Sunce i kiša
Dan mi je počeo vrlo rano. Praktički u 3 ujutro, ali sam se prisilila da ležim u krevetu do pola pet. Slušala sam molitve i bila potpuno mirna. Nisam dopustila da već tako rano ujutro krenem punom parom. Popila kavu, učila malo španjolski (danas mi je bio 218 dan zaredom kako ga učim) jer doista želim ostvariti svoj dugogodišnji san i prehodati Camino iduće proljeće. (ako bude moguće zbog pandemije).
Ujutro je stigao očuh, ali ga je jadnika ostavio auto na cesti, pa ga je moj brat došlepao. Otišla u Crkvu (bez maske i kišobrana), ali sam se uspjela snaći. Masku su mi dali u sakristiji, a doma me odvezao taksi jer je naravno padala kiša, a ja sam drugi dan za redom bila bez njega u torbi (kao sunčano je prognoza).
Oko deset sam s bratom otišla na grob svog oca, koji nije možda bio najbolji otac na svijetu, ali svejedno sam ga voljela i još ga uvijek volim. Ražalostio me prizor na grobu jer osim mene nitko ga ne obilazi, a kako ja nemam auto i grob je daleko rijetko imam priliku doći. Brata je taj nered na grobu jako razljutio i doslovno je rekao svakom prema zasluzi. Ja ne razmišljam tako. Istina je da sam ja imala osamnaest kada je otac otišao, a brat je bio u pubertetu. Nije nam plaćao alimentaciju, a mama je radila smjene od dvanest sati u komadu na dan da bi mogli ja studirati, a brat ići u školu. Zezali smo se tada da smo Trio Fantasticus, a i dan danas smo jako složni. S bratom dijelim krov nad glavom. On je gore u stanu sa svojom obitelji, a ja dolje u prizemlju sama živim po sedam mjeseci u godini. Jedan od razloga zašto sam tako dobro je što imam punu podršku i razumijevanje obitelji. Uvijek su uz mene, ma u kakvoj ja fazi bila. Sada kada sam ostala ponovno sama nakon dugogodišnje veze shvatila sam da i moje ulaganje u obiteljske odnose se i te kako isplatilo. Ja sam možda solo u pedesetima, ali nisam usamljena i što je najljepše od svega osjećam se korisnom i potrebnom. Čak i ako se tko otrese na mene , kao prije par minuta moj nećak koji je na Erasmusu u Poljskoj, znam da nije to iz neke zle namjere. Uostalom odmah smo se dopisivali porukicama i dobila sam veliko srčeko i ispriku od njega.
Nekako ja u osnovi vjerujem da su ljudi dobri, a kada nisu...nisu..Razne životne okolnosti probude demone u ljudima. Granulo je sunce i uljepšalo mi dan, ali što je još ljepše od šogorice sam dobila prekrasnu haljinu na poklon (sa novim poslom pred par godina se jako udebljala i izgubila je već svaku nadu da će se dovesti u red). Što je najbolje od svega haljinu imam gdje i pokazati jer idem iduće nedjelje na kazališnu predstavu .
Da dobila sam i ružu i to crvenu. Sada se šepiri pored mog računala. Osobu koja mi ju je dala sam tek upoznala i unatoč tome da sam ja daleko od toga da počnem novu vezu jer su rane od prekida presvježe i srce me boli do bola..crvena ruža me razveselila.
Kroz sat vremena je sat glume online...Moja najdraža aktivnost.. Dan je dosita lijep...
Tipkamo se
Novi život
14 godina mi je sada od zadnje hospitalizacije. Ove sam godine istina hodala po rubu, ali nisam posustala.
Piše. Pišem gotovo svaki dan na engleskom. https://schisissite.wordpress.com/blog/ . A pisati ću ponovno i ovdje jer imam naprosto potrebu da ako mogu pomognem nekome sa sličnim problemima.
Ukratko. S 28 sam doživjela prvi psihotični šub. Bila sam na početku sjajne karijere. Istina sjajnu karijeru možda nisam ostvarila, ali danas 24 godine poslije ja radim, glumim, pišem, podučavam matematiku. Naučila sam voljeti i tugovati nakon nedavnog prekida duge veze. Učim i novi strani jezik. Stekla sam neke nove prijatelje, imam hrpu poznanika, a uspjela i ponovno uspostaviti stara prijateljstva.
Pijem i dalje 4 tablete na dan (akineton, azolar, haldol i tegretol), ali sve neke minimalne doze. Čak ih i ne osjetim u vidu nekih nuspojava, ali pomažu mi da gotovo normalno živim.
Od svega me najviše veseli gluma. Sam proces pripremanja predstave je nešto posebno. Uroniš u svoje emocije (razvile su se tijekom zadnje čeiri godine bavljanja glumom), naučiš tekst (problemi s koncentracijom su sada vrlo mali), slušaš voditeljicu (to je vrlo važno) i spreman si za pozornicu. Sada u potpunosti razumijem frazu daske koje život znače.
S nekim sam se ljudima doista usko povezala. Dijelila veselja i probleme. S nećacima sam svašta naučila i pomogla im kroz školovanje, ali ne samo njima. Pomogla sam i nekim drugim mladim ljudima od kojih su neki sada svoji ljudi, jedan studira u inozemstvo...a što je najvažnije pomogla sam sebi. I svi ti divni ljudi su mi pomogli.
Istina uvijek ima neki problem, prepreka ili čak ogromna tuga. Poklonila sam zadnjih 11,5 godina svu svoju ljubav, pažnju i sebe muškarcu koji na kraju je izabrao sigurnost izolacije sa svojom majkom umjesto života sa mnom. Tužna sam zbog toga. S njim, mojom obitelji, s njegovim i mojim društvom naigrali smo se društvenih igara za tri života, a nasmijali možda i za pet. Ne razumijem ovako ružan kraj jer duboko u sebi osjećam da je on dobra osoba. Zato mi je žao zbok prekida koji se evo desio prije nepunih mjesec dana.
Nakon 12 godina sam ponovno pušač. Prekid, izolacija zbog Covid-a 19 u obitelji...sve je dovelo do toga da je cigareta ponovno moj prijatelj...ali nadam se ne zadugo...Nadam se da ću opet biti ona stara ja, ja koja voli puno hodati, kino, kazalište, igranje, čips...bez cigareta..Ali nije važno...Nisam savršena...Trudim se živjeti.
I konačno imam i ok šefa... Posao mi uglavnom ide od ruke. Tu i tamo nešto zabrljam, ali zapravo vrlo rijetko...Spremam se i na novi poduzetnički pothvat...slijedeće godine na Camino ako ne bude pandemije...Imam milijun želja, planova i vjerujem da ću ih ostvariti.
U ovo kišno jesenje popodne uskoro idem u šetnju sa svojim Rockyem. Moje mačke su me uspavale danas popdne nakon posla.
Tipkamo se...obećajem puno češće...
Oznake: schizophrenia
15.10.2020. u 15:57 | 0 Komentara | Print | # | ^