Marketing
Nije bitan naslov...
malo cudno za mene da tako brzo pisem novi post, ali od onog mi je muka pa moram napisat novi. necu se osvrtat previse na ono, prvi dio je bio za 2 osobe koje bi se malo mogle zapitati o svom ponasanju,ne samo prema meni nego i prema drugim ljudima, a drugi dio se odnosio na sve ljude oko mene... ali dobro, necu previse filozofirat, ni pisat o tome. ionako je sve u kurcu, samo se ruzne stvari desavaju... ljeto proslo ko da ga nije ni bilo... sad ce brzo pocet skola, moram se vratit u onaj prokleti razred u kojem postoje samo 3 osobe s kojima mozes normalno pricat a da razumiju nesto(nije bed, mogu ih imenovat: Marijana, Jelena i Erika). mozda ima i jos netko ali se nisam sprijateljila s tom osobom ili je nisam dovoljno upoznala. ima i takvih..ali vecina su takvi snobovi da mi je muka uopce se prisjecati da cu ih 10 jebenih mjeseci morat trpit...a tek razrednica...nije vrijedna spomena. dosta o tome...jos 11 dana. ne zelim prerano sama sebe deprimirat...
kad se malo osvrnem na ovo ljeto, bilo je jadno.
6. mjesec - zavrsila skola, jednom sam bila vani jer mi je bila muka od onog rapca, uvijek dosadno i tome slicno. bila sam stalno na kupanju...
7.mjesec - kupanje, kupanje, sunce, more, plaza... samo to... da, naravno, svaku subotu sam bila vani, jedanput je bilo solidno, ostalo je bilo jadno da jadnije ne moze biti...
8. mjesec - prvu polovicu sam bila na rabu, tamo sam jedanput bila vani, bilo mi je super... jednom sam bila u rapcu i bilo je solidno... i bila sam na festi u labinu koja je bila jadna da jadnija nije mogla... mislila sam da ce bit super buduci da je bio let 3, ali bilo je grozno, jer umjesto da budem u prvim redovima, ja sam morala bit na fortici gdje nije bilo skoro nikog 
. dobro, 8.mjesec jos nije gotov,ali sumnjam da ce se nesto poboljsat...da, i cijeli 8.mjesec sam neispavana. ma naspavat cu se kad pocne skola. tko je vidio po ljeti spavat?
inace, ljeto se sasvim poklopilo sa mojim ocekivanjima. znala sam da ce biti jadno i bilo je. jer onakvo ljeto kakvo mi se lani desilo nikada se vise nece ponoviti. bilo je jednostavno predobro... svaki izlazak je bio dobar... desilo mi se i nesto posebno lijepo sta nikada necu zaboraviti... ovo ljeto ne mogu nista pamtiti. osim jadnih izlazaka. znam samo da ovu subotu definitivno necu u rabac 
pa makar morala ostat doma.
moram nesto promijenit u svom zivotu... najbolje bi bilo kad bih mogla promijenit grad u kojem zivim. najrade bih se preselila negdje gdje nikoga ne poznam pa da pocnem ispocetka. da, i amnezija bi mi jako dobro dosla da se nicega ne sjecam pa da me sjecanja vise ne ubijaju...
jednu vecer (zapravo bila je noc, 3 ujutro) legla sam na terasu i gledala zvijezde... neki se pitaju sta ljudi vide u tom gledanju zvijezda.. pa zapravo nista. ali ja onda mogu najbolje razmisljati. i tako, razmisljala sam o svom zivotu i kako je sve u kurcu.. kako me nitko ne razumije. nitko me ne zeli razumijeti.. mozda sam si sama kriva za to jer se ne volim otvarati ljudima, rade cu nesto dugo vremena drzati u sebi nego reci nekome... svi misle kako je meni zivot idealan, malo mi je dosadno vani, ali sve u svemu nije lose. pa bas i ne mogu reci da je tako. nekad stvarno pozelim krenuti ispocetka, naci izlaz iz ove tame u kojoj sam sada... ali ne ide.. kad god to pokusam, shvatim da sam gotovo sama na svijetu i da za neke stvari nema rjesenja... voljela bih imati malo ljepse misljenje o sebi... ali ne mogu! koliko puta sam stajala pred ogledalom i mislila: ma nisam tako ruzna.. ali onda se postavilo sljedece pitanje: zasto mi onda k vragu nitko nije dokazao suprotno?? voljela bih imati bolje misljenje o sebi. ne bit umisljena, ali biti malo manje autodestruktivna (valjda se tako pise). stvarno bih voljela to... ali ne mogu. da su se neke stvari drukcije desile u mom zivotu(a mozda i samo jedna), mozda sve to ne bi bilo tako.. vjerojatno bih bila sretna, kroz neke stvari koje me uzasno pogode prolazila bih bez problema...ali ovako ne mogu. vecini sigurno nije jasno zasto je to tako. nije ni meni. imam obadva roditelja, imam brata.. u biti, gledano sa strane, sve je tako lijepo, divno i krasno u mom zivotu. ali nije tako. ja se sjecam samo jedne stvari zbog koje sam bila istinski sretna..
ali i ta se sreca rasprsnula poput balona od sapunice. nikad nisam mogla dobiti nesto sto sam htjela. koliko god se ja mucila, uvijek je bilo tako. a neki ljudi bi bez truda imali sve sto sam ja htjela, a da to ni najmanje nisu zasluzili.... sto se tice drustva, s kim god bih se pocela druziti, na kraju bi sve otislo u kurac, samo rijetke osobe su ostale uz mene..
ali najvise od svega me muci taj osjecaj manje vrijednosti..iako vecina ljudi misli da nemam razloga za to, imam ih jako puno, ali o njima ne zelim ovdje pisati.. i ne mogu si pomoci. ne zelim nista ni pokusavati vise jer znam da mi nije sudjeno da uspijem u tome. bilo to na ljubavnom planu, prijateljstvo, skola, izlasci... dobro, ovo s ljubavi, od toga sam davno odustala. na kraju znam da ce se desit da cu htjeti upisat faks, a necu uspjet. i zavrsit cu ko nezaposlena maturantica opce gimnazije. naravno, ako ikad maturiram. sta se tice izlazaka, bolje je prije izlaska jer se onda jos nadam da ce bit dobro, a kad izadjem, onda sve to pada u vodu... prijateljstvo... koliko puta su me ljudi razocarali..i onda si moram postavit postavit pitanje: gdje sam pogrijesila? sto to sa mnom ne valja da su svi oni otisli od mene??
znam samo da bih morala nesto promijeniti u svom zivotu, ali nemam snage... nemojte mi pisat da se moram veseliti sitnicama jer se vise nicemu ne mogu veseliti...
Post je objavljen 24.08.2006. u 11:58 sati.