PutOkoSvijeta

Društvo sa Kazakhstanskim diplomatom na brodu


Milan u diplomatskom miljeu

U tami brodske kabine prebirem po laptopu dok je ostatak ekipe u restoranu na večeri. Brodski smještaj nije loš, u kabini imamo umivaonik, ogledalo tekuću vodu i struju. Putem smo se prilagodili uvjetima u vlaku, pa imamo i produžni kabel tako da možemo uključiti sve uređaje odjednom. Imali smo izvjesnih problema oko ukrcaja na ovaj brod. Prvi problem je bio doznati kada uopće polazi. Morali smo i po dva-tri puta dnevno nazivati lučku blagajnu i svaki put bi dobili isti odgovor: „Nazovite za dva sata“. Da nismo podmazali i samog kapetana obećavajući mu 100 dolara, ne bismo se uopće približili brodu. Maloprije je čak i osobno posjetio našu kabinu. Kapetan je Azerbejdžanac 50-ih godina, sjede kose i brkova. Kada je ušao slegao je ramenima uz riječi: „Ja došao“. Nismo se na njega previše obazirali. Milan ga je upoznao na blagajni, pa i on ga je jedva pogledao. „Ja došao“ - vikao je ponovo kapetan. Milan se tada nevoljko uspravio na krevetu i rekao: „Mi ti nemamo para, samo evo 30-ak dolara. To je sve!“ Kapetan je tražio barem 80 od obećanih 100. Zavlačili smo ga nekih 20 minuta i otpremili ga s nekih 50-ak dolara skupljenih u raznim valutama, a i za njih se morao potruditi.

Sad sam i ja pošao na večeru potjeran glađu. Nakon juhe osladilo mi se hladno pivo. Sjedili smo u društvu Miše, gruzijskog Azerbejdžanca koji vodi restoran i taxi tvrtku u Aktau, u Kazahstanu. Svi smo bili raspoloženi, pa su se prazne boce redale na stolu. Otimali smo se tko će platiti. Milan se sjetio pustiti mu slide show slika Makarske, Hrvatske i ostalih sa našeg putovanja. Pobudili smo opće zanimanje ostalih u brodskom restoranu. Prišao nam je jedan Kazahstanac i pozvao nas za svoj stol na zdravicu uz riječi: „U Kazahstanu se ponuđena votka nikada ne odbija“. Kasnije smo saznali da je to Kazahstanski diplomat u Bakuu i zapamtio nas je kada smo bili u veleposlanstvu izvaditi vizu. Cijelo društvo okupilo se za njegovim stolom uz obilnu trpezu, druženje, zabava i priča potekli su do kasno u noć, a nakon zatvaranje brodskog restorana nastavilo se u predvorju.

Probudio sam se oko 8h. Brod se ljuljao na valovima. Padala je kiša i puhao jak vjetar. Dok sam gledao kroz prozor imao sam neki jako čudan osjećaj. Tad me slika ošinu poput munje. Na staklu brodskog okna stajao je logo „Energoinvesta“, a ispod njega je pisalo Makarska. Gledali smo u to cijelu noć, a nitko nije primijetio da je svako okno na brodu imalo utisnuto ime našeg grada. Tog jutra iznenađeno smo se hvalili putnicima u brodskom restoranu.



Pio sam vreli čaj, polako se budio i ogledao naokolo. Dok su ostali putnici doručkovali u polutami, za stolom u kutu sam je sjedio Kazakhstanski diplomat i blijed kao krpa blenuo u šalicu čaja ispred sebe. Sjetio sam se kako je sinoć bio ponesen i iznenadio se vidjevši ga ovakvoga. Njegovo blijedo obješeno lice tjeralo me u smijeh. Prišao sam mu i pozdravio, a on me pogledao ne okrećući glavu i jedva odzdravio. Natrag za našim stolom Doktor je hipnotizirano kuckao po laptopu. Zaboravio je na doručak i sve oko sebe. Pozavidio sam mu na koncentraciji i popio njegov čaj. Oko 1h premjestili smo se u privatno odjeljenje restorana na ručak. Zoran i Milan pronašli su utičnicu za susjednim stolom i pustili film na laptopu. Ostali putnici navalili su i sve je počelo sličiti na kino. Jedan stariji Azerbejdžanac znatiželjno se vrzmao oko nas cijeli dan i sada je razrogačenih očiju gledao u ekran prijenosnog računala. Već je prije primijetio da sa ekrana čitamo knjige i puštamo glazbu, a sada je postao potpuno obuzet. Ta mala naprava probudila je u njemu dijete koje je spavalo pet desetljeća. Pridružio nam se za stolom i više se nije mogao odlijepiti od ekrana.

Sama plovidba nije bila dosadna, ali se posljednjih nekoliko sati oteglo kako vječnost. U Aktau smo uplovili oko 22h. Stroga i složena carinska procedura propustila nas je tek oko 1h. Po izlasku iz carine tražili smo taksi. Ugledavši nas prišao nam je neki čovjek i rekao da ga je Miša poslao po nas. Ušli smo u njegov novi, veliki, metalik Marcedes. Odvezao nas je u Mišin disko-restoran gdje je dobri Miša sa suprugom čekao za prepunim stolom. Bio je tu i mladi Gruzijski par koji smo upoznali na brodu. Nakon tri-četiri sata, nakon mnogo ovala Cvalija i Šašljika, krigli piva i boca vina odvezli su nas i pronašli nam povoljan smještaj.



Ujutro smo nakon doručka pošli razgledati grad. Aktau je inače popularno ljetovalište u koje zalaze uglavnom Rusi. U ovo doba godine bio je duboko u zimskom snu.
Primakla se večer i mi smo pošli na vlak za Kungrad u Uzbekistanu sa presjedanjem u jezivom gradiću Beneuu u Kazahstanu. Po dolasku u Beneu probudili su nas oko četiri ujutro. Na brzinu smo se isteturali iz naših spavaćih kola i pošli na informacijski punkt provjeriti kada polazi sljedeći vlak za Kungrad. U čekaonici nas je dočekao filmski prizor: Omanja prostorija s tamno-zelenim zidovima, potamnjenim od vlage bila je osvijetljena svjetlošću svijeća. Na sredini prostorije gomila krezubih seljaka u dronjcima spavala je jedna preko drugih pomiješano sa svojom prtljagom zamotanom u ćebad. Iz gomile se širio znatan zadah, pa smo se sa vrata okrenuli natrag i odlučili potražiti informacije na peronu. Izgleda sa smo imali dva sata do vlaka, odlučili smo ih provesti u obližnjoj zalogajnici uz kavu i čaj. U tek otvorenoj potleušici na nas je čim smo ušli zavrištala mršava kosooka vještica ispijenog lica i upalih očiju. Pojava joj je bila gotovo narkomanska, a reakcije također. Nakon kraće rasprave uspjeli smo dobiti Neskafe. Malo zatim htjela nam je naplatiti i u cijenu uključila okupaciju stola. Ostali gosti vrtjeli su glavom, pa smo joj platili samo piće i izašli uz viku kako smo i ušli. Bio je to stresan početak dana. Ipak smo imali malo dobre volje i posjetili obližnju kafanicu. U toplome kućerku osvijetljenom jednom jedinom žaruljom, još snena domaćica frigala je odlične uštipke. Odložili smo naše teške torbe i predali se ranome doručku.



Udobnost našega novog vagona nije iznevjerila pesimistična očekivanja. Kola su primala 100 putnika, a unutra se smjestilo kompletno uzbekistansko selo sa ženama, djecom, stokom i pokojom peradi. Vagon sa ležajevima otvorenog tipa bio je mješavina putničko, sjedeće-spavaćeg, teretnog i stočnog vagona. Cijele obitelji sjedili su na donjim ležajevima i izuvenih nogu pripremali hranu, kuhali čajeve. Uspjeli smo se ugurati odmah negdje kraj ulaza, a cijeli cirkuski šou imao je tek uslijediti.
Nas četiri snena putnika, pomalo plašljivi, pomalo spremni na sve, našli smo se tu, u čudnom vagonu, u cirkusu koji je izronio iz magle i mraka. Dosad smo se svega nagledali na ovome putu, prilično smo spoznali svoju ulogu stranaca i putnika iz daleka, iz druge kulture, zemlje drugačijih običaja i svjetonazora. Vrag je ipak bolje kockao. Uvijek nova šala na naš račun, uvijek nova, potpuno neočekivana situacija. Iz zemlje u zemlju bacali smo se na glavu, načinjali novo poglavlje kojemu ne znamo slijed...
...oko 10 ujutro prešli smo granicu. Na prvoj stanici u Uzbekistanu taj šou je počeo. U vlak je ušlo 100-injak žena odjevenih u marame noseći raznoraznu robu. Bio je to jedan kompletni pokretni seoski dernek. Kružile su od početka do kraja vlaka i natrag i tako neprestano. Prodavale su sve: domaća jela friška i stara, odjeća, nakit, satovi, marame, posuđe, piće, cigarete, mijenjale su novac i još milijun stvari. Hodale su u koloni jedna iza druge, sudarale su se, zaglavljivale u uskim prolazima, ali nisu stajale. Pretrpan vagon postao je još tijesniji, jedva smo čekali da izađu. Napokon stanica. Ali ne, na stanici su čekale druge trgovkinje još željnije vlaka, još punijih ruku, još grlatije, upornije i življe. Cirkus se nastavljao u beskonačnost, nova stanica – novi trgovci. Srećom preostalo nam je samo 15-ak sati tog pazara na nogama i ja sam tražio prozor da se bacim. Doktor Ivica izvukao je video kameru – svako zlo za neko dobro. Nešto je doduše i ostalo na traci prije nego je jedan od putnika upozorio da je snimanje strogo zabranjeno. Odmah smo se sjetili priče iz Lonly planeta, Uzbekistan – pa oni su istjerali BBC-evu ekipu kada su ovi htjeli snimati dokumentarac o svilenoj cesti, zaziru od bilo kakvih novinara i brane snimanje! Spremili smo kameru i ja sam se premoren nekako namjestio, usprkos koloni žena koja je prolazila, i utonuo sam u sladak san. Moje otežalo tijelo klonulo je preko velike, crne torbe, preko leđa nekakvog starčića i njegova bremena vune. Bio sam radostan jer na putu san ne dolazi kao kod kuće u mekanoj postelji. Često sam morao biti na oprezu i škiljiti na jedno oko, ali sada sam se osjetio spokojan i čvrsto zaspao. Ne znam ni sam koliko sam dugo tako snivao kada me prene stvarnost: netko me je povlačio za ruku. Otvorim oči, ispred mene je mladi kondukter u kompletnoj uniformi i objašnjava mi da pođem za njim. Skočim sa sjedala i prođem kroz vrata putničkog odjeljenja, a zatim u njegovu kabinu. Unutra su na ležaju sjedila dva uzbekistanska policajca u urednim tamno-zelenim uniformama sa valjkastim kapama na glavi. Kondukter mi pokaže da sjednem između njih i ja poslušam. Situacija mi je ionako bila poprilično jasna. Za riječ korupcija nisam trebao rječnik stranih riječi. Nitko od nas nije trebao. Dapače, putujući kroz bivši Sovjetski savez doživjeli smo toliko toga da bi mogli i sami upotpuniti definiciju. Sada me je jedino zanimalo kada će se ovih dvojica razotkriti. „Inglezija?“ – upita desni policajac. „Njet. Harvatija.“ – kažem mu naglašavajući zgroženo ono njet. Svako poistovjećivanje s građanima bogatih zemalja u ovim je krajevima vrlo opasno. Od toga se samo još više slade svi oni koji žele novac, a svi su ga željeli. Spominjući Hrvatsku i bivšu Jugoslaviju, za koju dobar dio njih misli da je jedna od bivših sovjetskih republika uvelike sam si spustio cijenu i ohladio usijane glave. Policija i trgovci su nas najradije doživljavali kao Amerikance, njihovi su dolari, valjda, najzeleniji. Dobro mi je bila poznata pjesma ove dvojice. Dao sam im priznanje iz kriminala kako su lijepo angažirali i konduktera. Pozavidio bi im i sam don Corleone. Predao sam im zatraženu putovnicu i nastavio o tome kako smo nas četvorica siromašnih studenata došli vidjeti veliki Uzbekistan.
„Ako vi u našoj zemlji namjeravate snimati video kamerom, to je znate zabranjeno. Treba vam posebno dopuštenje našeg ministarstva. Za prikladnu cijenu mi vam ga možemo izvaditi za vas“ – reče desni policajac. Lijevi je i dalje šutio i gledao u moj potiljak. „Ne“ - rekoh odlučno, „samo fotografije, nikakve video snimke“. Usput sam pogledom presijecao konduktera, njihovog potrčka koji je stajao ovdje cijelo vrijeme. On nas je preporučio ovim lešinarima. Sad mi se barem priča razjasnila. Još su nekoliko puta upitali posjedujemo li ikakvu video opremu. Nije mi bilo svejedno lagati, bojao sam se da nas ne pretresu, ali svaki put sam im odgovorio da toga nema u nas. Na kraju svega desni mi je pružio ruku kao da smo stari prijatelji, ja sam prihvatio, morao sam. Opsovao sam sočno u sebi, još jednom očima prekinuo seronju konduktera i izišao. U putničkom odjeljenju svi su iščekivali što je bilo. Obično bi nas policija tlačila sve zajedno. „Ivice zakopaj kameru na dno torbe i to pod hitno“ – rekao sam Doktoru i pokušao se namjestiti ne bih li ponovo zaspao. Uzalud. Gadovi su me omeli u najslađem snu. Promatrao sam htio ne htio trgovački konvoj cura, baba i tetaka koji mi je tutnjao ispred očiju kad sam primijetio da kondukter proziva svaku od prodavačica u kabinu. Bilo je očito da su policajci vladali situacijom. U kondukterskoj kabini improvizirali su ured za reket. Svaka trgovkinja morala im je položiti račune i dati postotak od prodaje ili je za nju vlak od tada bio zatvoren. Doktor je upravo bio nagovorio jednog od mjenjača novca da mu dopusti slikati njegovu torbu prepunu novčanica.



Zahvaljujući inflaciji, najveće uzbekistanska novčanica iznosila je 0,80$, pa to i nije bila nekakva lova. „Kamide! Dolazi ovamo!“ – zagrmio je kondukter, a ovaj Doktorov se prene i poleti u kabinu. Sve su ih znali po imenu na svakoj stanici. Svaki je trgovac dolazio na red i imao čast biti primljen u „ured za reket“. Tako se plaća porez u Uzbekistanu. U Kungrad smo nakon cijelog dana vožnje kroz nepreglednu stepu stigli u devet navečer. Još jedan mali sovjetski kolodvor u blatu provincijskog smetlišta. U tom gradiću nismo imali što tražiti već smo se trebali prebaciti u obližnji Nukus. Lokalni taksisti neobično su brzo razotkrili kakve smo cjepidlake, pa su nam svi složno postavili jednaku, preveliku cijenu. Među njima je bio jedan dečko od dvadesetak godina koji je često i sam bio žrtva svojih prekaljenih starijih kolega. Oprezno nam se primakao i došapnuo kojom maršrutkom možemo ići za puno manju cijenu, vjerojatno njima u inat. Maršrutka je upravo kretala i mi smo se za tren našli u njoj. Ja sam već neko vrijeme naglašavao da pod hitno moram mokriti, ali uslijed strke se nismo smjeli razdvajati. Sad je u vozilu moja muka bila na vrhuncu. Počeo sam ozlojađeno psovati drugove kud tako žure. Na kraju kada su mi se već počeli tresti kutnjaci od potrebe obećavao sam im da ću, dođe li do toga, popišati i njih, a ne samo sebe. Uspjeli smo se ipak sporazumjeti s vozačem da stane. Na moje iznenađenje pola je autobusa jurnulo van na piš pauzu. U mraku na prašnjavoj seoskoj cesti napravili smo Nijagaru. Maršrutka nas je iskrcala tik ispred hotela „Taškent“ gdje smo i pošli. U sklopu ovećeg hotela bio je disko klub iz kojeg je treštala glazba, odlučili smo poviriti unutra. Našli smo se na trostrukom vjenčanju. Svatovi, više nego pijani, nisu nam dali otići. Snašao sam se i izvadio fotoaparat. Ovo je bilo Kazahško tradicionalno vjenčanje, a oni su poznati kao jako euforični kada malo popiju. Ovo nije bilo malo. Svatovi su nas po završetku proslave pošto poto htjeli povesti da noć provedemo u njihovim kućama. Već su se otimali koji će nas ugostiti kada smo se uspjeli iskrasti i umaći u hotel. Noćnu smjenu na recepciji odrađivala je lijepa kazahška djevojka. Onako kosooka i nasmijana pokupila nam putovnice i novce te nas proslijedila čistačici na daljnju obradu. Gledali smo u četvora vrata od lifta dok nas je ova odvodila uz stepenice. Na katu je čekao roj komaraca. U sovama je također bila prava eskadrila. Bez trunke pretjerivanja mislim da u životu, kad bih sve skupa sabrao, nisam vidio toliko komaraca, a kamoli na jednome mjestu. Uzeli smo stare novine i počeli mlatit. Kroz bitku sam uostalom primijetio da je soba katastrofa. Neke postelje bile su provaljene, zidovi raspucali, od obećane tople vode ni traga. Nije bilo ni toaletnog papira, vodokotlić nije radio. Buniti se nije imalo puno smisla. Ovi jadnici nisu imali bolje, a mi smo trebali odmor. Pošli smo na spavanje oko 2h. Upravo u tom trenutku se završavalo prvo poluvrijeme utakmice Hrvatska-Engleska u dalekom Londonu i ja sam morao nazvati kući, provjeriti rezultat. Srećom moj TELE2 mobitel uredno je radio čak i u Uzbekistanu. Hrvatska vodi 2:0. Pronio sam vijest dalje, sad je bilo lakše zaspati.

U rano maglovit jutro, na čekalištu taksija dogovorili smo povoljan prijevoz do 200-injak kilometara udaljene Khive, jednog od tri sveta grada na putu svile. Vozač nas je utrpao u lokalno omiljenu Daewoo Nexiu i dobrano nagazio. Ova je zemlja sva ravna kao dlan. Tu se takoreći još nije izmislilo brdo, ali 150kn/h po očajnoj jednotračnoj cesti, po kojoj se promet odvija u oba smjera bilo je blizu ludilu. Sat i pol kasnije stigli smo u Khivu. Konačno prvi naš susret sa iščekivanim starinama se događao. Fotoaparat je već radio ludim tempom. Zalazili smo sve dublje u uličice prastarog grada, utočišta karavana u srcu pustinje. Sasvim malo mi je trebalo da primijetim nezamislivo siromaštvo koje je vladalo u Khivi. Ovdje nikakva roba nije mogla postići cijenu jer je ne bi imao tko kupiti. Većina njih ne može se pretrgnuti niti za kruh. Već sam prije imao nekakvu viziju što možemo očekivati, ali ovo je premašilo naše najcrnje prognoze. Rijetki su sretnici kojima je netko iz obitelji otišao raditi u Rusiju gdje najčešće idu na rad. Gledajući sve ovo zabrinuli smo se što nas čeka dalje...



U podne smo pošli u najviši minaret u cijeloj Aziji visok preko 56m. Djevojka na ulazu lupetala je nešto o nekakvoj ljubavi. Shvatili smo tek kad smo se počeli penjat. Na mračnom zavijenom stubištu minareta tradicionalno je okupljalište zaljubljenih parova. I onako uzak prolaz uz njih je postao gotovo nesavladiv, neka mi oproste svi oni koje sam izgazio taj dan.



Nekoliko sati poslije pronašli smo taksistu koji će nas odvesti u sljedeći od tri sveta grada. Sjeli smo u još jednu Nexiu i vrtoglavom brzinom jurnuli cestom smrti u 600 km udaljenu Bukharu. Napuštali smo Khivu, posljednji kanat na svijetu, i centar trgovine robljem na putu svile.

Khiva


Khiva


Khiva


Najveći minaret u Istočnoj Aziji - 56 m

Prekrasni pejzaž na ulaz u Baku


Groblje lokomotiva

Opet teške torbe na leđima. Sa mukom se probijamo u prepuni vagon metroa na stanici Marđianšvili. Misli su mi milijunima kilometara daleko, u sunčanoj pustinji Azerbejdžana. Napuštamo Tbilisi, treći i posljednji put. Ovdje sam se već počeo osjećati kao doma, a sad tako ravnodušno odlazim bez riječi, bez pozdrava i kao da skrivam da se više neću vratiti. U treptavom svjetlu metroa tražim pogled svojih drugova. Ima li u njihovim očima sjete ili sam to samo ja? Ponovno stari peron željezničke stanice. U skučenom dućanu kupujem robu, dajući posljednje Lare. Više mi neće trebati. Ulazimo u vagon. Ždrijebom odlučujemo tko će spavati izdvojeno, u kabini su 4 kreveta, nas je 5. Izdvojeni ležaj dopada Beru. Mi ostali sliježemo ramenima. Svaka kabina je jednako ledena jer ne radi grijanje. Suha večera je na redu. Grizem komad salame i koricu suha kruha. Psujem. Vozimo se već par sati i Doktor napominje da bi trebalo preuzeti posteljinu kod domaćina vagona. Zoran će. Dobri zoran uvijek sa istim optimizmom pokušava komunicirati sa tečnim engleskim sa svojim kalifornijskim naglaskom. Smeđe kose, svijetle puti u crvenoj modernoj jakni. Amerikanac od glave do pete. Idealna meta za korumpiranog , bezobraznog Arapina lisičjih očiju zaduženog za naš vagon. Arapin nišani i šiša ga na nulericu. Doktor se razbjesnio. „Koliko za posteljinu?!? 30 Dolara! Di je taj?“ – srdito skačući kao vjetar i započne žustru prepirku. Uz klopotanje vlaka iz hodnika se čuju riječi na nevještom ruskom i dalmatinske psovke. Ne da! Ne da, majku mu njegovu! Banda! Mafija! Pozdravili smo se sa posteljinom. Umjesto uzglavlja ja se uz pomoć torbe od fotoaparata pokušavam namjestiti. Lagano uljuljanim monotonim zvukovima vlaga opuštamo se. Nikad mi nije drago kad se svađamo, draži mi je dogovor. Ali „posteljinska mafija“, ljudi koji bespravno pokušavaju oderati putnike jedna su od prvih stvari koje nam se zgade u ovim vlakovima. Mrži su čak i od popišanog željezničkog zahoda. Arapinu đavo ipak ne da mira. Smislio je priču kako se posteljina zapravo mora unajmiti i to naravno po njegovoj cijeni. Pravdanje revizijom na vratima kupea prezentira u koaliciji sa svojim kolegom. Ne popuštaju. Izgleda da im je procjena pogrešna. Misli da nismo kadri biti gori od bezobraznih. Mike i Doktor previše su zgađeni čestim pokušajima prevare, skaču kao opruga, viču kao oluja, psuju na hrvatskom i na ruskom i na svim jezicima. Poluzatvorenih očiju promatram kavgu sa gornjeg ležaja. Kladim se sam sa sobom, tren na domaćine, tren na naše drugove. Ne želim se miješati. Otkad su me izgrizle stjenice iz željezničke deke, tu posteljinu ne želim ni vidjeti. Za njih dvojicu se ne brinem, oni su od onih snalažljivijih. Ljudi koji se uvijek dočekaju na noge. Ipak situacija polazi nizbrdo, izgleda da je Arapin neka tvrdoglava sorta. Prijeti. Ponavlja iste rečenice, nikako da ode. Nije valjda da to sve radi za sitnu lovu? Posumnjao sam da je shvatio osobno, prznica jedna, sada tjera mak na konac. To me je malo zaintrigiralo. Bezobrazluk ne podnosim. Tko on misli da je? Vojska? Doktor i Mike odustaju, Arapin ohrabren stoji na vratima i laje. Ne mogu više, skačem sa ležaja: „ Šta hoćeš?! Kakva crna posteljina, briga me!“, „Revizor, revizor.“ – viče on. Unosim mu se u lice i prosipam argumente iz sveg glasa, a on uzmiče i povlači vrata za sobom. Mir. Tišina. Uz klopotanje tračnica tonemo u san. Opet mislim na pijesak, na jezero, na grad na obali okupan suncem. Baku na kaspijskom jezeru naftni je centar Azerbejdžana. Stotine zapadnjaka koji tamo rade na večer se zabavljaju u prepunim barovima. Niske cijene, opuštena atmosfera, radovao sam se dobroj zabavi. U samu zoru budi me neizdrživa hladnoća. Led mi se uvukao u kosti, tresao sam se. Pogledao sam kroz prozor. Zora se igrala vodenim bojama. Skrivena pod okriljem mraka bojala je oblake, pustinju, nebo. Mekane sjene ruševnih zidova razdvajale su preljeve pješčanih nijansi. Ustajem u mraku spavaćih kola, drhteći vadeći aparat. Jedan od prozora u hodniku nije bio zaklhučan. Otvorio sam ga. Strujanje hladnog zraka zgrozilo me . Stisnuo sam zube i provukao objektiv kroz jedva malo odškrinuti prozor. Klik-klik. Ništa. Bilo je premračno za fotografiranje. Ostalo mi je samo gledati preljeve boja, zoru kakvu nisam vidio i željeti da ovaj trenutak traje. Surova hladnoća vraća me u stvarnost. Zatvaram prozor, pogledavam oko sebe. Njih četvorica, šćućureni, u tišini, hipnotizirano gledaju nebo kroz zamagljeno okno staroga, drvenoga vagona. Ubrzo je vagon živnuo. Putnici su navalili na WC. Poneki sneni kraj prozora trljaju oči. Arapin je iz velikog bojlera točio vrelu vodu u kuhao kave i čajeve. Ne znam gdje smo točno bili, ali znam da smo prokleto blizu Baku-u. Srce mi je raslo. Grad na obali, riva, more, sunce, galebovi. Misli sam na moju Makarsku. Dosta mi je više bilo i hladnoga Kavkaza i nadmorskih visina koje se mjere u kilometrima. Dan je bio izmišljen. Prostranstvo žućkasto-smeđeg pijeska orošeno čistim zrakama sunca pucalo je po horizontu. Malo zatim zašli smo među tisuće vagona-cisterni Az-petrola. Prošli kroz groblje lokomotiva i crpki koje su obješeno stajale iznad iscrpljenih bušotina. Prošli smo kroz predgrađe iz prošlosti. Konačno dolazimo na kolodvor. Izlazeći iz vagona podrugljivo sam se osmjehnuo Arapinu. On se također smiješio, ali na drugu stranu lica.

Imamo Baku


Na izlazu sa kolodvora policijska kontrola. Kao u zračnoj luci. Spuštali smo se dugim stepenicama ka glavnom trgu. Trg je odzvanjao ritmičnim azerbejdžanskim pjesmama iz isturenih zvučnika obližnjeg cd-šopa. Opet torba na leđima, treptavo svjetlo metroa, jurnjava podzemnim labirintima. U bivšem SSSR-u u svakom gradu iznad milion stanovnika država je gradila metro. To je bilo izvjesno osiguranje u slučaju nuklearnog udara. Čak i u najmanjim metroima pokretne stepenice silaze pod zemlju do dubine koja bez problema proguta deseterokatnicu. Na svim ulazima ugrađeni su pokretni poklopci. Klizna vrata koja bez problema metro pretvaraju u atomsko sklonište. Stanice u podzemlju ukrašene su raznim umjetničkim djelima, obično sa lokalnom etno, povijesnom ili revolucionarnom tematikom. Bogatstvo dekoracija varira od grada do grada. Najimpozantniji je naravno moskovski. U njemu možete vidjeti ogromna ulja na platnu., kamene reljefe, keramičke mozaike, brončane kipove u prirodnoj veličini itd. Bačvasto-križni svodovi okićeni su raskošnim kristalnim lusterima ogromnog promjera. Po izgledu stanice i tematici ukrašavanja može se iščitati i vrijeme građenja. Isto tako svaku stanicu, svakog metroa, čuvaju deseci policajaca 24 h. Metro koristi većina stanovništva. U prometnijim trenucima to postaje pravi grad. Izašli smo u centru Bakua. Već me hvatala nervoza. Nismo doručkovali, a bilo je vrijem ručka. Spas smo našli u Turskom restoranu. Obilje spize bilo je na raspolaganju. Doner, razna peciva, slatki kolači iz porodice Baklava. Smjestili smo se u kutu na katu zalijevajući hranu čajem. Otvaram laptop i uranjam u nedovršeni blog i tisuće neobrađenih fotografija. Valjalo je dobro zasukati rukave...



U potrazi za smještajem
Prvi zadatak svakog pravog taksiste je da vas krivo shvati. Kada su u službi obavezno zaborave sva imena ulica, trgova, restorana i svih važnijih zgrada. Nadaju se dugoj potrazi gradom koju naravno vi plaćate. Mi smo to uvidjeli već u Ukrajini pa smo bili prisiljeni razviti svoje principe poslovanja sa taxistima. Na ulici bi ponajprije saznali cijene od prolaznika, zatim bi tražili taxista koji pristaje na normalnu cijenu. Kod prvog njegovog „gubljenja“ odmah bi napuštali taxi. „Znaš li gdje je hotel Araz? Ne znaš?! Mi smo već dva sata u gradu, mi ćemo ti pokazati.“ Srećom uz nas je bio neizostavni „Lonely planet“. Hotel Araz bio je jeftin, sa osrednjim sobama i katastrofalnim sanitarnim uvjetima. Na cijelom katu nužnici su bili dva nikad oprana čučavca i zajednička sala za tuširanje. Na to smo već otupili jer smještaj odbiremo prema cijeni, ali smo se zato obradovali toploj vodi. Na nju nismo navikli, barem ne u svako doba dana. U sredini hodnika je salon sa foteljama i velikim televizorom. To je usput dnevni boravak Iranskoj obitelji koja živi u malenoj sobici na našem katu. Vjerojatno Kurdi. Oni su u zamjenu za smještaj obavljali logističke poslove na našem katu. Također su vodili malu čajnu kuhinju koja je za male novce uvijek služila vrući čaj sa dostavom u sobu. U salonu sa TV-om iz dana u dan obarali su se Guinisovi rekordi u sjedenju, ispijanju čaja i pušenju. Ovim putem apeliram na komisiju za Guinisovu knjigu neka se osbno uvjere i daju pripadajuću titulu neospornim šampionima te kategorije. Bravo Iran!

Bero nas napušta
Tu večer nisam spavao. Dok su Doktor i Zoran bili u dubokim snovima ja sam koristio rijetke trenutke mira i samoće za rad na računalu. U pet ujutro Bero upada u sobu. Došao se pozdraviti prije odlaska. Morao je napustiti našu družinu i otići na hitan poslovni sastanak u Zagreb. Tog je jutra imao let za Istanbul. Taxi je već čekao ispred hotela. Utrpavajući mu DVD sa zajedničkim fotografijama stisnuo sam mu ruku i ispratio ga do hodnika. Od sada nastavljamo u četvero.

Samashi – ponovni susret sa Kavkazom
Kratko sam odspavao. Bude me. Nakon samo dva sata sna bilo je vrijeme za polazak. Viču mi da ustanem. Uzvraćao sam rafalima bjesomučnih psovki i objeda. Trljajući oči skotrljali smo se u taxi. Pravac autobusni kolodvor. Još od nesretne Rusije pali mi se alarm kad mi prilazi policija. To nikad nije dobar znak. Uobičajena metoda iznuđivanja svodi se na pretres, privođenje, maltretiranje i zastrašivanje. Ovaj put vam ne dam ništa taman nas deportirali. „ Salam Alejkum! Govoriš po Ruski?“, reče policajac pružajući ruku. Nadir se zove. Pita šta ja Englez radim u Bakuu. Prilazi i njegov kolega. Razgovor je isključivo neformalan. Ne mogu da vjerujem. Objasnio sam im tko smo i odakle. Pomogli su nam sa voznim redom. Nadir nas pita znamo li tko je na slici preko cijelog zida na kolodvoru? „Predsjednik Alijev!“ – uzvikne Zoran. Tada nam počinje objašnjavati o dobroti sadašnjeg predsjednika i njegovog pokojnog oca kojega je naslijedio. Mislimo u sebi da su dobri ne bi bili na svim jumbo plakatima umjesto reklama. Pozdravljamo ljubazne policajce i odlazimo na maršrutku za Samahsi.



Noć nas je sustigla pred kraj puta negdje gore u brdima u blizini Kavkaza, satima daleko od Kaspijskog jezera. Dočekala nas je gluha večer u zaostalom gradiću Samashiju, nekad tisućljetnoj prijestolnici Azerbejdžana, potpuno uništenom u potresu. Monotoniju učmale seoske sredineprekida iskrcavanje četvorice stranaca u sintetičkim jaknama sa velikim torbama na leđima. Za mladog taxistu Aziza i njegove drugove to je ravno kontaktu sa vanzemaljcima. Trpa nas u svoju Ladu 1600 karavan i uzbuđeno se sjuri do karavan-seraja na magistrali. Kompleks je nudio smještaj, hranu i odmorište za vozače kamiona i putnike. Azerbejdžanski Macola. Odmah smo prozreli pretjeranu ljubaznost konobara. Htio nas je ošišati na nulericu. Otom potom. Mike ga bijesno gleda kako nam polako objašnjava što ima na meniju. Nemogavši izdržati od gladi ustao se i otšao u kuhinju. Za tren smo svi bili poredani oko prepunih lonaca. Razne juhe, gulaši, borš, kuhana teletina, svinjetina, ovčetina, krompiri, riža, kokoš, ražnjić na maču zvani šašljik... cijena prava sitnica. Nismo dozvolili da nas zakinu za sitnu lovu. Konobar je valjda mislio da zbrajamo loše kao i on. Doktor ga je sa osobitim zadovoljstvom brzo razuvjerio.



U hladnoj sobi su četiri ležaja. Otkinuo sam komad zavjese i s njim počeo mlatiti silan roj muha. Toalet, ako se može tako reći, smjestio se 30-ak metara od spavaonice, netom kraj kamionske gume na kojoj je spavalo nekoliko purica. Umivaonici su imali ogledala i zajedničke ručnike, bili su smješteni pod vedrim nebom. Mislim da ću umivanje ovaj put preskočiti. Jutro je došlo, kao i obično, prerano. Nisam imao volje za jutarnje psovke i osvete mojim buditeljima pa sam se zabrinut za vlastito zdravlje uhvatio za čelo. Temperatura – normalna. Zabrinuo sam se šta mi je, kad me prekinula buka – djevojka je klala puricu ispred stražnjih vrata kuhinje. „Dobro jutro i tebi!“ Brže u taksi! U letu smo popili kavu i krenuli na izlet. Na planini iznad Samahija smjestio se najbolji astrološki opservatorij u cijelom ex SSSR-u. Lada vuče uz brdo, krajolik podsjeća na reklame za Milka čokoladu. Uživali smo u planinskim pejzažima, pogled je pucao na cijeli azerski dio Kavkaza. Nakon cijelog jutra na zraku spustili smo se natrag na ručak kao čopor gladnih vukova. Poštanski kombi povezao nas je natrag u Baku.



Nogomet Hrvatska – Makedonija
Nakon povratka iz Šamahija u hotelu nas je uhvatilo dobro raspoloženje, odnekud se pojavilo nekoliko boca piva. Na vrata nam je zakucao naš novozelandski prijatelj. „Sjedi, uzmi pivo. Šta ima u tebe?“ Priča se razvila u dogovor. Idemo vani u jedan od irskih pubova, pogledati ćemo utakmicu Hrvatska – Makedonija. Bila je subotnja večer, svi su izlazili. Ugurali smo se na šank između Škota i Iraca, veliki plazma ekran vrtio je utakmicu. U poluvremenu su se usred lokala zasvirale gajde uz opću euforiju.



Qubustan
Ujutro opet rano ustajanje, plan je otići na izlet u Kubustan, nalazište pećinskih crteža iz kamenoga doba. Vozili smo se autoputem na zapad i uživali u pogledu na naftne platforme. Sat vremena vožnje, kratko razgledanje i glad. Vrijeme je za ručak. Nismo mogli odoliti pečenoj piletini sa ražnja po tajnom receptu kubustanskog pračovjeka. Jede se, naravno, rukama. Vraćali smo se drugim putem jer je naš taksist zalutao. Cesta je vodila kroz naftna polja. Tisuće pumpi pumpale su crno zlato u cjevovod. Da je samo Kubustanski pračovjek znao šta je ispod gogsi bi bili potpuno drugačiji crtić.





Ludi Trajekt
Već dva dana nestrplivo očekujemo poziv na mobitel. Poziv sa blagajne u trajektnoj luci.
Trajekt je polazio u neodređeno vrijeme. Vjerojatno su se prilagođavali smjenama policije na graničnim prelazima čekajući podkupljene službenike. Jedino što smo znali je da polazi svakih 7 do 10 dana. Za kartu do Aktaua u Kazahstanu, valja podmititi samog kapetana, cijena 300$. Ostatak smo večeri i sljedeće jutro proveli u iščekivanju. Telefon je zazvonio u 14 h. Pokret! Pozdravili smo se sa Grahamom, Novozelanđaninom kojeg neprestano srećemo od Tibilisija.

Mike je naš ministar za nejasna pitanja pa je posao oko podmićivanja kapetana zapao njega. Polazak trajekta čekao sam satima sjedeći na drvenoj klupici ispred kontejnera – samoposluge. Zabavljao sam se hraniti mačke i kokoši komadićima kruha.
Već nas je dobrano uhvatila noć kad smo uspjeli proći graničnu kontrolu i ukrcati se na trajekt. Bila je to pozamašna brodusina sa svojih stotinjak metara, imenom MERKURI II. Doktor i ja odmah smo otišli na najgornju palubu i slikali noćne panorame Bakua. Večeras konačno krećemo na sjever, u hladni Kazahstan. Ni snijeg me ne bi previše iznenadio. Zahvaljujući dolar-intervenciji dobili smo spavaću kabinu u kojoj smo trebali provesti sljedećih 30 sati do stotinama kilometara udaljenog Aktaua.

Kraj iscrpjujućeg dana odlučili smo dočekati u toplini brodskog restorana uz vrući Piti – nacionalnu juhu Azera, obavezno služenu u vrelom zemljanom lončiću. Druženje sa ostalim putnicima obećavalo je sjedenje do jutra, a lagano ljuljanje broda smirivalo nas je kao majka dijete kad ga nina u naručju. Krigla ledenog Efesa razvezala je jezike...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.