Marketing
:-)
Hm, hm... Što da kažem? Da zapravo moje ukazivanje i moje nestajanje (ne iz zbilje, već s bloga) i nije toliko proizvoljno koliko se čini? Da zapravo izgleda takav ritam - nekoliko mjeseci potrebe za pisanjem, pa nekoliko mjeseci bez iste potrebe - odgovara mojim trenutačnim godinama i tijeku, evoluciji mojih životnih okolnosti? Nekoliko me ljudi pitalo 'prijatelji stari, gdje ste?
', a ja im nisam znala što drugo odgovoriti, osim 'neda mi se'.
.. Eh, da me je mama učila da u životu radim samo one stvari koje mi se hoće i daju raditi, eh, eh, ... nije me tome učila.
Puno se stvari promijenilo. Puno. Jako, jako puno. 2007. i moja 27. ispunjavaju ono što se od te godine i očekuje: Mihail Jurjevič Ljermontov je u 27. godini stradao u duelu, Andrej Bitov, svojedobno jedan od meni dražih pisaca, u 27. je po prvi puta pročitao Bibliju (zbog čega mi se toliko i svidjelo njegovo pismo)... A meni je, meni je 27. donijela potpuno, ali potpuno osamostavljivanje, poklanjanje Kike, nove laminate i šivaću mašinu, recept za tamo neke tablete i moglo bi se reći slomljeno srce. Srce je zakrpano, isto kao što su zakrpane i neke druge emotivne praznine te isto kao što su oni neki zalihosni elementi moga života izbačeni tamo gdje im je mjesto.
Bit ću uskoro teta, po prvi puta; pišem doktorat, po prvi puta; sašila sam zavjese, po prvi puta; bila na nogometnoj utakmici, po prvi puta; naučila Venezuelanca igrati belu, po prvi puta; obojala zidove sobe... sama... po prvi puta; pročitala nešto knjiga, po prvi puta; bila 'mama' petnaestorici mladih ljudi, da, i to po prvi puta; zaljubila se u squash, i u kinesku hranu, i u Toskanu, i u ono divno malo nešto što je tako teško (reći).
Uglavnom sam shvatila da sam sretna što (još uvijek) postoji toliko puno stvari koje mogu ... PO PRVI PUTA 
... činiti.
Pusa 
.
pipi_piaf
Post je objavljen 09.10.2007. u 16:59 sati.