U potrazi za istinom
17.10.2007., srijeda
Socijalna anksioznost
Odlučila sam da ću na blogu izmjenjivati postove koji su prema Borgmanovoj klasifikaciji ( ) «više zemaljski» s onima koji su, kao dva prethodna – «manje zemaljski». U konačnici vjerujem da se i jedno i drugo svodi na isto jer o našem zemaljskom napretku ovisi koliko ćemo daleko otići u «nezemaljskom». Obzirom da je vrijeme da malo razbijem monotoniju evo i davno obećanog posta o socijalnoj anksioznosti, koji je silom prilika bio izguran. Post je prilično dug, razmišljala sam da ga podijelim u dva dijela, ali ovaj put sam odlučila da je bolje da je sve na jednom mjestu. Naravno, vi ga možete čitati u više navrata, nadam se da dužina neće biti ta koja će vas obeshrabriti. U Hrvatskoj gotovo da i nema institucija niti stručnjaka koji se bave ovim područjem – niti područjem anksioznosti općenito. Ljudi koji imaju većih problema s nekom vrstom anksioznosti najčešće završe na nekim sedativima-anksioliticima kojima onda cijeli život (naravno uz nezaobilazno povećanje doze) «rješavaju» taj problem (bez da ga doista rješavaju). Zbog toga i općenite nezainteresiranosti naše stručnjačke scene za ljude u pravom smislu te riječi, nadam se da će ovaj post barem nekome biti od koristi. Zanimljivo je da svjetske statistike uvijek donose neki jednoznamenkasti postotak ljudi koji boluju od anksioznih poremećaja. To međutim nije tema ovog posta. Tema ovog posta je socijalna anksioznost kao osobina ličnosti, koja je prisutna kod više-manje svih ljudi na svijetu, samo u različitoj dozi. Onima kod kojih je prisutna u većoj mjeri često stvara probleme, iako po svim klasifikacijama još uvijek ne spada u poremećaj. Samim time ti ljudi su i najviše zanemareni. Što je socijalna anksioznost? Najbliže riječi u kolokvijalnom govoru su – trema, napetost, tjeskoba u socijalnim situacijama. Pojačano socijalno anksiozne ljude ćete prepoznati kao one koji su povučeni u društvu, koje često proglašavamo «sramežljivim», zatvorenim, ukočenim, loše prilagođenim, uznemirenim etc. Ako pogledate u sebe i oko sebe vidjet ćete da je pojava vrlo raširena. Dapače, gotovo svi mi ponekad osjetimo socijalnu anksioznost u različitim prilikama – neki u nepoznatom društvu ili bilo kakvoj interakciji s nepoznatim ljudima (npr. u dućanu), neki na razgovoru za posao, neki na ispitu na faksu, neki kad moraju nešto izlagati pred velikim brojem ljudi ili kad ih se snima – a neki u svakoj od tih situacija pomalo. Socijalna anksioznost se ne mora nužno vidjeti u ponašanju ako smo našli mehanizme da se s njome nosimo. Njena glavna karakteristika je unutarnji nemir u socijalnim situacijama koji se može i ne mora manifestirati na ponašanju. Uzroci socijalne anksioznosti Socijalna anksioznost se službeno definira kao strah od negativne evaluacije. Dakle, njen temelj je u tome što se bojimo da će ljudi o nama misliti nešto loše (taj strah je usađen duboko u nesvjesno, ma koliko mi svjesno tvrdili da ga nemamo). Evolucijski gledano, ona je vrlo korisna i poželjna osobina jer nas štiti od velikih gafova u socijalnim situacijama, što nam pak osigurava povoljno mjesto u «ljudskom čoporu» i samim time sigurnost preživljavanja. No, kao i sve korisne osobine – niti jedna nije dobra u prevelikoj dozi, kao niti u premaloj (pojedinci koji imaju kronični nedostatak socijalne anksioznosti podjednako su «devijantni» i podjednako loše prolaze u socijalnim situacijama kao i oni koji je imaju previše – obično ih ljudi doživljavaju kao neodmjerene, ekscentrične, čudne, «davež» i sl.). Prevelika doza socijalne anksioznosti uzrokuje to da se bojimo poduzeti bilo kakvu akciju u socijalnoj situaciji kako ne bismo napravili «gaf». Zato često ostajemo pasivni, što se manifestira kroz povučenost, šutljivost, ukočenost. Budući da se i te osobine u društvu negativno ocjenjuju javlja se novi strah: strah da će okolina primijetiti našu anksioznost. To već postojeću anksioznost samo dodatno potencira i nastaje začarani krug. Zato zbog straha da će drugi ljudi primijetiti našu anksioznost – postajemo još anksiozniji – paradoksalno, nije li?  Ako stvar ode predaleko i ako osoba zbog toga počne izbjegavati velik broj socijalnih situacija nastaje poremećaj koji se još naziva i socijalna fobija. Da se razumijemo: poremećaj se uvijek dijagnosticira kroz funkcionalnost osobe. To znači da ako osjećamo veliku napetost u socijalnim situacijama, ali se bez obzira na nju svaki dan nosimo s tim situacijama nitko nam neće dijagnosticirati poremećaj, niti ga imamo. Tek kada prestanemo funkcionirati i kada naši strahovi kompletno uvjetuju i naše ponašanje (što se kod ljudi sa socijalnom fobijom u krajnjem stupnju može manifestirati tako da prestanu izlaziti iz kuće samo zato da ne bi prošli pored drugog čovjeka na cesti) – reći će nam da imamo poremećaj. Dakle «poremećaji» su, suprotno ljudskom crno-bijelom promatranju svijeta, samo do te mjere potencirana stanja «normalnih» osoba da prestajemo biti funkcionalni. Koji je uzrok pojačane socijalne anksioznosti? Morat ću razočarati sve one koji smatraju da su samo njihov «loš odgoj» ili životne situacije krive za to: velikim dijelom socijalna anksioznost je nasljedna, a manjim dijelom uzrokovana životnim situacijama. Dapače, ona je velikim dijelom i «fizičke» prirode. Tako npr. pojačana aktivnost simpatičkog živčanog sustava, prevelika pobuđenost inhibitornih neurona ili jednostavno rečeno hipersenzibilnost živčanog sustava mogu pobuditi osjećaje slične socijalnoj anksioznosti ili anksioznosti općenito. To je razlog zbog kojeg lijekovi poput sedativa djeluju. Ipak, ne treba zaboraviti: otponac socijalne anksioznosti je uvijek psihičke prirode i ovisi o našem nesvjesnom tumačenju situacije u kojoj smo se našli. Samim time je i na osjećaj socijalne anksioznosti moguće utjecati i bez suvišnih medikamenata. Socijalna anksioznost i ja Ja imam blago povišen rezultat na skali interakcijske socijalne anksioznosti. To znači da sam u situacijama kad sam u interakciji s drugim ljudima malo anksioznija od većine. S druge strane na skali sramežljivosti imam potpuno prosječan rezultat što pak znači da se moja povišena anksioznost vjerojatno ne može primijetiti u mom ponašanju. Ipak postoje situacije u kojima imam stvarno visok stupanj socijalne anksioznosti. Prva i meni osobno najgora je javni nastup (javno izlaganje, izlaganje radova i držanje prezentacija pred velikim brojem ljudi, koje je između ostalog sastavni dio mog posla). To je situacija u kojoj se ja doslovce petrificiram, a isto se događa i mom mozgu (  ), pa sam se jednom čak našla u situaciji da stojim pred publikom i šutim…Druga je kamera. Uperite u mene kameru ili fotič tako da sam ja toga svjesna (ako nisam – dobro je) i budite sigurni da ćete snimiti najgoru fotografiju ikad (ipak, vježbam…  ). Osim toga osjećam napetost (ali znatno manje nego u prethodne dvije) u situacijama koje su namijenjene tome da me se procjenjuje (npr. razgovor za posao). Kroz godine života savladala sam neke meni fantastične tehnike nošenja sa povišenom socijalnom anksioznošću, tako da u konačnici u mnogim situacijama vjerujem da djelujem manje anksiozno i socijalno funkcioniram «bolje» od velikog broja ljudi. Neke druge situacije pak mogu završiti katastrofično, ali i to je dio života, nije li?  Kako pobijediti socijalnu anksioznost (za one koji su se prepoznali)? Svi oni koji su iz ovog naslova zaključili da nakon nekoliko «tehnika» više nikad neće osjetiti socijalnu anksioznost – prevarili su se  . Naime, cilj s kojim treba krenuti je: naučiti živjeti i funkcionirati, prema današnjim standardima dobro, i sa socijalnom anksioznošću (koja je naš prirodni i normalni dio). Cilj, dakle nije uništiti taj osjećaj u nama već postići to da taj osjećaj ne bude naš šef u socijalnim situacijama. Za početak je upravo ovo najvažniji dio: Pokušajte prihvatiti da ste jednostavno osoba koja u nekim situacijama osjeća pojačanu socijalnu anksioznost. To je sasvim normalno. Bilo bi dosadno da su svi ljudi jednaki i zato postoji cijeli spektar osobina po kojima se razlikujemo – i stupanj socijalne anksioznosti je jedna njegova sastavnica. Evo nekoliko pravila/tehnika koje su dobrodošle u «borbi» sa socijalnom anksioznošću: 1. Socijalna anksioznost, povučenost, trema su normalne u pojedinim socijalnim situacijama – gotovo svi ljudi ih imaju. 2. Ljudi vas puno manje promatraju nego što vi to mislite. Pođite od sebe: koliko vi promatrate druge? Vjerujte mi, niti s drugima nije puno drugačije. S druge strane pokušajte ih promatrati više. Već samo skretanje fokusa sa sebe na druge činit će vas spontanijima. 3. Što je najgore što vam se u nekoj socijalnoj situaciji može dogoditi? Je li to što će neki ljudi zaključiti da ste «nespretni» u društvu doista tako loše? Kakve će to posljedice imati za vas i za vaš život? Što vi mislite o ljudima koji su u nekoj situaciji socijalno anksiozni? 4. Za napetu šutnju je potrebno dvoje (barem). Nema potrebe da vi osjećate dužnost da vodite konverzaciju. Uostalom, što nedostaje šutnji? Kažu da je najveći stupanj bliskosti između dvije osobe kada se osjećaju ugodno jedna s drugom - u tišini. 5. Pokušaj da sakrijete vašu socijalnu anksioznost će samo uroditi time da se osjećate još anksioznije – radije ju priznajte ljudima. Tehnika koja je meni osobno pomogla u oslobađanju od treme je da svima pričam (čak i pretjerano) o svojoj tremi (na kraju, ispričala sam je i vama dragi čitatelji  ). Zanimljivost koju sam u vezi toga primijetila: ljudima je simpatično kada tako nešto priznajete bez ustručavanja.S druge strane ako priznate svoju socijalnu anksioznost sebe ćete rasteretiti velikog dijela straha da će ju drugi primijetiti i po vlastitom viđenju smanjiti tuđa očekivanja («drugi će vam lakše progledati kroz prste za neki socijalni gaf ako znaju da imate tremu» – zanimljivo, samim time će se vaša trema smanjiti). 6. Zablude o praksi: često se kaže ako želite pobijediti svoje strahove suočite se s njima. To bi konkretno za osobu s povišenom socijalnom anksioznošću značilo da se treba što češće naći u socijalnim situacijama koje joj izazivaju nelagodu. Međutim, ovdje postoji jedna iznimka: socijalna anksioznost će se smanjiti samo ako te socijalne situacije kasnije procijenimo kao uspješne (da smo ih «dobro odradili»). Ako ih procijenimo kao neuspješne (što uopće ne mora značiti da su bile – bitna je naša evaluacija) – u svakoj sljedećoj takvoj situaciji naša socijalna anksioznost će rasti. Pokušajte definirati koje su točno te situacije u kojima osjećate nelagodu. 7. Ako ne znate kako biste se u nekoj socijalnoj situaciji trebali ponašati, umjesto da se time previše opterećujete i zapadate u negativna stanja zbog te svoje «nekompetentnosti» – pažljivo promatrajte druge koji se po vašem mišljenju dobro snalaze. Zamislite to kao učenje – velika prednost čovjekovog stupnja inteligencije je što ima sposobnost učiti prema modelu. Tako ćete u sljedećoj sličnoj situaciji imati okvirni obrazac kako biste se željeli ponašati. Dalje je samo stvar prakse. Zapamtite: svaka situacija koju procijenite kao uspješno izvedenu smanjuje vašu socijalnu anksioznost u sljedećoj sličnoj situaciji. 8. Sami sebi ste najveći kritičari. Drugi ljudi ne pamte, niti pretjerano obraćaju pažnju na vaše socijalne «gafove» (osim ako niste javna ličnost, ali onda vjerojatno niti nemate problema sa socijalnom anksioznošću). Koliko vi obraćate pažnju na tuđe socijalne gafove? 9. Ako imate strah od javnih nastupa (izlaganja pred puno ljudi – kao npr. ja ) vašu anksioznost će bitno smanjiti kvalitetna priprema. To znači ako napamet naučite svoje izlaganje (preporuča se čak vježbanje pred ogledalom) bitno smanjujete napetost kada se nađete u toj situaciji - ja to nikad nisam napravila . Ono što meni pomaže (kad mi nema druge  ) i ako to situacija dopušta: na početku izlaganja se «našaliti» sa otprilike rečenicom: «Moram vas samo upozoriti da imam tremu od ovakvih nastupa što može rezultirati time da počnem pričati gluposti» - bili ste iskreni i ako imate imalo kvalitetnu publiku – nasmijali ste ih i smanjili očekivanja koja se na vas postavljaju. Istu tehniku sam povremeno primjenjivala na razgovoru za posao. Vjerovali ili ne kad god sam ju primijenila – dobila sam posao. 10. Jedna preporuka koja me svojevremeno od srca nasmijala: kad se nađete u situaciji gdje osjećate jaku tremu recite sami sebi: «Pa što, malo sam anksiozan – kao da mi je prvi put» (još je smješnije kad to čitate na stranici koja se bavi socijalnom fobijom). To nas vodi direktno u sljedeću točku: 11. Nikad ne zanemarite humor. Ako i napravite neku «grešku» umjesto da istrčite plačući ili se ukočite do stupnja petrifikacije – nasmijte se sami sebi - pred drugima. Taj postupak nevjerojatno opušta cijelu atmosferu i čini vas za barem dva stupnja simpatičnijima i socijalno kompetentnijima. Realno gledano – iz perspektive Univerzuma, što je vaša greškica osim jedne beznačajne humoristične situacije ?12. Naravno, uvijek će se naći ljudi koji će ukazivati na vašu zatvorenost i povučenost kao na nešto negativno, možda vas čak i zadirkivati radi toga (vjerovali ili ne – čak i u svijetu odraslih). Takvi ljudi su noćna mora svakoj osobi sa povišenom socijalnom anksioznošću. Ipak, zapitajte se: koje mane na drugima najlakše zapažate? Odgovor je: one koje imate i sami, a ti drugi vam onda samo pomažu da se osjećate bolje. Najbolji način nošenja s takvim ljudima je nasmiješiti se (obavezno  ) i reći: «da, imaš pravo, ja jesam malo povućena osoba i trebam više vremena da se oslobodim među ljudima. Što ćeš, takav/takva sam.». Iznenađenje s druge strane će biti veliko jer većina ljudi, makar i podsvjesno, zna da je najveća hrabrost priznati svoje najveće strahove.Još nekoliko službenih tehnika koje pomažu protiv anksioznosti (socijalne, ali i svake druge): 1. Bihevioralna terapija: - najbolja metoda iz bihevioralne terapije je zamišljanje situacije koja je po vašem viđenju prijeteća i istovremeno se pokušavate opustiti (fizički - duboko disnje, opuštanje ramenih mišića...). Korisna spravica je biofeedback koji vas upozorava svaki put kad se fiziološki znakovi napetosti počnu javljati (npr. otkucaji srca, znojenje, ubrzano disanje, zatezanje vratnih i ramenih mišića – najkarakterističnije za socijalnu anksioznost). Ovo je dobro jer samostalno često ne uspijemo uhvatiti sam početak pojave napetosti, a spravica je tu da nas upozori dovoljno rano kako bismo odmah mogli početi s tehnikama opuštanja. Gdje ju nabaviti? Ne znam – proguglajte. 2. Kognitivna terapija – svakoj situaciji u kojoj se javlja strah od negativne evaluacije prethodi nešto što se zove automatske misli. To su misli koje se podsvjesno vrte u našim glavama, a koje nam redovito prikazuju sve najgore moguće ishode situacije u kojoj se nalazimo (npr. na razgovoru za posao pričamo s potencijalnim poslodavcem, a u «pozadini» nam se vrti: ispadam glup/a, ovo sam nespretno rekao/la, sigurno vide moju nervozu, nikad me neće zaposliti…). Ideja kognitivnog dijela terapije je da naučimo prepoznati i preduhitriti te automatske misli. Ideja je dakle cijelo vrijeme promatrati svoje pozadinske procese i kad se pojavi naznaka takve automatske misli svjesno ju prekinuti (recimo u sebi izgovoriti «Stop!» s nakanom da zaustavimo misao). Za puni efekt je potrebno dosta vježbe jer je vještina istovremeno pričati s potencijalnim poslodavcem i pratiti svoje pozadinske procese te ih držati pod kontrolom. Niti jedna od tehnika ne donosi rezultate preko noći, ali prilično brzo poboljšava kvalitetu života. Bit svega je prihvatiti sebe sa svim «vrlinama» i «manama» te smanjiti perfekcionizam i očekivanja koja si postavljamo. Već samim time život postaje lakši. Želim vam anksioznošću ispunjen, ali ipak ugodan dan (odnosno sve dane do mog sljedećeg, manje zemaljskog posta)  |
- 18:13 - Komentari (51) - Isprintaj - #
07.10.2007., nedjelja
Snaga misli vs sudbina - II dio - osnovna pravila
|
Ostatak teme temelji se isključivo na mom osobnom iskustvu. Ovo su pravila koja sam generirala isključivo na primjerima iz vlastitog života i na temelju vlastite samoanalize i opažanja drugih oko sebe, naravno, posve subjektivno : 1. Pravilo emocije Često se priča o mislima, a zanemaruje se izrazito važan aspekt ličnosti koji snažno doprinosi moći kreacije vlastite realnosti – emocije. Podsvjesno i Nesvjesno su velikim dijelom emocionalne prirode. Kod emocija, iz nekog razloga, vrijedi slično pravilo kao i kod Miškovih subliminalnih poruka – ako ih osvjestimo – ne djeluju toliko na našu realnost. Ako su pak ukopane duboko u nesvjesnom kreiraju našu realnost na nevjerojatan način. Tako će npr. emocija straha ukopana duboko u Nesvjesnom vjerojatno prouzročiti da se dogodi upravo ono čega se pribojavamo. Ta ista emocija, osvještena i izražena će uglavnom ostati samo to – izražena emocija. To je fenomen koje mi iskustvo redovito potvrđuje. Moguće objašnjenje je da je emocija velika razina potencijalne energije koja ako se ne manifestira kao ono što inicijalno jest kreira točno ono na što se odnosi. Ako je emocija dovoljno jaka vjerojatno će «probiti» barijeru nesvjesnog. Slabija emocija ostat će neopažena dugo vremena i na kraju utjecati na našu realnost. Nakon što je jednom osvijestimo dovoljno je samo je pustiti da postoji i cijelo vrijeme je biti svjestan - s vremenom će izgubiti djelovanje. Međutim, imajte na umu da kako negativne potisnute emocije kreiraju vašu realnost u vama neželjenom smjeru tako i pozitivne potisnute emocije rade to isto u željenom smjeru - postajemo točno ono što duboko u sebi vjerujemo da jesmo. Problem s emocijama je taj što nisu previše podložne slobodnoj volji, tj. teško je upravljati koja će se pojaviti, a koja ne. Mnogi ljudi zato kreću pogrešnim stazama i pokušavaju zauzdati svoje emocije jer im se čini da tako bolje upravljaju svojim životom. To zauzdavanje se najčešće svodi na nešto drugo – potiskivanje. Na taj način emociji daju puno veću snagu nego što bi je imala da nije bila potisnuta. Zbog toga sam osobno veliki protivnik tehnika koje zatiru negativne emocije i ne vjerujem „prosvjetljenima“ kod kojih nikad „ne postoje“ negativne emocije. Moje iskustvo (to naravno ne znači da je to apsolutno pravilo) pokazalo je da se kod takvih ljudi u pozadini često puta krije potisnuti bijes, pasivna agresija i nezadovoljstvo. Manifestacija je često pretjerano moraliziranje, osuđivanje i popovanje. S druge strane najbolji način da se nosimo sa svojim emocijama (a vjerujem da se s njima trebamo nositi – što će potvrditi i teorija svake vrste psihoterapije), a da one ne preuzmu apsolutnu kontrolu nad našim životima, jest da naučimo što je moguće više o sebi samima i da pokušamo shvatiti koji su najdublji motivi - zašto nešto kod nas izaziva upravo tu vrstu emocija. I ovdje je lako upasti u zamku emocija i biti neiskren prema sebi. Ovdje je važno biti posve iskren prema sebi pa makar nas to naizgled dovelo i do odgovora koje ne želimo čuti – s vremenom ćemo shvatiti da za tim nije bilo potrebe. Dakle, znanje i to ne bilo koje, već znanje o samima sebi je ono koje će nam pomoći da živimo u miru s vlastitim emocijama i da ne budu one te koje u potpunosti upravljaju našom realnošću. Naravno, to znanje primjenjuje Korisnik – kada korisnik poznaje svoj kompjuter, strukturu njegovih programa i pozadinskih procesa – može mijenjati ono što želi. Ipak, zapamtite: ako poželite mijenjati cijelu strukturu operativnog sustava – trebat će vam puno vremena i upornosti da to i realizirate. Prije nego se upustite u takvu misiju razmislite: je li postojeći operativni sustav doista toliko loš da baš sve treba mijenjati u njemu? Vjerujem da ako ste prethodne korake (posebice onaj s iskrenosti) napravili kako treba odgovor na to pitanje će biti negativan. 2. Pravilo odluke Važno je napomenuti da odluka o kojoj ovdje pišem nije striktno odvojena od emocije već se samo na nju nadovezuje. Ništa se u našim životima ne događa bez da smo mi tako odlučili. Ta «odluka» nije u potpunosti istovjetna odlukama koje npr. donosimo svakodnevno u dućanu, ali nije niti drastično različita. Mislim da tu vrstu odluke trenutno mogu najbolje opisati kao djelomično nesvjesnu i često puta trenutnu. Npr. ponekad smo na pragu da nam se dogodi nešto loše, ali se "cijelim bićem" opiremo tome - to je emocionalna borba. Tako dugo dok se opiremo – to se neće dogoditi. Ipak neposredno prije događaja često puta se "pomirimo", odnosno na nekoj razini odlučimo "da se ipak može dogoditi". Problem je u tome što ne možemo znati je li ta pomirljivost produkt naše spoznaje da nikako ne možemo izbjeći događaj ili je ona ta koja je događaj dopustila. Iako bih ovdje voljela provesti poneko istraživanje , ono što mi je dosadašnje iskustvo pokazalo jest da je točan odgovor ovo drugo. Isto je i sa pozitivnim događajima: ako nešto čvrsto "odlučimo" vjerojatno će se dogoditi. Pod čvrsto odlučiti opet podrazumijevam i svjesno i podsvjesno i nesvjesno. Često ćete takve odluke prepoznati kao one za koje si niti u jednom dijelu svoje ličnosti niste ostavili tzv. rezervni plan, tj. "ne postoji opcija da se ne dogodi". To su odluke koje su obojene nekom snažnom emocijom, a alternativni događaj uopće nije uzet kao mogućnost ili je izrazito obojen suprotnom emocijom - do te mjere da ne dolazi u obzir. Jedno pitanje za vas: Je li vam se ikada u životu dogodilo nešto što kroz sve slojeve vaše ličnosti uopće nije dolazilo u obzir kao opcija? Prije nego odgovorite na njega budite posve iskreni prema sebi samima. Meni nije. 3. Pravilo vremenskog odmaka Često puta se postavlja pitanje možemo li svojim „mislima“ utjecati na svoje zdravlje. Moje iskustvo na ovom području pokazalo mi je sljedeće: možemo, ali s vremenskim odmakom. To znači da ako se u jednom periodu života osjećam dobro i zadovoljna sam, taj osjećaj će se manifestirati i na mom zdravlju, čak i izgledu - ali ne odmah. Budući da mi ljudi nismo poznati po stabilnosti svojeg raspoloženja i svojih "faza" (često se izmjenjuju) ponekad nam se čini da smo u periodima kada smo nezadovoljni zdraviji nego u periodima kada smo zadovoljni. Međutim, ja to pripisujem vremenskom odmaku – tj. naš organizam na fizičkoj razini reagira sa zakašnjenjem. Tako često puta fizičko zdravlje dolazi taman po završetku mirnog perioda – kao njegov odraz, a loše fizičko stanje organizma nakon završetka teškog i napornog perioda, također kao njegov odraz. Ako pak postignemo dugoročne „dobre“ periode – to će se i dugoročno manifestirati na našem izgledu i zdravlju. Stoga, ako želite na taj način raditi na svome zdravlju tendirajte tome da sredite stvari koje vas najviše opterećuju – na dugi (ako ne i doživotni) period. Ono što pri tome treba zapamtiti – osjećaj stabilnosti i sigurnosti nije svojstvo svijeta u kojem živimo. Možemo ga postići jedino putem nas samih. 4. Pravilo borbe vs pomirljivosti Opće pravilo koje objedinjuje prethodna tri i koje će biti logično svakome, pa i onima koji nemaju nikakvih metafizičkih primisli (samo će ga možda shvatiti na jednoj drugačijoj razini): dok se „borimo“ (to može biti unutrašnja borba ili izražena borba, ali uvijek je emocionalno obojena) determiniramo svoju stvarnost vlastitim emocijama i odlukama. Problem je što nam je u takvom stanju Viša svijest (Korisnik) sužena, a našim životom pretežno upravlja Sustav koji je vođen Nesvjesnim. Paradoksalno je da sa „buđenjem“ Više svijesti dolazi do veće pomirljivosti, čime opada izraženost i dominantno djelovanje naših emocija, ali i razina upravljanja svijetom oko nas putem nesvjesnog – barem naizgled. Vjerujem da u krajnjoj fazi dolazi do intenzivnog i trajnog iskustvenog osjećaja da je sve povezano i da smo sami kreatori svega – da je svijet naša projekcija. Tada znamo da možemo kreirati i mijenjati sve što poželimo, ali više ne osjećamo toliku potrebu za tim jer znamo da je i prvotni plan već „dobar“ i da će se s onime što na ovoj razini zovemo vremenom dogoditi sve što se treba dogoditi. Kao što je za očekivati, tada više nema ni potrebe da budemo ovdje u ovom obliku, pa često puta takve osobe napuštaju ovaj oblik postojanja – jer više ne osjećaju otpor prema ničemu, pa čak ni smrti. Ipak, moram priznati da je paradoksalno – dok smo u emocionalnom grču i dok nam je jako stalo – nemamo sposobnost vlastitom voljom utjecati da svijet oko sebe već to radimo nesvjesnim putem i često puta nam se na svjesnoj razini ne sviđa ishod. Kada napokon ostvarimo sposobnost utjecaja na svijet oko sebe – imamo manji interes prema tome i ostajemo na istom. Zašto? Jer smo svjesni da je sve ovo ionako naša kreacija i da zacijelo postoji neki dobar razlog zašto je baš takva? Tada postajemo strpljivi i svaki trenutak živimo radi trenutka samog. Možda to i je naša misija ovdje – naučiti da zadovoljstvo nećemo postići stalnim ciljevima, već samo postojanjem i spoznati da smo mi kreatori. A smisao – smisao je u tome da sve što doživljavamo bude samo sebi smisao, pa tako i kreacija sama. |
- 13:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #
02.10.2007., utorak
Snaga misli vs sudbina – I dio – novi model ličnosti
Ovaj post je inspiriran postovima Nove Vizije i Berixa (i naravno komentara od Borgmana) koji su izložili naizgled suprotno stajalište oko djelovanje snage misli na naš život i sve njegove aspekte. Dok je Nova Vizija pisao o snazi djelovanja misli i tehnikama koje je moguće primijeniti kako bismo ovladali tom vještinom, Berix je donekle zanijekao utjecaj snage misli i događaje objasnio kroz sudbinu. Ovdje ću pokušati objediniti ova dva pristupa, jer me moje promišljanje o toj temi konstantno i nepogrešivo vodi samo do jednog zaključka. Naravno, kao i obično, u postu izražavam samo vlastito mišljenje o temi i ne osjećam potrebu da ga itko tko misli drugačije prihvati (možda bih ovu rečenicu trebala staviti negdje u opisu bloga kako je ne bih trebala ponavljati od posta do posta  ). Početno je post bio znatno dulji, ali sam ga iz uviđavnosti prema vama, dragi čitatelji, odlučila podijeliti u dva dijela. To znači da je drugi dio već gotov i spreman za objavu pa će i razmak među postovima biti kraći nego obično (a ni ovaj nije bio tako dug - Berix:  ).Ja sam poklonik stajališta da sve što nam se događa ovisi o nama tj. da se naše "misli" doslovce preslikavaju u našu realnost. Moje mišljenje bi čak otišlo toliko daleko da bih rekla da je cijela naša realnost samo virtualna projekcija naših misli, svijesti ili podsvijesti. S druge strane vjerujem i u sudbinu, odnosno predodređenost nekih stvari u našim životima. Da bi paradoks bio veći u prvom slučaju imam ozbiljan problem sa terminologijom jer sam u zadnjih nekoliko mjeseci primijetila da različiti ljudi drugačije doživljavaju različite riječi (misao, svijest…). Zato ću prvo pokušati napraviti neku osnovnu (i vjerojatno krnju) klasifikaciju termina. Pokušat ću (nadam se uspješnije od Nove Vizije ) povući paralelu sa kompjuterom kako bih napravila novi model ljudske ličnosti (mislim da je u ovom kontekstu ličnost pravi izraz). Računalni model ličnosti (ako ikad izađe u udžbenicima iz psihologije razmislit ću o tome da mu promijenim ime  )Kako već znamo, postoji svjesni, podsvjesni i nesvjesni dio ličnosti. Svjesno je ono na što trenutno obraćamo pažnju, o čemu trenutno razmišljamo. Tako bi npr. na mom kompjuteru u ovom trenutku svjesni dio predstavljao Word u kojem pišem ovaj tekst, a kod mene bi svjesno bilo to što sam fokusirana na temu ovog posta. Podsvjesno bi bile sve druge otvorene aplikacije, sučelje operativnog sustava i sve ono na što se mogu prebaciti u sekundi, ali je trenutno u stand by-u. Kod mene bi podsvjesno bilo slušanje muzike koja se trenutno vrti na radiju (jer ju ne doživljavam dok ne obratim svjesnu pažnju), tipkanje (jer kad tipkam ne obraćam svjesnu pozornost na to gdje se nalazi koje slovo na tastaturi), ali i neke druge stvari poput: što još sve danas imam za obaviti, znanje o tome kako je prošao današnji sastanak itd. Dakle opet, sve ono što je u stand byu dok ja pišem post, ali ako je potrebno mogu se u hipu prebaciti na to. Nesvjesno na kompjuteru možemo izjednačiti sa pozadinskim procesima i samom strukturom programa i operativnog sustava. Ovdje moram napomenuti da je prosječnom korisniku dosta teško doći do toga, a pogotovo nešto tamo promijeniti po želji, ali neporeciva je činjenica da ti procesi i struktura u potpunosti kreiraju sve što mi na svom računalu vidimo i sa čime imamo ikakvu interakciju. Isto tako, kod mene je nesvjesno gotovo posve zaslužno za to kakva sam ja ličnost općenito, što volim, što ne volim, što mi smeta (osobito što mi smeta )...I na kraju ne smijemo zaboraviti na možda najvažniju stavku: Korisnika. Kad su kompjuteri u pitanju korisnik ponekad može biti istovremeno i programer ili osoba koja je izradila kompjuter - ako stvar svedemo na razinu vrste, zapravo korisnik = programer (dakle ljudi). Psihologija još nema naziv za ovaj aspekt ljudske ličnosti, ali to je ono što bih ja nazvala dušom ili višom svijesti – to je ono za što sa sigurnošću mogu reći – to sam ja (Berix je to svojevremeno nazvao Vozačem). Ja imam sposobnost nadgledati sve što se događa u ostatku sustava i ovisno o svom poznavanju načina na koji radi kompjuter mogu mijenjati gotovo sve postavke i programe u njemu ili kreirati nove. Ponekad to i radim, a da ne znam što zapravo radim (npr. "sejvam" promjene, što mijenja nešto u samoj strukturi, ali ja ne znam točno što i po kojem principu). Razlika, po meni, između računalnog modela i modela čovjeka je u tome što su korisnik i kompjuter odvojeni (iako, ako gledamo iz gledišta kvantne fizike – dok ja radim na računalu mi zajedno činimo «polje» djelovanja i samim time se možemo svesti na jednu cjelinu), a Viša svijest i ostatak sustava čovjeka - nisu. Eh, sad dolazi najvažniji dio. Kao što sam već više puta napisala vjerujem da smo svi Jedno, odnosno da smo povezani u Polju svijesti koje sadrži apsolutno sve informacije ovoga svijeta. To znači da je do svake informacije moguće doći ako znamo kako. Pogađate, u kompjuterskoj terminologiji ovo Polje bi se donekle moglo poistovjetiti s Internetom. Sve informacije postoje i dostupne su u Polju, ali ako ne znamo put do njih ponekad ćemo potrošiti sate, čak i dane da do neke od njih dođemo, ako i dođemo. Istovremeno mi kreiramo bogatstvo informacija na Internetu i također ga koristimo kako bismo potražili novo individualno znanje. Internet i cijela njegova struktura, međutim usko ovise o načelima funkcioniranja računala, dakle također o strukturi programa i kodova koji se općeprihvaćeno koriste, koji pak ovise o korisniku koji je istovremeno i njihov kreator (čovjeku). Sve to nas dovodi do neporecive istine: Korisnik je kreirao Nesvjesno, koje kreira Svjesno, Podsvjesno i Polje. Polje pruža informacije Korisniku kako može unaprijediti Nesvjesno s ciljem unapređivanja Svjesnog, Podsvjesnog i posredno i neposredno opet cijelog Polja . Sad to preslikajte u ljudsku terminologiju i postat će jasno da je Viša svijest kreirala nesvjesno u čovjeku kako bi odradio točno ono što je potrebno putem svjesnog i podsvjesnog između ostalog i sa ciljem unapređenja cijelog Polja. Ostaje pitanje: Zašto se Viša svijest toga ne sjeća? Mogući odgovor je: znanje o tome je također pohranjeno u Nesvjesnom i to namjerno. Nakon svega se zacijelo pitate kakve sve to veze ima sa snagom misli i sudbinom. Pa ovako: Ako smo svi Jedno, nemoguće je da se bilo što u svijetu dogodi bez naše odluke. Ako postoji sudbina, mi smo ti (u kontekstu cijelog Polja) koji smo tu sudbinu zapisali (i samim time izabrali). Ako je vrijeme iluzija – ne postoji prošlost u kojoj smo to napravili jer prošlost je isto što i sadašnjost i budućnost. Dakle, naše misli (i to one nesvjesne – jer se preko njih ostvaruje komunikacija s Poljem) su te koje determiniraju našu stvarnost, tj. te koje ostvaruju sudbinu zapisanu od Kreatora, dakle nas. Ne postoji nitko drugi tko bi mogao biti zaslužan za to (barem po mom uvjerenju, jer ne postoji sila koja je odvojena od nas, već samo ona čiji smo mi dio). Ako itko može mijenjati tu sudbinu, onda je to dio nas kojeg sam poistovjetila s Korisnikom, odnosno naša Viša svijest, ali i ona mora poštivati pravila koja je sama stvorila, tj. raditi to preko nesvjesnog, kako bi moglo biti zapisano u Polju i odrediti realnost u kojoj živimo. Kao što sam već napisala, nesvjesno je ponekad jako teško dostupno. Tehnike o kojima piše Nova Vizija pomažu u mijenjanju, tj. usađivanju novih obrazaca u nesvjesno, koje se potom projicira u našu realnost. Niti jedna od tih tehnika nije brza i bezgrešno učinkovita, već sve zahtijevaju dugotrajni rad i stalnu samoanalizu kao feedback uspješnosti. Neka od pravila, temeljena na mom osobnom iskustvu, a koja mogu pomoći u razumijevanju principa tog djelovanja dolaze u nastavku ove teme – u sljedećem postu. |
- 17:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||