...u indigo svijetu

Ne poštujem više zakone. Volim u dahu, u žaru, potpuno anarhijski. Svaki dio moga tijela svoju ljubav iskazuje. Jedinice za red i mir lete na sve strane, vatra bukti, prekasno....

Djeca u igri, znali smo biti. U igri odraslih, nažalost. Gubili bismo svakodnevno, bez ikakve nade u bolje sutra. Vrtili se na vrtuljcima i vodili ljubav. Čovječe ne ljuti se, a varali smo. Licemjerno dvolični,za druge bili smo. Za nas.....prokleto slobodni.

I sva ta mirisna pisma....oh, da... sjećam se. Napisana u školiskim klupama života, pod budnim okom materijalizma, u trenutačnom zanosu. Neuredna, razbacana slova zgužvana i neke rjieči davnih ljudi, misli lažnih osoba. Tinta se razlijevala...ostavljala je specifičan vonj. Tvoj dah isprepleten oštrinom mirisa boje, one mornarsko plave. Zamišljala sam poput djeteta, a voljela poput kurve. Po potrebi, cijela sam se davala, samo tebi.

Govorio je da sam lijepa i da sam drugačija od ostalih. No, zablude znaju unijeti zraka u život. Mi smo disali prebrzo.

Poput plesne kraljice, na sred podija, skakućem po tvojoj duši. Ostavljam tragove..ups, malo su preduboki...obilježen hodaš ulicama neke nove sirotinje. Nema starog slijepca na poznatom uglu, buni te ovo novo doba. Vječni rob loših navika, govorio si....

Zapleteni vlastitim lažima, nemamo izlaza. Nema veze, nije nama loše. Samo nekad zna biti naporno sakrivati sve te divne i plemenite osjećaje u nama. A to svakako nije nešto za pokazivanje...oh,ne....

A sad ga pozivam...svake noći. Da mi dođe, pa makar i u san. U obliku prijatelja, u obliku roditelja, u obliku ljubavi....jer divno je biti nekome nešto, divno je biti njemu sve...