16.10.2008., četvrtak
LUFI – PAS KOJI JE POBIJEDIO TJESKOBU
|
Već neko vrijeme na forumu Šapice pratim priču vezanu uz ovoga psa...koliko te mora pogoditi da u potpunosti prestaneš doživljavati svijet oko sebe...strašno mi je i pomisliti... Naporom dobrih ljudi ovaj pas je oporavljen od svojih trauma i sada hitno traži brigu svog novog vlasnika koji mora biti dobar poznavatelj pasa jer se s ovim psom treba nastaviti pravilno odnositi i raditi kako bi se oporavak zadržao ili još i više poboljšao... No da ne govorim ja previše...prenosim Lufijevu priču dobivenu od udruge Futura... Ovo je kao i uvijek priča o ljudima, a ne o jednom napuštenom psu.  Lufijeva spasiteljica nam ju je ovako ispričala. Vlasnik ga je odlučio uspavati, jer se Lufi boji grmljavine, pucnjave i kad pada snijeg s krova. Strah koji nikada kod nas nije pokazao, a snijeg nije padao s krova njegovog boksa. Cijeli svoj život je živio u boksu od četiri kvadrata. Možda ga je zato u početku toliko mrzio. Držan je na apaurinima. Grozno, zar ne? I tako svojih pet godina života. Premda je na prvi pogled izgledao mirno, toplo i stabilno, nešto nije bilo u redu s ovim psom. Djelovao je poput emoconalno prazne vreće, psa lišenog i najmanjeg osjećaja. Ljude nije doživljavao, kao da gleda kroz njih. Na terapiji bionergegijom, proglašen je beznadežnim slučajem, poput nekog bića tame koje lebdi svemirom i upija energiju bez sposobnosti da prestane. Bio je posve proziran. Nije pokazivao niti osjećaj sitosti, hranu je ubijao i povraćao, koliko god da mu je bilo ponuđeno. Zato su njegove zdjelice uvijek bile prazne. Druženje s drugim psima je bilo nemoguće. Napadao je čak i ženke, bez upozorenja, bez ikakvih znakova i faza koje bi iskusnom oku mogle najaviti napad. Krenula je terapija. Svakodnevno tijekom dva mjeseca ulaženje u boks po 20 puta, bez razloga, samo da se namjesti krov kućice ili da se podigne i spusti zdjelica, a samo usput pokoji put bi Lufi osjetio ljudsku ruku u svojoj dlaci. Polako, sasvim polako Lufi je počeo iščekivati ove dolaske. To je bio ogroman pomak. Pokazao je prve znakove sreće, po prvi put je mahnuo repom. Počeo je opažati svijet oko sebe. Ovo je tijekom mjeseci postao dvosjekli mač. Svako naše odlaženje iz boksa, ili njegovo vraćanje u boks, češljanje i maženje, a zatim odlazak od njega izazivali su kod njega strašnu navalu tjeskobe. To je bio najjači osjećaj koji ga je mjesecima obuzimao. Iz njegovog boksa čuli su se zvukovi od kojih se ledila krv u žilama.  Godinu dana kasnije Lufi je pobijedio svoju tjeskobu. U njegovim boksu stoje voda i hrana, veseli se ljudima, druži se sa ženkama i štencima. Ako je predugo vani, pokušava ući u boks, pa ga tjeramo da još šeta. A onda smo, sasvim iznenada saznali Lufijevu pravu priču. Lufi nikad nije bio na apaurinima niti je živio u boksu, već je bio pravi obiteljski pas koji je odrastao uz troje djece, najmlađe dijete je imalo 4 godine kad je Lufi stigao u svoju obitelj. Sva Lufijeva ponašanja bila su rezultat napuštanja. A priča njegove spasiteljice, bila dobronamjerna ili ne, jako mu je naštetila, jer možda bi danas Lufi još uvijek bio u svojoj staroj obitelji.  Duga je bila Lufijeva borba protiv sebe i svog srca. Preduboka je bila njegova tuga protiv koje se borio demonstrirajući protiv okoline, ignorirajući svijet oko sebe. Sve se srušilo i sve se moralo nekako sagraditi ispočetka. Težak zadatak za jednog sasvim iznimnog psa, a opet tako običnog, napuštenog. Lufi je savladao zadatak, pomogli su mu strpljivi ljudi. Sigurno je da jedan zbunjeni i pretužan pas nikada neće shvatiti da su mu ljudi odredili sudbinu. Možda će zauvijek sanjati svoju prvu obitelj. No oni više ne mogu utjecati na njegovu sudbinu. Lufi više ne može ostati u svom privremenom domu, s ljudima koji su godinu dana brinuli o njemu i vratili ga u živi svijet. Njihovo poslanje je završeno, vrata njegovog boksa se zatvaraju za desetak dana, a Lufi mora na svoj put u neki vrt s visokom ogradom u kojem će se ga čekati neki sasvim izniman čovjek kojem će Lufi mahati repom.  Lufi, veliki pas prevelikog srca traži prijatelja, obitelj, svejedno, samo da ga maze i razgovaraju s njim i da paze da ponovo ne umre, jer ovoliku tugu niti tako veliko srce više ne bi izdržalo. Lufi 095 9026 237, tatjana@futura4u.hr |
- 08:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Studeni 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Studeni 2008 (11) Listopad 2008 (19) Rujan 2008 (17) Kolovoz 2008 (11) Srpanj 2008 (23) Lipanj 2008 (20) Svibanj 2008 (21) Travanj 2008 (22) Ožujak 2008 (21) Veljača 2008 (21) Siječanj 2008 (25) Prosinac 2007 (17) Studeni 2007 (19) Listopad 2007 (23) Rujan 2007 (27) Kolovoz 2007 (20) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Linkovi
KOSSP Zagreb - tamo treniramo forum.hr - kućni ljubimci Forum šapice - kućni ljubimci FUTURA - Udruga za zaštitu životinja Sunbow labradors - dragi ljudi Hrvatski Web Pretraživač
Reklame...moraš malo!
Moje ludo pseto voli papati...  Fora DVDići |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||