Tužan mi je bio ovaj Božić. Imala sam osjećaj da svi imaju onog nekog posebnog, a ja sam nakon mnogo godina opet potpuno sama. Žalosno je što sam propustila mnoge prilike u životu da zasnujem vlastitu obitelj, da imam djecu i stvarno normalan život. Žalosno je što sam ulagala više od jedanest godina života u vezu koju je tako lako razorila pandemija. Ili je možda pandemija bila samo izgovor kako bi me se napustilo. Ni sada ne znam pravi razlog zašto je došlo do toga. Ostavljena sam sama i u mraku.
Jučer mi se raspoloženje malo popravilo i to dugim šetnjama. Kada hodam zaboravim na sve svoje brige. Samo stavljam nogu pred nogu, brojim korake i mozak je potpuno prazan. Što je dobro jer se i on siromak mora odmoriti. Istina je imam prijatelje, ali bojim se da i njih neću dugo imati ako stalno budem kukala. U stvari na intelktualnom nivou ja znam da mi je dobro. Imam dom, mamu koja je uz mene i nećake koji me obožavaju. Uspjela sam i u voj turbuletnoj 2020 potpuno preurediti kuhinju. Pomogla jednom maturantu da upiše željeni fakultet...da puno je toga dobroga bilo u 2020, ali..
Svako jutro stavljam lančić od bijelog zlata sa srcem oko vrata, dar od bivšeg partnera, u nadi da će mi se vratiti, s odjećajem da sam ipak bila i jesam voljena.
Moja prijateljica M. mi je jučer rekla da iduće godine u ovo doba ću biti sa svojom ljubavi. To jest da ću naći veliku ljubav. To su bile tako lijepe riječi od nje, ali ja se pitam kako??? I tko?? Ova pandemija kosi ljude, socijalni kontakti su mi svedeni na minumum, a nema snage ni volje tražiti nekoga online..
Uglavnom spremam se za Camino u 2021...konačno želim otići i prehododati svoju bol i patnje...iako imam schizophreniju želim biti sretna, želim biti voljena i želim pomoći ne samo sebi već i drugima.
Tipkamo se.
Post je objavljen 27.12.2020. u 08:31 sati.