).U potrazi za istinom
25.07.2007., srijeda
Open your mind – završnica
|
Nakon dosta vremena evo i obećanog nastavka. Kako bih ovaj put izbjegla daljnji uvod krećem odmah na stvar. U nastavku ću opisati nekoliko općeprihvaćenih znanstvenih teorija/nalaza i pokušati naglasiti kako ih površno razumijemo – većinom ih znamo, da, ali razumijemo li? Taj odgovor prepuštam vama dragi čitatelji. 1. Svemir – koncept konačnosti i beskonačnosti Dakle svi već znamo da znanstvenici kad ih se pita koliki je svemir kažu – beskonačan. Druga opće poznata istina je da se isti – širi. Hm, to dvoje je već samo po sebi paradoksalno – ako je nešto beskonačno kako se može širiti (ili bolje pitanje: kamo?)? Ok, taj dio je još relativno lako rješiv: termin „bekonačno“ se koristi kada je nešto toliko veliko da mi svojim ograničenim umovima (i mjerama) ne možemo pojmiti niti izmjeriti. Ako je tako, onda je svemir ipak konačan, ali mu mi ne možemo izmjeriti dimenzije niti reći gdje mu je kraj. E sad stvarno dolazi do problema: ako je konačan, što je iza njega i ako nešto iza njega postoji – gdje to završava? I ono iza, i ono iza...? Ako iza nema ništa – pokušajte zamisliti to – ništa. Kako god okrenemo naši ograničeni umovi nisu u stanju pojmiti ovakav koncept jer u svijetu kojeg mi poznajemo sve ima svoj početak i kraj, a nakon kraja nekog predmeta, počinje novi i tako sve do trenutka dok ne počne sve iznova – to je zapravo i 2D i 3D perspektiva. Mi i dalje na svemir gledamo kao na 3D prostor, dakle jedino logično je da bude kugla. Naravno, pitanje koje se onda postavlja je – što je izvan te „kugle“. Informacije o beskonačnosti, konačnosti i širenju koje sam ovdje napisala su opće poznate, opće prihvatljive i velik broj ljudi ih zna. No tko ih zapravo razumije? Pokušajte mi vi odgovoriti na to pitanje: koliko od ovoga možete zamisliti, vizualizirati i doista razumijeti. Veselim se odgovorima.  2. Placebo Kako bih razbila monotoniju prelazim na nešto prizemniju temu. Znanost je prihvatila i priznala fenomen placeba koji se bazira na autosugestiji. Za slabije upućene: placebo je efekt izlječenja i poboljšanja fizičke bolesti kada pacijent uzima lažnu terapiju (obično je riječ o tableticama koje se sastoje od šećera i vode, koje nemaju apsolutno nikakav kemijski efekt na organizam). Gotovo svako testiranje novih lijekova na tržištu uzima u obzir ovaj efekt jer bi u protivnom mogao ozbiljno poremetiti rezultate. Tako se npr. jednoj skupini dobrovoljaca daje placebo (terapija bez djelovanja), a drugoj pravi lijek i onda se na temelju razlika u poboljšanju simptoma (jer poboljšanje postoji u obje grupe, samo je sa pravim lijekom obično nešto bolje) zaključuje o učinkovitosti novog lijeka. Svi su to prihvatili zdravo za gotovo, ali nitko nije stao i malo dublje razmislio o cijelom fenomenu. Naime, ako se pacijenti doista mogu izlječiti ili im se može popraviti stanje samo na temelju njihovog uvjerenja da se liječe – to bi trebalo biti važno, ne bi li? Točno u ovom segmentu znanost gotovo svakodnevno priznaje čudesnu moć vjere i autosugestije o kojoj neznanstvenici govore već stoljećima. Međutim, čim se izvadi iz ovog konteksta znanstvenici zašute. Zašto? Zato što ovaj fenomen zapravo ne znaju objasniti, jer ako je samo mislima i vjerom moguće utjecati na fizička oštećenja u organizmu pada u vodu cijeli koncept čovjeka kao stroja, što je u ozbiljnoj kontradikciji sa dosad priznatim rigidnim znanstvenim stajalištem. No, ne zaboravite – znanost, iako šuti – to zapravo službeno priznaje.  3. Autosugestija, hipnoza, stanja sužene svijesti Ova tema se direktno nadovezuje na prethodnu. Službena znanost već preko jednog stoljeća priznaje i poznaje izuzetnu snagu autosugetije (ovdje je važno naglasiti da je svaka sugestija u svojoj suštini zapravo autosugestija) osobito u stanjima sužene svijesti kao što je hipnotički trans. Opće je poznato da pomoću hipnoze možete prestati pušiti jer vam se cigareta koja vam je dotad pasala počinje gaditi, smršaviti jer ne prestajete osjećati glad, sjetiti se nekih prošlih događaja koje ste odavno zaboravili i čak prestati osjećati bol tijekom nekih vrlo bolnih zahvata poput popravljanja ili vađenja zuba i poroda. Međutim, postoje i stvari koje su manje poznate javnosti, ali znanosti (koja naravno opet o tome pretežno šuti) su itekako poznate. Tako npr. hipnotiziranom čovjeku možete prisloniti običan novčić na ruku te mu sugerirati da je užaren, a on će se ponašati kao da je to i istina. To nije čudno. Čudno je što će mu nakon nekoliko minuta na tom mjestu iskočiti opeklina kao da ste to doista i napravili (za opekline se u službenoj medicini smatra da nastaju isključivo stvarnim fizičkim oštećenjem kože). Isto vrijedi i suprotno – prislonite mu nešto užareno i kažite da je novčić – reakcije niti u ponašanju, niti na koži neće biti. Dakle još jedno službeno priznanje da misli i vjerovanja mogu utjecati na fizičko. Ovoj temi posvetit ću jedan zasebni post jer ima još puno za pisati o tome. 4. Katatona shizorenija Ova vrsta shizofrenije je izuzetno zanimljiva iz medicini i psihijatriji vrlo dobro poznatih razloga. Ipak, nikad si nitko nije dao previše truda da ustanovi kako je to moguće. Vjerojatno zato što način da to saznaju, u današnjoj znanosti, još ne postoji. Katatonu shizofreniju karakterizira da pacijent biva posve nepomičan i ne reagira ni na kakve podražaje iz okoline. To i ne bi bilo tako čudno da te osobe ponekad ne odaberu neki položaj tijela u kojem provode sate, pa i dane, a prema svim zakonima fizike, medicine i poznavanja ljudskih mišića i anatomije – to ne bi smjelo biti moguće. Tako npr. odluče stajati na jednoj nozi, s drugom visoko u zraku i raširenih ruku, pa tako stoje danima. Pokušajte  . Drugi primjer je kod onih koji se kreću u katatonom stanju: tako primjerice pacijent odabere jednu rutu po bolničkoj sobi i kreće se posve istim stopama naprijed i nazad da nakon izvjesnog vremena izliže parket. Takav prostorno matematički um, vjerujte mi, jako je teško dostići. 5. Fibonaccijev niz Jeste li znali da se velik broj prirodnih procesa u svijetu odvija po vrlo jednostavnom matematičkom pravilu – fibonaccijevom nizu. Fibonaccijev niz je niz brojeva u kojem svaka sljedeća znamenka odgovara zbroju prethodne dvije (dakle, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21...). Iz njega je generiran tzv. broj PHI koji iznosi oko 1,6 (obično ga zaokruže na 1,618) i odgovara kvocijentu svake znamenke sa prethodnom (precizan broj dobiva se tek na višim znamenkama). Ono što je zanimljivo u ovom nizu i u ovom broju je što se nalazi svuda u prirodi. Tako se npr. zečevi razmnožavaju po Fibonaccijevom nizu, omjer broja ženskih i muških pčela u košnici odgovara broju PHI, mjehurići kod vode koja vrije pojavljuju se prema Fibonaccijevom nizu, neke spiralne školjke imaju promjer između razmaka spirala koji odgovara broju PHI, promjer između spirala sjemena suncokreta također. Najzanimljivije je što je i cijeli čovjek konstruiran na način da u sebi sadrži ovaj omjer: tako omjer ukupne visine i visine od poda do struka iznosi PHI, omjer dužine ruke od ramena i dužine podlaktice također, omjer dužine nogu od kuka i dužine potkoljenice, zglobovi na prstima itd. itd. Previše slučajno da bi bilo slučajno. Znanost je sa time upoznata, ali ne pridaje osobitu pažnju – vjerojatno zato što, kao i velik broj prirodnih pojava – ne zna objasniti. Ako ste ikada gledali film (ili čitali knjigu) The hitchiker's guide to the galaxy – možda odgovor na ultimativno pitanje ne iznosi 42, već 1,618. 6. Percepcija vremena i dužina života Prije nekoliko mjeseci gledala sam dokumentarac (znanstveni, naravno) o životinjama, ljudima, percepciji vremena i dužini života. Zaključak se sveo na jednostavno: životinje koje su brze (poput npr. muhe) vrijeme percipiraju znatno sporije od nas. Dakle kad mi napravimo jedan pokret rukom koji nama traje jednu sekundu, muhi to izgleda kao da traje cijelu vječnost (zato ljudi imaju problem s time da je uhvate). Spore životinje, npr. velike kornjače svijet oko sebe percipiraju puno bržim nego što ga mi percipiramo što znači da naš „normalan“ hod njima djeluje kao da bezglavo jurimo. Zanimljivo je to što životinje kojima mijene u okolini djeluju tako brzo – žive znatno duže, a životinje kojima svijet djeluje užasno sporo žive vrlo kratko. U konačnici, kada usporedimo percepciju vremena pojedinih živih bića i vijek njihova života, svodi se na to da iz vlastite subjektivne percepcije – svi živimo jednako dugo. Zanimljivo, nije li? Čini se da je vrijeme ipak vrlo pravedno podijeljeno. Kako to objasniti kroz znanja koja se danas službeno priznaju? Nikako.  7. Antimaterija U fizici se pod normalno razbacuje ovim pojmom, kao najnormalnijom stvari. Ovim putem, zamolit ću vas dragi čitatelji da pokušate istinski razumijeti o čemu se zapravo radi (možebit i objasniti svima koji to nisu). Dakle, antimaterija je „suprotno od materije“. Ne bih da se krivo shvati – to nije ništavilo – ništavilo je nula, ovo je SUPROTNOST. Otprilike ideja je ovakva: ako svaka stvar (osoba, živo biće...) ima svoju suprotnost, odnosno svog inverznog blizanca u prirodi – to je antimaterija. Zamislite to kao svoj lik u ogledalu. Ako se materija i antimaterija spoje (dakle spojite li se sa svojim inverznim, tj. posve suprotnim blizancem, ma gdje on bio) – nastaje ništa. Mislim da sam na tu temu dovoljno rekla. 8. Teorija evolucije – završni udarac Vjerujem da svi poznajemo Darwinovu teoriju evolucije koja je u znanosti jedna od najprihvaćenijih teorija. Izdvojit ću jedan njen mali dio i pokušat vas navesti da razmislite o njemu: Između ostalog, organizmi se s vremenom mijenjaju kako bi se bolje prilagodili okolini u kojoj žive. Tako se mijenjaju čitave vrste i uskoro iz relativno slabo prilagođene vrste nastane dobro prilagođena. Iako znamo da se te promjene događaju postupno i da je svaka pojedina promjena vrlo mala, nikad ne možemo sa sigurnošću reći u kojem se točno trenutku organizam počeo mijenjati i kako je „znao“ u kojem smjeru treba ići te kako je to na kraju prenio na potomke. Cijela ova teorija implicira na jedno: nevjerojatan program u nama samima koji, iako ga nismo svjesni djeluje po inteligentnim principima. Iako će mnogi reći da se te promjene događaju po principu slučajnosti, pa nečiji organizam (hm, zanimljivo kao da pričamo o inteligentnom biću kad pričamo o fizičkim promjenama u organizmu) slučajno pogodi pravu stvar, nemojte nikada zaboraviti jedno od glavnih znanstvenih načela: sve ima svoj uzok i posljedicu. Još samo jedna zanimljiva informacija na tu temu: jeste li znali da se na području ispod ozonske rupe počinju skupljati neobične alge koje bi svojim dužim boravkom tamo tu istu rupu mogle zakrpati? Pričamo li mi to o prilagodbi Planeta? (za detalje proguglajte, jer sam ih, priznajem – zaboravila  ).Na ovome bih zasad stala jer je post već i previše dug, ali takvih primjera ima još na stotine i uključuju najprihvaćenije znanstvene teorije na svijetu. Ljudi se često hvale svojim znanjem iako ono što znaju zapravo ne razumiju. Ovdje sam se namjerno zadržala samo na dobro i dugo poznatim paradigmama, kako nitko ne bi mogao reći: „ah, to su napravili i izmislili neki kvazi-znanstvenici“. Novijih i kudikamo mističnijih nalaza ima mnogo više. Stoga preporučam svima zaineresiranima stranicu sa popisom dvadeset najluđih znanstvenih istraživanja od kojih neka prikazuju kako samo znanstvenici znaju pretakati iz šupljeg u prazno, a neka druga ukazuju da u svijetu ima puno više nego što većina ljudi misli. Dobar primjer za ovu drugu tvrdnju je istraživanje koje je ustanovilo da je 4000 ljudi, skupnom meditacijom uspjelo postići da se stopa kriminala u Washingtonu smanjila za 18% od uobičajene. Zaključak iz toga, također preporučam da donesete sami. Za kraj objavljujem sliku koju je nevjerojatnim, na sekundu podešenim sinhronicitetom, naravno sasvim slučajno, uspio uslikati moj dobar prijatelj, ovdje poznat kao Kvaiso. Nas petero je zbunjeno stajalo sa strane i promatralo ovu scenu. Iako ukazuje na okrutnost svijeta u kojem živimo, nevoljko moramo priznati da govori ponešto i o njegovoj magičnoj prirodi. Gledajte pažljivo.  |
- 21:28 - Komentari (26) - Isprintaj - #
11.07.2007., srijeda
Open your mind – prvi dio
|
Kada sam počela pisati ovaj post prvo sam napisala uobičajeni uvod u temu koju ću obrađivati. Napisavši taj „uvod“ shvatila sam da je dovoljno dug da bude zaseban post i da ako završim temu – bit će vjerojatno obeshrabrujuće dug za čitanje. Takvo saznanje (jer ipak još želim zadržati pokojeg čitatelja ) nagnalo me da post podijelim u dva. Ovaj put objavljujem nezaobilazni dio koji se bavi sukobom između znanosti i „duhovnosti“ (kroz cijeli post koristim ovaj naziv jer se ne mogu domisliti boljeg imena, iako vjerojatno postoji), a u nastavku dajem neke konkretne primjere na kojima možemo vidjeti koliko je stvari na svijetu, usprkos opće prihvaćenom objašnjenju, zapravo još nejasno i neobjašnjeno. To su primjeri koje ja zovem „rupama“ u znanosti (ponekad je stvarno riječ o rupama, ponekad su stali na mjestu jer daljnje objašnjenje ne znaju dati, a ponekad se nađe i pokoja kontradikcija), a koji bi mogli pomoći otvaranju horizonata i spoznaji koliko malo o svijetu zapravo znamo (iako se često ponašamo kao da znamo sve). Sve što sam napisala je, naravno, moja osobna vizija stvari i zasniva se na nekim mojim, sasvim osobnim i višegodišnjim istraživanjima i razmišljanjima. Znanost vs duhovnost – dvije različite stvari, ili? U zadnje vrijeme bila sam svjedokom i učesnikom mnogim raspravama oko toga koji je pristup gledanja na stvari ispravan. Različite skupine ljudi koriste različite pristupe i svaki od njih tvrdi da se treba osloniti upravo na taj koji koriste, jer „nam samo taj može dati ispravan pogled na svijet“. Moram priznati da svaki put kada negdje pročitam ili čujem da ako npr. želimo spoznati neke stvari moramo odbaciti logiku, odbaciti sve što dosad znamo – smrznem se  . Ali isto tako se smrznem kad čujem ili pročitam da nam zdrava logika govori kako je nešto nemoguće ili da sve što je novo i neistraženo predstavlja glupost jer znanost o tome ništa ne zna (ili kako oni tvrde – zna sve što se znati može) . Sebe sam uvijek smatrala osobom koja se služi svim raspoloživim resursima da dođe do nekog znanja i pritom nikad nisam odbacivala neki pristup zato što ne pripada u jednu od „odvojenih skupina“. Ono što zapravo želim reći: ne postoji podjela (na koju često nailazim u posljednje vrijeme) na „logički pristup“, „srčani pristup“, „intuitivni pristup“. Mi smo cjelovita bića i sve su to djelovi tog našeg bića – sva znanja koja posjedujemo i koja su priznata dobivena su korištenjem sva tri aspekta našeg funkcioniranja: logikom, intuicijom i emocijama. Odbacivanje bilo kojeg znači sakaćenje svojih potencijala. Većina ljudi, međutim, smatra da je to troje nespojivo. To je zato što vjeruju da različiti pristupi donose različita saznanja. Također, te pristupe pogrešno definiraju. Iz nekog razloga logiku poistovjećuju sa rigidnom znanošću, emocije i intuiciju sa subjektivnošću, ponekad i fanatizmom. Po meni, to su posve pogrešne definicije i da, tako dugo dok na ova tri aspekta nas samih gledamo na taj način – nespojivi su. Međutim, kad se otrgnemo od dosad naučenih (vrlo često bez razumijevanja) okvira, shvatit ćemo da je to troje isto, nerazdvojivo i jedino njihova sinteza može dovesti i uostalom dovodi da znanja koja imamo i koja tek trebamo steći. Što zapravo želim reći: jedan znanstvenik (ili tim) koristi i intuiciju i emocije u velikoj mjeri – prvo kod izbora što će istraživati, drugo kod očekivanja koja od tog istraživanja ima i treće kod tumačenja rezultata koje je dobio – nikad nije pošteđen subjektivnosti. Jedan „duhovnjak“ koristi vrlo rigidnu, čak djelomično osakaćenu logiku kad se bavi svojim područjem – što je lako uočljivo iz okvira koje daje svojoj teoriji, a koji su posve na razini razumijevanja običnog čovjeka (što nije za očekivati kada pričamo o „neobjašnjivom“ – naša sposobnost shvaćanja je ipak ograničena). Dakle ponekad slijede čak i prešture logičke okvire, često puta zatvarajući vrata višim logičkim načelima. Glavna razlika u njihovim pristupima je smjer iz kojeg kreću. Ja obično volim reći da znanost ide induktivno, a „duhovnjaci“ deduktivno. Sad bi me neki rigidni znanstvenici, koji ne shvaćaju o čemu govorim, ispravili i rekli da se i znanost služi deduktivnim metodama... Da, kada su u pitanju detalji, ali generalni pristup je induktivan. Što to znači? Znanost ima preteču u filozofiji, dakle glavna ideja i namjena joj je razjašnjavanje načina i uzroka funkcioniranja ovog svijeta u kojem smo se svi našli i nekako smo začuđeni i zbunjeni tom činjenicom. Kako bi došla do „velike istine“ kroz vrlo dugi period, krenula je istraživati istraživo, dakle, počela je od malih stvari. Budući da tih malih stvari ima jako puno nastale su nebrojene grane koje imaju striktno usmjerenje, npr. fizika, biologija...i podjeljene na još usmjerenije... Istražuju svaki malen aspekt svijeta (npr. neki biolog odluči izučavati određenu vrstu kukaca) dio po dio. Kada tako postavimo stvari vjerojatno postajemo svjesni koliko takvih „malih“ područja istraživanja ima i kako je nemoguće pokriti sve. Ipak, prema prvotnoj namjeni znanstvenici, timovi i usmjerenja postoje kako bi se jednog dana to mnoštvo sitnih znanja moglo uokviriti u neku generalnu „veliku“ sliku svijeta. Budući da su ljudi kratkog vijeka, a istraživati se može jako puno (znatno više nego što su naši kapaciteti), ta znanja po putu treba prenositi na djecu i djecu njihove djece. Ako sve to uzmemo u obzir, vrlo lako možemo uvidjeti koliko je taj proces spor i nije čudo što neki od znanstvenika zapnu po putu jer su zaboravili gledati širu sliku i ostali zarobljeni u detaljima. Oni, naravno, na taj način stvar još usporavaju. Razvoj ekonomije i histerična jurnjava za novcem, nametnuta od sustava u kojem živimo, također znatno usporava stvar usmjeravajući istraživanja samo na isplativo i vršeći razne pritiske (o tome više možete pročitati u jednom od mojih prethodnih postova), tako da na kraju dolazimo do toga da je većina ljudi zaboravila kamo su uopće u startu mislili doći. Moja ideja tog cilja je znanje: znanje o tome kakvo je ovo mjesto na kojem živimo i zašto. „Duhovni pristup“, s druge strane, radi deduktivno. Ljudi se oslanjaju na neka davno zapisana znanja i preuzimaju ih, modificiraju i rade vlastite teorije o funkcioniranju svijeta. Oni dakle prvo postavljaju širu sliku – teoriju svega, onda ju potvrđuju detaljima. Taj pristup je, naravno, znatno brži (teorija može nastati preko noći), ali je skloniji pogreškama u zaključivanju i interpretaciji jer je uvelike ovisan o subjektivnom dojmu osobe koja ga kreira i preuzima. Subjektivan zaključak često podliježe našim željama, motivima i nezadovoljenim potrebama, pa doslovce kod tri čovjeka nailazimo četiri različite teorije i u velikom broju slučajeva umjesto da prihvate zajedničke točke, pokreću se prepirke i svađe oko različitih detalja – od tuda, između ostalog, i svi ratovi oko religija. Međutim i ovaj način zaključivanja je vrijedan i također koristi logiku. Ima tu prednost što je brz i što u startu sagledava širu sliku koja se kod znanosti po putu (kod nekih) izgubi. Kao što rekoh, mana mu je ta što je teško provjerljiv i sklon pogreškama jer prvo stvara teoriju, a onda prihvaća samo provjerene podatke koji tu teoriju podupiru, dok one koji ju opovrgavaju - odbacuje. Dugim proučavanjem oba pristupa došla sam do jednog glavnog zaključka: kad bismo nastavili ići putevima kojima smo izvorno krenuli (sjećajući se prvotnog cilja), kada se ne bi zanemarila šira slika i kada ne bismo dopuštali da nam neki duboki osobni motivi diktiraju kakva „mora“ biti istina o svijetu, već bi se dopustile provjere i priznale pogreške – ova dva pristupa morala bi se susresti i na kraju dati isti odgovor. Sada ću biti malo brutalna prema ekstremnim pripadnicima obje struje: često puta čini mi se da se ljudi prepiru radi prepirke same (to je nešto u našoj prirodi – i meni to ponekad može biti zabavno, ali trudim se barem biti svjesna pravog razloga). U takvim prepirkama obje strane bacaju doslovce nebulozne argumente poput: „treba odbaciti logiku“, „zdrav razum nam govori da je to nemoguće“, „znanost nas namjerno truje“, „vi ste šarlatani koji organizirano podvaljujete ljudima“, „vi spavate, morate se probuditi“, „vi ste za ludnicu“  (jeste li primjetili da naizmjence dajem „argumente“ obiju struja?). Stvar je otišla toliko daleko da jedni za druge ne žele čuti i da čim se u bilo kojoj od struja pojave neki valjani argumenti suprotne odmah kreće rasprava upitne razine, a ideja da se ti argumenti uopće i sagledaju se apriori odbacuje. Zato znanstvenici kad dođu na neko rubno područje moraju stati u istraživanjima kako ne bi izgubili karijeru, a „duhovnjaci“ koji pokušavaju nešto objasniti znanstveno također bivaju odbačeni kao „uspavani logički tipovi“ (da se razumijemo, biti „logički tip“ ovdje graniči sa uvredom). Gdje sam ja u cijeloj toj priči? Ako se već moram svrstati nekamo, sebe doživljavam kao znanstvenika koji tendira rubnom. Taj pristup odabirem zato što je znanstveni sam po sebi manje dramatičan (nikad nisam bila ljubitelj dramatike u svakodnevnom životu – podsjeća me više na kazalište ili film...) i provjerljiv, pa odabirem njihovu terminologiju, a „rubnu“ tematiku odabirem jer vjerujem da znanost ima još jako puno za izučavati i objašnjavati, da o svijetu znamo jako malo, a da uobičajeno pretakanje iz šupljeg u prazno i konstantno ponavljanje jednih te istih besmislenih istraživanja koja služe samo da se može reći „objavio/la sam toliko i toliko radova“ ne pomaže da naučimo i saznamo išta novo. Također, moje mišljenje je da su ljudi koji vjeruju da je sve što znanost priznaje i prihvaća suhoparno, plitko, materijalistički orijentirano i nezanimljivo u velikoj zabludi i samo pokazuju svoje istinsko nerazumijevanje prema nekim nalazima. Isto tako, ljudi koji vjeruju da se sve što „duhovnjaci“ pričaju kosi sa znanošću i nije provjerljivo pokazuju nerazumijevanje prema tim istim nalazima. U velikom broju slučajeva ono o čemu „duhovnjaci“ pričaju postoji i u znanosti, samo pod drugim imenom i s ponešto različitim tumačenjima, ali i dalje spada u sferu nečega što zapravo nitko sa sigurnošću ne zna objasniti. To je područje na kojem se već u današnje vrijeme znanost i „duhovnost“ spajaju i iako će ponuditi različite nazive i drugačija tumačenja (većinu ionako tumačiti ne znaju) zapravo pričaju o posve istim stvarima. Kako bih ovu tvrdnju pojasnila detaljnije u sljedećem postu slijedi niz primjera opisa znanstveno opće prihvaćenih teorija koje svi slijepo prihvaćamo, ali zapravo ne razumijemo. Neke od tih će biti (već sam dala najavu na blogu Nove vizije u jednom od komentara): koncept bekonačnosti i konačnosti, djelovanje autosugestije i placeba, ustrojstvo prirode po fibonaccijevom nizu, percepcija vremena kod bića različitog životnog vijeka, teorija evolucije i sve one kojih se još putem dosjetim. To be continued...  |
- 00:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||