gustirna

Bijela breza i bijeli Zrinjevac

Po Dalmaciji baš i nema breza, valjda su prenježne za ovaj krševit i surov kraj.
Kad god krenem prema sjeveru, pogledom tražim brezu dok jurimo auto putem i uvijek je ugledam,
na rubu šume proviruje među jelama i bukvama. Usamljena među tom robusnom ekipom, ali ne manje vrijedna.
Uglavnom srećem pojedinačne breze, još se nisam zatekla u nekom breziku.....
Eeee to jednom trebam osjetiti, svu tu profinjenost i nježnost na okupu.
Bljesne mi slika koju jednom vidjeh na ekranu, mnogo toga vidim ja preko ekrana..daleke krajeve, ljude i običaje... talijanske vrtove upravo odgledah u jutarnjem dokumentarnom programu...fino je sve to.
Nekad sam sanjala putovanja svijetom, a sad putujem iz udobnog naslonjača, sretna što imam slobodna jutra pa mogu uživati u putovanjima preko ekrana...Đelo ih baš odabire kao da mene pita...i nije tu samo priroda važna, važni su i ljudi, njihovi životi, običaji, povijest, sadašnjost...
U nekom starom filmu o nekom graditelju violina (Stradivari možda?), čovjek u crnom kaputu luta šumarkom među vitkim brezama, zima je, snijeg, tišina... obilazi svaku, kucka, osluškuje....odabire savršeno deblo za savršenu violinu. Od tada sam vjerovala da se violine izrađuju od brezovog drva, ali ne, ne, ne i ne!?! Maloprije uguglam pojmove "breza ,drvo, gradnja" i otkrijem da je savršeno drvo za gradnju violione zapravo javor ili pak smreka. I tako zaključim da ne treba baš vjerovati svemu što se gleda po filmovima, pa makar bilo povijesno i biografsko. Oni to nekako namjeste da bude romantičnije, dojmljivije, a brezik pod snijegom je svakako romantičnije mjesto od nekakve šume javora.
Ma dobro, živimo da bi s vremenom ispravljali raznorazne zablude i predrasude koje su nam usađene tokom godina odrastanja. Zapravo stalno rastemo, granamo se novim granama i odbacujemo osušene grančice.
Sjetih se i starih Kelta koji su vjerovali u moć biljaka i drveća, pa su brezu smatrali "damom šume". Povezivali su je s čistoćom i nevinošću' a predstavljala je ponovno rođenje, početak i obnovu jer je breza drvo koje prvo dobiva lišće nakon zimskog mrtvila.
Eto, tako sam se nedavno zaželila druženja s brezama i nađoh se u Zagrebu. Pripremila sam se za snježne prilike, ali snijeg je napadao tek kad sam se vratila doma.... i to pošteno!
Pa dobro, valjda je bolje tako, jer ovako sam mogla u miru i bez bojazni da ću negdje kliznit, šetat zagrebačkim ulicama.
Baš je bilo lijepo tih dana... sve u znaku Adventa, izlozi se sjaje, po trgovima i parkovima sve blješti crveno, bijelo, plavo, srebreno, zlatno...a mene nekako najviše dirnula jedna vitka bljedolika breza.
Otvorih prozor prema stražnjoj strani zgrade, tamo gdje nema ulice, ni tramvaja, ni nikakve gužve...iznenadih se kako je sve mirno, tiho, ugodno. Tik pred prozorom jedna breza, visoka skoro ko zgrada od 6-7 katova.
Obasjala mi je taj sivi i sumorni dan toliko da je kasnije zaista granulo sunce iznad zagrebačkih krovova.

Lijepo se vidi prijelaz od sumornog do sunčanog dana



Tamo malo dalje ima još breza i dima iz dimnjaka...skoro ko zimska idila, samo nedostaje snijeg po krovovima
(kojeg sad već ima i previše).

Bilo bi zgodno sad ugledat nekog dimnjačara na krovovima, al ne, eto njega na vrata! Zvono zazvoni i uđe čovjek u crnom odijelu i kaže da je došao provjeriti dimnjake i peći?!...Ma gdje mi je sad botun da ga dohvatim za sreću?!! Nema više ni poštenih botuna .

Nedostatak snijega za kojeg sam se tako zdušno pripremila, nadoknadila sam šetajući se Zrinjevcem....i po noći i po danu svijetlio je bijelim sjajem....ako budu birali najljepše sređen park ili trg - glasam za Zrinjevac!
I ne samo zbog apoteque sa "likarijama"

Detalji su me oborili s nogu...doduše i "likarija" je djelovala, srećom bila sam pješak.

Bilo je još svašta lijepo po Zagrebu, ali meni se nekako najdublje urezalo baš ovo, pa je eto završilo i u post...iako mi se baš i nije pisalo priču o ovom kratkom posjetu ....ipak je ostavilo tragova, posebno onih koje vam neću ni spominjati... reći ću samo da smo uživale u "šenonu" i prepustile se "legi".... nije bitno što znači, bitno je da je nama bilo dobro.

Dodatak za Pjacetu, nek joj otjera demone zime:
Stari Kelti su vjerovali da božikovina daje snagu potrebnu da bi se došlo do rješenja te vraća izgubljenu energiju. Sadili su je blizu kuće kako bi štitila od zla i demona. Granje božikovine su stavljali u kuću za vrijeme zime jer su vjerovali da je tu sklonište vilenjaka.
/Slučajno moj datum rođenja ulazi baš u period kojim vlada božikovina. Pogledajte koje je vaše drvo./