Nisu bitne rijeci... bitno je otvoriti oci.. jednom... nije bitno kad...
od subote ujutro doma sam bila jako rijetko, tako da mi ne zamjerite sta vas nisam komentirala. u subotu ujutro ustala sam jako zivcana, jer cim sam otvorila oci vidjela sam poruku na mobu. idem je ja citat i kad sam dosla do kraja, popizdila sam. frend mi je poslao poruku da vjerojatno nece bit mjesta za zminj. bila sam uvjerena da necu naci prijevoz i da cu te divne lijepe subote, koja je tako divno pocela, ostati doma. onda mi je mama dosla u sobu i pitala me ako bih isla sa susjedima s brodom na cres. nekako bezvoljno ipak sam pristala. popodne sam bila na cresu i bilo je ok. kad sam dosla doma, pricala sam s martinom na telefon, kad mi ona govori: cekaj, dosla mi je poruka, zovi me za minutu. zovem je ja za minutu, a ona mi govori: Sara je rekla da ide u zminj. ajde, dodi kod mene i pozuri da ne bi ona slucajno ranije dosla. Kad mi je to rekla, ja sam pocela skakat po sobi od srece, ali doslovno skakat. onda sam lijepo starcima priopcila sretnu vijest i rekla starom da me odmah vozi u Vozilice. i tako, na putu za zminj na radiju su pustili jednu pjesmu koja mi je skoro suze natjerala na oci: Let 3 - Dijete u vremenu. ''Nisi me voljela u ono vrijeme, a ja sam zelio samo jedno... Sad kada nismo vise mladi ko nekada, dodi da ostarimo zajedno...'' Dosli smo u zminj, jedva smo se provlacili jer je bilo preeeevise ljudi. nasli smo Gorana i bilo je preeeedobro. to mi je bio najbolji izlazak ovo ljeto. istina, spavala sam skoro 2 sata (da naglasim, nisam bila pijana, nisam popila ni zljuk neceg alkoholnog, samo sam bila kronicno neispavana), negdje od 2 do 15 do 3 i poslije od 15 do 4 do 15 do 5. bila bi ja jos spavala samo sam se morala probudit kad sam skuzila da mi se nesto tesko preko 75 kg naslo na lijevoj nozi (da, lijep nacin budjenja, sjedni nekome u krilo). jedino sta sam se pitala je bilo da li cu doci ziva doma, ne pitajte zasto. ne zbog voznje, bez brige. vani je bilo zima za riknut, jedno vrijeme sam imala na sebi cak dvije majce na duge rukave i svejedno mi je bilo zima. ali zato sam od 1 nadalje cijelo vrijeme bila u autu, osim kad smo martina i ja isle po cevape. stvarno mi je bilo dobro. dobar izlazak se temelji na dobrom drustvu 
kod martine doma smo dosli u 15 do 6. nismo isle sa sarom doma, jer je ona isla oko 1, nego smo si tamo nasle prijevoz. a inace, u 5 i pol sam bila u obilasku Tupljaka. ne pitajte previse.
U nedjelju je bila fijesta u Tupljaku (ne pitajte me gdje je to, to morate znati). Da, i tamo sam bila, samo do 3 sata jer ovaj koji nas je vozio je u 7 morao na posao.
Shvatila sam neke stvari... shvatila sam da neke osobe jos uvijek imam u zivotu i da se mogu osloniti na njih.. i jako mi je drago zbog toga. pogotovo mi je drago za jednu osobu. shvatila sam i da postoje ljudi koji su vrijedni mojih zivaca i moje ljubavi, a i da postoje oni koji ne zasluzuju ni to da ih pogledam. jer pravi prijatelj ili prijateljica ti nikad nece reci nista od onoga sta sam ja morala slusati... moze izgubiti zivce s tobom, ali potpuno smiren nema ti pravo govoriti svasta i spustati ti. zapravo, ima pravo, svatko ti ima pravo reci bilo sta, ali onda ti to nije prijatelj. po tome se pravi prijatelji razlikuju od onih koji to nisu. pravi prijatelj ce uvijek biti uz tebe.
evo, ipak cu zapamtiti nesto lijepo od ovog ljeta, ove dvije feste. onu u zminju cu pamtit kao najbolji izlazak ovo ljeto. a vjerojatno ce i martinini doma zapamtit mene, buduci da sam 2 noci spavala kod nje i da su me morali trpit od subote navecer do ponedjeljka u 1 popodne.
drago mi je da sam se nakratko maknula iz labina, a pogotovo mi je drago da nisam bila vani u rapcu. jer svaki izlazak tamo je bez veze izgubljeno vrijeme.
mislim da sam rekla sve sta sam htjela... koliko god me neke stvari i dalje ubijale, koliko god se lose osjecala, koliko god suza teklo, drago mi je da sam shvatila da neki ljudi nisu vrijedni mojih zivaca. barem dok imam uz sebe one koje trebam... nemam sve, ali cijenim one koji su tu..
Nije bitan naslov...
malo cudno za mene da tako brzo pisem novi post, ali od onog mi je muka pa moram napisat novi. necu se osvrtat previse na ono, prvi dio je bio za 2 osobe koje bi se malo mogle zapitati o svom ponasanju,ne samo prema meni nego i prema drugim ljudima, a drugi dio se odnosio na sve ljude oko mene... ali dobro, necu previse filozofirat, ni pisat o tome. ionako je sve u kurcu, samo se ruzne stvari desavaju... ljeto proslo ko da ga nije ni bilo... sad ce brzo pocet skola, moram se vratit u onaj prokleti razred u kojem postoje samo 3 osobe s kojima mozes normalno pricat a da razumiju nesto(nije bed, mogu ih imenovat: Marijana, Jelena i Erika). mozda ima i jos netko ali se nisam sprijateljila s tom osobom ili je nisam dovoljno upoznala. ima i takvih..ali vecina su takvi snobovi da mi je muka uopce se prisjecati da cu ih 10 jebenih mjeseci morat trpit...a tek razrednica...nije vrijedna spomena. dosta o tome...jos 11 dana. ne zelim prerano sama sebe deprimirat...
kad se malo osvrnem na ovo ljeto, bilo je jadno.
6. mjesec - zavrsila skola, jednom sam bila vani jer mi je bila muka od onog rapca, uvijek dosadno i tome slicno. bila sam stalno na kupanju...
7.mjesec - kupanje, kupanje, sunce, more, plaza... samo to... da, naravno, svaku subotu sam bila vani, jedanput je bilo solidno, ostalo je bilo jadno da jadnije ne moze biti...
8. mjesec - prvu polovicu sam bila na rabu, tamo sam jedanput bila vani, bilo mi je super... jednom sam bila u rapcu i bilo je solidno... i bila sam na festi u labinu koja je bila jadna da jadnija nije mogla... mislila sam da ce bit super buduci da je bio let 3, ali bilo je grozno, jer umjesto da budem u prvim redovima, ja sam morala bit na fortici gdje nije bilo skoro nikog 
. dobro, 8.mjesec jos nije gotov,ali sumnjam da ce se nesto poboljsat...da, i cijeli 8.mjesec sam neispavana. ma naspavat cu se kad pocne skola. tko je vidio po ljeti spavat?
inace, ljeto se sasvim poklopilo sa mojim ocekivanjima. znala sam da ce biti jadno i bilo je. jer onakvo ljeto kakvo mi se lani desilo nikada se vise nece ponoviti. bilo je jednostavno predobro... svaki izlazak je bio dobar... desilo mi se i nesto posebno lijepo sta nikada necu zaboraviti... ovo ljeto ne mogu nista pamtiti. osim jadnih izlazaka. znam samo da ovu subotu definitivno necu u rabac 
pa makar morala ostat doma.
moram nesto promijenit u svom zivotu... najbolje bi bilo kad bih mogla promijenit grad u kojem zivim. najrade bih se preselila negdje gdje nikoga ne poznam pa da pocnem ispocetka. da, i amnezija bi mi jako dobro dosla da se nicega ne sjecam pa da me sjecanja vise ne ubijaju...
jednu vecer (zapravo bila je noc, 3 ujutro) legla sam na terasu i gledala zvijezde... neki se pitaju sta ljudi vide u tom gledanju zvijezda.. pa zapravo nista. ali ja onda mogu najbolje razmisljati. i tako, razmisljala sam o svom zivotu i kako je sve u kurcu.. kako me nitko ne razumije. nitko me ne zeli razumijeti.. mozda sam si sama kriva za to jer se ne volim otvarati ljudima, rade cu nesto dugo vremena drzati u sebi nego reci nekome... svi misle kako je meni zivot idealan, malo mi je dosadno vani, ali sve u svemu nije lose. pa bas i ne mogu reci da je tako. nekad stvarno pozelim krenuti ispocetka, naci izlaz iz ove tame u kojoj sam sada... ali ne ide.. kad god to pokusam, shvatim da sam gotovo sama na svijetu i da za neke stvari nema rjesenja... voljela bih imati malo ljepse misljenje o sebi... ali ne mogu! koliko puta sam stajala pred ogledalom i mislila: ma nisam tako ruzna.. ali onda se postavilo sljedece pitanje: zasto mi onda k vragu nitko nije dokazao suprotno?? voljela bih imati bolje misljenje o sebi. ne bit umisljena, ali biti malo manje autodestruktivna (valjda se tako pise). stvarno bih voljela to... ali ne mogu. da su se neke stvari drukcije desile u mom zivotu(a mozda i samo jedna), mozda sve to ne bi bilo tako.. vjerojatno bih bila sretna, kroz neke stvari koje me uzasno pogode prolazila bih bez problema...ali ovako ne mogu. vecini sigurno nije jasno zasto je to tako. nije ni meni. imam obadva roditelja, imam brata.. u biti, gledano sa strane, sve je tako lijepo, divno i krasno u mom zivotu. ali nije tako. ja se sjecam samo jedne stvari zbog koje sam bila istinski sretna..
ali i ta se sreca rasprsnula poput balona od sapunice. nikad nisam mogla dobiti nesto sto sam htjela. koliko god se ja mucila, uvijek je bilo tako. a neki ljudi bi bez truda imali sve sto sam ja htjela, a da to ni najmanje nisu zasluzili.... sto se tice drustva, s kim god bih se pocela druziti, na kraju bi sve otislo u kurac, samo rijetke osobe su ostale uz mene..
ali najvise od svega me muci taj osjecaj manje vrijednosti..iako vecina ljudi misli da nemam razloga za to, imam ih jako puno, ali o njima ne zelim ovdje pisati.. i ne mogu si pomoci. ne zelim nista ni pokusavati vise jer znam da mi nije sudjeno da uspijem u tome. bilo to na ljubavnom planu, prijateljstvo, skola, izlasci... dobro, ovo s ljubavi, od toga sam davno odustala. na kraju znam da ce se desit da cu htjeti upisat faks, a necu uspjet. i zavrsit cu ko nezaposlena maturantica opce gimnazije. naravno, ako ikad maturiram. sta se tice izlazaka, bolje je prije izlaska jer se onda jos nadam da ce bit dobro, a kad izadjem, onda sve to pada u vodu... prijateljstvo... koliko puta su me ljudi razocarali..i onda si moram postavit postavit pitanje: gdje sam pogrijesila? sto to sa mnom ne valja da su svi oni otisli od mene??
znam samo da bih morala nesto promijeniti u svom zivotu, ali nemam snage... nemojte mi pisat da se moram veseliti sitnicama jer se vise nicemu ne mogu veseliti...
:(
prije nego se pocnem ovdje iskaljavati zelim zahvaliti svima koji su komentirali prethodni post. nisam bila od volje svakome posebno zahvaliti na lijepim rijecima, ali potrudit cu se...
Jednostavno sam morala ovaj post pobrisati... Njime sam povrijedila osobe koje nisam trebala, zbog nekih svojih frustracija i mušica...Možda nisam samo ja kriva, možda je druga strana trebala imati malo više razumijevanja, ali definitivno samo ja sam kriva za napisane riječi. Ovo je bilo jadnije od prekida veze sms-om. Iako sam se više puta ispričala zbog toga, još uvijek imam osjećaj da nijedna isprika nikad neće popravit štetu... Možda su mi te osobe i oprostile, ali ja sebi ne mogu oprostiti. Zato taj post više neće biti tu.
Prijatelju, ostat ces zauvijek u mom srcu...
U 5. razredu bilo mi je totalno svejedno za njega. U 6. razredu smo se mrzili jer smo bili naivna i glupa djeca. Zbog njega sam ne znam kako najebala kod razrednice makar smo oboje bili krivi. U 7. razredu smo se vec bolje slagali, makar ga bas i nisam podnosila jer je katkad znao biti prilicno dosadan. U 8. razredu sjeo je iza mene i Jelene i ful smo se sprijateljili. Uz Dennyja bio mi je najbolji frend u razredu... Nikada necu zaboraviti sve gluposti kojima me nasmijavao pod satovima, niti njegova prepisivanja od Jelene na biologiji... Niti tu neizmjernu zelju da 8. razred prodje s 5 da bi sto lakse mogao upisati opcu gimnaziju. Jer zelja mu je bila da jednog dana upise fakultet za farmaceuta, poput sestre o kojoj je uvijek tako lijepo govorio, koja mu je bila najveci uzor. Toliko se trudio oko skole... Nije uspio proci s 5, ali upisao je opcu. Kad sam cula da cemo opet biti skupa u razredu, bila sam neizmjerno sretna sto ce uz Jelenu i Tonku jos jedan moj dobar prijatelj iz osnovne uveseljavati moje tmurne dane u skoli...
Nikada necu zaboraviti jedan od prvih satova hrvatskog u srednjoj kad smo radili u grupama. On, ja, Tonka, Jelena i Laura... Najprije smo se zafrkavali na racun profesorice... Sjecam se da sam ga u to vrijeme cesto pitala da li me voli, a on bi uvijek odgovorio potvrdno naglasavajuci ono kao prijateljicu... Ja bih mu tada rekla da sam na to i mislila.. Ne sjecam se da li sam mu ikada rekla da ga volim, ali rijeci nisu bitne... Nadam se da je to znao... Onda mu je Laura govorila da mu treba pocupati obrve, a on ju je blijedo gledao. Taj dan mi je dao cak 6 Winterfresh bombona, a da toga nije bio ni svjestan.. kad sam mu to kasnije spomenula, nije mogao vjerovati. Bila sam sretna sto je sa mnom u razredu... Uvijek me zabavljao...
8.11.2005. bio je zadnji put u skoli. na velikom odmoru kupovala sam marendu, a on mi je dosao iza ledja i poskakljao me. Tocno se sjecam toga dana... Popodne je dobio mozdani udar i zavrsio u bolnici. 11.11. trebali smo ici na info sajam u Zagreb. Dan prije njegov je tata dosao po novac i rekao da on nece ici. Najprije smo mislili da je pao na treningu i dobio potres mozga. Kad su mi rekli da je imao mozdani udar, mislila sam da su to glupe izmisljotine. Ali nisu bile. No, na pocetku 12. mjeseca, profesor iz vjeronauka rekao nam je da ima tumor na mozgu. Zlocudni. Nisam mogla vjerovati. Sto je bilo najgore, on to nije znao. Mi smo znali prije njega. Par dana kasnije cula sam se s njim preko telefona i bio je jako loseg raspolozenja. Znala sam da zna, ali nisam nista htjela govoriti, vec sam mu samo rekla da jedva cekam da se vrati u skolu.
Slijedile su kemoterapije. Ni na trenutak nisam htjela pomisliti na ono najgore... Zadnji put sam ga vidjela 1.4.2006. Iako je bio izmucen od kemoterapija, bio je vedar i nasmijan, pun nade i zelje za zivotom... Pricao nam je o tome kako je upoznao neke ljude u Zagrebu, o tome kako je dobio televiziju u sobu... Pricao je o sestri glasom punim ljubavi... uvijek je tako lijepo govorio o njoj... Buduci da sam morala otici kuci malo ranije od ostalih, otpratio me do vrata i pricao mi nesto o profesorici iz kemije. Nakon toga vidjela sam ga jos jednom, 24.5. Prosao je s autom i pozdravio me. Nisam se bas previse cula s njim, nisam ga htjela gnjavit, a ako bih mu poslala poruku cesto ne bi odgovorio. Uglavnom se Tonka cula s njim, katkad Erika.
Zadnji put smo se culi 9.8. Rekao je da ga boli glava, ali sve je dalo naslutit da je dobro. Bila sam uvjerena da je pobijedio bolest, a da je glavobolja samo posljedica toga. Pitala sam ga da li se vidimo u 9. mjesecu u skoli. Odgovorio je: Vidimo se.
Nazalost, nitko od nas, njegovih prijatelja nije znao pravu istinu. Pa cak ni on sam. Jedino njegovi roditelji. Zato sam se jako iznenadila kad mi je 15.8. Tonka rekla da joj je njegova sestra poslala poruku da je jako lose i da svaki sat ocekuju najgore... I te veceri dogodilo se ono najgore... Njegovo je srce kucalo, ali mozak je prestao funkcionirati... Svijet je ostao bez jedne tako dobre osobe da se to rijecima ne moze opisati... A imao je samo 15 i pol godina... Tko ce me sada nasmijavati u skoli? Tko ce pitati Marijanu gdje se gasi? Tko ce pod satom proizvoditi one cudne zvukove? Tko ce "plesati" na satu? Tko ce na engleskom govoriti "nein""? Tko ce Jelenu pitati mobitel da igra igrice? Tko ce se na onako poseban nacin zafrkavati na racun profesora? On nije zasluzio ono sto mu se dogodilo... Bio je predobra osoba. Bio je poseban. Takav se rijetko rodi... Jedina mana mu je bila sto bi katkad pretjerao sa zajebancijom, pa bi se netko mozda i naljutio na njega... ali imao je tako dobro srce kao rijetko koja osoba... Tako mi je zao sta nismo vise trenutaka proveli zajedno... Njegov zivot ugasio se prerano, prije nego je uopce poceo zivjeti... Danas je bio sprovod. Kad sam dosla tamo, osjecala sam se tako prazno, nisam mogla cak ni plakati... A najvise me boljelo sto su neki ljudi dosli samo da mogu reci da su bili... licemjeri. Gotovo cijeli bivsi razred bio je na okupu... svima ce nam nedostajati. Ne znam kako cu prihvatiti to da ga vise nema... jedva sam prihvatila to da vise necemo ici skupa u razred.. tko zna kako bi bilo da se to nije dogodilo... mozda bi mi zahvaljujuci njemu boravak u onom prokletom razredu bio bolji... Ne mogu prihvatiti to da ga vise nema... Nikad ga necu zaboraviti jer je stvarno bio posebna osoba...
Prijatelju, gdje god sad bio, znaj da ces zauvijek zauzimati posebno mjesto u mom srcu... Bez tebe vise nista nece biti isto...
Bas moram pisati taj opis bloga? Dobro, pa... Blog ce, buduci da ga ne pise nitko pametan, biti pun gluposti, mozda mi izleti koja pametna, ali tesko...
