ostaju zbog hrane (kako kaže jedan od popularnih vodiča), ali, prije svega, po revoluciji mladih u 60-im godinama. Nešto je od tog duha i danas vidljivo: ako nigdje drugdje, tada svakako na cesti, na urban-culture-everyday razini. Naime, (ostarjeli) hipiji, kao i oni koji se - premda mladi - tako osjećaju, ovdje mogu naći svašta za sebe. Većinom ljudi izgledaju kao da su se upravo ustali iz kreveta, pa su na sebe navukli ono što im je prvo došlo pod ruku, cure izgleda obožavaju hodati s podrapanim čarapama, nema osobe bez tetovaže i/ili piercinga. A miris marihuane prati cijelu Telegraph aveniju... Danas sam na satu joge saznala nešto tako jednostavno i samorazumljivo, a opet tako novo i neobično: da su naša tijela svake sekunde drukčija. I da je u tom smislu svaki korak, svaki udisaj i svaka gesta posve novo, prvo iskustvo. Neponovljivo. Ta je spoznaja već jedna mala "revolucija iznutra".

I još jedna stvar... Nešto što sam primijetila.
Slavenka Drakulić u Kako smo preživjeli komunizam (i još se smijali) govori o tome da je živjeti u socijalizmu značilo poseban odnos prema stvarima, predmetima, materijalnome. Osim stare odjeće i konzervi (za cvijeće i druge biljke), u bivšoj su se Jugi tako skupljale stare kutije za cipele (za najdragocjenije od svih uspomena, za fotografije, ili pak za stare račune i druge dokumente) i staklenke (od krastavaca ili marmelade). Nisam nikada razmišljala da je to skupljanje BAŠ TIH predmeta kulturološka stvar, a ne naprosto mehanička, praktična stvar... Ipak, to sam upravo i ja sačuvala od svojih prvih kupovina u SAD-u: na mom je stolu kutija u kojoj su bile Adidas tenisice koje sam kupila gotovo odmah po dolasku (kako bih se i joggiranjem mogla - kao svaki stranac željan asimilacije u novu sredinu - uklopiti:-). U toj se kutiji - savršenoj zamjeni za ladicu koju nemam - može naći i jedna mala staklenka. Čisto oprana u suđerici:-) Ona je pak zasad posve neiskorištena: ne znam ni zašto sam je oprala i spremila (za teške dane?). U kupaoni sam četkicu za zube stavila u očišćenu čašicu jogurta. To bi se Slavenki jako svidjelo! sretan Ni poklopac Adidas kutije nije bačen: u njemu čuvam račune sretan Ako zatrebaju bilo kada ili bilo komu.

Bez obzira na kulturu obilja u kojoj se trenutno nalazim, solidnu stipendiju koja mi svaki mjesec stiže na račun najbolje i najstabilnije od svih banki, na račun Bank of America, kao i uz hrvatsku plaću koja u kunama liježe na moj račun, neke su stvari, izgleda, jače od osobnog i trenutnog iskustva. Neki bi to (vjerojatno točno) nazvali kolektivnim pamćenjem. Kolektivnim iskustvom. I rekli bi da - osim kolektivnog - nikakvo drugo pamćenje zapravo ni nemamo. Zanimljiva i provokativna ideja.

Super je kako se u određenim okolnostima i određenim životnim situacijama jedna kutija za cipele i jedna ispražnjena staklenka nadaju kao skriveni tragovi duboke pripadnosti Drugomu, jednoj drugoj kulturi (ili više njih, sada nije važno). Kao moje duboko, kolektivno nesvjesno.

Pozdrav iz sunčane Kalifornije,
pipi_piaf

09.02.2011. u 06:50 | 1 Komentara | Print | # | ^

Pipi_piaf je u Kaliforniji

Pozdrav nakon duuuugo vremena!

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da se prispojim uz ovaj moj već davno zaboravljeni virtualni identitet (ni ne znam odakle mi točno pipi_piaf), sjetih se točne lozinke. I eto me.

Prošla sam otprilike devet tisuća kilometara kako bih se privremeno preselila na drugu stranu svijeta od one na kojoj sam bila prije otprilike pet godina. Sada sam u San Franciscu, odnosno na Berkeleyu. Dosad sam prošla "medeni mjesec" (slijepu zaljubljenost u novu sredinu) i jedan "kulturni šok" (vidjevši još jednog u nizu čovjeka kako leži nasred ceste i valjda spava, a nitko mu ne prilazi da vidi je li uopće živ) nakon kojeg sam se poželjela vratiti kući. I sada sam u fazi - kako kažu - površinske prilagodbe, nakon koje mu - kako kažu - slijedi još jedan kulturni šok. Sada malo dublji bang Pa da se pripremim: uvijek je dobro iskazati svoj tjeskobu:-)

Anyway... Trenutno sam u vlasništvu jedne neprocjenjive i ne baš uobičajene privilegije: na svoje iskustvo Istoka (Rusije) nadovezujem iskustvo Zapada (SAD-a), i to sve zajedno promatrajući iz pozicije outsidera s margine naše divne planete. Da, da, za sve patriote: ovdje nemaju pojma gdje je Hrvatska. Nisu samo oni krivi rofl Nije kriva samo njihova neznatiželja rofl... Zasad bih - kao Ugrešić u Američkom fikcionaru - mogla reći da je američka kultura kultura bagela (jela sam ih puno puno dok nisam saznala koliko kalorija imaju), osmijeha (smiju se svi - u pravilu ne znam zašto), plave, crvene i bijele boje, komunikacije "niskoga konteksta" (to je ono kada ispod prometnoga znaka Stop piše driving sretan i velike, velike bijede. Riječ je u državi u kojoj se po medijima polemizira o tome treba li se ljudima dopustiti da se pokapaju zajedno sa svojim ljubimcima na groblju za ljubimce (u kojoj pritom te ljubimce nekad bojaju - kao jednu pudlicu koju sam prije koji tjedan vidjela u Dolores parku u San Franciscu - u ružičasto); o državi u kojoj se prosvjeduje o svemu na svakom koraku, a pritom se pušačima zabranjuju bilo kakva - ali BILO KAKVA - prava (i u javnom i u privatnom prostoru); u kojoj je "politička korektnost" temelj sustava vrijednosti, ali svejedno postoji jasna i izrazita segregacija; o državi u kojoj svi joggiraju, voze bicikle s kacigama na glavama i ne znaju što bi s bilo čime što je izvan onoga što su im rekli / zapovjedili / normirali.

Ipak, mjesto na kojem se ja nalazim miriše na ocean i obojano je u zeleno. U tom mjestu nema zime (iako je Mark Twain navodno rekao da nije doživio veće zime od ljeta u San Franciscurolleyes), pa se božićne lampice stavljaju ne oko božićnoga drva, nego oko golemih kala. Živim u kući preko puta koje je vrtić s djecom svih mogućih rasa, koja je okružena parkovima i mirom. I o tome ću pisati.

U mojim novim zapisima utkano je sve ono što prije pet godina nisam bila, a sada jesam: u božanstvenim sam 30-ima (tek zagazila), u braku (tek zagazila), u novom stanu (tek zagazila), s dr. sc. diplomom u ladici (tek je stavila).

Pozdrav iz Kalifornijewave.
pipi_piaf

08.02.2011. u 04:57 | 0 Komentara | Print | # | ^

Jednom bloger - uvijek bloger

sretanJednom bloger - uvijek bloger, mislim da draga majstorica ima pravosretan

Živite li svojim autentičnim životom? Razmišljala sam, potaknuta člankom iz jednih 'ženskih' novina, o tome je li istina da dok smo djeca živimo svojim pravim životom: tada nema kulturnoga, društvenoga, egzistencijalnog i inog pritiska - te stoga jedino tada živimo onim životom koji je u skladu s našom prirodom. Našom kreativnošću, idejama, strastima i interesima. Kasnije je cijeli taj dragocjeni sloj koji je zaslužan za ono nešto nedodirljivo što se zove srećom natkrljen onime što 'moramo' ili 'bismo trebali' ili 'bismo htjeli željeti'. Baš razmišljam kako je vrijeme da pitam mamu u čemu sam najviše uživala kao dijete. Što me je najviše veselilo? Što je najviše okupiralo moju pažnju? Od čega, osim od bombona, bi mi zatitrao smjesak na licu? Živite li vi svojim autentičnim životom?

I jedna zanimljivost iz 'moga' svijeta? Znate li da ruski jezik za samo jednu englesku riječ, za "frienda", ima čak pet analogija: drug, podruga, prijatel', znakomyj, tovarišč? I svaka od tih riječi označava stupnjeve nečijega prijateljstva i privrženosti. Zar nije zanimljivo kako se jezik pobrinuo da specificira ono što živimo, a da toga nismo uvijek ni svjesni?

Da, i da ne zaboravim: sve najbolje u Novoj blogerima i onima koji će to tek postati! kiss

Pozdrav,
pipi piaf

03.01.2008. u 12:54 | 1 Komentara | Print | # | ^

I opet... I ovdje... PIK (iliti predizborna kampanja)

Gdje god pogledamo, okružuju nas (obrađena u photoshopu) lica naših političkih ljepotana. S time se slažemo. Jučer sam prelazila ulicom i skoro je na mene naletio autobus na čijoj je šaubi napisano 'povremeni prijevoz', a strane su okićene slikama HNS-ovih prvakinja i prvaka. Totalno me nervira pogled Kovača ili kako se već zove onaj nogometaš na reklami za HDZ koji tako ljupko izgovara 'i moj brat Robert također'. Pritom prolazi gradom meni nepoznatoga urbanističkog identiteta te mazi konja koji se, koliko mi je poznato, ne može tako lako vidjeti na našim ulicama. Pa oni vaterpolisti u kupaćim gaćicama i s kapicama na glavama kako lijepo elegantno, usporedo sa skakanjem u bazensku vodu, izgovaraju 'idemo dalje'… Kako je lako i brzo raskrinkana – pod utjecajem veće količine eura / kuna / dionica / dolara / švicarskih franaka – 'sportskost' sportskoga duha.

Ne smeta mi kampanja, kao vjerojatno ni vama, nisam jedna od onih koji smatraju da 'politici nije mjesto u mojoj butizi', trudim se biti odgovorni građanin: i trpjeti od ove zajednice i ono što se protivi mojim načelnim estetskim stavovima o svijetu koju mi okružuje. ALI – zar baš sve mora sugerirati da je političko stajalište stvar javne prezentacije, a ne produkt privatnoga promišljanja?

Plaća li taj Kovač poreze u našoj ili nekoj drugoj državi, zna li on tko je Marko Marulić, zna li uopće koliko ljudi živi u ovoj našoj državi, zna li tko je Miroslav Krleža, zna li kako je raditi pošteno (i to na dobrome poslu), htjeti stambeni kredit, a ne moći ga dobiti, zna li kakav je hrvatski obrazovni sustav, zna li da je Slavoncima jeftinije kupiti gotov proizvod, nego se namučiti s proizvodnjom vlastita kukuruza ili žita i za to potom dobiti mizeriju, zna li koliko košta litra mlijeka i koliko košta litra benzina? Ma, nema pojma! A znate što me zapravo ljuti? Ne njegova kosica ni (ako ću biti blagonaklona) pomalo prazni pogled, ne, žalosti me što znam da "razmišljanjem ni najpametniji pojedinac ne obara stare narodne tradicije"...

Pa je tako ušlo u naš domaći folklor autoritet 'znanja' nogometaša ne samo na nogometnome terenu nego i u zbilji. ... Bez obzira na to što, koliko mi je poznato, svaku pobjedu nad protivničkim klubom slave ni više ni manje nego u klubovima s cajkama i onom prema mome sudu grozomornom muzikom za koju ne želim vjerovati da je baš 'pun pogodak' u naše kulturno (ako hoćete i hrvatsko) biće.

Neki dan sam mailom dobila sljedeći tekst:

Kapetan sam hrvatske nogometne reprezentacije. Rođen sam i čitav život živim i radim u Njemačkoj. Od svoje zarade nisam nikad niti lipe dao Hrvatskoj.
Moj brat Robert također.
Nisam niti auto registrirao u Hrvatskoj da ne plaćam porez. Moj glas vrijedi jednako kao i glas onih koji više od 40 % svoje zarade daju državi za poreze i doprinose.
E, baš zato - ZNA SE!


Zar nije zabavno uzeti si pravo malo se i naizgled nevino poigrati tuđim životom? Naime, cijela Kovačeva-ili-kako-se-već-zove priča može zvučati i tako.

Pozdrav, hrvatska,
pipi!

15.11.2007. u 14:28 | 12 Komentara | Print | # | ^

Iskrenost

roflHm, hm...

Saznala sam, naravno ne od Nje, zašto sam nokautom izbačena iz života jedne dobre prijateljice. Zbog "netaktičnosti". Povrijedila me je nekim svojim postupcima. Rekla sam joj da se nezrelo ponaša i funkcionira u dvostrukim mjerilima. Da je selektivnoga razumijevanja.

Imate li nekada osjećaj da se nekima oprašta puno, a nekima malo ili ništa? Da je tolerancija neravnopravno raspoređena među ljudima?

I, naravno da sam škicnula na internet i potražila što 'velike face' imaju reći na naslovljenu temu ovoga posta. I slijedi pronađeno:

• André Maurois
o "Mi volimo iskrenost samo kod osoba koje nas vole, a iskrenost ostalih nazivamo bezobrazlukom."

• Antun Gustav Matoš
o "Ljudi praštaju sve osim iskrenosti."

• Bernard Shaw
o "Opasno je da budete iskreni ako niste i glupi."

• Hegel
o "Prava je budala čovjek kome traže njegovo iskreno mišljenje, i on im ga daje."

• Ludwig Börne
o "Iskrenost je jedini način varanja koji gdjegod još uspijeva."

• Maksim Gorki
o "Uloga iskrenog čovjeka - teška je uloga."

• Oscar Wilde
o "Malo iskrenosti opasna je stvar, a mnogo sasvim kobno."

• William Shakespeare
o "Najiskrenije su one suze koje lijemo sami nad sobom."


• I latinska na kraju...
o "Iskrenost obično dovodi do propasti."



Hm, hm... Zašto 'kasno Marko na Kosovo stiže", ili, u prijevodu, zašto tek sad čitam da je iskrenost put do propasti...?
Jeste li iskreni? I volite li da su prema vama iskreni? Može li se UVIJEK biti I iskren I netaktičan?

pozdrav,
pipi_piaf

31.10.2007. u 09:40 | 8 Komentara | Print | # | ^

Rođendan

Eto tako, provela sam posljednji brat-bratu sat vremena pokušavajući downloadati Cockerov spot You are so beautiful. Za rođendan jedne drage gospođe. Ali nisam uspjela:-( Tješim se da zato znam što je Platon smatrao pod pojmom istine, i što znači očuđenje, i što znači dekonstrukcija, i o čemu je pisao Tolstoj u Kreutzerovoj sonati, i o čemu govori Susan Sontag u Sidi kao metafori... Sve to znam, ali mi, dovraga i bestraga, s računalima ne ide pa ne ide! Već i sama činjenica da imam blog, pa da na postovima uspijevam s vremena na vrijeme postaviti neki link, već znači nešto, zar ne?

Anyway... SRETAN ROĐENDAN jednoj dragoj dami, mojoj, naime, mami. Vraćajući se sa squasha, čula sam navedenu Cockerovu pjesmu na radiju i nisam se, slušajući je, sjetila ni bivših i sadašnjih ljubavi, niti sam si kroz glavu prošla ja sama kako letim kroz zelenu livadu s poljskim cvijećem, a slijedi me u stopu nasmijani visoki, tamnokosi mladić, s očima u kojima piše moje ime... Ne. Slušajući tu pjesmu, na pamet mi je pala moja mama.

Opet ne znam kako joj je točno ime, a mislim da ne zna ni ona... točno... I opet se ponekad probudim ujutro malo mrzovoljna jer mi je kroz snove prostrujala koja naša međugeneracijska svađa... I opet 'svakog gosta tri dana dosta'... I trčim u svoj mir, u svoja četiri zida...

Ali, ipak i unatoč, što me je sve ta žena naučila, neće me, čini mi se, naučiti sve moje knjige, koliko god desetljeća da ću ih htjeti čitati. Naučila me da se kaže 'radije', a ne 'rađe', i da je juhu najbolje jesti toplu, u (toplom) društvu, i da ne valja ići u tankoj jakni na snijeg, i kako je fina torta u obliku zeca, i da glava boli ako zaspem s mokrom kosom, i kako da ispečem tortu i napravim đuveč, i kako se peru čarape, i kako je važno očistiti 'ćoškiće' (jer će se sredina samathumbup) i kako se briše prašina i usisava, i kako je dobro što manje tih stvari znati 'jer će te onda svi tražiti' (ali me svejedno naučila kako se hekla, i kako se pletezubo), i kako je lijepo voljeti riječ, i kako je zanimljivo razgovarati, i kako neke traume zauvijek ostanu traume, i kako valja vjerovati - drugome čovjeku i u ljubav i u poštenje i, pritom najviše - 'u se i u svoje kljuse'... Naučila me kako je važno čuvati sestre, i kako smo svi nesavršeni, i kako su želje često neizvedive, i kako željeti puno znači osjećati svakodnevni život malo, i kako vjerovati u sebe znači vjerovati u dobro... I naučila me je, pokazala mi je, što je prava ljubav, i što je dobro katkad biti sebičan, reći 'ne' i zaploviti svojim putem - makar to značilo osudu, nerazumijevanje i prijekor: onaj tko može shvatiti, shvatit će; tko ne može,svijet je velik... I naučila me je da svaki odnos uključuje neku količinu boli, ako ni zbog čega drugog jer i odnos - kao i ljudi - žive; i da se sve može kad se hoće... Bože, ni ne znam što me je sve naučila jer je to sve toliko dio mene same, da ni ne uviđam da moja želja za razumijevanjem Drugog i katkad dramatična potreba za harmonijom i pravdom nemaju puno veze s mojim genetskim kodom: no imaju puno s Njom. Ne bih bez nje znala da je važno slušati, ali da je važno voljeti (sebe) da bi se moglo slušati, i da je upornost vrlina, a ne mana, i da se čak i brda u ime dvoje: ljubavi i pripadnosti - mogu pomicati. I naučila me je još nešto: da onaj kome najviše dajemo ne vraća nimalo ili gotovo ništa, ali da zato - katkad i potpuno nezasluženo - dobimo puno od nekoga od koga to nismo očekivali. Svijet TAKO opstaje i funkcionira, mislim da me je i to ONA naučila.

I naučila me je što znači biti mama i kakvo je blago imati nekog tko je 'uvijek tu uz tebe', čak i kad blizu nije. Jer je i sad tu uz mene, dok ovo pišem, jer sam i ja dijelom ona, a ako mi ne vjerujete, povjerujte - jer da nisam (dijelom ona), sad bih radila pojmanemamšto drugo, zasigurno ne bih pisala ovo što pišem.

Rijetko kažem(o) volim te (čak i kada mrzim(o)), kad ćemo ako ne sad,
mama, volim te.
I sretan rođendan!

pipi_piaf

P. S. Da ne ostanete praznih ruku, koga VI volite?

29.10.2007. u 23:19 | 4 Komentara | Print | # | ^

ŽeMska prijateljstva

I tako... U skladu s kišom i olujom...... Slijedi tema.

Provedete godine zajedno, još kao vrlo male djevojčice tračate, zaljubljujete se, odljubljujete se, probate prvi alkohol, odlazite na tulume, raspravljate, kojiput se porječkate... ali uglavnom nedovoljno: svejedno se nalazite u ludim trenucima noći (teško ću zaboraviti zimu i snijeg i mene i Nju na Zrinjevcu) kako biste Jednoj olakšali ljubavne muke; odlazite zajedno na ljetovanja, raspravljate o kukcima i sličnim stvarima, malo filozofirate, pa se malo zezate na svoje račune; pa organizirate tulume, selite se, diplomirate, kukate oko sitnica, tješite se, nagovarate se na minice i slične (ženske) stvari... I tako prolazi vrijeme. Lijepo vrijeme.

Osjetite da odrastate i, nažalost, osjećate da odrastate u različitim smjerovima. Njoj se ne da vidjeti ili osjetiti istinu, njoj se više sviđaju opsesije i život noja te joj postajete smiješni. Vama, pak, zasmeta tu i tamo činjenica da kontinuirano ponavlja iste greške i da je to frustrira i da joj stoga ne možete ništa, ali gotovo ništa otvoreno reći. I zasmeta vam što se MORA do jutra ostajati vani, a vi imate posla i tako vam se spava. I tako to ide. No svejedno ide.

I onda - BUM! TRES! BUM! - svađa nastala zbog treće (isto tako ženske) osobe i vas vaša prijateljica koju znate toooooliko dugo... jednostavno, jednim laganim nokautom izbaci iz svoga života. Bez objašnjenja, bez mogućnosti razgovora... KAO DA NIKADA NISTE NI POSTOJALI. Kao da ste joj tu, eto, bili, a ona nije znala što bi sa sobom pametnije, pa se, eto vraga, nalazila s vama.

Nemam objašnjenja, a kako se čini, neću ga ni dobiti... ali me zanimaju vaša iskustva: koliko prijatelj(ic)a imate, kako ih održavate, što kada stvari puknu? Što kada shvatite da ste nekome kome ste nadijevali prefikse 'naj' (draža, mudrija, pametnija, voljenija i sl.) bili možda i eventualno tek nešto od ovih pridjeva u zagradama - ali ni u kakvim superlativima i komparativima... nego u strogim 'pozitivima'. A možda ni to? Zašto se, ljudi, kvragu, zavaravamo?

pipi piaf

23.10.2007. u 21:10 | 13 Komentara | Print | # | ^

:-)

rofl
Hm, hm... Što da kažem? Da zapravo moje ukazivanje i moje nestajanje (ne iz zbilje, već s bloga) i nije toliko proizvoljno koliko se čini? Da zapravo izgleda takav ritam - nekoliko mjeseci potrebe za pisanjem, pa nekoliko mjeseci bez iste potrebe - odgovara mojim trenutačnim godinama i tijeku, evoluciji mojih životnih okolnosti? Nekoliko me ljudi pitalo 'prijatelji stari, gdje ste?wave', a ja im nisam znala što drugo odgovoriti, osim 'neda mi se'.fino.. Eh, da me je mama učila da u životu radim samo one stvari koje mi se hoće i daju raditi, eh, eh, ... nije me tome učila.

Puno se stvari promijenilo. Puno. Jako, jako puno. 2007. i moja 27. ispunjavaju ono što se od te godine i očekuje: Mihail Jurjevič Ljermontov je u 27. godini stradao u duelu, Andrej Bitov, svojedobno jedan od meni dražih pisaca, u 27. je po prvi puta pročitao Bibliju (zbog čega mi se toliko i svidjelo njegovo pismo)... A meni je, meni je 27. donijela potpuno, ali potpuno osamostavljivanje, poklanjanje Kike, nove laminate i šivaću mašinu, recept za tamo neke tablete i moglo bi se reći slomljeno srce. Srce je zakrpano, isto kao što su zakrpane i neke druge emotivne praznine te isto kao što su oni neki zalihosni elementi moga života izbačeni tamo gdje im je mjesto.

Bit ću uskoro teta, po prvi puta; pišem doktorat, po prvi puta; sašila sam zavjese, po prvi puta; bila na nogometnoj utakmici, po prvi puta; naučila Venezuelanca igrati belu, po prvi puta; obojala zidove sobe... sama... po prvi puta; pročitala nešto knjiga, po prvi puta; bila 'mama' petnaestorici mladih ljudi, da, i to po prvi puta; zaljubila se u squash, i u kinesku hranu, i u Toskanu, i u ono divno malo nešto što je tako teško (reći).

Uglavnom sam shvatila da sam sretna što (još uvijek) postoji toliko puno stvari koje mogu ... PO PRVI PUTA thumbup... činiti.

Pusa belj.
pipi_piaf

09.10.2007. u 16:59 | 6 Komentara | Print | # | ^

Krajnje vrijeme

Krajnje je vrijeme da ostavim koje slovce... da se ne bi oni naviknuti na moje bljezgarije odvikli od posjećivanja ovoga smušenoga blogawink

Gdje bila i što radila pipi_piaf?

1. na jednome koncertu (Leningrad Cowboys - totalna ludnica!);

2. na jednoj tekmi (prvoj... u životu... Hrvatska i Rusija... frend je bio vrlo zaštitnički raspoložen prema meni i... da!... ubrzo sam shvatila zašto: kad je počelo guranje i naguravanje, ništa ne pomaže... ne mogu, ljudi, ne mogu ja to: nemam ništa protiv navijača ni njihova ludila, ali kada je krenulo skandiranje (u koje sam se ja, dakako, morala uključiti ne želim li ostati 'pale sam na svijetu') 'ubi srbina', ''ko ne skače, pravoslavac', pa Jure i Boban i co. te slični pjesmuljci... odjednom mi se usta začepiše, fino sam sjela, odgledala utakmicu do kraja i zaključila da me Dinamov stadion neće tako skoro vidjeti smokin

3. pročitala nekoliko knjižica, ništa uglavnom za neko dugotrajno pamćenje;

4. popušila šansu za udomljavanje moje najdraže i najljepše Almodovarove junakinje... koja je, BTW, položila ispit vožnje u tramvaju... i to po kiši... smijeh

5. u nekoliko muzeja (sa starim, ali stvarno starim profesorom koji je tako divno uživao u dijeljenju svojih mudrosti sa mnom da mi ga je naprosto bilo negodno prekidati riječima: 'ali, profesore, ja to sve već (more or less) znam;

6. i ovo nanovo požalila što se upetljala u poslove s ruskom administracijom bang... ali problemi uglavnom riješeni;

7. zgrozila se još jednom nad Vlatkom i Dikanom... ma, dobro, ne toliko nad njih dvoje groznih, groznih ljudi, koliko nad činjenicom da svakodnevno u dnevnim novinama njihova sapunica zauzima ali barem jednu veliku stranu; (jeste li znali da u Dnevniku Nove možete saznati da Jennifer Aniston ima novoga dečka?!) ... BTW... vratimo se na Vlatku & Dikana: često upućivano pitanje od muških mi prijatelja je bilo: "zar stvarno vi žene imate samo 20 gaćica i 8 grudnjaka"????? rolleyes

8. pripremila zasad frišku figu za konferenciju na koju bih trebala ići za... hm, hm... 10 dana;

9. riješila konfuzije u svojoj glavi? NO WAY... ali barem sam krenula, oboružana teškom artiljerijom, u, čini se, pravi smjer;

10. što se tiče te famozne ljubavi koja me u posljedne vrijeme prilično mori: i dalje bih ja, ali on ne to isto; i dalje mi u trenucima samoće nedostaje (ali se trudim da tih trenutaka samoće bude što manje thumbup); i dalje ulažem puno energije u 'krenuti dalje projekt'... i dolazim do toga da, j*** ga: "someone comes for a season, someone comes for a reason, someone comes for a life"... C'est la vie!

You're not the easiest person
I ever got to know
And it's hard for us both
To let our feelings show
Some would say
I should let you go your way you'll only make me cry
But if there's one guy
Just one guy
Who'd lay down his life for you and die
I hate to say it
I hate to say it
But it's probably me...

e, tog se treba držati k'o pijan plota... wink

pusa, do sljedećega puta,
pipi_piaf



10.06.2007. u 11:28 | 8 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2011  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Veljača 2011 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (4)
Srpanj 2006 (13)
Lipanj 2006 (19)
Svibanj 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve što jednoj mladoj dami prolazi kroz glavu dok je: 1. daleko od belog Zagreb grada... ili 2. u njemu. Kako god bilo, ona je retro treba, s povremenim cudnim i melankolicnim, ali nikada letargicnim izljevima (njeznosti, ljutnje, ljubavi, paznje, strasti, tuge, nervoze, dosade, optimizma, pesimizma, nade, vjere i posvemasnjega crnila)...

Školjka

Svojim stalnim plačem
uznemiruje more
koje se kida
i propinje
u dubini svake stvari
mučene same sobom.

Ali to ne probija
sebični prostor ljubavi.

(Z. Golob
)



SVJESNI I NAMJERNI PLAGIJAT S Georg bloga

... ali nije zlobni ili pohlepni, nego naprosto - nužni...

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete
odabrati hocete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena s voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete "Volim te" svome partneru i svojim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli
vaših dragocjenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!

- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.

- Čuvajmo vesele prijatelje. Loša raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.

- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. "Besposlen um je
radionica lošega." A ime lošega je Alzheimerova bolest.

- Uživajmo u jednostavnim stvarima.

- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.

- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.

- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.

- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.

- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.

- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah
.

...


KOME NAMIJENJENO?!

... slučajnim BLOG putnicima koje zanima kako je živjeti u wanna-be kapitalističkoj verziji (još uvijek) duboko ukorijenjene utopije 'bratstva i jedinstva'?

Ne zato. Namijenjen je onima koji će me pitati: "I kako je bilo?"... tamo ili vamo... s vasima ili nasima... pa da skratimo muke, ostanemo što vjerodostojniji i sačuvamo (dobro) pamćenje...smijeh

DA NE BI BILO ZABUNE...

Čitaoče, teksta nema,rofl
ti si sam na startu,
sve se stvara u tvom duhu,
sude Bonn i Tartu.

Nema teksta pa ni pisca:
piri maštu tvoju
android od rešetkica
sklon kratkome spoju.
Čitalice, nema mene,
ni onih što nudih.
Ostala si samo ti.
E, pa sretna budi.

(I. Slamnig)


Telling Stories

There is fiction in the space between
The lines on your page of memories
Write it down but it doesn't mean
You're not just telling stories
There is fiction in the space between
You and me
There is fiction in the space between
You and reality
You will do and say anything
To make your everyday life
Seem less mundane
There is fiction in the space between
You and me
There's a science fiction in the space between
You and me
A fabrication of a grand scheme
Where I am the scary monster
I eat the city and as I leave the scene
In my spaceship I am laughing
In your remembrance of your bad dream
There's no one but you standing
Leave the pity and the blame
For the ones who do not speak
You write the words to get respect and compassion
And for posterity
You write the words and make believe
There is truth in the space between
There is fiction in the space between
You and everybody
Give us all what we need
Give us one more sad sordid story
But in the fiction of the space between
Sometimes a lie is the best thing
Sometimes a lie is the best thing

Arsen Dedic
Cistim svoj zivot



Cistim svoj zivot
kroz prozor ormar stari
cistim svoj prostor
od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio
gdje sam ih sakupio

Cistim svoj zivot
petkom odvoze smece
kada se nada budi
i kad je blago vece

Cistim svoj zivot
od onih supljih ljudi
kojima vjetar huji
kroz glave i kroz grudi

Cistim svoj zivot
da spasim dok je vrijeme
malu jutarnju njeznost
i gorko nocno sjeme

Cistim svoj zivot
od prividnog svijeta
od ljubavi bez traga
od jeftinih predmeta

Cistim svoj zivot
to hrdja je i tmina
i ostacu bez iceg
al' bolja je tisina




Elegantly Wasted

Look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's running
Why don't me make it rain like we used to
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

Look at all the crimes
Baby's down on the world cause she owns it
Making up her life
Nothing more, nothing less makes it Voodoo
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

We look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's fine
Why don't we make it rain like we used to
We run
We hide
We want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted (feels like, feels like)
Elegantly wasted - you could be right
Elegantly wasted - you could be certain
Elegantly wasted - you could be right
Feels right, feels right




New Angels of Promise
We despair
We are the dead dreams
We take the blame
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the fabulous lovers
I'm a blind man and she's my eyes

Suspicious minds
You didn't feel us coming
In this lonely crowd, it's always time


New Angels of Promise
we despise
Don't fall apart now
We are the silent ones
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the tabular lovers
We listen to the storm


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se