Nekoliko mjeseci razmišljanja, učenja, postavljanja suprot svih onih za i protiv koji ti mogu pasti na pamet, razgovora sa svojim najbližima...pa onda sve to opet tako u krug dok se jednog dana ne probudiš i kažeš...idemo po psa.
Nakon što obiđeš nekoliko prihvatilišta za pse i razočaraš se u stanje koje si tamo vidio i nakon što te ti psi uglavnom ne doživljavaju na način na koji bi ti želio i nakon što se javiš na desetak oglasa u kojima ljudi daju pse na udomljenje te ti na broju koji si nazvao kažu da je pas već udomljen, kreneš obilaziti legla rasnih pasa da vidiš kakva je tamo situacija. Srećom naletiš na uzgajivača s kojim se nalaziš na istoj valnoj duljini razmišljanja, kreneš pogledati štence, a kad ono tamo...od njih 5 koji još čekaju svoje vlasnike izdvaja se jedno dlakavo stvorenje, prilazi ti, pogleda te onim vlažnim okicama i počne ti se motati pod nogama. Naravno da istog trena pomisliš...to je moj pas...odlaziš s uzgajivačem srediti papire...vratiš se u box po malo dlakavo stvorenje koje si odabrao, ili je ono odabralo tebe...a kad tamo to malo stvorenje stoji izdvojeno od ostalih štenaca i istim onim vlažnim okicama te gleda kao da kaže...jesi li ti to mene zaboravio.
Vani pljušti kiša a ti malo dlakavo stvorenje nosiš pod jaknom i juriš u kupnju svih potrebnih rekvizita da tog tamagočija održiš na životu...zdjelice za vodu i hranu, jastuk, ogrlica, vodilica, hrana i nezaobilazne igračke i slatkiši. Nekako sve to skupa s tamagočijem, koji je sad već malo prestrašen i umoran, dotegliš do stana i onda krene...
Nastavit ćemo kasnije jel sada više nemam vremena...
|