moje dvije ljubavi...svakome njegova pjesma..
on--puno više od prijatlelja,ali kilometrima udaljeni
On.....uvijek on.
Zašto je uvijek on tema mojih jednoličnih pjesama?
Zašto kad sam pokraj njega dobivam valove inspiracije,one neke neobjašnjive?
Zašto se osjećam tako pusto kad poklopim slušalicu i kad u meni odjekuju njegove riječi?
Zašto sam tako prokleto zaljubljena u njega?
Dajte mi odgovor
Jer sama ga već dugo ne nalazim,a muči me...
Muči me ta njegova nova cura
Muči me njegov bezbrižan pristup životu,kojim toliko vrijeđa moju kompleksnost.
Muči me što on tako rijetko iskazuje meni ono što osjeća..ako još uvijek osjeća.
I sad, dok pišem u rukavicama kraj peći,opet razmišljam o njemu
Pitam se hoće li me nazvati i misli li na mene koliko ja na njega?
Pitam se je li on taj zbog kojeg moji snovi više nisu isti,zbog kojeg su postali tako nejasni?
Pitam se ima li više smisla čekati da me ugleda,onako rengenski kroz kožu, da shvati što mi znači?
Pitam se....gdje smo MI na ovom planetu i ima li mjesta za NAS?
A često mi priča kako je želja velika...
Priča mi o nogometnim utakmicama i pametnom klađenju
Priča mi o ljubavnim pothvatima mačo muškaraca
Priča mi o nekim svjetovima koje ja ne poznajem i kojima ne pripadam..
Priča mi o svemu osim o sebi...a to me boli.
Pa ponekad je bol tako glasna da me namrgođeno gleda...
Gleda me i promatra mi oči dok pričamo o ljubavi
Gleda me dok se smijem i kao da traži nešto lažno u mojem osmijehu
Gleda me kad skačem po livadama punih tratinčica
Gleda i šuti jer zna da je kriv...kriv što u svakoj mojoj kretnji ima njega,što se svakim danom sve više razotkrivam.
I lijepo govoriš,samo da mi ugodiš
Sa figom srcu je lako dati časnu riječ
Ako te pokušam sačuvati
Sam ću sebi se narugati
To je prevelika cijena
Za nešto čega nema
Što u tebi ne postoji...ono nešto...
Za ljubav sveto..nešto kao..
Časna riječ
on2--prijatelji,svakim danom sve bliže
Večer je protekla savršeno
Vozio me je u svojoj kočiji sa crnim konjem da ne bismo pokisli na kiši
Pričali smo o šarenim cvjetovima i bljeskovima na moru
Nasmijavao me je....
Šetali smo kroz prirodu do velikih klifova na obali
Štitio me je od zlih paukovih mreža i njihovih strašnih stanara
A onda smo jeli haribo bombone koji imaju čudno podrijetlo
Zavšili smo na rastopljenoj čokoladi
Tražili smo puteljak do male klupice s lijepim pogledom
Našli smo ju
Usprkos nagrizajućoj zimi sjedili smo satima
U nekim svjetovima i danima
Smijeh,šutnja,pogled,smijeh, tišina,srce....udah,izdah
Kasne ure, trebam doma, ali ne želim
Pita me je li mi hladno...odlazimo
Još pričamo o knjigama,dobre su i tako nam se sviđaju,možda i mi fikciju pretvorimo u realnost....jednom...u jednoj zori
Jurimo mostovima,kroz ulična svjetla letimo
Brzo do igrališta da mama ne pita gdje sam
Sami u kočiji...zadnje riječi padaju
Znam da neće biti poljupca,rano je za to.
Ostavljam mu sve slatkiše...buni se, ali znam da je sretan
Skakućem asfaltom i ubijam svu njegovu crninu
Zašto dolaziš iz tog smjera? Gdje si bila?
Ma zaspala u autobusu,htjela malo prošetati,zaboravila izaći,izaberi laž...
Nešto govorim,a misli su još s njim
Vrtim filmove i nedefinirane poglede....možda se i on pita kao i ja sad
Ona šutnja u kočiji i njegov ozbiljni pogled...da, to je moralo nešto značiti
Gle...poruka...od njega...
Uspijeva me osvojiti.....na neko vrijeme...
|
