Rani početak

Neka su jutra specifična. Ustanem rano i odmah imam osjećaj da sam prebrza tj. da sam nemirna. Ovo je jedno od takvih jutra. Čekam Iskonovog tehničara da mi poboljša Internet, a u međuvremenu sam napravila tisuću i jednu stvar. Sada bih šetala, ali vani je hladno. Bilo kako bilo čim dođe tehničar i sredi stvari ići ću u šetnju. Imam i instrukcije iz matematike. Moram naučiti ulogu.
Da idem na dramsku grupu i ista mi je značajno pomogla glede samopouzdanja i predstavljanja se. Više od deset godina sam u remisiji i u tih deset godina sam se promijenila do neprepoznatljivosti. Ne mislim u fizičkom smislu jer i tu je bilo promjena, već emocionalno i intelektualno. Unatoč 6 tableta na dan koje popijem sasvim dobro funkcioniram. Ponekad se ujutro trese noga, ali ne obraćam pretjerano pažnju na to. Što sam starija sve više uviđam da šiza nije nešto čega bi se trebalo sramiti. Postala je dio mene i ne osjećam se niti manje vrijednom od drugih, niti pretjerano drugačijom. Osjećajni život kod mene je slabijeg intenziteta nego kod drugih ljudi, ali isti postoje. Ponekad žalim što nisam bila odlučnija kod nekih stvari i istjerala ih do kraja, ali nema u životu gledanja unatrgag. U biti od toga nikakve koristi. često mi se događa da ne učim iz svojih grešaka i da ponovno radim jedno te isto. Ne znam zašto je tome tako, ali tako doista jest.
Ponekad žalim za stvarima koji imaju obični ljudi i sigurno bi kad bih ponovno proživjela zadnjih dvadeset godina sasvim drugačije postupala.
Trenutno ne radim, tj. radim povremeno i rijetko. Ljetos sam se namučila i zaradila za zimu pa sad i ne moram se previše truditi oko posla. Tek sada uviđam koliko je lijepo ne raditi, ali mislim da ću to ipak promijeniti. Puna sam želja i potreba i jedini način da si to priuštim je rad.
Znam raditi razne stvari i vjerujem da ću uskoro naći adekvatan posao.
A možda mi doista pođe za rukom i postanem glumica. To je za sada dalek san, ali san na kojem radim i kojem se veselim.
Mislim da svaka osoba koja ima mentalnih i duševnih poteškoća može pronaći svoj put ka dobrim stanjima. Treba najviše raditi na sebi, a to je ponekad teško. Teško se je promijeniti, ali ponekad kad stvarno zapnemo uspijevamo. Tek s određenim vremenskim odmakom shvatimo da smo drugačiji. I tome treba težiti.
Tipkamo se.

29.11.2016. u 08:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

Umorno jutro

Već neko vrijeme me jako boli desna noga. Krenula sam zimus na fizioterapiju i odradila set vježbi. Od tada vježbam gotovo svaki dan doma sama. Pola sata nakon kave je rezervirano za poboljšanje općeg fizičkog stanja. Pomaka ima, ali ne u mjeri kojoj bih ja željela. Danas idem napraviti rtg kukova kako bi možda pronašla uzrok boli u desnoj nozi.

Zima je pred završetkom, a ja sam počela kovati planove za ljeto. Plan mi je da dva mjeseca odradim na moru kako bih imala mogućnost svakodnevnog plivanja. Prošlo sam ljeto radila i plivala i dosegla sam za svoje godine gotovo nevjerojatnu formu. Ne samo da sam bila u dobroj fizičkoj kondiciji, već sam se i psihički preporodila. Plivanje, naime pozitivno djeluje na moj duh, čini me smirenijom i poboljšava imunitet.

Uglavnom nisam imala ni društvo za plivanje, ali taj osjećaj da mogu preplivati 3 km, bez obzira na valove, hladnoću mora je prekrasan. Sve sam iznenadila svojim novim izgledom jer sam uspjela skinuti 10 kg. Vratila sam sada preko zime 2 kile, ali to je još uvijek daleko od one mene ugodno popunjene.

Nevjerojatno mi je koliko su vezani duh i tijelo. Bilo kakvo vježbanje podiže razinu serotonina, a onda je i duševno stanje puno bolje. Jutros sam odvježbala slušajući emisiju Zasto vjerujem gdje je gost bio dr.Jakovljević. Iznenadilo me koliko čvrsta vjera je također dodan faktor koji donosi bolju remisiju. Još mjesec dana i biti će deset godina kako sam zadnji puta bila u bolnici. Iskustva iz nje su duboko potisnuta u meni i gotovo da više ne razmišljam kako i zašto sam bolesna. Pijem uredno lijekove i živim običan život. To mi je pred dvadeset godina kad sam se razboljela činilo nemoguće. I onda sam čula da su neki pacijenti u dugotrajnim remisijama, ali i moje perspektive to se činio kao mit. Nije da je sad sve bajno. Ne mogu se koncentrirati na čitanje, učenje novih vještina mi puno teže ide nego drugim ljudima. Uporna sam i ne želim se prepustiti činjenici da nešto ne mogu već malo po malo mijenjam se i nastojim prilagoditi sadašnjim okolnostima.

Ima puno veselja u mom životu. Ima i teških situacija, ali se nosim s njima najbolje što znam i mogu. Sve želje i snove sam morala prilagoditi realnosti što nije nimalo jednostavno. Teško se je odreći snova. Hodati s glavom u oblacima nije opcija. To nikada ni nije bila opcija. Moja želja da budem prihvaćena od strane drugih ljudi, da budem korisna., financijski neovisna sve to mene drži čvrsto na zemlji. Čvrsto na zemlji i daleko od bolnice. A to je i moj cilj. Živjeti, a ne ludovati.

08.03.2016. u 08:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

Kiša

Kiša je dosadna ovih dana, ali ja sam je odlučila ignorirati. Upravo sam bila do grada, ali sam došla doma mokra ko miš. Danas bi trebala ići u kino. Mislim, ja idem danas u kino pa makar i sjekire padale.

Sutra je kontrola kod psihijatra. Nisam bila od devetog mjeseca i ovaj put nema nelagode. Puno je lakše sada kad u bolnici imaju poseban odjel za primanje vanjskih pacijenata. Na kontrole dolaze oni kojima je dobro ili bolje. Nemanje kontakata s ostalim bolesnicima u bolnici, meni olakšava kontrolu. Bolesne, a k tome i često poznate ljude mi je jako teško vidjeti u akutnom stanju. Strah me je da ja ne budem akutna. Što je besmislica jer sad nisam bila akutna 10 godina. Nije da nisam imala problema i zastoja, ali nije bilo psihotočnih šubova. Nije bilo novih početaka, uništenih prijateljstva zbog bolesti, otkaza i sličnih peripetija.

U tih deset godina promijenila sam drastično način života. Prvo sam radila nešto malo više od pola radnog vremena. Zadnjih godinu ni ne radim tj, radim povremeno.
Nema stresa uzrokovanog poslom pa se se fizičke manifestacije tog stresa jako smanjile.

U stvari planiram novu karijeru. Željela bih pisati i od tog pisanja živjeti. To je i jedan od razloga što ponovno ovdje pišem. Zapravo ovo mi je trening jer je plan do iduće Nove godine napisati nešto konkretno, Roman ili knjigu priča nešto za što ću kasnije reći evo uklonila si i zadnju posljedicu šize. Nedostatak inspiracije.

Istina je da mi život nije ispao kako sam maštala. No nisam nezadovoljna. Nažalost imam prijateljice sa sličnim dijagnozama koje su zadnje vrijeme u velikim problemima. Imam i ja problema, ali ništa što se ne bi moglo prevladati ili ponekad što je isto korisno prespavati.

U meni postoji nagon da idem naprijed. Da se ne predajem. Ništa nije tako strašno. Dok dišem, mogu živjeti i uživati u životu. Život mi stalno stavlja neke prepreke po putu (kao i svima usotalom). Iako sam se prošli post žalila na matematiku, ali mi je vrlo drago kad vidim da sam korisna, da sam potrebna. Drago mi je da se veselim i da druge ljude veselim.

Sve sam češće u situacijama gdje sam posve iskrena oko svog stanja. Ljudi različito reagiraju. Neki mi kažu da se na meni vidi šiza. (pogrbljena ramena, noga koja se trese). drugi smatraju da je šiza običan zdravstveni problem poput bilo koje druge bolesti. Neki hvale moj način razmišljanja. Ja se ne opterećujem predrasudama. Ne više. Znam da masu poslova mogu obavljati poput drugih zdravih ljudi, a ponekad i bolje. Znam da imam limite. Znam i prihvaćam lijekove i liječenje.

Imam i ljubavi. Možda ne volim intezivno poput ostatka svijeta, ali volim sve više i više. Vežem se za ljude, veselim se njihovim uspjesima. Veselim se ja i svojim uspjesima. Tugujem kad je teško. Suze teško dolaze, ali tugujem. Ponekad me rastuži potpuni stranac jer nastojim svaku stvar promotriti iz perspektive onoga kome se ta ista stvar događa. Rijetko se mogu uživjeti, ali mogu shvatiti da ljudi su različiti i da ista činjenica ili argument ne djeluje jednako na ljude.

I tako. Vidim da imam jednu čitateljicu. Zasigurno. Duda hvala. Nadam se još kojem čitatelju. Ako imate bilo kakvih problema ili ste bili u sličnoj situaciji poput mene. Zapeli ste negdje. Napišite to. Ja ću nastojati dati odgovor. Mislim svoj odgovor. Kako sam ja riješila taj problem. Jesam li uopće imala taj problem.
Voljela bih pomoći. Da prije svega želim pomoći.

17.02.2016. u 10:54 | 0 Komentara | Print | # | ^

Matematika i ja

Cijeli život znam i ide mi matematika. Nekoć sam živjela od davanja instrukcija. Međutim u zadnje vrijeme ista me jako muči.

Naime ja imam nećake kojima ne ide matematika. Sa starijim radim zadnjih sedam godina, a s mlađim 3. Rezultati su sve lošiji i lošiji i ja ne mogu razumjeti u čemu griješim. Naime njima ništa nije jasno, a ne mogu svladati ni neke osnovne stvari. Ja se sve više služim internetom i Toni Milunom, ali dok je meni sve bistro,. njima ništa nije jasno. Vjerujem da ćemo s upornim radom sve nadoknaditi. Dan poput ovog kada loše napišu test mi je sve teži i teži.

Inače moram priznati da je teško danas. Vani pada dosadna kiša. Bila sam do dućana po prašak za rublje jer je bio snižen 31%. Trebala bi prošetati pse, ali to mi se ne da po ovom vremenu. I jučer je bio jedan od dana koji bi najrađe zaboravila. Najgore mi je bilo jutros što je kada bila puna veša pa se nisam mogla otuširati da tu brigu i nevolju skinem sa sebe. Tuš tj. voda mi je sredstvo za odnošenje problema. Djeluje daleko bolje nego lijekovi ili bilo koja druga relaksacija. Zato mi je račun za vodu ogroman. Koji naravno plaćam.

Moj najveći problem je što sve plaćam tj. nište ne dobivam gratis. Sada prezimljavam od novaca koje sam zaradila prošlog ljeta, a naradila sam se krvavo. Radila sam 60 dana zaredom svaki dan po 12 sati i više. Još sam k tome i otplivala 2 km svaki dan. Nakon takvog teškog fizičkog rada tijelo mi se prepolovilo tako da sam došla na proprocije iz mladosti. Unatoč tome što cijelu zimu odmaram nisam se udebljala. Pazila sam maksimalno. Sada već mjesec dana i vježbam svaki dan zbog bolne noge. Uglavnom proporcije idealne. Noga i dalje bolna.

Već polako gledam oglase za ljeto. Morati ću ponovno raditi kako bi prezimila. U glavi istina potajno kujem plan da radim maksimalno 3 i 4 mjesec pa da ne moram ljeti raditi, ali teško je naći lukrativan posao za tako kratko razdoblje. Ipak dati ću sve od sebe jer bih htjela imati ljeto odmora, a ne ljeto umora.

Kakve to veze ima s matematikom. Nikakve. Jedino možda da nađem neki kamp za matku i da tamo budem instruktorica, a da ga moji nećaci pohađaju gratis.

Znam da je ovo zbrkan post. No u njemu nema šize. U njemu je matematika i način na koji preživjeti. Ono što muči mnoge školarce i njihove roditelje, dok se preživljavanje odnosi na cijelu naciju.

Nema šize, jer trenutno je ona jako daleko. Da imam kontrolu idući tjedan. Pišem što će mi reći...

12.02.2016. u 14:32 | 1 Komentara | Print | # | ^

Pauza

Prošlo je nešto više od tri godine od posljednjeg posta. Tri godine mirnog i staloženog života. Gotovo kao "normalni" ljudi. Šiza je ipak uzela danak. Morala sam odustati od dugogodišnjeg posla jer simptomi prevelikog stresa su postali prava gnjavaža. Odlučila sam prije godinu dana stubokom promijeniti život. Odrekla sam se auta, dobro plaćenog posla sve zbog untrašnjeg mira. To ne znači da sam prestala raditi. Naprotiv radim svaki dan. I raditi ću. Odlučila sam se međuostalom, i posvetiti pisanju.

Moram se pohvaliti. Zadnja hospitalizacija je bila prije deset godina. Od tada pijem terapiju na kojoj sam sada i život mi je postao poput mirne rijeke. Imam lijepu ljubavnu vezu već sedam godina . Dajem se, ali i primam. Možda se ne mogu dati u mjeri poput ostale populacije, ali ponekad u meni sve ključa od raznih emocija.

I dalje učim matematiku. Podučavam nećake svaki dan jer su totalni antitalenti za matematiku. Dragi mi savjetuje da živim od instrukcija. Ja znam da to nije za mene jer svaku ocjenu proživljavam na način kao da ja idem u školu.

Koncentacija mi je ponekad loša. Učenje novih informacija je teško. No međutim ja se ne dam. Učim svaki dan i to meni neke nove stvari. Više ne krijem bolest. Ne kažem baš šiza, ali kažem psihotični napadi. Sedam boravaka u bolnici. Ne lažem više o svom stanju. U biti kako sam završila prije nekoliko godina s psihoterapijom rijetko i govorim o svojoj bolesti. Ne mislim da sam izvan opasnosti zato što sam deset godina dobro. Moja ginekologica mi savjetuje da prestanem piti tolike lijekove jer je to loše a organizam. Ja se slažem s njom, ali to nije opcija. Naime u svojoj okolini viđam ljude koji su odbili piti lijekove. Možda su fizički zdravi, ali život im je u rasulu.

Život im je kaotičan, svako malo su u ustanovi, žive s glavom u oblacima dok ih surova stvarnost šiba na sve strane.

Meni je jasno da sam umjetno uravnotežena, da sam izgubila dio kognitivnih sposobnosti. Vrlo sam ponosna na sebe kad me drugi ljudi svrstaju u normalne i zdrave. Većina ljudi ne može vjerovati da postoji druga strana moje ličnosti. Ponekad i ja to ne mogu vjerovati, ali sjećanja na psihoze su još uvijek vrlo živa.

Nisam postigla ništa spektakularno u životu. Nisam zaradila za svoj stan. Nisam jer sam godinama hrpu novaca uložila u svoje zdravlje. Nije mi žao ni jedne lipe. Nemam djucu, auto muža, ali imam obitelj. Moji su i dalje uz mene. Ta sređena obiteljska situacija je oduvijek mi davala bolje šanse za remisiju. Najviše sam nadošla kroz grupnu terapiju. Bolesna sam dvadeset godina i promijenila sam samo tri psihijatra. Ne bi ni ta dva da oni nisu napustili bolnicu u kojoj se godinama liječim. Moja psihijatrica dr sc Restek-Petrović je puna razumijevanja, ali i vrlo stroga. Njen način mi odgovara. Ne mogu ni zaboraviti svoju prvu psihijatricu dr Bačan koja je bila i ostala duša od žene. Međutim terapiju mi je posložio dr Šain. I zato mu hvala na tome.

Uspjela sam se i socijalizirati. Više ne gledam u pod kad hodam. Pohađala sam glumačku sekciju u klubu Zajedno i dr. Handl mi je pokazao kako uzdignuti glavu. Uvjerila sam se ne jedan puta da su i med. sestre (i tehnirari), a i drugo osobllje i bolnici "Sv. Ivan" ljubazni i vrlo suosjećajni. Drago mi je da se bolnica uredila.

Ima puno dobrih stvari, ali kao i kod drugih ljudi ima i loših. Loš dan nastojim što prije zaboraviti, a u dobrome uživam.

Ovo je prvi post nakon tri godine, ali od sada ću ponovno pisati barem dva tri puta tjedno. Ako netko čita voljela bih da napiše komentar. Pišem ne više da olakšam sebi, nego da i drugi vide da je i šiza nešto s čime se može živjeti ispunjen život.

05.02.2016. u 08:59 | 1 Komentara | Print | # | ^

Incident

Lijekovi me čine jako žednom tj. konstatno mi se suše usta pa stalno nešto pijuckam. Rezultat tome je da usred noći moram...jel tamo gdje i car ide pješice i to mi je normalno. Idem po mrklom mraku, ne palim svjetla da se ne razbudim....ali....Jučer se desio prasak. Udarila sam nosom jako o štok spavaće sobe jer naravno isti nisam ni vidjela, a korake sam u polusnu valjda zabrojila. Još i danas me boli glava, zubi i ne mogu vjerovati da sam tako pogriješila u osjećaju za prostor. Jučer sam cijelo jutro gledala jel mi pocrnio nos (nije), ali glava u predjelu sinusa boli jako. Danas sam opet imala osjećaj da se zubi klimaju i općenito fozički da glava nije baš tamo gdje bi trebala biti. Odgodila sam neke obveze i krenula spavati, ali od spavanja ni s. Onda sam se posvađala sa samom sobom i krenula u šetnju iz koje me nije bilo punih sat i pol. Nije me smetalo ružno vrijeme. Ništa. Prošetala sam i pse i poigrala se s njima. Sve samo da zaboravim na glavobolju. No glava nije prestala boljeti, a bole i leđa. Ruke bole već tri tjedna. Onako lagani raspad sistema. Nemam trenutno nikakvih emocionalnih problema, ali fizičkih ko u priči pa sam sve skupa frustrirana i patim se. Nije mi jasno što se to počelo odjednom dešavati. No nije mi jasno da nakon petnaest godina hodanja po mrrklom mraku zamalo sebi napravim boksački nos. Inače imam sasvim zgodan i lijep nos. No čini mi se da ako hoću i dalje imati takav da ću morati paliti svjetlo.

Inače dragi mi mora puno raditi. Nema vremena ni za pola sata skype koliko svaki dan inače provedemo. I to me čini nesretnom. Pa i nesigurnom. Ljuta sam na njegova poslodavca. Već tri tjedna radi non stop. Ugrabi vikendom koji sat za druženje, ali totalno mi je ugroženo provođenje slobodnog vremena. Nije mi jasno da danas u doba krize kad su toliki ljudi bez posla da se za taj veliki posao ne zaposli bar na dva mjeseca netko i pomogne oko svladavanja problema. Ovako je kod nas crnči dok te skroz ne izmuzemo. Kuda sve to skupa ide nije mi jasno. Mislim društvo. Čitam Sanader nas je oštetio za 98 mlrd kuna. Ja nikada nisam oštetila nikoga, ali svaki put kad sam bila psihotična dobila sam nogu s posla. Ni kune nikome nisam skrivila u tim stanjima, a nisu mogli dočekati da me se riješe. Još su se zgražali kako sam uopće mogla raditi. Znači ja povremeno luda ne smijem i ne mogu raditi, a on zdrav prav svojim radom nas ukrade 98 mrd kuna i svega 10 godina. I otplaćivati će to generacije. Za ne povjerovati. Mislim da bi ovo društvo trebalo malo drugačije se odnositi prema svojim invelidima, ali i političarima.

Uglavnom to je danas to. Iz bolne glave danas toliko. Tipkamo se.

21.11.2012. u 16:53 | 1 Komentara | Print | # | ^

Nemirna nedjelja

Ustala sam već prije šest. Nemir me tjerao van iz toplog kreveta. Sanjala sam neobične i teške snove i morala pobjeći. Nakon otprilike sat vremana kave i pričanja s ukućanima ( da moji su rano budni) vratila sam se u krpe. Nisam spavala već sam strpljivo čekala da nemir ode. Oko pola deset došli mi nećaci na instrukcije. To je dobro prošlo. Naročito sam bila zadovoljna starijim koji je ovo gradivo dobro shvatio. Bilo je prije jedanaest i mogla sam na kavu. No nisam jer znam da bi nakon petnaest minuta sjedenja s prijateljima digla petama vjetra. Opet sam legla i čekala. Ručak je bio rano, a onda blagoslov. Spavala od 12 do prije par minuta. Istina je da noga titra, ali u duši je mir. Usta se zijevajući otvaraju same od sebe. Nije kad je jučer kad sam spas potražila u apaurinu, a poslije kad je trebalo kartati i igrati se radila sam kardinalne greške. Mozak mi je bio totalno zablesirao. Pišete da Vam djelujem zdravo. To se vjerojatno odnosi na zadnje postove, ali vjerujte daleko sam ja od zravlja. Ja jesam racionalna, nisam emocionalno zaravnjena, ali malo veće uzbuđenje i već plešem po rubu. To su sada nijanse koje vide moji najbliži, jer duga remisija daje ipak dodatnu psihičku stabilnost. No nisam dobro. Ujutro me mlađi nećak pita zašto tresem nogom. Tresem i to jako. Već su to svuda navikli da moja desna noga igra. Gdje radim kažem da su to posljedice saobračajke. No to je isključivo posljedica uzimanja zeldoxa 80 i haldola od 2 mg naveče i onda još jednog zedoxa od 40 mg ujutro. Ne mogu popiti više od jednog Akinetona, jer u suprotnom mi je glava u oblacima.

Jučer nisam imala snage pisati, a i inače mislim da je dobro da vikendom malo odmorim i da se posvetim kretanju , igranju i veselju. Ovih dana mi je teško jer dragi ima puno posla pa jedva da izdvoji koji sat za mene, ali i to će proći. Sve prolazi i teške i lijepe stvari. Ponekad treba zastati u trenututku i dati sebi vremena da sve upije događaje, emocije i prihvati sebe s manama i vrlinama. čitam Vas na Forumu i mogu se poistovljetiti s mnogim razmišljanjima koje čitam tamo. Znam da je jako teško članovima obitelji, bliskim rođacima. Mi bolesni smo ponekad teški samim sebi. Ponekad bi voljeli da nas nema. Ima nas i mislim da mi možemo doprinijeti sebi, drugima, zajednici. Treba samo imati otvoreno srce i boriti se sa svakom krizom koju šiza donese. Pobjede i porazi su sustavni dio takvog života, ali pobjede i porazi su sasvim dio bilo kojeg života. Tipkamo se...

18.11.2012. u 14:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

Gotovina i šiza

Koliko sam emotivna postala tek sam danas shvatila. Nakon što sam čula oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču sjela sam za svoj stol i ruke i noge su se počele nekontrolirano tresti. Nisam popila apaurin jer ga ne nosim sa sobom (vozim pa mi ne pada na pamet u tijeku dana piti lijekove), već sam popila kavu. Pokušala sam smiriti košmar u glavi i silno uzbuđenje. Odmah sam se naručila na frizuru jer tako dobro vijest treba proslaviti, a s frizurom sam ipak zgodnija nego bez nje.
Ostatak dana sam obavila najnužnije i otišla. Čak sam odbila ručak (roštilj) jer me pekao želudac i htjela sam pojesti nešto lagano. Impresionirala me danas mirnoća Markača i Gotovine pri izricanju presude. Da sam ja u pitanju vjerojatno bi skakala do neba, a poslije spakirala stvari i ravno u bolnicu. U stvari nikad nisam završila u bolnici jer se nešto loše dogodilo već u trenucima ogromne sreće koju moja napaćena duša nije mogla upiti. I to je šiza i to je moja kriza. Nisam otišla na Trg da me ne ponesu emocije. Ipak je meni draga moja remisija pa si i srećicu poput lijekova moram dozirati. Čak sam se zapitala da me dragi zaprosi jel bi to moglo proći bez hospitalizacije na makar tjedan dana. Gledala sam prijenos i slušam ga još uvijek i duša mi je prepuna. Imam i fizičke manifestacije euforije. Već sam se dva puta tuširala i sad čekam još sat i pol da odem na kartanje. Da ovaj dan se završi u dobroj zafrkanciji i da mirno spavam. Ako neću moći spavati tu je prijatelj Durmicom koji spašava takve noći.Vrlo ga rijetko popijem. Samo u izvanrednim situacija kad san zbilja neće na oči. Od prošlog Božića popila sam svega sedam tableta i zadovoljna sam jer prošle godine sam popila sedam u tjedan dana pa su mi dodali još pola Leponexa da ne eskalira kriza.

Pjevaju aleluja. Ja vjerujem, ali više ne molim. Ne zahvaljujem Bogu na svom oporavku. Mislim da Bog ima pametnijih stvari od kormilarenja mojim životom. Ponekad sam poput asketa. Nije da postim, ali idem spavati na vrijeme, uzimam redovito terapiju i sam redovito pišem. I pisati ću. Jer nema više grupe i individualne terapije, a moram izreći svoje misli, svoju sreću, tuge, strepnje. Danas kad sam vidjela komentar bila sam sretna poput malog djeteta. Netko me ponovno čita. Moj glas se čuje. Želim ostati anonimna, ali željela bih podijeliti što znam i ne znam o šizi s onima koji boluje, s onima koji s njom žive, bilo kao roditelji, supružnici, djeca. Voljela bih kada bi imati šizu bilo poput imati reumu. Još ne tako davno bila sam prezrena, odbačena od društva i sama. Vremena se mijenjaju, ja sam se promijenila i to podijeliti. A sad su vijesti. Tipkamo se

16.11.2012. u 18:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

Pričalica

Volim prilčati. I znam pričati. Slaganje rečenica, ubacivanje viceva i anegdota, argumentirano izražavanje sve to ide meni od ruke ko od šale. No samo kad sam raspoložena. Kad je veče i ja sam u poznatom društvu. Ili s nekom bliskom osobom.

Danas sam puno pričala. Ujutro sam rano startala, ali s ljutnjom jer su mačke uneredile kuću. Zaboravila sam popiti lijek, pa sam napravila krug od 5 km i vratila se po isti. Došla sam kasnije nego obično i nije bilo vremena za meditaciju u tišini praznog ureda.

To su bili svi današnji problemi. Drugo sve je išlo gotovo nestvarno dobro. Sve mi je išlo od ruke, a vrijeme brzo odmicalo. Ubrzala sam u petu, a za mene je dobro da sam u trećoj. Uglavnom sad pišem dok se raspoloženje ne spusti u treću brzinu.

Bila sam na kavi s prijateljem. Tj. na mineralnoj. Popila pola litre i pričala bez prestanka 45 minuta. Tu i tamo sam njemu dala da dođe do riječi. Jadnik ima ljubavne problem. U stvari njegov ljubavni problem je da žena naprosto nije zainteresirana, ne poštuje ni njegovo ni vrijeme njegovih prijatelja. Ne drži se dogovora i moglo bi se dosta toga reći. No nije ni on cvijeće. Prošli vikend smo kartali i ja sam bila jedina žena u društvu i on me doslovno nazvao pizda. Poludjela sam u sebi, ali sam se suzdržala u zadnji moment. No danas sam mu rekla da ne želim to više čuti jer to meni nije nikakva šala. Ja sam kako papa Ivan XIII preporučuje za otmjeno vladanje. Tek sad je shvatio da dobar dio problema si je sam gererirao s naprasto nelogičnim ponašenje. Prešao je četrdesetu i posve je sam. Istina ima puno prijatelja, radi, vrlo je zauzet, ali je sam. Ja mu iskreno želim da nađe i zadrži srodnu dušu, ali njegov problem je gubitak svakih kriteerija u komunikaciji i dovoljno je da se to desi jednom i osoba bilo prijateljica ili nešto više naprosto ode bez razmišljanja.

Po preporuci tog istog pape danas sam otrpjela i nepravdu i neću se na nju žaliti. Morala bih učiniti još dobro djelo, ali i to će doći na red. Poanta je da se dobro djelo napravi i da se ne izreklamira.

Pokušala sam riješiti svoj glavni problem danas, ali nije išlo i nisam dobila odgovor zašto ja nisam materijal za prsten. Ko Danijela sam u onoj pjesmi Neće prsten preko moga prsta. Meni je normalno da nakon tri pol godine kvalitetne veze se ide naprijed. Da imam nekog za sebe svaki dan uživo, a ne samo online. Izgleda da ću se morati odreći te želje i prestati razmišljati o tome jer me neće i mogla bih sve izgubiti. Nikako ne mogu dokučiti što to meni fali da se u potpunosti realiziram kao žena.

Umorna sam pomalo i već sam u trećoj, pa možda i drugoj. Ruke me bole, prsti tipkaju čudna slova....sutra je Sumrak i ja ću ga gledati. Možda vampiri riješe sve moje probleme.

15.11.2012. u 18:39 | 1 Komentara | Print | # | ^

Dobar dan

Nije to rečenica kojom sam pozdravila nekog prijatelja ili poznanika. To je ocjena današnjeg dana. Dana u kojem sam uspjela napraviti i ono planirano, a i neplanirano. U biti sve što se zahtijevalo od mene. Za samu sebe i promišljanja nisam izvojila niti pet minuta. Stiglo je veče, dan se završava, dragog čujem tek za sat vremena jer naporno radi. Ja sam do sada imala instrukcije iz matematike. Pomaže mi internet jer su cjeline jako dobro obrađene u posebnim video uradcima. Često se služim internetom pri učenju. Nećake učim englesku gramatiku na raznim online site-ovima, a i sama sam pokušala naučiti programirati. Nije mi baš išlo jer sam previše umorna. Posao, instrukcije i bogat društveni život me zasad okupiraju. Pazim da se dovoljno krećem, odmaram što više i nastojim svoje neke fiks ideje odmah izbiti iz glave. Jedan od takvih problema je prebacivanje novaca s računa na račun putem interneta. Ne vjerujem da su novci prebačeni, tj. bojim se da će nestati dok ih ne vidim na drugom računu. U pogledu primitka novaca sam inače vrlo skeptična. Vjerujem da je nešto plaćeno tek kad vidim novčiće na računu i ni trenutka prije. Iako se od samih početaka služim internet bankarstvom i nikada se nije desilo da se novac zagubio ja jednostavno moram provjeriti račun. Ta opsesija ili točnije paranoja je jača od mene. Da se bar radi o nekim velikim iznosima. Ne u pitanju je nešto malo, ali ja sam užasno osjetljiva po tom pitanju.

Možda sam u mnogočemu zakazala. Nemam prijateljica. Nisam osnovala obitelj. No nikada pa ni u najcrnjim danima nisam izgubila financijsku neovisnost. Imam i ja minus na tekućem, kredit za auto, ali svoje financijske obveze oduvijek sam samostalno ispunjavala osim što kad sam prvi puta bila bolesna šest mjeseci otplaćivala dugove po karticama koji su samo stizali jer prije prve psihoze nisam imala mjere. Istina je da je i mama platila za moj nezavršeni magisterij (pet tisuća eura), ali tješim se da je isto toliko novaca poklonila bratu za svadbu. Od tada sam otplatila dva i pol auta, nekoliko računala. Ljutujem isključivo o svom trošku bez obzira bila u vezi ili ne. Moji prijatelji plate jednom, ja platim drugi puta. Odjeću, obuću, parfeme, kremice i sve sitnice financiram sama. Frizure također. U stvari nikada, ama baš nikada nisam dobila ništa bez nekog posebnog povoda. Dragi se isprsi za godišnjicu, rođendan i Božić, ali za te dane i ja njega darujem. Najveći mi je gušt potrošiti na nećake, na obitelj, na kuću. Kako stan dijelim s majkom uređenje našeg stana i namještaja smo podijelile popola. A kupile smo sve novo. Moj dragi se šokira kad ja stol u dnevnom boravku čistim s posebnim sredstvom, ali to je dizajnerski stol od trešnjinog drveta i ja ga namjeram imati dok sam živa. Inače to kućenje mi je bilo jedno od najljepših doba. Nije bilo ove deprimirajuće krize i novčići puno lakše pristizali. Kupile smo sve. Kuhinju sa svim aparatima. Kompletan dnevni boravak. Moja soba je napravljena po ideji iz moje glave i po mjeri. I tu je prometno. Evo danas se tu učio hrvatski, pa je mama kartala belu online. Zatim se učila matematika. Opet online. Gledala Čačićeva ostavka. Moju sobu svi vole jer ima neki tajni život i sve je u njoj svijetlo. Moja mačka Fleka spava svaki dan isključivo u mojoj sobi i na mom krevetu. Naravno kad me nema, a ponekad i kad me ima.

Inače okružena sam ljudima, životinjama. Imam dosta obveza. Ne zato što ih moram imati već zato šro ih želim imati. A ustala sam u pola sedam i nisam stala sve do sada. Uobičajen normalan život. Da i to je moguće s šizom ili s nekoliko psihoza iza mene. Možda je razlog što se ja ne predajem. Što nema izgubljene situacije ili dana. I najgori, a i oni najbolju dođu pa odu. I opet dođe novi dan. A svaki dan je nova šansa. I za šizu, a i za za mene bez šize.

Ispunila sam obećano. Danas je blo napisan. Tipkamo se do sutra..

14.11.2012. u 18:56 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Borba s predrasudama

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se