Mama i tata imali su neki dan godišnjicu braka pa sam krenula kupiti im dar. Nisam baš puno mudrovala, ideja mi se izrodila još prije par mjeseci. Imamo vagu, onu kako se to «stručno» kaže, osobnu. Uglavnom, ima joj najmanje 20 godina, analogna je i što je još bitnije, ima specijalan efekt. A taj je da vam daje kilažu po potrebi. Kilaža varira +/- 5 kg. Pa ako vam se ono što vidite čini previše ili premalo, siđete s nje, malo ju pomaknete ... i u par sekundi vidite baš ono što želite.

Tako mi je palo napamet da bi možda bilo dobro konačno imati jednu pravu vagu. S obzirom da sam htjela nešto preciznije od ove koju imamo, kupila sam digitalnu, koja usput budi rečeno, i košta dosta više od onih što sto se «kotrljaju». Konkretno, 5 puta više u ovom slučaju. Još k tome, gledala sam da ne bude baš ona najjeftinija, jer kao te se sigurno odmah kvare.

Donijela sam vagu doma i prije nego sam ju krenula zamotati, naravno da sam ju izvadila, namjestila sve što treba i stala na nju. Je li vam se kad desilo da ostanete onako baš jako iznenađeni? Onako da protrljate oči, skidate oćali i čistite ih, i još uspijete pomisliti nešto poput «nije valjda već pokvarena»?

Pisala sam već o svojoj kilaži. Kao dijete sam uvijek bila mršava, uvijek najlakša na sistematskim pregledima, gotovo uvijek «neishranjena» (čudan pojam za nekoga tko nije bio gladan i koga su mama i tata jako dobro i kvalitetno hranili). Došle su godine kada sam se popunila, ali i kada sam opet smršavila. Neplanski naravno. Sve u svemu, moglo bi se reći da nikad nisam voljela svoju mršavost i da sam htjela biti deblja.

Unatrag par godina udebljala sam se nekoliko kila i uglavnom bila zadovoljna. Ne znam koliko sam imala, znam da sam živjela u uvjerenju da imam 54-55 kg, 56 možda. Naravno, konzulturajući se sa onom starom vagom. Tako da kad sam stala na novu vagu, nakon eliminacije onoga da ne vidim dobro ili da vaga ne valja, zaključila sam da imam – teške kosti. I to prilično teške.

Navelo me to na razmišljanje o tome koliko nam sama informacija o nečemu znači. Naime, dok se nisam izvagala, bila sam sasvim zadovoljna. Ne, nisam savršena, imam i viška i manjka ponegdje, ali bila sam zadovoljna u tom nesavršenstvu. Onda sam vidjela broj 59 zarez nešto. I onaj jedan trenutak ukazanja broja javilo mi se ono "previše". Trenutak gluposti.

Jedino bitno u ovoj mojoj priči je naše zadovoljstvo sobom. Potpuno je nebitno ima li netko 5, 10, 15 kg manje ili više. Jasno da postoje granice, ali njih nam nameće vlastito tijelo, koje počinje primjećivati da li nam se tresu noge i ruke od nedostatka potrebne razine šećera u krvi, da li smo tromi i zapušemo li se nakon 10-ak stepenica, da li nam je mučno od pretjeranog jela. Onda um dalje radi (ili bi trebao raditi) svoje. Tablice, norme, mjerenja i ono tipa – idealno od 49,5 do 63,7 kg su smiješne. Unutar tih normi možemo biti nesretni, jednako kao što i izvan njih možemo biti sretni.

Epilog darivanja je da mama nije bila zadovoljna digitalnim «krikom mode». Rekla je da sam ako sam već kupila vagu, mogla kupiti onu «običnu». Zaključujem da nam vaga uopće nije trebala. Ona ionako pokazuje ono što osjetimo i bez nje.

Idem vidjeti što ima u frižideru.

UPDATE

Svi vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti želim sretan i blagoslovljen Božić.