U trenutku kada se zbraja tko je što napravio u prošloj godini i tko će što napraviti u ovoj u koju smo upravo ušli, ja ću se baviti jednom drugom matematikom.

Jedan sam od sretnika koji Novu godinu nikada ne mora dočekati radno. Nisam vatrogasac, pekar, liječnik, policajac, zaštitar niti išta slično. Oni, kako i sami znate, moraju raditi kada im po rasporedu ispadne upravo tako. Istina je da za to dobiju nešto više novaca nego bi dobili da rade recimo u neku «običnu» srijedu ujutro, ali uvjerena sam da bi većina ipak radije imala slobodnu večer pa da taj ne baš pretjerani višak dobije netko drugi od kolega. Ali sve u svemu, izbora nemaju. Imali su ga, naime, onda kada su izabrali posao kojim se u životu žele baviti.

Posebna skupina onih koji svoje novogodišnje noći provode radno, su i naši estradni djelatnici. Prva razlika po kojoj se oni gore spomenuti i ovi koji se često nazivaju umjetnicima razlikuju, jest činjenica da ovi ipak ne moraju raditi. Rade samo ako žele. Naravno, potreba za «imati» u tom je slučaju često ipak jača od one da se takve večeri provode u društvu najbližih. Doduše, s obzirom na iznose koje u toj jednoj večeri zarade, ta odluka i nije nešto posebno senzacionalna. Da se ovo ne bi svelo na neku imaginarno-neodređenu priču, tek radi ilustracije, spomenut ću vam podatke koje sam našla na netu, a koji govore na kojim su razinama zarade naših estradnjaka.

Prljavo kazalište – 15.000 € (Poreč)
Severina – 60.000 € (Budva, Srbija i Crna Gora)
Mišo Kovač – 25.000 € (Trogir)
Novi fosili – 15.000 € (Rijeka)
Mladen Grdović – 20.000 € (Šibenik)
Parni valjak 20.000 € - (Zagreb)
Oliver Dragojević - 25.000 € (Split, hotel)
Jasmin Stavros – 30.000 € (Split, klub)
Jole – 15.000 € (Primošten, hotel)
Gibonni – 25.000 € (Dubrovnik, hotel)
Nina Badrić – 12.000 € (Dubrovnik, hotel)
Miroslav Škoro i Kićo Slabinac – 200.000 kuna (Osijek)
Crvena jabuka – 16.000 € (Babin Kuk)

Tako npr. Jasmin Stavros u jednoj noći zaradi ono za što se netko sa plaćom od ne prevelikih 4.000 kuna mjesečno mora dizati (figurativno dizati, a podrazumijeva i raditi 8 sati) 55 mjeseci ili nešto više od 1200 radnih dana. Jasno, svatko od vas mogao bi reći «Pegy, a tko ti je kriv što nisi Jasmin Stavros ili Severina» što bih ja morala reći «Istina, tko mi je kriv».

No, ima tu i jedna druga strana medalje osim one da nikad nisam vidjela pred kamerama čak ni da je u vrijeme mojih adolescentskih dana postojao neki SuperMusic ili sličan (ne)talents show. Jasno je da na tržištu postoji ponuda i potražnja pa je sasvim logično da Marko Marković ili Petra Petrović ne mogu u jednoj noći toliko zaraditi ako narod ne želi Marka ni Petru nego želi Sanju. I to je u slučaju hotela, klubova i sl. u redu. Međutim, u slučaju gradova to baš i nije tako.

Da bi Grad Rijeka, a i bilo koji drugi, osigurao svirku određenog izvođača, on iz svojih prihoda plaća dogovoreni iznos. Kako Grad Rijeka nije privatna firma niti firma koja do sredstava dolazi onako kako to obično ide na tržištu, stvar nije baš tako kristalno jasna i logična.

Da ostanem konkretna, Grad Rijeka, što opet podrazumijeva i svaki drugi grad, na razne načine ubire novac od svih nas. Tako recimo naplaćuje korištenje parkirališta (kojega sve više i više širi i pitam se kad će se i u prigradskim naseljima morati početi plaćati). Zatim, prilično veliki novac prigrablja se i od otplaćivanja stanova, koji su, usput budi rečeno, kupljeni već odavno. Postoji i mnogo drugih (ne)logičnih izvora financiranja koje, pogađate, opet plaćamo mi.

Dakle, smisao onoga što želim reći je da ako smo protiv velikih plaća saborskih zastupnika čiji novac ide upravo iz naših džepova, onda bi jednako tako trebali biti i protiv takvog pretjeranog zabavljačkog rasipanja iz ipak zajedničkih fondova. Ne bi li bilo primjerenije da je Grad Rijeka uplatio 1.000 € za svirku (što je po osobi preko 1.000 kuna), a da je 14.000 € uplatio na račun primjerice KBC Rijeka gdje po nekim odjelima hodaju miševi, na drugima padaju letve na trudnice, rodilje i novorođenčad ili gdje na odjelu radiologije momentalno ne postoji ispravan aparat za magnetsku rezonanciju.

Svjesna sam da ovime na neki način ispadam naivac, ali da vam pravo kažem, baš me briga što ispadam. Znam samo da me smeta da netko u jednoj noći u ovoj zemlji, u kojoj puno toga nije kako treba, zaradi ono za što prosječan radnik mora raditi nekoliko godina. Zato, postaje mi licemjerna pomisao da nas takvi pjevači i kvazipjevači pozivaju da pomognemo u ovoj ili onoj humanitarnoj akciji, ali u trenutku kada i sami mogu početi određivati (tj. smanjivati) kriterije vlastitog i preplaćenog rada, zaborave na jednu sasvim apsurdnu činjenicu – da njihovo pjevuckanje (čast izuzecima) od nekoliko sati nažalost vrijedi toliko puno više od posla jednog liječnika ili zaštitara. Ako se već ne žele odreći tih prihoda u onom trenutku kada bi mogli i u korist onih kojima treba, onda bi u najmanju ruku moralnije bilo da nas na humanitarne akcije poziva netko drugi.