Rab, francuski poljupci, koludrice i lezbe
ah, evo i mene, kao i svakog ponedjeljka (vidi kalendar za 7.mjesec). i tako, ja sutra, VALJDA odlazim... na Rab.. jedva cekam da odem i da se maknem iz ovog jebenog, izjebanog, zatucanog Labina. znam da mi na rabu nece biti nista posebno zabavno, ali barem cu se maknut iz labina, malo promijeniti sredinu na nekih 10 dana.. mozda mi ipak bude zabavno, nikad se ne zna... uglavnom, maknut cu se od svih ljudi koji me okruzuju, treba mi malo odmora... definitivno. i da, pokusat cu doci do ludnice... hm...
da, neki ljudi su me u proslom postu krivo shvatili.. kad sam rekla da neki ljudi po cijele dane vise nad knjigom dok zivot prolazi pokraj njih, nisam mislila na one koji su osnovnu prosli s 5,00. ja sam od 5. do 8. razreda sve prosla s 5,00 a jedini predmeti koje sam ucila bili su kemija i povijest. kemiju sam voljela, a povijest sam morala. nisam mislila da je nesto lose u tome da netko prodje s 5, nego je glupo da si netko cijeli zivot potrati na ucenje, a ne vidi neke stvari koje zivot nudi... dobro, ne vide patnju, za njih je patnja kad dobiju cetvorku, ali patnja zbog ljubavi ili sreca zbog ljubavi ili prijateljstvo... oni sve to gube zbog skole. a ne treba im to. no, svatko sam bira.. rekla bih da je svatko sam krojac svoje srece, ali nije tako, u to sam se sama uvjerila.. mozda je tako samo u mom slucaju.. da moja sreca ne ovisi o meni nego o nekom drugom... s jedne strane, mozda sam i odustala od srece jer kad god bih se za nesto ili nekoga potrudila, to bi mi se vratilo samo patnjom i razocaranjima, tako da mi je sad totalno svejedno...
danas mi je dan poceo jako zanimljivo.. poceli nam treninzi. u 8 ujutro u rapcu..poludila sam, morala sam ustati u 6:37 h. u 7:09 sam izasla iz kuce i pjeske do stopa gdje sam dosla u 7:26. u 7:33 sam bila u rapcu. i tako, odradili smo trening, malo umrli..i poslije smo se Marri i ja isle bacit u more i negdje poslije 11 smo isle doma..na stop.. sva sreca, brzo smo dobile prijevoz. mozda veceras odemo na nocno...hm..
zanimljiva slikica.. francuski poljubac.. dok "konzumiramo" francuski poljubac, gubimo jaaaaaako puno kalorija jer nam se pokrece jako puno misica na licu... dobro, barem onima koji znaju.. oni koji ne znaju ce naucit.. pa tako, ako zelite gubit kalorije, konzumirajte francuski poljubac, mozete i nesto vise od toga.. neki ljudi jako vole francuski poljubac, neki malo manje, neki se vec odavno odustali od toga i spremaju se za ic u popove i koludrice (ja sam jedna od njih, hahaha
). vise ni neznam koji su sve smajlici ovdje. A MA!! frendica i ja smo se kladile da ona koja ga prije konzumira placa onoj drugoj sladoled... DOBIT CU KING!!!!
neki ga konzumiraju s puno ljubavi prema drugoj osobi, neki bez osjecaja.... hm... al najbolje je ne ga konzumirat, barem u mom slucaju... hm... sta mislite, cu biti dobra koludrica? mozda bih trebala ici u one zavjetovane na sutnju...hm..ne. mislim da bi na guzicu progovorila... a i vjerojatno bi me izbacili iz samostana..ma cemo vidjet, uvijek mi ostaje ona druga opcija..kad odustanes od muskih, ostaju 2 opcije: postati koludrica ili lezba.. hm.. pa nije ni ova druga tako losa, jedno vrijeme mi je jako koristila.. kad sam se htjela nekog rijesit umjesto da mu kazem da cu bit koludrica, rekla bim da sam lezba.. ipak me nisu shvacali previse ozbiljno... zasto me nitko ne shvaca ozbiljno??
dobro, sad sam napisala vec puno gluposti i vec svi sigurno mislite da sam luda (dobro mislite), ali iskreno bas me briga.. ionako svi imaju neko bolesno misljenje o meni...ionako me nitko ne voli pa mi je potpuno svejedno... ok, dosta gluposti
pa tako, ja odlazim, rijesit cete me se na neko vrijeme...
jos danas cu vas komentirati..mozda sutra ujutro...MOZDA...
pozdravljam sve svoje blogere, oni ce se prepoznati... pogotovo Emmu, znam, propali su nam planovi za upoznavanje, ali upoznat cemo se jednom.. do onda imamo net..
znam da vecini ljudi u labinu i okolici necu falit, pa mi je drago da odlazim, bar cu nekoga usrecit 
i evo, za kraj jos jedna slikica koja mi se jako svidjala
EDIT, 1.8.: tek sutra idem 
ali valjda cu prezivjeti jos 1 dan...
Smisao svakog novog dana???
Ovo pitanje muci me vec dosta vremena.. mislim, ne zamaram se previse time, ali koji put se stvarno zapitam koji je smisao svega ovoga? svakodnevnog budjenja, odlaska u skolu (to mi najmanje ima smisla), izlazaka... jednostavno, kojeg smisla ima zivot? pokusavala sam naci odgovore sama u sebi... nije mi bas uspjevalo.. nije mi jasno kakvog smisla imaju sve patnje koje moramo prolaziti. neki kazu: da bi nas osnazile. a kog ce nam vraga snaga kad cemo jednom svi umrijeti? ne mogu naci smisao zivota jer sve zavrsava smrcu.. i sve sto smo napravili tijekom zivota ostavlja tragove na drugim ljudima koji ce takodjer umrijeti.. inace sam ateist tako da ne vjerujem ni u raj ni u pakao ni u nesto trece ni u bilo kakav zivot poslije zivota. iza sebe samo ostavljamo ljude koji su osudjeni na patnju, rijetke trenutke srece i svakodnevnu borbu.
Sve sto radimo trebalo bi imati nekog smisla. kakvog smisla ima skola? mucimo se godinama da bismo je zavrsili i postigli nesto. neki ljudi se odricu svega samo da bi po cijele dane ucili i imali prosjek 5,00.. nemaju nikakvog drustvenog zivota, po cijele dane su u kuci i uce, uce, uce i uce. pitam se samo tko ce ih jednog dana pitati koji su prosjek imali u tom i tom razredu. uglavnom, neki se ljudi toliko muce oko skole da bi je zavrsili, odricu se nekih stvari koje nece moci prozivjeti kad zavrse skolu, a kad to shvate, onda nema povratka.. imaju tu toliko zeljenu diplomu u ruci i posao koji zele, ali nisu sretni.. zasto? jer su najbolje godine svog zivota potratili na ucenje.. postali su obrazovani, ali nesretni su jer su njihove ajmo rec najbolje godine prosle pokraj njih a da to nisu ni primijetili..
koji je smisao subotnjeg izlaska?? svaku jebenu subotu izadjem van i UMIREM OD DOSADE!!! mozda izlazim s krivim ljudima jer se nikad svi ne mozemo nesto dogovoriti, uvijek se nadje bar jedan tko nece sta i svi drugi.. mrzim subote.. desi mi se jedna dobra i onda sljedeca tri-cetiri mjeseca nijedna. mrzim te izlaske po ljeti, mrzim, mrzim, mrzim!!!!
ljubav... ljubav prijatelja, roditelja... ona nam pomaze da nam dani naseg zivota prodju sto ljepse i bezbolnije. pokusavaju uljepsati nase dane.. ali katkad nas ti prijatelji, pa cak i obitelj ponekad, toliko razocaraju i natjeraju na patnju da potpuno izgube svoju svrhu. mi im vjerujemo, volimo ih, a oni nam zabiju noz u ledja.. rekla bih da sam za neke ljude sigurna da ce uvijek biti uz mene, ali ne mogu to reci.. mislila sam to vec za puno ljudi i na kraju su me ipak razocarali.. ucinili su mi stvari koje sam od njih najmanje ocekivala.. mogu se samo nadati da ce uvijek biti uz mene.. ti neki ljudi koji mi svakodnevno barem malo uljepsavaju zivot.. postoji jos jedna vrsta ljubavi.. ljubav prema jednoj osobi koja nam znaci jako puno. kojeg smisla ima ta ljubav? na kraju ionako samo patimo. cak i ako prozivimo nekoliko lijepih trenutaka s tom osobom na kraju ili ona nas povrijedi ili mi nju.. uvijek netko pati, tako da ta ljubav nema smisla.. zapravo, prava ljubav ne postoji. zato jer uvijek samo jedan voli. osjecaji ne mogu biti obostrani. da bi postojala prava ljubav, dvije osobe trebale bi osjecati isto, objema bi ona druga trebala isto znacit, trebali bi se jednako voljeti.. a to je nemoguce.. cak i ako nadjemo osobu koja nas na neki nacin voli, ona nas prije ili poslije razocara.. i onda tama pokrije sve lijepe trenutke koje smo proveli s tom osobom.. pamtimo samo one lose jer njih je uvijek puno vise nego onih lijepih.. i uvijek uspiju nadvisiti one lijepe..lijepih se sjetimo samo u rijetkim situacijama.. zbog ljubavi postajemo hladni i ogorceni..
koji put se pitam sto bi bilo da sad umrem.. kome bih nedostajala? tko bi plakao za mnom? ciji zivot ne bi imao smisla bez mene? mislim da bi se tada otkrile osobe kojima sam nesto ipak znacila.. mozda postoji i neka osoba koja bi otisla za mnom, makar cisto sumnjam.. pitam se, bi li se njihovi zivoti tada promijenili iz korijena? ili bi svi nastavili zivjeti kao da nikada nisam ni postojala? znam kako bih se ja osjecala da izgubim neke osobe.. mislim da bez nekih ljudi moj zivot ne bi imao ama bas nikakvog smisla.. mislim da bi me smrt nekih ljudi odvukla na dno.. onda cak i ako bih zivjela, bila bih samo sjena, vise ne bih bila covjek..
neki kazu da se samo slabici odlucuju na samoubojstvo.. oni koji se nisu naucili zivjeti s patnjom.. oni koji nisu shvatili bit zivota. mozda to ipak nije tako.. mozda su izgubili nesto sto vise nikada nece moci imati i bez cega njihov zivot nema smisla.. mozda su imali sretan zivot, ali ih je nesto bacilo na dno.. mozda im je cijeli zivot bio nesretan i nisu nikad nasli svoj put..
iako mi i dalje zivot nema nikakvog smisla, shvatila sam koja je moja zadaca koju cu morat izvrsavat tijekom zivota.. pokusat cu usreciti ljude koje volim.. necu se obazirati na vlastitu srecu, ona mi ionako vise nije vazna.. potrudit cu se da svi ljudi oko mene koji to zasluzuju budu sretni.. pa makar ja ne imala svog zivota.. makar bila nesretna cijeli zivot, makar pustila srecu (za koju sumnjam da ce se u mom zivotu ikada pojaviti) koju sam mogla imati, potrudit cu se barem da drugi ljudi ne pate, da drugi budu sretni... da drugima uljepsam zivot.. katkad mi dodje da se jednostavno prepustim, da svi rade od mene sto zele, da me iskoristavaju sto vise, samo neka budu sretni... ja sam imala jedan trenutak u zivotu kad sam bila sretna i nikada to necu zaboraviti.. to je bio trenutak moje osobne srece, trenutak koji je od mene ucinio najsretniju osobu na svijetu.. uz taj trenutak, bila sam sretna jos jednom, kad sam dobila brata, ali to nije bila samo moja osobna sreca, bila je to sreca cijele moje obitelji..ali nakon te moje srece se dogodilo mnogo toga sto je sve to zasjenilo.. i ja jednostavno nisam nasla izlaz iz toga i tesko da cu ikada opet biti sretna.. mnogi ljudi su mi zagorcavali zivot, a ja sam zbog toga patila... odlucila sam da vise necu.. odlucila sam zanemariti svoje osjecaje... sad se brinem samo o osjecajima ljudi koje volim... i zelim da oni budu sretni... da sam gledala samo svoje osjecaje i ono sto mene cini sretnom, vjerojatno sad ne bih bila tu gdje jesam.. ali moj zivotni put doveo me ovdje i sad sam tu... prestala sam biti sebicna, cak i u onoj najmanjoj kolicini... ako me netko jos jednom razocara, mislim da se necu previse zamarati time...jedino sto bi me ubilo bio bi gubitak voljene osobe..
poanta ovog posta? ne postoji... ispreplice se previse mojih misljenja.. pa sto sam htjela reci, zakljucite sami.. odoh ja na kupanje.
Lucifer
hello ljudovi!! prvo, naslov nema veze s nicim sta ce pisati u postu... naslov je samo za jednu osobu, Marri, nadam se da si zadovoljna? pa, ovako... nemam nikakvu pametnu temu za pisat... pa cemo pisat gluposti.
ovih dana desila mi se jedna velika tragedija.. inace jako mrzim paukove i bojim ih se. i jednog dana otkrijem ja u sobi kod okruglog zida (imam sobu s okruglim zidom, ali uskoro se selim iz nje) otkrijem 'malog' paučića, znate, onaj s velikim nogama i minijaturnim tijelom. i dobro, odlucim ja da cu toj paučici dopustiti da živi u mojoj sobi. i dala sam joj ime - Clementina. uskoro se preselila s okruglog zida do produžnog kabela odmah pokraj moga kreveta. jedino mi je malo bio bed da mi ne uđe u nos ili usta dok spavam jer meni obicno glava visi s kreveta kad spavam. i tako, zivjele smo zajedno i bile smo sretne. imale smo dosta uljeza u nasoj sobi, znate, oni naporni mravi... i tako, jednog dana dođe moja mama u sobu. s usisavačem. i pocne usisavati mrave i ostalo smece po podu. ja onda nisam bila doma. kad sam se vratila, kaze meni mama: znas, usisala sam ti jednog pauka s velikim nogama kod kreveta. a ja se uhvatim za glavu: neeeeeeee!! ne Clementina!! a tako sam se emotivno vezala za tu paučicu.. Clementina, nadam se da pocivas u miru u usisavacu s mravima i ostalim kukcima...i prasinom.. šmrc... a tako sam je zavoljela i emotivno vezala za nju. cak sam joj mislila naci Pavela, dugonogog muskog pauka, pa ih vjencati... smrc.. i bas kad sam ga nasla u kuhinji, moja okrutna mama vakuumira Clementinu i posalje je na put bez povratka.. u usisavac... smrc... a dan prije je skakavac Aleksandar napravio samoubojstvo... skocio je s fortice... dvije tragedije u dva dana... mislim da nijednog pauka necu tako zavoljeti kao Clementinu... bila mi je jako draga.. a sad je vise nema...
Jucer sam vidjela Lucifera (ipak ima veze s naslovom). Nadam se da je Marri zadovoljena.
Do pred jedno sat vremena bila sam vani s Marri. bilo nam je bas zabavno 
i dosle smo do zakljucka da nas ljudi krivo gledaju jer sam ja bila u majci od systema, a ona u majci od evanescence (mojoj majci, da naglasimo). i onda smo dosle do zakljucka da ce ljudi pomislit da se drogiramo. zato jer je opce poznata predrasuda (pogotovo u nasem voljenom gradicu) da se ljudi koji slusaju metal i oblace u crno drogiraju. jadne mi, kako nas je to pogodilo... do te mjere da sam ja isla radit bolesnu frizuru da ljudi stvarno pomisle nesto krivo. jos nam je samo falila tona crne sminke na ocima. i boca alkohola.
ocete cut depresivnu ljubavnu pricu? ajde, da vam ukratko ispricam. bili jednom nosorog Gabrijel i nosorogica Mihaela. i oni su se zaljubili na prvi pogled. i jako su se voljeli. i htjeli su se vjencati. ali... da, da, uvijek taj ali. ali... Mihaelin tata je htio da se ona uda za zlocestog Strašimira. i Mihaela je vec htjela pobjeci od kuce kad joj je tata rekao da ce joj dopustit da se uda za Gabrijela. i ona se lijepo spremila za vjencanje, obukla bijelu vjencanicu i tako sve to skupa...i tata ju je doveo do oltara, ali kad je rekla: uzimam, shvatila je da do nje ne stoji Gabrijel nego Strašimir. tata ju je prevario. onda je Mihaela pocela jako plakati, otisla je do visoke stijene i bacila se s nje u more. nakon toga se podigao strasan tsunami koji je izazvao veliku katastrofu i ubio Strašimira. kad je Gabrijel shvatio sto se dogodilo i da se Mihaela ubila zbog njega, pomislio je na samoubojstvo, ali je onda rekao sam sebi: ma tko je jebe, nac cu ja drugu, bolju. i nasao si je nosorogicu Melinu i ozenio se za nju i zivio kao da se nikad nista nije dogodilo, kao da Mihaela nikad nije postojala. tragicna ljubavna prica u kojoj je cura platila zivotom i dokaz da su svi muski svinje (pardon, nosorozi). otkuda mi inspiracija za pricu? ne znam.
Nemam vise inspiracije, nekako mi se cini da sam dovoljno gluposti napisala da zadovoljim svih vas.. mozda ipak nisam? hm...
znate sta mi se desilo jednog dana, davnog, davnog dana ovoga ljeta? mislim da je bio 24.6. ali nisam sigurna. odoh ja na kupanje. poslije kupanja pod tuš u Rapcu. nakon tuša, da cu obuc japanke i... stanem na pcelu..slatku malu pcelicu ..(..).(..). hm... malo me zaboljelo, ali nista strasno. drzala sam nogu u moru, ali svejedno me nakon nekog vremena poceo jako peći prst.. auuu... i tako, u roku nekoliko dana prst mi se udvostrucio.. mama mi se jako zabrinula i natjerala me da odemo na hitnu (shvatila sam da ja na hitnu uglavnom dolazim nasmjesena od uha do uha, kad sam pri svijesti, naravno). tamo smo cekali sat vremena jer su se mijenjali doktori, pa dok oni popiju kavicu... i cekam ja sat vremena, zivcanim... cekam sat vremena da bi mi doktor rekao: ma nista strasno, malo jaca alergijska reakcija, odi u apoteku i kupi si neku mast. dobro. sljedeci dan nisam smjela na more. dobro. nakon par dana to se dogodilo i mojoj frendici ali njoj se noga nije udvostrucila. ne znam zasto mi je prst tako natekao, inace nisam alergicna na beštije sa žalcem.
jucer me skoro ubo stršljen. uletio on nekako u kucu i pocne oko mene. a bio je neki mali i ja mislila da je to osa. otjeram ga ja i zaustavi se on na staklu od prozora. a ja sam držala OK u ruci. i raspalim ja po njemu s novinama. i što se dogodilo? razmazao se po staklu, prepolovio... glava i krila odletjeli su mu na lijevu stranu, a žalac na desnu. BRUTALNO!!
nadam se da vam je bilo dosta anegdota (ne znam ni sta je to anegdota, budimo realni) iz mojeg života.. ako budem imala vise od 10 komentara bit cu sretna..ljudima se obicno ne da komentirat takve gluposti. inace, imam 16 godina, a ne 10, kako bi se dalo zakljucit iz ovog posta.
pozdravljam sve moje blogere. jako mi je zao sta jedan vise nece pisati jer njegovi postovi su mi uvijek bili zabavni. i onda kad bi pisao informativne postove i kad bi zivcanio..zavoljela sam njegov nacin pisanja i razmisljanja i znam da ce mi falit,,, zavoljela sam i njega koliko to mozes preko bloga citajuci necije postove, unatoc tome da se nismo bas previse zblizili.. ali nadam se da ce se jednom vratit isti kao sta je bio prije.. kako god bilo, ostaje u mojim linkovima kao jedan od naj blogova.. i to dok god budem imala blog.
EDIT, 13:39 : He's back!!! kako sam mogla sumnjati??? 
Forgive me
Koliko puta nam se dogodilo da kazemo nesto sto nismo htjeli? Koliko smo samo puta najboljem frendu ili frendici rekli nesto u bijesu i poslije zbog toga pozalili? Povrijedili bismo nekoga a da nismo ni shvacali sto cinimo... u tome trenutku jednostavno nismo bili svjesni sto govorimo, bili smo zaslijepljeni bijesom... ali te rijeci su za osobu kojoj su bile upucene bile poput noza zabijenog u srce.. bilo bi joj lakse da smo joj zabili saku u facu nego da smo izrekli te rijeci... ali mi smo ih ipak izrekli... i kad smo shvatili sto smo rekli, shvatili smo koliko smo povrijedili tu osobu.. a nismo trebali jer je sve to bilo u trenutku bijesa... ako iskreno pozalimo zbog toga sto smo rekli u tom trenutku bijesa, prijatelj/ica ce nam sigurno oprostiti... oprostiti, ali mozda ne i zaboraviti.. i ne treba zaboraviti.. bilo bi previse i to traziti od te osobe.
Koliko nam se puta dogodilo da nas netko povrijedi? kaze nesto sto ne misli, a mi se od toga osjecamo gore nego da nam je netko zabio noz u srce.. u tom trenutku imamo dvije opcije: pokusati razumijet zasto je ta osoba izrekla tako teske rijeci ili se naljutiti na nju i otici. ako tu osobu smatramo dobrim prijateljem, pokusat cemo je razumijeti. dobri prijatelji se KATKAD (katkad, ne uvijek) trebaju staviti u poziciju boksacke vrece na kojoj netko moze istresti svoje frustracije. zasto? zato jer ljudi najlakse povrijede one koje najvise vole.. mozda zato jer znaju da ce im oni najlakse i oprostiti... mozda zato jer jedino na taj grubi nacin mogu reci sto ih zaista muci...ako im oprostimo, to ce nauciti cijeniti i znat ce da su pronasli pravog prijatelja...
Rijeci mogu jako povrijediti... no vise od rijeci mogu povrijediti djela. je li vas ikad izdao neki dobar prijatelj? vjerovali ste mu neizmjerno, znao je sve o vama... znao je vase osjecaje, ali ipak vas je isao namjerno povrijediti? zato jer su mu neke stvari bile vaznije od vas.. neke banalne stvari.. i ako ste posumnjali da radi nesto sto ne bi trebao, rekli biste mu, a on bi vas uvjeravao da to nije istina.. lagao vam je u facu... onda je to doista ucinio,,, ucinio je nesto jako ruzno, nesto sto je vas jako povrijedilo... osoba koju ste smatrali prijateljem svjesno vas je povrijedila.. i jos vam nikada nije htjela priznati to, nego, kad ste se poceli udaljavati od nje, cudila se zasto to radite, zasto se ljutite na nju... a svjesno vas je povrijedila... ima li tu mjesta za oprost? za mene nema. zato jer mi je ta osoba lagala i radila mi iza leđa, a ja ipak nisam tako dobra da bih to mogla oprostiti i dopustiti si da mi opet to napravi, da iznevjeri moje povjerenje i povrijedi me. mozda mogu oprostiti, ali ne i krenuti ispocetka jer znam da to nikad necu zaboraviti, a u takvom prijateljstvu vise nema povjerenja. barem s moje strane. mislim da se prijateljstvo temelji na povjerenju... u takvoj situaciji neke stvari nikad ne mozes oprostiti... a pogotovo ne zaboraviti... jer kad te netko kome neizmjerno vjerujes pogodi u najbolniju tocku i potrudi se zagorcati ti zivot, trebas imati jako veliko srce da oprostis toj osobi.. ja nemam tako veliko srce. ne mogu.. jer takvoj osobi koja te ide svjesno povrijediti ocito nikada nisi ama bas nista znacio.. inace ti ne bi to napravila...
Puno stvari se moze oprostiti... banalne rijeci izrecene u bijesu uvijek mogu oprostiti...i zaboraviti...ali neke stvari nikad... nadam se samo da i moji prijatelji znaju kad nesto kazem u bijesu da to zapravo ne mislim, nego da sam u tom trenutku bijesa jednostavno morala negdje iskaliti svoj bijes..mada se ja uvijek trudim da se ne iskaljujem na drugima..
evo vam jedna pjesma od evanescence, prelijepa mi je:
Forgive Me
Can you forgive me again?
I don't know what I said
But I didn't mean to hurt you
I heard the words come out
I felt that I would die
It hurt so much to hurt you
Then you look at me
You're not shouting anymore
You're silently broken
I'd give anything now
to kill those words for you
Each time I say something I regret I cry "I don't want to lose you."
But somehow I know that you will never leave me, yeah.
'Cause you were made for me
Somehow I'll make you see
How happy you make me
I can't live this life
Without you by my side
I need you to survive
So stay with me
You look in my eyes and I'm screaming inside that I'm sorry.
And you forgive me again
You're my one true friend
And I never meant to hurt you
Da bi vas mama u pizzi prepoznala, a tata u krevetu (s mamom)!!
nisam sigurna da li uopce zelim pisati ovaj post..u meni se mijesaju tuga i bijes..ako ja pocnem komentirati na svoj nacin, previse cu izvrijeđati talijane, napisat cu sve sta mislim o njima, a to mi mozda i nije najpametnije... mislim da se nikad u zivotu nisam toliko nazivcirala radi jedne utakmice.. sta je meni trebalo da pocnem navijat za Francuze? uzeli su mi 1000 minuta živaca na 2 svjetska prvenstva.. ali dobro, ne krivim ih... talijani...samo im želim da prokleti JUVENTUS koji sam nekad toliko voljela zavrsi ne u trecoj, nego u trecoj županijskoj ligi ako to kod njih postoji, a i prokleti MILAN isto! ako tamo budu namjestali utakmice, mozda ih nitko nece uhvatiti. naravno, ja ne mogu sutit i suzdrzat se, pa imam MALU primjedbu na suca. Znas, sudac, kad netko napadacu s loptom u sesnaestercu podmetne nogu i on padne, onda se sudi jedanaesterac. Ako to još nisi naucio, onda barem prije nego ides sudit finale svjetskog prevenstva, prouci jos jednom pravila nogometa. Nije mi jasno, cak i ako glavni sudac nije vidio da je penal, jedan od preostala 4 suca je MORAO vidjeti. ali od samog pocetka se vidjelo da ce sudac navijati za talijane. kad god je bio prekrsaj nad Francuzima, nista..ali kad je bio nad talijanima, odmah slobodnjak. znam da samo cekate da dođem na tu temu..Zidane.. ono mu definitivno nije trebalo, ali prokleti Materazzi (da bi te mama u pršutu s dinjom prepoznala) ga je gadno morao isprovocirati kad je on onako reagirao. Ne opravdavam ga, totalno nesportski je reagirao, trebao je prijeći preko toga i odigrati tih zadnjih 10 minuta u svom životu..umjesto da ih odigra, proveo ih je u svlačionici...to me najvise od svega rastužilo..nakon toga vise nisam htjela gledat tekmu.pogledala sam prva dva penala i nista vise.. zao mi je sta ce ga sad svi primitivni idioti pamtit samo po tome sta je jucer napravio i sta ce svi zaboraviti koliki je on nogometas bio...i da ce svi zaboravit koliko ce nogomet bit prazan bez njega.. ja sam rekla da nemam namjeru vise gledat nogomet.. pogotovo ne s ovakvim suđenjem. a uostalom, previse dobrih igraca odlazi, a oni su nogomet cinili lijepim.. znam, dolaze i neki novi. ali ja svejedno radim pauzu od nogometa. od ovih novih izdvojila bih Cristiana Ronalda, jako je dobar igrac, samo mi kod njega ide na zivce sta stalno simulira.. to mu nije bas pametno, ali vjerojatno ce to i sam shvatiti..jednom. vracam se na tekmu. nakon sto su bili penali, skinula sam francuski dres i otisla doma. i nisam vise htjela nista gledat.. onda su mi usput zovce digli oni prokleti talijani kad su poceli prolazit s autima i mahat sa zastavama.. ne znam,,, mozda mi ne bi bilo toliko krivo sta su Francuzi izgubili da su izgubili npr. od Portugala ili Argentine. Ali od talijana koji uopce neznaju igrat nogomet... koji igraju totalno neposteno, stalno simuliraju i imaju nekakve prljave startove (de rossi je ociti primjer, sjetite se SAD-a). zapravo, i nisu izgubili, ali i jesu..bilo je izjednaceno i na penale su izgubili. zahvaljujuci Trezeguetu. ne krivim ga, desi se, centimetar ga je dijelio, samo mu zelim da mu njegov klub ode u pizdu materinu. ali najvise od svega me rastuzio Zidane. Trebao je odigrati zadnjih 10 minuta u svom zivotu i onda onako nesmotreno i nesportski reagira...i dobije crveni karton..ne znam sta mu je prokleti Materazzi morao reci, jer Zidaneova reakcija me jako iznenadila. nisam mogla ni zamisliti da bi igrac poput njega tako reagirao. igrac koji je uvijek fer, pravi sportas..vjerojatno je ta njegova posljednja utakmica bila nabijena posebnim emocijama, pa se nije mogao kontrolirati. vjerojatno bi to svi brzo zaboravili da to nije bila njegova posljednja utakmica.. cula sam da nije dosao ni na podjelu medalja...a bilo mi je tako zao...posljednjih 5-6 godina bio mi je najdraži igrac, a mogu reci i da je bio stvarno najbolji..i onda na takav nacin zavrsi karijeru...covjek bez kojeg nogomet vise nece biti isti. sjetite se utakmica protiv Spanjolske i Brazila..sta je izvodio s loptom..to je umjetnost..krivo mi je sta se takav igrac morao oprostiti na takav nacin..mozda mi ne bi bilo toliko zao da su Francuzi postali prvaci. barem bi se oprostio kao svjetski prvak..ali naravno, Trezeguet je morao fulat penal. nemojte misliti da zelim reci: Francuska nije imala sanse nakon sto je Zidane dobio crveni. Nije istina, mogli su dobit, ali penali... to je cista sreca.. u produžecima je Zidane jednom pucao glavom i Buffon mu je obranio..da je ta lopta usla u gol postao bi francuski junak.ovako je postao tragicar..ipak ne veci od Trezegueta. ali ocito je da to tako mora biti, kad se moj najdraži igrac oprasta, on mora dobit crveni karton..sjecam se da je i Ribery imao jednu odlicnu priliku...ali Francuze jucer nije pratila sreca... istina je ono da oni gori uvijek imaju vise srece(podsjecam vas na prljavu talijansku igru).
mislila sam da ce ovaj post biti pun bijesa kao sta se cini u naslovu..ali ipak nije..shvatila sam da u njemu ipak ima vise tuge nego bijesa.. ali dobro, barem znam da se vise necu nikad živcirat radi nogometa..na sljedecem SP-u cu imati 20 godina, mozda cu onda prestati takve stvari toliko uzimati k srcu. Jucer poslije tekme mi je Marri rekla da joj nije jasno kako mogu Francusku toliko uzimati k srcu.. a jebiga, shvatila sam da sam po tom pitanju ostala ista kao prije 4 godine.. ali iskreno se nadam da ce se to promijeniti.. a ma..odlazim, ne mogu vise pisati ovaj post jer cu jos pocet plakat,a mislim da je bilo dosta. evo, nisam previse analizirala utakmicu.. ovo je posljednje od nogometa sta dobivate od mene..
za kraj samo jos jedna slika koja mi se posebno svidjela, i zapamtila sam taj trenutak nakon utakmice s Portugalom.. dvojica nekadasnjih igraca Real Madrida:
EDIT: sad procitam na t-portalu da iskljucenje Zidanea uopce nije bilo u skladu s pravilima. iskljucili su ga nakon pregleda snimke a to je ZABRANJENO!!!!!!!!! to sve govori o sucima i o tome koliko znaju i postuju pravila! utakmica je bila totalno neregularna, ali dobro, vec sam odavno shvatila da je nogomet otisao u kurac i FIFA takodjer..
EDIT, 13.07.: evo, moram i ovo prokomentirati. Zidane je konacno dao izjavu o tome sto se dogodilo u finalu da je onako reagirao. Izjava glasi OTPRILIKE ovako: Zelim se ispricati svim navijacima i djeci koja su gledala finale, nije bilo u redu da sam onako reagirao. Materazzi mi je rekao nesto jako, jako ruzno za majku i sestru. Nisam ga htio slusati, ali ponovio je to vise puta. I ja sam samo covjek i imam emocije. Ispricavam se svim navijacima, ali ne mogu reci da mi je zao, jer bih onda priznao da je u redu ono sto mi je Materazzi rekao. Mislim da nije u redu da se kaznjava samo onaj tko je isprovociran, a da provokator ostane nekaznjen. Zidaneovu izjavu mozete vidjeti ovdje.
Postoji mogucnost da mu cak oduzmu Zlatnu loptu, nagradu za najboljeg igraca svjetskog prvenstva. To definitivno ne bi bilo u redu jer je on zaista puno pokazao na SP-u i ne mogu sve to pobiti jednim njegovim nesmotrenim potezom. No, cak i ako mu oni debili iz FIFA-e oduzmu Zlatnu loptu, on ce za svih biti najbolji igrac ovog svjetskog prvenstva. I, moramo priznati, ipak se oprostio na spektakularan nacin.
Forget all
Jeste li se ikada osjecali osamljeni, a da uopce niste imali razloga za to? Jeste li se ikada probudili nakon ruznog sna i poceli plakati misleci da je on stvaran? Jeste li ikad bili nesretni mada ste znali da uz sebe imate sve sto vam je potrebno? Obitelj, prijatelje.. Ljude koji su uvijek uz vas.. Ljude koji vas vole.. Ipak, uza sve to, jeste li se ikada osjecali tako prazno i osamljeno? Zato jer vam je nedostajala samo jedna sitnica.. Nesto zanemarivo, nevazno... Za mnoge ljude netko tko treba biti nevazan.. Imali ste sve, ali ipak vam je nedostajalo nesto bez cega niste mogli biti sretni.. A znali ste da to nikada necete moci imati...
U nasim zivotima se prije ili kasnije pojavi osoba koja nam postaje vazan dio zivota (ne mislim na prijatelje).. Osoba koja ima tu moc da nam samom svojom pojavom izmami osmijeh na lice.. Osoba cija nas prisutnost cini sretnima... Kad pogledamo tu osobu u oci, tonemo u neizmjerne dubine i postajemo svjesni osjecaja koje nikad prije nismo osjetili, gubimo se u njenom pogledu... Nista nam vise nije vazno, osim njezine blizine.. Sretni smo kad je ta osoba sretna.. Nasi nam osjecaji nisu bitni. Cak i ako ona ne osjeca isto sto i mi, sretni smo jer tu osobu imamo uz sebe, sretni smo jer imamo nekoga tko nam daje razlog da se jutrom budimo i vidimo razlog za svaki novi dan.. Kad je ta osoba nesretna, i mi smo nesretni. Svaka njena suza poput noza raspara nase srce... Vise nas boli njena tuga nego nasa vlastita..
I sve je dobro dok tu osobu imamo uz sebe. Dok znamo da cemo je vidjeti, porazgovarati s njom, nasmijati se u njenoj blizini... Dok znamo da ce nam ona uputiti osmijeh, a mi cemo biti presretni zbog toga.. Ali sto kada izgubimo tu osobu? Kada joj vise ne mozemo uputiti osmijeh... Kada je pogledamo u oci, a ona gleda u suprotnom smjeru.. Znamo da je blizu nas... Sjedi pored nas, ali vise joj se ne mozemo obratiti... Vise nije uz nas... Tako je blizu, a tako daleko... Vise nas i ne zapaza.. Postajemo nitko i nista u njenim ocima.. Tko smo mi da bi ona uopce obracala paznju na nas? Jedino sto nas tada drzi na zivotu je cinjenica da je ta osoba sretna..Da je sretna bez nas... Iako nas zivot bez nje nema smisla, sretni smo dok je ona sretna...
Svi prije ili kasnije upoznaju osobu koja posve okupira njihov zivot.. Svi ce jednom upoznati jednu takvu osobu... Ako je pronadete, pokusajte je svim silama zadrzati uz sebe, makar samo kao prijatelja, glavno da tu osobu imate uz sebe.. Ako je izgubite, osjecat cete veliku prazninu koju vise nitko nece moci popuniti..
Lijepo je biti zaljubljen, vjerojatno je lijepo drzati nekoga za ruku... Blago onima koji jos uvijek vjeruju u ljubav...
Opet ja o nogometu...
Odlucila sam da cu vam do kraja svjetskog prvenstva dosađivat samo s nogometom..Ionako nemam o cemu pisat, mislim imam, ali o nekim stvarima jednostavno ne zelim. Pa cu vas izluđivat s nogometom!
Uglavnom, sjecate se one utakmice Francuska - Brazil? One koja je zavrsila 1-0 za Francusku? One zbog koje nisam isla van u subotu?(i zbog cega mi je drago, bar me utakmica izvukla)
E, pa to je bila tekma za pamcenje, jer je konacno netko stao Brazilcima na kraj i spustio ih na zemlju. Njihov problem je definitivno previse dobrih pojedinaca od kojih se ne moze slozit ekipa kako treba. Ali nisam ja gledala utakmicu u nadi da ce Brazil ispast, mislim htjela sam da ispadnu, ali ovaj put mi je definitivno najvažnije bilo da Francuzi prođu. Koliko sam se nazivcirala radi te utakmice... svaki put kad je Brazil imao loptu, ja bi lijepo stavila tv na besumno i ne bih gledala. ali dobro, buduci da Brazilcima definitivno nije islo jer su konacno dobili malo jaceg protivnika, gledala sam skoro cijelo drugo poluvrijeme. kad je utakmica tek pocela, Brazil je bio bolji. I kako je krenulo, mislim si: na kraju cu ja ipak morat cestitat navijacima Brazila... ali vec nakon 10-15 minuta Francuzi su se probudili i poceli igrati. Na poluvremenu je rezultat bio 0-0. I onda drugo poluvrijeme... Pocelo je dominacijom Francuza i u 57. minuti Henry zabija gol na asistenciju Zidanea. I tako je Zidane opet svim kriticarima zacepio usta. Pa da vidimo sad tko je star...istina, covjek ima 34 godine, ali igra bolje i u boljoj je formi od nekih 10 godina mlađih igraca. Nakon gola, ocekivalo se da ce se Brazilci otvoriti i da ce krenuti naprijed. Međutim, to se nije desilo i skoro su primili drugi gol. Ako se sjecate, brazilski branič je skoro zabio autogol. Lopta je isla iza Dide, ali nista od toga. Mogao je Zidane loptu poslati u gol, ali ga je ta lopta malo iznenadila pa je zakasnio. Nekih 10 minuta prije kraja, posalje meni frendica, inace vatrena navijacica Brazila, poruku: Mislim da ce Francuska u polufinale. 
Ja joj naravno nisam htjela odgovorit jer ipak je ostalo jos nekih 10 minuta.. a u 10 minuta se svasta može desit. Sva sreca, nije se nista desilo. Zadnjih 5 minuta uopce nisam gledala, jer su uglavnom Brazilci imali loptu u nogama, a to je ipak bilo previse za moje zivce. Kad sam shvatila da je utakmica zavrsila, isla sam joj odgovorit i cijelo vrijeme sam bila jako jako happy. Mislim, da su Francuzi ispali, ne bih se smijala nego radila potoke od suza.. ali konacno je prosao netko za koga ja navijam.. i naravno, imam primjedbu na suca. necu previse o tome da sam stekla dojam da navija za Brazilce, to je jednostavno tako da svi suci navijaju za njih i to se nikad nece promijeniti. nije mi jasno ZAŠTO su Sagnol i Thuram dobili kartone???
obojica su dobili zute kartone, a da protivnickog igraca uopce nisu ni dotaknuli!! ali naravno, kad igraju s Brazilcima sve je moguce. Ipak su oni božanstva... aha... puno velikih, a nikakva ekipa.. vjerojatno znate tko je moj favorit za svjetskog prvaka(ovi koji su poslali Brazilce doma). vjerojatno vas zanima zasto sam toliko zapela za njih? Pa. uglavnom zato jer pol francuske reprezentacije nakon svjetskog prvenstva vise nece igrati i zato im je ovo posljednja sansa da se oproste kako treba. I zato bih bas voljela da budu prvaci. Ali ne samo zbog toga. Ja sam za njih pocela navijat pred jedno 5 godina. Iz vise razloga: Zidane mi je bio oduvijek najdrazi igrac (ne zato jer je zgodan ili nesto tako nego zato jer zna igrat nogomet, za razliku od mnogih umisljenih ''ljepotana'' poput Beckhama - njega stvarno ne mogu vidjet, a ni englesku reprezentaciju zbog njega), onda, sviđao mi se njihov nacin igre, imali su osim Zidanea jos puno dobrih igraca... ali sve to im ipak nije bilo dovoljno na proslom svjetskom prvenstvu. svi su ih zalili i govorili kako nisu prosli jer Zidane nije igrao. ali takvoj reprezentaciji kao sto su oni to se nije moglo desit zbog neigranja jednog igraca.. jednostavno nisu imali srece i nikako nisu mogli zabit gol.. ali sto je bilo, bilo je, pred 4 godine, sad su u polufinalu i jos im je kao prepreka do finala ostao Portugal. inace, Portugalci su mi dragi i nemam nista protiv njih, ali definitivno želim Francuze u finalu, bez obzira sta su i Portugalci bili jedni od mojih favorita.
I da se osvrnem jos na ostale utakmice cetvrtfinala . Njemacka - Argentina. Mislim da sam nakon te utakmice toliko ispsovala da taj rekord necu tako skoro oborit ( a mozda i hocu). Naravno, Argentinci su poveli, ali Nijemci su izjednacili i na kraju pobijedili na penale. Samo ne znam zasto je argentinski izbornik morao izvadit Riquelmea i Crespa... Nadam se da ce Talijani u finale, jer ako nesto mrzim, onda su to domacini i suci koji su im uvijek naklonjeni. Inace, ni Talijane ne volim bas previse.
Ukrajina - Italija. Samo jedna recenica: drugi gol je bilo zaleđe koje se vidi iz aviona. Engleska - Portugal. Nisam gledala utakmicu, samo penale i svaka cast Ricardu. Nije bas lako obranit tri penala.
I tako, ako vam se da citat, citajte i uzivajte, ako vam se ne da necu vam zamjerit, ipak ne vole svi nogomet kao ja...ali ja cu vas i dalje maltretirat s postovima o nogometu, mozda jos dva napisem, ali jedan sigurno.. Uzivajte!! i nemojte mi zamjerit previse sta ne navijamo za iste, jer pretpostavljam da ih jako malo navija za Francusku..
Uzivajte!
