29.01.2006., nedjelja

Autoanaliza

Ako ste nekim slučajem imali osjećaj da će ovaj post značiti moje psiho-emotivno seciranje, naravno, prevarili ste se. Prevarili ste se i ako ste pomislili da ću detaljno izanalizirati auto(mobil) na sve njegove dijelove. O tome mi je znanje negdje na razini znanja o površini Mjeseca pa ne mogu sve i da hoću. Ako se još uvijek pitate koja je tema i ako niste pobjegli od mojeg standardno nemalog uvoda, mislila sam reći riječ-dvije (ne shvaćajte doslovno, ne znam ja tako Image Hosted by ImageShack.us ) o utjecaju auta na muškarce, a i na žene.

Žene ... da, prvo bi trebala krenuti od sebe. I reći kako djeluju na mene. Pa ... ne djeluju. Stvarno sam indiferentan tip po tom pitanju. Osim što znam nabrojiti nekoliko najpoznatijih proizvođača automobila i što tu i tamo pokojega prepoznajem, znanje mi je minimalno. A i nemam potrebu stjecati ga. Jedino što znam je reći koji mi je lijep, a koji ružan i eventualno u vožnji osjetiti razliku u udobnosti, ali tek kad uspoređujem dosta stariji tip i nešto "luksuzno". No, bez obzira na to, ne patim za autima, ne razmišljam o njima, jedino što mi je bitno da vozi, da je ispravan i da služi onome čemu i treba - prijevozu. Jasno, udobnost mi ne smeta, ali kako sam rekla, glavno je da vozi.

Utjecaj automobila na žene općenito čini mi se nije baš daleko od ovog što vrijedi i za mene. Vjerovatno vas ima koje više vremena provodite u njemu pa vam je udobnost i bitnija, ima sigurno i onih koje znate o njima puno više od mene, a i onih koje vozite ne samo bolje od mene (to baš nije problem Image Hosted by ImageShack.us ), nego i od mnogih muškaraca. Ma što oni mislili o tome. Image Hosted by ImageShack.us

Posebna grupacija su one žene koje prvi i "najbitniji" sud o muškarcu donose na temelju onoga kakvu "zvijer" voze. Samoj mi nije jasno kako nekome upravo taj kriterij može biti presudan da bi stekle dojam o osobi. Možebit da nisu sponzuruše, nego da na taj način u muškarcu vide ono "muško". Dobro, u tom slučaju je i ono veliko u hlačama odraz moći (mislim na novčanik Image Hosted by ImageShack.us) pa možda nekome i to imponira kao dokaz muškosti. Stvar izbora, jasno, no meni opet ... nejasno toliko da se svaki put oko takvih ocjena ponovo čudim.

Što se tiče muškaraca i njihovog ponašanja s autima, čudim se također, ali to pripisujem razlici u mentalnom sklopu uvjetovanoj različitoj genetici muškog i ženskog mozga. Ta čuđenja baziraju se na mnogočemu. Prvo, čudim se onoj muškoj potrebi uređivanja "mezimaca" ... felge, gume, blatobrani, metalik-boje, šiberi .. Onda, enigma su mi i sva ona čuda glazbene tehnike s kojom auto zvuči kao pokretni disco klub. Nije da i sama ne volim slušati pjesme dok se vozim, ali taaaaaako glasno??? Nadalje, sjeća li se netko Jezdimira iz "Boljeg života"? Image Hosted by ImageShack.us Onaj što je za ulazak u auto koristio posebne papuče da ga ne uprlja. Ne volim svinjac u autu, ali neki ga poliraju kao da je operaciona sala. No, enigma nad enigmama mi je priča o auspuhu. Može li mi netko objasniti u čemu je tajna uzbuđenja oko tih cjevčica i kako nekome može biti gušt proizvoditi onu groznu buku? Image Hosted by ImageShack.us

Cijene ... pa da baš biram u čemu ću se voziti i da imam dovoljno novaca (ne onih posuđenih od banke na nekoliko godina) potrošila bih možda 10-15.000 eura. No i za puno manje se može kupiti sasvim solidan polovni auto. Koji bi poslužio jednako kao i neki merceses kojeg sam jučer vidjela u jednoj auto-emisiji i koji košta 270.000 eura. Da, doduše ide preko 300 km/h, a to je taaaaako važna stavka. Posebno na hrvatskim cestama.

Jedino što vam još mogu reći je da ne očekujete od mene pamćenje marki auta, boje ili možda tipova ... nemam kod u mozgu za to ... Ali ako netko ima fićota, zapamtila bih. Image Hosted by ImageShack.us

- 18:54 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (53) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

26.01.2006., četvrtak

Teorija normalnosti

Puno puta granice, norme ili nešto što nam postavlja barem misaoni znak "stop" može biti ono što nas sputava u lijepim stvarima koje su se mogle dogoditi. A nisu. Druga strana medalje je da se ponekad upravo taj misaoni "stop" nije pojavio onda kada je trebalo pa je doveo do nečeg lošega, a u nekim slučajevima katastrofalnoga.

Posebno delikatno je ono područje gdje smo najslabiji, a to su djeca. Slušam jučer kako je neki sudac pedofila pustio na slobodu, jer kao "nije opasan". U naletu gnušanja i zgražanja čula sam i drugu informaciju, a ta je da je spomenuti mamio djevojčice od mislim 14-15 godina na slanje golišavih fotografija. Što me navelo na razmišljanje o tome - tko je pedofil, tj. jasno je da je to netko tko iz grmova vreba na djecu od 7-8 ili 12-13 godina ili pak netko tko zlostavlja malu bebu, ali što je sa starijom djecom?

Gledam, posebno u onim toplijim danima kada imamo puno manje odjeće na sebi, curice od tih spomenutih 14-15 godina koje šeću gradom, a da ne govorim one koje se nađu vikendom navečer vani. Neke su toliko napadno odjevene (da ne kažem skinute) da je jednostavno nemoguće ne vidjeti svu raskoš ženskog tijela koje se netom razvilo iz djeteta u ženu. S obzirom da smo baš svi skloni složiti se u činjenici da je seksualnost nešto normalno i prirodno, sasvim je razumljivo da posebno iz muških očiju tako izložena ženska ljepota bude uočena. Da je drugačije, ne bi li se u onim ležernjim pričama uz kavu o nekome reklo kako nije normalan i kako s njim nešto nije u redu?

Nadalje, s obzirom da jurišamo u neke hiperliberalne vode u kojima se nameće okruženje u kojem je sve dopušteno ako je svim sudionicima u čemu već - ugodno, gotovo da se aplaudira srednjoškolcima (strah me i pomisliti i onima mlađima) koji ulaze u spolne odnose. I kad se golobradi dječarac od nekih 16-17 upušta u seksualne odnose sa 14-15 godina starom djevojčicom onda je tu kao sve u redu. Ali kada muškarac od 21-22 godine želi istu tu djevojčicu vidjeti golu, onda je pedofil.

Da ne bi bilo nesporazuma, ljudi koji djecu koriste kao seksualne objekte su za mene ljudske bijede, najniža moguća razina ljudske vrste koja mi izaziva gađenje. No, bojim se da se za iste stvari jednima aplaudira, druge zatvara. Jer, djevojčice koje se polugole nalaze na modnim pistama, čije se slike u reklamama rublja nalaze po prestižnim modnim časopisima, i čije majke podupiru takav način života, jednaki su seksualni objekti.

Sjećam se onih fotografija koje su se pred izvjesno vrijeme raširile po svim medijima, a koje su prikazivale dvoje tinejdžera u spolnom činu. Stvarno mi je teško shvatiti da ijedan roditelj na takve stvari ostaje ravnodušan ili čak govori da mlade treba pustiti da žive i da se zabavljaju. Ako se mladima (zapravo djeci) prepušta da baš svugdje sami definiraju "zabavu", onda se u krajnjoj liniji i curici od 14 godina koja se skida gola, fotografira i šalje nepoznatoj osobi svoje obnažene fotografije, ne smije zamjeriti da se zabavlja. Zabavljao se i onaj tko ju je gledao i kao, svi bi trebali biti sretni.

Dakle, ono što želim reći je da je meni nedopustiv taj oblik slobode i da smatram da pretjerane slobode to zapravo prestaju biti. Dopustiti vlastitoj kćeri da šeće u minici u kojoj se pri najmanjem saginjanju vide gaćice, dopustiti dekoltee i gole bubrege znači na neki način dozvoljavati i ono nas čine se zgražamo. Puno toga ovisi o roditeljima i roditeljski nadzor ne znači nužno da je roditelj=policajac kao što ne znači da je netko tko svome djetetu dozvoljava sve, i k tome ga potiče na neku kvazislobodu, idealan moderan roditelj. Baš naprotiv, možda upravo najveću slobodu u tome daje jedino sebi.

Stoga, smatram da granice moraju postojati i to ne radi opće definicije i zadovoljenja društvenih normi, nego radi očuvanja fizičkog, psihičkog i emotivnog zdravlja i normalnog i prirodnog razvitka kojim se čovjek iz djeteta razvija u odraslu osobu.

Sjećam se da sam više puta, istina na fin i korektan način, bila verbalno napadnuta upravo radi tog pojma - normalno. Ne znam vam točno reći što mi je normalno, ali i bez da kažem, osjećam što je, a što nije u okviru tog pojma, o čemu god se radilo. I nikako se ne mogu složiti da je normalnost uvijek i svugdje potpuno subjektivna i relativna stvar. Teorija relativnosti, kako znate, Einsteinovo je otkriće. Možda ne bi bilo loše da se počnemo baviti i teorijom normalnosti.

- 22:46 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (50) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

Tko o čemu - Pegy opet o blogu

Površno gledam kako se danima vode rasprave o tome što se "smije" i "ne smije" govoriti o blogu, na blogu i izvan njega, kakve kritike su dozvoljene, kakve nisu. Mislila sam o tome još kad se pojavio onaj Blog-kritičar (ili kako već zove) pa me splasnulo. Nakon par dana indiferentnosti, došlo mi je da prozborim koju i o ovome. Jest da kasnim, ali tek sad mi je došlo. Image Hosted by ImageShack.us

Ono što moram reći je da sam za poštivanje privatnosti u onom smislu da smatram krajnje nepoštenim i nemoralnim raskrinkavati nečiji identitet (za zakonitost znate bolje vi pravno obrazovani). Osim naravno ako ga sam nije raskrinkao. Nadalje, ono što mi je nedopustivo je koristiti tuđe tekstove, priče, pjesme, slike "potpisujući" ih svojim imenom. Klasični lopovluk kojeg ni inače nisam pobornik. Sve ostalo je nešto na što NE možemo utjecati. Može nam se sviđati, može nam izazvati osmijeh, obilje smijeha, ugodu, zabavu. No, ponekad i ono suprotno - nezadovoljstvo, nesimpatije, nervozu ...

Jasno je da neki blogovi izazivaju veću "navalu" kritike, što radi prirode tema, što radi karaktera osobe, stila pisanja, zastupanja stavova, načina života, pripadnosti određenim grupacijama i sl. No, u tolerantnih ljudi sve se to (možda katkad iz uz lagane tenzije) najzad dovede na "normalnu" (da ne kažem prijateljsku Image Hosted by ImageShack.us) razinu.

U svome sada već ne baš kratkom blog-stažu davala sam i dobivala raznih kritika i bez ikakvih napada samohvale mirne duše mogu reći da sam za razliku od nekih dobivenih kritika, baš uvijek davala pristojne i neuvredljive komentare, istina, nekad više ili manje ozbiljne. Ne, to ne znači da možda nekad nekoga nisam uvrijedila nekim napisanim riječima, znači samo da sam riječi birala i da mi uvrede baš nikad nisu bila namjera. Štoviše, možda sam bila i (pre)oštra, ali čak ni to ne znači da sam time ikoga željela vrijeđati, kao što su neki željeli mene, primjerice, ovim riječima:

"Mala moja, koliko mi je poznato u Neckermanu nije objavljeno ime proizvoda iliti žrtve koja bi te sažalila do te mijere da te odvede do oltara. Savjetovao bih te da nađeš nekog jadnika ( Creda npr.), izvršiš nad njim akt silovanja, pod prijetnjom aktivacije nuklearne bombe, odvučeš ga popu da te uvrsti u pooooštene Hrvatice, udu date i majke ako ti bog podari to uzvišeno blaženstvo pa se možda umiriš postignuvši cilj postojanja."

ili

"Draga Pegy...ti, koja umišljaš da si glas savjesti i stup morala u ovom jadnom, izgubljenom svijetu, ti, koja ćeš nas ostale tupavce naučiti što je ispravno a što nije, što je zdravo a što nije, ti, koja čak i o trudnoći i braku znaš sve, moram ti reći – DAAAJ SE JEBOTE OLADI! Propovijedaš toleranciju, razumijevanje, ljubav, a od svega toga ti sama nemaš ni mrvu. Tuđa mišljenja ne poštuješ, daješ si za pravo da budeš sudac svemu i svakom loncu poklopac. Tradicionalistice konzervativna, trebala bi znati da takvim pristupom nećeš uloviti toliko željenog muža jer muški ne vole lajavice. Ili te to doma nisu naučili? Predlažem ti da se preseliš u najavljenu katoličku komunu u Americi, tamo će biti sve po tvom ukusu i nećeš morati brinuti o pojedincima koji zastranjuju jer se – ajme – seksaju onako kako se tebi ne sviđa. Tamo neće biti pobačaja pa ti ni to neće zadavati glavobolje. A vjerojatno ćeš naći i muža koji će biti onoliko čistokrvan i pravovjeran koliko bi htjela. Jer, vjeruj mi, u ovome svijetu nema pravog za tebe, prvo, jer si prestara, drugo jer si preizbirljiva, a treće, jer si čudakinja. Nemoj se opterećivati sa mnom, niti se bojati da ću te proganjati komentarima, ovo je prvi i jedini od mene. Sretno."

Površna blic-dijagnoza govori da je u prvom slučaju riječ o nekome isfrustriranome tko misli da je "pravo" muško Image Hosted by ImageShack.us , a kilometrima je daleko od onoga što razuman čovjek naziva muškarcem, a u drugome da je netko jako studiozno i sa zanimanjem pratio moje pisanje. Osim uvredljivosti, koja izvrsno opisuje karakter komentatora, vrlo je lako prepoznati i dozu gorčine. Pa mi ne preostaje drugo nego duboko suosjećati sa stresom i nezadovoljstvom koje karakteriziraju one koji pišu ovakve riječi.

Ono što sam htjela reći je da protiv ovakvih "kritika" ne možemo cijepiti društvo. Uvijek će biti takvih ljudi. Uvijek će biti onih kojima je destrukcija ono što ih pokreće (prilično kontradiktorno, ali je tako). No, ako ne možemo cijepiti društvo, možemo cijepiti sebe. Stoga, možda sekundu-dvije ovakve riječi djeluju negativno, ali poslije toga gotovo su kao balzam. Jer, svaku kritiku pa čak i ovakvu koja spada u degutantnost, ako gledamo pozitivno, možemo vidjeti i kao kompliment. To vam je kao kad se gledamo pred ogledalom. Svaki dan isto lice, isti pogled, nekad smo zadovoljni, nekad ne (mislim - frizura, oči, ... nebitno). A uvijek smo isti. Samo je stvar KAKO se gledamo. Tako je i sa riječima - na nas djeluju onako KAKO ih čitamo i čujemo. Ne kako pišu ili kako se govore.

Jasno, ova blog-afera vezana za "Jutarnji" ipak nije na ovako niskoj razini. Štoviše, nema tu pogrdnih riječi, iako se može iščitati jedna doza ironije. No, jednako tako i mi drugi vrlo često komentramo cice Pamele Anderson, usta Nevena Ciganovića, ili tko zna što još. Svaka čast onima kojima se nikad ne omakne, ali većina nas ipak kritizira, mada neki toga nisu svjesni. S obzirom da je blog postao prilično prometno i viđeno "mjesto" raznih zbivanja, očigledno se pojavljuju ljudi koji i tu nastoje napraviti žutilo. Ako od toga žive, ako se to prodaje, a očigledno da da, onda protiv toga (mislim na pojavnost) ne možemo. Ono što možemo je reagirati, pri tome vodeći računa da je kritika slika i onoga tko nas kritizira, a reakcija na nju - naša slika.

Dakle, ako neki bloger ne može podnijeti da bude (ne)opravdano i (ne)korektno kritiziran (a sve su to realne mogućnosti) pa u krajnjoj liniji i s dozom ironije, onda je najbolje da nije ovdje. Međutim, smatram da prije radiklanih odluka (brisanja) treba dobro promisliti. I još nešto u ovom predugom postu ... ako mi je netko baš jako fuj, ako mi je ispod svake razine, ako ga ne smatram časnim čovjekom ... zar da me takav otjera i "pregazi"? I da me "makne" sa mjesta gdje mi je 99% društva DRAGO? Ne, takvima je najgora kazna kada ostanete na nogama. Zato, ostajte mi tu, jer volim vas čitati. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Za one koji su čitali do kraja, obećajem da će mi idući post biti kraći. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:45 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

20.01.2006., petak

7,2 cm - veličina (ni)je važna?

Sve razmišljam ima li ovdje na blogu koji vrstan maser. Ne sjećam se da se netko hvalio takvim sposobnostima. Dobro, i bez masera, navodno blog liječi sve probleme pa što ne bi i moj. Malo kukanja nikad nije na odmet. Image Hosted by ImageShack.us Jooj, nije da me bole samo stopala, nego i listovi. Nešto kao kad se na fitnesu ful istegnete nakon puuuno vremena nevježbanja.

Ako mislite da sam puno hodala ovih dan, jesam. Nije to neka strašna kilometraža, ali za onoga tko najveći dio dana provede u sjedenju, nije baš ni malo. Dobro, priznajem da sam dobar dio vremena bila u (pre)visokim petama i da si time baš nisam pomogla, ali ... Image Hosted by ImageShack.us

Ako u nijednom segmentu života, onda je život muškaraca jednostavniji barem po ovom pitanju. Još nisam čula da bi se muškarac patio radi cipela, tenisica, šlapa i drugih nožnih ukrasa. Pa što onda žene tjera na to?

Definitivno nisam od onih žena koje se ne izuvaju iz štikli. Moj je spektar visine peta od onih skroz ravnih do visokih, ali najviše volim sredinu. No, znat će blogerice, kad neko vrijeme nosite ravnu obuću, a zatim naglo krenete na izrazite pete ili obrnuto, i k tome dosta hodate, dobijete upalu mišića. Nemalu.

Volim cipele raznih visina, samo ne baš i svih oblika. Kad su ravne u pitanju, najdraže su mi moje mekane tenisice u kojima imam osjećaj da sam kao šušta. Inače baš ne volim ravno, imam osjećaj kao da ću se prevrnuti unatrag. Image Hosted by ImageShack.us A i nikako mi ni vizualno ne odgovaraju ove sada moderne balerinke i druge skroz ravne cipel(ic)e. Ne odgovaraju mi ni bakanže slične onim bajkerskima čizmama. Priznajem da mi nije jasno kako neke cure u onome mogu hodati ljeti.

Pete srednje visine su mi najdraže, ne prevrećem se naprijed, ne prevrćem se natrag, a i noge mi u većini takvih kada ih gledam odozgora ne izgledaju smiješno. Desilo vam se kada da vam se cipela svidi kad ju ugledate na polici, a kad ju stavite na nogu izgledate sami sebi nekako čudno i neusklađeno u prostoru i vremenu?

Visoke pete, ne previsoke, volim. Ali volim ih povremeno i ne mogu se zamisiti da stalno u njima gazim okolo. K tome, kad sam u visokim petama, volim one stabilne. Još se manje vidim u jako visokim i istovremeno igličastim sandalicama. Niti želim niti znam u tome hodati pa mi ljuljuškanja ne padaju napamet. Neke žene znaju hodati u njima, ali većina baš i ne. Sve je dobro dok baš ne izgleda kao gaženje po jajima. Image Hosted by ImageShack.us

Ukusi se naravno razlikuju, ali meni je lijepo vidjeti cipelu s petom na elegantnoj ženskoj nozi, posebno u kombinaciji s nekom odgovarajućom odjećom. I muškarcima je iz nekog (valjda njima znanog razloga) ženska noga na petama poprilčno privlačna. Tako barem kažu. A i neke stvari ne trebaju ni govoriti. Image Hosted by ImageShack.us Možda bi psihološka istraživanja pokazala da i samo lupkanje petom može imati sličan učinak. Kako god, ja ću se uglavnom držati sredine ... barem dok ne nađem nekog eksperta za masažu. Image Hosted by ImageShack.us

- 23:00 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (58) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.01.2006., utorak

Brodolom života

"Najljepša je stvar na svijetu, naravno, sam svijet"

Jedna me draga i nažalost bivša blogerica, za koju se nadam da će biti i buduća, malo pogurala u naumu koji mi se vrtio u glavi zadnjih dana. A to je pogledati ovaj iznimno dobar film. Još jednom.

Spominjati kvalitete Toma Hanksa je stvarno teško, ne radi toga što nije kvalitetan, nego jer bi donekle potpunu sliku ovog izvrsnog glumca mogao opisati u najmanju ruku cijeli post. Osim toga, valjda zbog tako dobroćudnog lica i pogleda zrači nekom pozitivnom energijom i priraste srcu pa je gotovo nemoguće ne zavoljeti ga, barem malo. O njegovoj ulozi u ovom filmu ne treba posebno govoriti, dovoljne su tek dvije činjenice. Prva, da je gotovo 2 sata jedini glumac u filmu, i druga, da usprkos tome film nije ni najmanje dosadan.

Radnja filma, za one koji možda nisu gledali, smještena je na pusti otok (toliko pust da nema ni domorodaca) koji nakon pada manjeg aviona postaje utočište jedinom preživjelom, Chucku.

S obzirom da je moj prošli "električni" post bio nekima inspiracija za trenutke romantike, pomislila sam i sama gledajući ljepotu tog otoka, kako bih rado bila tamo sama samcata. Šetala bih gola i bosa po pješčanoj plaži, slušala bih valove, mirisala sol. Onda bih možda legla, sanjala budna i polubudna pa bih jela neko voće .... uživala bih. Ali pomisao biti tamo sam zauvijek ...

Brodolom života ponajmanje je film o samoj avionskoj katastrofi i životu čovjeka na pustom otoku. To je film koji tako dobro prikazuje psihološku i emotivnu stranu čovjeka. Svakog čovjeka. Metaforična je to slika velikih i malih brodoloma u našim životima. Kao i naših reakcija na njih.

Početak boravka Chucka na otoku prikazan je kroz očekivanje da će netko drugi riješiti njegov problem. Nakon gotovo šokantne spoznaje da je to utopija i nakon onog prvog dijela, koje zovemo preživljavanje, dolazi do spoznaje da si jedino SAM može pomoći. I to uz domišljatost i hrabrost (samovađenje bolnog zuba), inteligenciju, volju, upornost (sjeća li se netko paljenja vatre?) ...

Posebna priča je Wilson. Izmišljeni prijatelj nastao iz lopte, malo ukrašene da koliko-toliko sliči čovjeku. Što pak govori o potrebi čovjeka da bude u blizini drugog čovjeka. Potrebi da ima prijatelja, nekoga tko će znati jednostavno slušati, biti s tobom u nesreći, boli, tko će čuti misli i ideje. Govori i o još nečemu. Govori da svatko od nas u nekim trenucima kada mu se učini da je sam "na pustom otoku" može imati svog "Wilsona". Kako god ga zamišljali i doživljavali. "Wilson" omoguće da iz teških situacija ostanemo prisebni, daje nam snagu da se borimo kada se čini nemoguće.

Naravno, ne mogu ne spomenuti i ljubavnu priču. Ona, Kelly, voljela ga je, kao i on nju uostalom. Mislila je da je mrtav i jednostavno nastavila živjeti. Godinama čekati nekoga za koga vjeruješ da je otišao bez povratka baš i nema smisla. Udala se za drugog i rodila curicu. Nekoliko godina kasnije, "mrtvac" je živ i nameće se happy-end. Zapravo nema tu klasičnog happy-enda, jer u toj priči uvijek netko pati. Možda je baš taj kraj najsretniji mogući. Prihvaćanje činjenice da se dvoje ljudi voljelo i da usprkos tome njihova veza nije imala budućnost. Onu budućnost kakvu smo i mi sami možda koji put u životu poželjeli sa nekim jako dragim.

Živjeti znači i proživljavati manje ili veće brodolome, no isto tako znači htjeti ih savladati. Uostalom, da nam se brodolomi ne događaju, vjerovatno ne bismo znali dovoljno cijeniti ona predivna stanja koja se nalaze između njih.

- 20:10 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (49) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.01.2006., nedjelja

Tko (ne) želi struju?

Nakon što otvorimo oči, dignemo se i uglavnom krenemo prema wc-u, tokom cijelog dana obavljamo razne radnje - palimo svijetlo, kuhamo kavu ili čaj, a kasnije ručak, punimo bateriju mobitela, slušamo radio, gledamo televiziju, sušimo kosu, miksamo šlag, uključujemo strojeve za pranje rublja i suđa, uključujemo klima uređaje, a neki i grijanje ... i još puno toga drugoga. Možda da spomenem i "najbitnije" - uključujemo kompjuter i spajamo se na net. Image Hosted by ImageShack.us

Vjerovatno se malo tko od nas svakodnevno prepušta dubioznim analizama što je električna energija, zašto ju imamo (osim radi onoga - zato što ju platimo) i koliko je zapravo imamo na raspolaganju. Ako vam je teško sjetiti se onih redukcija od prije jedno 20-ak godina, onda se barem prisjetite uvjeta koji nas zadese kada radi kvara na elektroenergetskim postrojenjima ili mreži ostanemo bez struje koju minutu ili sat.

Dakle, kad ste se prisjetili svega onoga bez čega ne možete, probajte zamisliti da bez toga ipak morate. Jer struje nema. Tako ... da vas sada netko pita hoćete li struju iz nuklearke ili se želite vratiti na neka vremena naših (pra)baka i (pra)djedova, pitam se što biste odgovorili.

Nedavno se ponovno digla medijska buka oko gradnje nuklearke u Hrvatskoj. Iako to u nekoj skoroj budućnosti nije realno očekivati, problem sve veće potrošnje električne energije nužno nameće i tu mogućnost za možda 20-30 godina.

Jasno je da nitko od nas (ili barem velika većina) ne bi rado jednu takvu građevinu ne samo u svome "dvorištu" nego i nešto dalje od njega. Naime, u takvim slučajevima i nekoliko stotina kilometara dalje pri nekim možebitnim nesrećama ne znači baš neku daljinu. Također je jasno da bi svatko radije izabrao drugačiju proizvodnju električne energije ukoliko ona osigurava zdravlje ljudi i što manje zagađenje okoliša. Tu mislim na razne elektrane koje proizvode električnu energiju iz tekućih voda, vjetra, plime i oseke itd. No, pitanje je je li energija proizvedena na taj način kao prvo količinski dovoljna, a kao drugo dovoljno jeftina da ju može platiti stanovnik Hrvatske s prosječnim primanjima.

I ne baš preveliki stručnjaci znaju da je struja proizvedena u nuklearnoj elektrani dvostruko jeftinija od one proizvedene u termoelektrani, a od onih proizvedenih na druge načine i više puta jeftinija.

Prva riječ na koju pomislim kada čujem spominjanje nuklearki je Černobil. Mnogi od vas sigurno pamte onih nekoliko dana nakon 26. travnja 1986. kada je svijet saznao za tu strašnu tragediju čije se posljedice vide i danas. Bila sam tada curica, ali sjećam se onoga "ne jesti salatu", "trudnice neka ne izlaze", "zatvorite prozore"... Bile su to tek neke mjere koje su se mogle poduzeti nakon što se veliki oblak iz današnje Ukrajine, a tadašnjeg Sovjetskog Saveza proširio istočnom, a kasnije sjevernom, južnom pa i zapadnom Evropom. I koje nas je u nekoj mjeri ozračio. Indirektno i one koji tada nisu bili ni rođeni, a možda i one koji nisu bili ni u planu.

Stručnjaci, posebno oni zagovornici nuklearki i tog načina proizvodnje električne energije, ističu kako je to pogreška sustava (organizacijskog, pri čemu se vade na onu kartu neodržavanja radi nedostatka novaca), no za mene je to pogreška čovjeka. Ako je čovjek pogriješio jednom, postoji vjerojatnost da pogriješi i opet. A tada ... ispravljanja greške nema.

Osim odlaganja nuklearnog otpada (koje opet nitko neće u svom dvorištu), u normalnom radu nuklearki, zagađenje okoliša je manje nego primjerice pri radu termoelektrane. Također, zagovornici hidroelektrana zaboravljaju da i one narušavaju postojeći ekosustav. Zatim, činjenica da se nuklearna elektrana "Krško" nalazi izvan granica Hrvatske ne garantira nama koji u njoj živimo da smo radi toga sigurni. Što, naime, znači da Hrvatska ne gradi nuklearke, ali ih Mađarska gradi?

Ako vam sve ovo napisano sliči na neko pronuklearno lobiranje, varate se. Ovim postom nije mi namjera činiti ništa slično. Namjera mi je i sebe, ali i vas, priupitati koju smo cijenu spremni platiti da bi zadržali pogodnosti koje imamo ili u budućnosti koristili neke nove, još zahtjevnije u smislu potrošnje energije. Pri tome, bili ekološki orijentirani ili ne, trebamo biti svjesni činjenice da svaki način proizvodnje energije ima i pozitivne i negativne strane. Jednom će, koliko god se sad činilo daleko, doći vrijeme kada će se odluka morati donijeti.

- 20:05 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

13.01.2006., petak

Nebo boje ... neba


Image Hosted by ImageShack.us

- 15:08 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (49) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

11.01.2006., srijeda

Blokche-Pegyn post

Nedavno je Bigica pisala o problemu donošenja odluka. A ja upravo stojim (čitaj sjedim) pred jednim. Dobro nije baš problem, nego «problem». Desilo vam se nekad da nemate tema za pisanje posta? E, pa ako je, moram vam reći da mene sad muči nešto drugo. U ovom trenutku događa mi se upravo suprotno. Naviru mi teme, a ja sva zbunjena ne znam koju bi dohvatila. Prsti bi radili, mozak isto, ali donošenje te odluke pokušavam odgoditi upravo dok pišem ovaj mega-uvodni dio posta. I još ništa.

********** (i ne samo dramaturška pauza Image Hosted by ImageShack.us)

I onda se desilo ono što obično biva ... stvari se rješavaju upravo onako kako i trebaju. Nekim je čudom baš u trenutku moje turbotruba-face na net-prostor naletjela Blokche, pomogla mi u odabiru i od 3 možebitne teme izabrala onu o kojoj ćete sada čitati.

Kod Face sam čitala o tipu savršenog muškarca neke njegove poznanice. I sama sam već u više navrata, na ovaj ili onaj način, doticala tu temu. Zapravo, malo koja blogerica nije. Čak i one udane su vjerovatno pisale o savršenstvu njihove druge polovice. Image Hosted by ImageShack.us

Valjda je svima jasno da Mister Savršeni (neću ponavljati ubuduće da isto vrijedi i za suprotni spol) ne postoji, kao što je jasno da po definiciji ne možemo "skrojiti" nekoga koga želimo pored sebe. Možemo preferirati određenu kosu, stil, način govora i tko zna što još, a na kraju se zaljubiti u nešto sasvim drugo. Ali to još uvijek nije razlog da ne saberemo dosadašnja iskustva, a bome i sklonosti, a tada sebi, a možda i ne samo sebi, priznamo da nam neke ljudske karakteristike (psihičke, intelektualne, emotivne, fizičke ...) kod suprotnog spola pašu više od ostalih.

Od fizičkih karakteristika koje su nekima PREvažne, drugima NEvažne, a meni negdje na pola puta, moram priznati da ne volim muški brk. Sjetim se onoga Adama Malysza (ako netko prati skijaške skokove zna) koji je sa 20 i par imao brčiće. Mislim, brk je fora na mome tati, ali za mlade i zgodne dečke, poput vas blogera ... ma ne dolazi u obzir. Image Hosted by ImageShack.us Drugo što sam danas vidjela, a što mi definitivno izaziva nečeznutljivi osmijeh je frizura crvenojabučastog Žere. Znam, kad sam bila curičak, taj je friz bio "in" i svi su se furali na to, ali odonda je prošlo ...stvarno dosta godina. Image Hosted by ImageShack.us

Šarm mi je nešto na što mogu "pasti" više nego da se preda mnom ukaže i sam Goran Višnjić. Uvjerena sam da svatko od nas, bio muško ili žensko, može imati dovoljno šarma potrebnog da nekome osvoji srce. Ne znam baš recept, ali znam da je on i uzrok i posljedica kada vam je netko drag. Onako drag.

Komunikaciju smatram temeljem svake veze, bilo koje vrste, stoga bez skladne komunikacije (koja ne isključuje ponekad i rasprave, žešće riječi, suprotnosti u stavovima) teško pored sebe mogu zamisliti Savršenog Čak I Superzgodnog Šarmera. Vjerovatno je jako jako puno dobrih i idealnih kombinacija u kojima se dvoje ljudi nađu. Meni je to idealno objedinjeno u onome da je netko sposoban za ozbiljne razgovore koje zahtjevaju angažman pameti, ali i da se voli i zna šaliti. Isključivo jedno ili isključivo drugo ne bi mogao nadomjestiti baš nikakav izgled. Pa ni da je pljunti Mel Gibson.

Što se psihičko-emotivnih karakteristika tiče, tu se Blokche, koja je u jednom svom postu pisala o tome, i ja poprilično slažemo. Iako moram priznati da sam tu i sama sebi ne baš sasvim jasna. Standardno kao i svaka žena, želim nježnog i osjećajnog muškarca, a opet u nekim situacijama sposobnog da moju (pre)nježnost i (pre)osjećajnost svojim "čime već" izbalansira na neku "idealnu" razinu. Nemojte ni pokušavati shvatiti ovaj odlomak, jer samo meni je jasno što sam htjela reći. A možda nije ni meni. Image Hosted by ImageShack.us

Podrazumijeva se valjda bi Savršeni trebao biti vrijedan čovjek koji voli raditi, ali mu je "dozvoljeno" i da se izvali na kauču. Nadalje, ne bi smio biti pijanac, ali "dozvoljeno" mu je popiti čašu-dvije vina. Onda, ne bi smio biti ženskar, ali talijanske show-programe bi "smio" gledati ... Dalo bi se još, ali da ne ispadne da sam definirala Princa, bolje da stanem. Image Hosted by ImageShack.us

Petra je pisala o nekim svojim "muškarcima iz snova". Ja baš takvih nemam, ali ima jedan kojega sam nedavno vidjela na tv-u i baš mi je onako cijeli, blago rečeno - zanimljiv. Robert Pauletić. Bez da idete tražiti tko je, teško da bi znali.

I kako sam već kod Blokche rekla, svatko ima pravo željeti što god hoće i maštati o čemu hoće. Nekome je to zgoditak na lotu, nekome žena poput Severine ili Renate Sopek, nekome poljoprivrdedno imanje, nekome odvjetnički ured, nekome 3-4 djece, nekome žuti cabrio, nekome šarmantan i pametan muškarac sa smislom za humor i osmijehom od kojeg ti se zavrti u glavi i tresu noge. Na kraju je realnost ionako ta koja nas baš uvijek s oblaka spusti na Zemlju.

UPDATE

Jedinom I Neponovljivom isprika radi nesporazuma. p.s. Rock, zvučiš tako muški. Image Hosted by ImageShack.us

- 01:02 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (63) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

08.01.2006., nedjelja

Blogerske veze

Ako ste mislili da ću se baviti tračem i spominjati vam sve moguće ljubavne blogerske veze predstavljale one prošlost, sadašnjost ili možebitnu budućnost, prevarili ste se. Mislim, nije da ništa ne znam, ali ... ne možete baš sve znati. Bar ne sad. Image Hosted by ImageShack.us Za one koje tema i dalje zanima, danas mislim spomenuti par riječi o odnosima među blogerima.

Stvarno ne volim tračeve ni neke jeftine i niske spletke u bilo kojem smislu. Ne volim niti grupno usmjerene napade na jednu osobu. Ako već treba biti duela, onda sam više za ono «1 na 1». Valjda ne moram spominjati da vrijeđanje same osobe, njenog izgleda, spola, godina, bračnog statusa, nacionalnosti, stavova, ... spada u onaj najgori, iz moje percepcije definitivno najjadniji nivo na kojega se netko, bloger ili ne, može spustiti.

Ono što ne smatram lošim je spominjanje blogera u vlastitim postovima. Naravno, ona spominjanja u vidu zahvaljivanja i razna druga tepanja, vjerujem svima pašu. Image Hosted by ImageShack.us Ali katkad se i na blogu stvori napetost, što je ako gledate odnose u obitelji, na poslu, među prijateljima i poznanicima, sasvim prirodna stvar. Iznikla iz uvijek istih razloga – činjenice da nismo svi jednaki i da samim time ne razmišljamo jednako, kao i one druge, jednako bitne – da komunikacija među ljudima nije uvijek savršena. Stoga, ne vidim ništa lošega u spominjanju blogera i ne samo u onom idealnom kontekstu. Linkati nekog blogera koji nas je u nekom trenutku iz nekog razloga naveo na razmišljanje i k tome možda u nama izazvao i ne baš predivne emocije, smatram jednako normalnim kao i kad pišemo o emocijama sličnih vrsta izazvanih nečim sasvim drugim.

S obzirom na prirodu mog bloga, i sama sam ulazila u brojne rasprave u kojima mi uvijek nije bilo sve po volji, nije to bilo ni onima koji su sa mnom raspravljali. Katkad je to značilo i pojavu malo oštrijih riječi. Vjerovatno je pri tome ostalo i nedorečenih misli u kojemu ni sa moje strane, a ni sa suprotne, nije bilo dovoljno volje za objektivnijim sagledavanjem određenog problema ili teme. Usprkos tome, volja za kulturnim dijalogom i civiliziranim riječima, dovela je do toga da i dalje možemo pričati bez obzira na stavove u kojima se razlikujemo kao što se razlikuju dan i noć. Na kraju krajeva, nerijetko se iz takvih komunikacijskih «dvoboja» izrode vrlo pozitivni i kvalitetni odnosi. Moram priznati da neke takve posebno pamtim. A sa nekima su mi i danas prava milina. Vjerujem obostrana. Znam, zapravo. Image Hosted by ImageShack.us

Ono na što mi je teško ostati tolerantan su uvrede. Nekad su to one u kojima netko stvarno ne bira riječi pa koristi vulgarizme svih vrsta. Nekad to baš i nije tako, ali me spomenute riječi dovedu do tog stupnja razmišljanja da si postavim pitanje «bih li mogla s tom osobom više ikad razgovarati potpuno zaboravljajući to izgovoreno»? Ako ne bih i ako bi me svaka daljnja priča na to podsjećala, moj je izbor uvijek prekid komunikacije, jer mi neke nove rasprave uopće nemaju smisla. I takva je komunikacija bolja od one koja ne vodi ničemu.

Ono što me ne zanima u odnosu prema bilo kome je njegovo društvo. Drugim riječima, ako nisam u najboljim odnosima sa Markom, ne znači da time moram prestati komunicirati sa zajedničkom prijateljicom Kristinom ili se pak obrušavati na nju gotovo u svakoj prigodi. Da ne bi razbijali glavu, imena su izmišljena. Image Hosted by ImageShack.us

Ne zanima me ni tko je tko u hijerarhijskoj ljestvici političke, medijske, estradne, i dr. scene. Moram priznati da bi me strašno umarala činjenica da sam s nekime u «vezi» samo radi njegove pripadnosti nekoj nazovi elitnoj grupaciji. Netko me inspirira po onome što napiše, ne po onome kako se zove. Ljudi, njihove riječi i djela me mogu impresionirati, imena sama po sebi ne.

Ono što me ne zanima je i zadiranje u kreiranje tuđih blogova. Ako me zainteresira post, blog i/ili bloger, napišem komentar, ako ne, ne pada mi napamet upuštati se u blogerski odnos u kojem solim pamet o tome kako bi mu blog trebao izgledati (osim ako baš nije tema ili pitanje na koje bloger želi odgovor) ili još gore, što bi trebao pisati, na koje bi i kolike komentare trebao, a na koje ne bi trebao odgovarati i sl. Svatko od nas ima mogućnost pisanja pa ako mu se ne sviđa ono što čita kod drugih, nek sam piše ono što želi čitati.

Stoga, smatram da je dobro pisati o svemu što želimo pa i o blogerima koji su u određenom trenutku potakli našu svijest. Ili savjest. No na nama je da izaberemo način na koji to želimo raditi. Kao i komentirati tuđe postove. Pri čemu trebamo biti svjesni činjenice da, među ostalim, i način govora i komunikacija određuju jedan dio naše osobnosti.

UPDATE BR. 1

Zaboravila sam još nešto ... ono što me NE zanima su komentari o tome kako imam super blog. Djeco, kad krenete u takve multiobilaske sa zahtjevima uzvratnog posjeta, dajte se potrudite shvatiti temu pa napisati koju suvislu rečenicu, jer sve drugo je, barem ovdje, gubljenje vremena.

UPDATE BR. 2 na kojeg me podsjetio Misteriozni

Vidjela sam da se pojavio neki novi bloger (njemu još neću posvetiti link Image Hosted by ImageShack.us, jer ga prije moram "proučiti") koji će se baviti kritikama blogera. Nemam ništa protiv toga, čak i ako mene nađe za temu. Volim kritike, ali samo ako su konstruktivne i uz gore spomenute pretpostavke. Osim toga, valjda je taj Kritičar i sam spreman na kritike. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:18 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (59) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

05.01.2006., četvrtak

Priča o teškim kostima

Mama i tata imali su neki dan godišnjicu braka pa sam krenula kupiti im dar. Nisam baš puno mudrovala, ideja mi se izrodila još prije par mjeseci. Imamo vagu, onu kako se to «stručno» kaže, osobnu. Uglavnom, ima joj najmanje 20 godina, analogna je i što je još bitnije, ima specijalan efekt. A taj je da vam daje kilažu po potrebi. Kilaža varira +/- 5 kg. Pa ako vam se ono što vidite čini previše ili premalo, siđete s nje, malo ju pomaknete ... i u par sekundi vidite baš ono što želite. Image Hosted by ImageShack.us

Tako mi je palo napamet da bi možda bilo dobro konačno imati jednu pravu vagu. S obzirom da sam htjela nešto preciznije od ove koju imamo, kupila sam digitalnu, koja usput budi rečeno, i košta dosta više od onih što sto se «kotrljaju». Konkretno, 5 puta više u ovom slučaju. Još k tome, gledala sam da ne bude baš ona najjeftinija, jer kao te se sigurno odmah kvare.

Donijela sam vagu doma i prije nego sam ju krenula zamotati, naravno da sam ju izvadila, namjestila sve što treba i stala na nju. Je li vam se kad desilo da ostanete onako baš jako iznenađeni? Onako da protrljate oči, skidate oćali i čistite ih, i još uspijete pomisliti nešto poput «nije valjda već pokvarena»?

Pisala sam već o svojoj kilaži. Kao dijete sam uvijek bila mršava, uvijek najlakša na sistematskim pregledima, gotovo uvijek «neishranjena» (čudan pojam za nekoga tko nije bio gladan i koga su mama i tata jako dobro i kvalitetno hranili). Došle su godine kada sam se popunila, ali i kada sam opet smršavila. Neplanski naravno. Sve u svemu, moglo bi se reći da nikad nisam voljela svoju mršavost i da sam htjela biti deblja.

Unatrag par godina udebljala sam se nekoliko kila i uglavnom bila zadovoljna. Ne znam koliko sam imala, znam da sam živjela u uvjerenju da imam 54-55 kg, 56 možda. Naravno, konzulturajući se sa onom starom vagom. Tako da kad sam stala na novu vagu, nakon eliminacije onoga da ne vidim dobro ili da vaga ne valja, zaključila sam da imam – teške kosti. I to prilično teške. Image Hosted by ImageShack.us

Navelo me to na razmišljanje o tome koliko nam sama informacija o nečemu znači. Naime, dok se nisam izvagala, bila sam sasvim zadovoljna. Ne, nisam savršena, imam i viška i manjka ponegdje, ali bila sam zadovoljna u tom nesavršenstvu. Onda sam vidjela broj 59 zarez nešto. I onaj jedan trenutak ukazanja broja javilo mi se ono "previše". Trenutak gluposti.

Jedino bitno u ovoj mojoj priči je naše zadovoljstvo sobom. Potpuno je nebitno ima li netko 5, 10, 15 kg manje ili više. Jasno da postoje granice, ali njih nam nameće vlastito tijelo, koje počinje primjećivati da li nam se tresu noge i ruke od nedostatka potrebne razine šećera u krvi, da li smo tromi i zapušemo li se nakon 10-ak stepenica, da li nam je mučno od pretjeranog jela. Onda um dalje radi (ili bi trebao raditi) svoje. Tablice, norme, mjerenja i ono tipa – idealno od 49,5 do 63,7 kg su smiješne. Unutar tih normi možemo biti nesretni, jednako kao što i izvan njih možemo biti sretni.

Epilog darivanja je da mama nije bila zadovoljna digitalnim «krikom mode». Rekla je da sam ako sam već kupila vagu, mogla kupiti onu «običnu». Image Hosted by ImageShack.us Zaključujem da nam vaga uopće nije trebala. Ona ionako pokazuje ono što osjetimo i bez nje.

Idem vidjeti što ima u frižideru. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

Svi vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti želim sretan i blagoslovljen Božić.


- 22:15 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (56) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.01.2006., ponedjeljak

Novogodišnji moral

U trenutku kada se zbraja tko je što napravio u prošloj godini i tko će što napraviti u ovoj u koju smo upravo ušli, ja ću se baviti jednom drugom matematikom.

Jedan sam od sretnika koji Novu godinu nikada ne mora dočekati radno. Nisam vatrogasac, pekar, liječnik, policajac, zaštitar niti išta slično. Oni, kako i sami znate, moraju raditi kada im po rasporedu ispadne upravo tako. Istina je da za to dobiju nešto više novaca nego bi dobili da rade recimo u neku «običnu» srijedu ujutro, ali uvjerena sam da bi većina ipak radije imala slobodnu večer pa da taj ne baš pretjerani višak dobije netko drugi od kolega. Ali sve u svemu, izbora nemaju. Imali su ga, naime, onda kada su izabrali posao kojim se u životu žele baviti.

Posebna skupina onih koji svoje novogodišnje noći provode radno, su i naši estradni djelatnici. Prva razlika po kojoj se oni gore spomenuti i ovi koji se često nazivaju umjetnicima razlikuju, jest činjenica da ovi ipak ne moraju raditi. Rade samo ako žele. Naravno, potreba za «imati» u tom je slučaju često ipak jača od one da se takve večeri provode u društvu najbližih. Doduše, s obzirom na iznose koje u toj jednoj večeri zarade, ta odluka i nije nešto posebno senzacionalna. Da se ovo ne bi svelo na neku imaginarno-neodređenu priču, tek radi ilustracije, spomenut ću vam podatke koje sam našla na netu, a koji govore na kojim su razinama zarade naših estradnjaka.

Prljavo kazalište – 15.000 € (Poreč)
Severina – 60.000 € (Budva, Srbija i Crna Gora)
Mišo Kovač – 25.000 € (Trogir)
Novi fosili – 15.000 € (Rijeka)
Mladen Grdović – 20.000 € (Šibenik)
Parni valjak 20.000 € - (Zagreb)
Oliver Dragojević - 25.000 € (Split, hotel)
Jasmin Stavros – 30.000 € (Split, klub)
Jole – 15.000 € (Primošten, hotel)
Gibonni – 25.000 € (Dubrovnik, hotel)
Nina Badrić – 12.000 € (Dubrovnik, hotel)
Miroslav Škoro i Kićo Slabinac – 200.000 kuna (Osijek)
Crvena jabuka – 16.000 € (Babin Kuk)


Tako npr. Jasmin Stavros u jednoj noći zaradi ono za što se netko sa plaćom od ne prevelikih 4.000 kuna mjesečno mora dizati (figurativno dizati, a podrazumijeva i raditi 8 sati) 55 mjeseci ili nešto više od 1200 radnih dana. Jasno, svatko od vas mogao bi reći «Pegy, a tko ti je kriv što nisi Jasmin Stavros ili Severina» što bih ja morala reći «Istina, tko mi je kriv».

No, ima tu i jedna druga strana medalje osim one da nikad nisam vidjela pred kamerama čak ni da je u vrijeme mojih adolescentskih dana postojao neki SuperMusic ili sličan (ne)talents show. Jasno je da na tržištu postoji ponuda i potražnja pa je sasvim logično da Marko Marković ili Petra Petrović ne mogu u jednoj noći toliko zaraditi ako narod ne želi Marka ni Petru nego želi Sanju. I to je u slučaju hotela, klubova i sl. u redu. Međutim, u slučaju gradova to baš i nije tako.

Da bi Grad Rijeka, a i bilo koji drugi, osigurao svirku određenog izvođača, on iz svojih prihoda plaća dogovoreni iznos. Kako Grad Rijeka nije privatna firma niti firma koja do sredstava dolazi onako kako to obično ide na tržištu, stvar nije baš tako kristalno jasna i logična.

Da ostanem konkretna, Grad Rijeka, što opet podrazumijeva i svaki drugi grad, na razne načine ubire novac od svih nas. Tako recimo naplaćuje korištenje parkirališta (kojega sve više i više širi i pitam se kad će se i u prigradskim naseljima morati početi plaćati). Zatim, prilično veliki novac prigrablja se i od otplaćivanja stanova, koji su, usput budi rečeno, kupljeni već odavno. Postoji i mnogo drugih (ne)logičnih izvora financiranja koje, pogađate, opet plaćamo mi.

Dakle, smisao onoga što želim reći je da ako smo protiv velikih plaća saborskih zastupnika čiji novac ide upravo iz naših džepova, onda bi jednako tako trebali biti i protiv takvog pretjeranog zabavljačkog rasipanja iz ipak zajedničkih fondova. Ne bi li bilo primjerenije da je Grad Rijeka uplatio 1.000 € za svirku (što je po osobi preko 1.000 kuna), a da je 14.000 € uplatio na račun primjerice KBC Rijeka gdje po nekim odjelima hodaju miševi, na drugima padaju letve na trudnice, rodilje i novorođenčad ili gdje na odjelu radiologije momentalno ne postoji ispravan aparat za magnetsku rezonanciju.

Svjesna sam da ovime na neki način ispadam naivac, ali da vam pravo kažem, baš me briga što ispadam. Znam samo da me smeta da netko u jednoj noći u ovoj zemlji, u kojoj puno toga nije kako treba, zaradi ono za što prosječan radnik mora raditi nekoliko godina. Zato, postaje mi licemjerna pomisao da nas takvi pjevači i kvazipjevači pozivaju da pomognemo u ovoj ili onoj humanitarnoj akciji, ali u trenutku kada i sami mogu početi određivati (tj. smanjivati) kriterije vlastitog i preplaćenog rada, zaborave na jednu sasvim apsurdnu činjenicu – da njihovo pjevuckanje (čast izuzecima) od nekoliko sati nažalost vrijedi toliko puno više od posla jednog liječnika ili zaštitara. Ako se već ne žele odreći tih prihoda u onom trenutku kada bi mogli i u korist onih kojima treba, onda bi u najmanju ruku moralnije bilo da nas na humanitarne akcije poziva netko drugi.

- 21:01 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se