U 5. razredu bilo mi je totalno svejedno za njega. U 6. razredu smo se mrzili jer smo bili naivna i glupa djeca. Zbog njega sam ne znam kako najebala kod razrednice makar smo oboje bili krivi. U 7. razredu smo se vec bolje slagali, makar ga bas i nisam podnosila jer je katkad znao biti prilicno dosadan. U 8. razredu sjeo je iza mene i Jelene i ful smo se sprijateljili. Uz Dennyja bio mi je najbolji frend u razredu... Nikada necu zaboraviti sve gluposti kojima me nasmijavao pod satovima, niti njegova prepisivanja od Jelene na biologiji... Niti tu neizmjernu zelju da 8. razred prodje s 5 da bi sto lakse mogao upisati opcu gimnaziju. Jer zelja mu je bila da jednog dana upise fakultet za farmaceuta, poput sestre o kojoj je uvijek tako lijepo govorio, koja mu je bila najveci uzor. Toliko se trudio oko skole... Nije uspio proci s 5, ali upisao je opcu. Kad sam cula da cemo opet biti skupa u razredu, bila sam neizmjerno sretna sto ce uz Jelenu i Tonku jos jedan moj dobar prijatelj iz osnovne uveseljavati moje tmurne dane u skoli...
Nikada necu zaboraviti jedan od prvih satova hrvatskog u srednjoj kad smo radili u grupama. On, ja, Tonka, Jelena i Laura... Najprije smo se zafrkavali na racun profesorice... Sjecam se da sam ga u to vrijeme cesto pitala da li me voli, a on bi uvijek odgovorio potvrdno naglasavajuci ono kao prijateljicu... Ja bih mu tada rekla da sam na to i mislila.. Ne sjecam se da li sam mu ikada rekla da ga volim, ali rijeci nisu bitne... Nadam se da je to znao... Onda mu je Laura govorila da mu treba pocupati obrve, a on ju je blijedo gledao. Taj dan mi je dao cak 6 Winterfresh bombona, a da toga nije bio ni svjestan.. kad sam mu to kasnije spomenula, nije mogao vjerovati. Bila sam sretna sto je sa mnom u razredu... Uvijek me zabavljao...
8.11.2005. bio je zadnji put u skoli. na velikom odmoru kupovala sam marendu, a on mi je dosao iza ledja i poskakljao me. Tocno se sjecam toga dana... Popodne je dobio mozdani udar i zavrsio u bolnici. 11.11. trebali smo ici na info sajam u Zagreb. Dan prije njegov je tata dosao po novac i rekao da on nece ici. Najprije smo mislili da je pao na treningu i dobio potres mozga. Kad su mi rekli da je imao mozdani udar, mislila sam da su to glupe izmisljotine. Ali nisu bile. No, na pocetku 12. mjeseca, profesor iz vjeronauka rekao nam je da ima tumor na mozgu. Zlocudni. Nisam mogla vjerovati. Sto je bilo najgore, on to nije znao. Mi smo znali prije njega. Par dana kasnije cula sam se s njim preko telefona i bio je jako loseg raspolozenja. Znala sam da zna, ali nisam nista htjela govoriti, vec sam mu samo rekla da jedva cekam da se vrati u skolu.
Slijedile su kemoterapije. Ni na trenutak nisam htjela pomisliti na ono najgore... Zadnji put sam ga vidjela 1.4.2006. Iako je bio izmucen od kemoterapija, bio je vedar i nasmijan, pun nade i zelje za zivotom... Pricao nam je o tome kako je upoznao neke ljude u Zagrebu, o tome kako je dobio televiziju u sobu... Pricao je o sestri glasom punim ljubavi... uvijek je tako lijepo govorio o njoj... Buduci da sam morala otici kuci malo ranije od ostalih, otpratio me do vrata i pricao mi nesto o profesorici iz kemije. Nakon toga vidjela sam ga jos jednom, 24.5. Prosao je s autom i pozdravio me. Nisam se bas previse cula s njim, nisam ga htjela gnjavit, a ako bih mu poslala poruku cesto ne bi odgovorio. Uglavnom se Tonka cula s njim, katkad Erika.
Zadnji put smo se culi 9.8. Rekao je da ga boli glava, ali sve je dalo naslutit da je dobro. Bila sam uvjerena da je pobijedio bolest, a da je glavobolja samo posljedica toga. Pitala sam ga da li se vidimo u 9. mjesecu u skoli. Odgovorio je: Vidimo se.
Nazalost, nitko od nas, njegovih prijatelja nije znao pravu istinu. Pa cak ni on sam. Jedino njegovi roditelji. Zato sam se jako iznenadila kad mi je 15.8. Tonka rekla da joj je njegova sestra poslala poruku da je jako lose i da svaki sat ocekuju najgore... I te veceri dogodilo se ono najgore... Njegovo je srce kucalo, ali mozak je prestao funkcionirati... Svijet je ostao bez jedne tako dobre osobe da se to rijecima ne moze opisati... A imao je samo 15 i pol godina... Tko ce me sada nasmijavati u skoli? Tko ce pitati Marijanu gdje se gasi? Tko ce pod satom proizvoditi one cudne zvukove? Tko ce "plesati" na satu? Tko ce na engleskom govoriti "nein""? Tko ce Jelenu pitati mobitel da igra igrice? Tko ce se na onako poseban nacin zafrkavati na racun profesora? On nije zasluzio ono sto mu se dogodilo... Bio je predobra osoba. Bio je poseban. Takav se rijetko rodi... Jedina mana mu je bila sto bi katkad pretjerao sa zajebancijom, pa bi se netko mozda i naljutio na njega... ali imao je tako dobro srce kao rijetko koja osoba... Tako mi je zao sta nismo vise trenutaka proveli zajedno... Njegov zivot ugasio se prerano, prije nego je uopce poceo zivjeti... Danas je bio sprovod. Kad sam dosla tamo, osjecala sam se tako prazno, nisam mogla cak ni plakati... A najvise me boljelo sto su neki ljudi dosli samo da mogu reci da su bili... licemjeri. Gotovo cijeli bivsi razred bio je na okupu... svima ce nam nedostajati. Ne znam kako cu prihvatiti to da ga vise nema... jedva sam prihvatila to da vise necemo ici skupa u razred.. tko zna kako bi bilo da se to nije dogodilo... mozda bi mi zahvaljujuci njemu boravak u onom prokletom razredu bio bolji... Ne mogu prihvatiti to da ga vise nema... Nikad ga necu zaboraviti jer je stvarno bio posebna osoba...
Prijatelju, gdje god sad bio, znaj da ces zauvijek zauzimati posebno mjesto u mom srcu... Bez tebe vise nista nece biti isto...
Post je objavljen 17.08.2006. u 18:03 sati.