"Najljepša je stvar na svijetu, naravno, sam svijet"

Jedna me draga i nažalost bivša blogerica, za koju se nadam da će biti i buduća, malo pogurala u naumu koji mi se vrtio u glavi zadnjih dana. A to je pogledati ovaj iznimno dobar film. Još jednom.

Spominjati kvalitete Toma Hanksa je stvarno teško, ne radi toga što nije kvalitetan, nego jer bi donekle potpunu sliku ovog izvrsnog glumca mogao opisati u najmanju ruku cijeli post. Osim toga, valjda zbog tako dobroćudnog lica i pogleda zrači nekom pozitivnom energijom i priraste srcu pa je gotovo nemoguće ne zavoljeti ga, barem malo. O njegovoj ulozi u ovom filmu ne treba posebno govoriti, dovoljne su tek dvije činjenice. Prva, da je gotovo 2 sata jedini glumac u filmu, i druga, da usprkos tome film nije ni najmanje dosadan.

Radnja filma, za one koji možda nisu gledali, smještena je na pusti otok (toliko pust da nema ni domorodaca) koji nakon pada manjeg aviona postaje utočište jedinom preživjelom, Chucku.

S obzirom da je moj prošli "električni" post bio nekima inspiracija za trenutke romantike, pomislila sam i sama gledajući ljepotu tog otoka, kako bih rado bila tamo sama samcata. Šetala bih gola i bosa po pješčanoj plaži, slušala bih valove, mirisala sol. Onda bih možda legla, sanjala budna i polubudna pa bih jela neko voće .... uživala bih. Ali pomisao biti tamo sam zauvijek ...

Brodolom života ponajmanje je film o samoj avionskoj katastrofi i životu čovjeka na pustom otoku. To je film koji tako dobro prikazuje psihološku i emotivnu stranu čovjeka. Svakog čovjeka. Metaforična je to slika velikih i malih brodoloma u našim životima. Kao i naših reakcija na njih.

Početak boravka Chucka na otoku prikazan je kroz očekivanje da će netko drugi riješiti njegov problem. Nakon gotovo šokantne spoznaje da je to utopija i nakon onog prvog dijela, koje zovemo preživljavanje, dolazi do spoznaje da si jedino SAM može pomoći. I to uz domišljatost i hrabrost (samovađenje bolnog zuba), inteligenciju, volju, upornost (sjeća li se netko paljenja vatre?) ...

Posebna priča je Wilson. Izmišljeni prijatelj nastao iz lopte, malo ukrašene da koliko-toliko sliči čovjeku. Što pak govori o potrebi čovjeka da bude u blizini drugog čovjeka. Potrebi da ima prijatelja, nekoga tko će znati jednostavno slušati, biti s tobom u nesreći, boli, tko će čuti misli i ideje. Govori i o još nečemu. Govori da svatko od nas u nekim trenucima kada mu se učini da je sam "na pustom otoku" može imati svog "Wilsona". Kako god ga zamišljali i doživljavali. "Wilson" omoguće da iz teških situacija ostanemo prisebni, daje nam snagu da se borimo kada se čini nemoguće.

Naravno, ne mogu ne spomenuti i ljubavnu priču. Ona, Kelly, voljela ga je, kao i on nju uostalom. Mislila je da je mrtav i jednostavno nastavila živjeti. Godinama čekati nekoga za koga vjeruješ da je otišao bez povratka baš i nema smisla. Udala se za drugog i rodila curicu. Nekoliko godina kasnije, "mrtvac" je živ i nameće se happy-end. Zapravo nema tu klasičnog happy-enda, jer u toj priči uvijek netko pati. Možda je baš taj kraj najsretniji mogući. Prihvaćanje činjenice da se dvoje ljudi voljelo i da usprkos tome njihova veza nije imala budućnost. Onu budućnost kakvu smo i mi sami možda koji put u životu poželjeli sa nekim jako dragim.

Živjeti znači i proživljavati manje ili veće brodolome, no isto tako znači htjeti ih savladati. Uostalom, da nam se brodolomi ne događaju, vjerovatno ne bismo znali dovoljno cijeniti ona predivna stanja koja se nalaze između njih.