Ovaj naslov debelo je opravdan - nakon 20 i skoro jedne godine života na ovome svijetu, došla sam do zaključka da je najljepše biti penzić. Razlog, točnije razlozi koji su me doveli do ovog zaključka su mnogobrojni a neke ću drage volje podijeliti s vama....
Naime, čim stupe u penziju, već istog dana ne mogu stajati na svojim nogama zbog išijasa, osteoporoze, rahitisa, skleroze (...) i moraš im se ustat i prepustiti im mjesto u tramvaju. U suprotnom, pokušaš li mjesto u tramvaju zadržati, očekuju te opaki komentari čete penzionera koja se najednom stvori niotkud i ne pušta te od Dupca do Črnomerca. Banda!
Nadalje, stalno se žale kak nemaju love za niš, a non stop im se vraća neki dug zbog ni oni ne znaju čega sve ne, dobivaju božićnice, uskršnjice, ljetnice, zimnice...
Plaćen im je javni gradski prijevoz pa si uzimaju za pravo sedeti u tramvaju celi dan i grijat dupe kak bi uštedili na grijanju doma.
Kad stoje u redu na pošti ili u banci, naprave se malo grbavi i jauknu koji puta i odmah ih red od kilometra pusti na čelo.
Ne da hrane golubove na trgu, nego ih mame kruhom a zatim, da bi uštedjeli doma na klopi, ooops, nema goluba...
Cestu smiju prelazit bilo gdje a ne ko mi obični smrtnici na zebri. Kad ih trkneš autom 200 metara od zebre, oni namjerno slome kuk kako bi mogli u toplice na švedski stol i večernje tulume kad se raspojasaju i opijeni skupa zapjevaju... i još im platiš otštetu!
Nemrem više srat po penzićima, uzrujala sam se sad... čitamo se!
Ps, sry kaj retko pišem al nije baš da sam doma - stara boljka fax me ždere...
|