Ovo pitanje muci me vec dosta vremena.. mislim, ne zamaram se previse time, ali koji put se stvarno zapitam koji je smisao svega ovoga? svakodnevnog budjenja, odlaska u skolu (to mi najmanje ima smisla), izlazaka... jednostavno, kojeg smisla ima zivot? pokusavala sam naci odgovore sama u sebi... nije mi bas uspjevalo.. nije mi jasno kakvog smisla imaju sve patnje koje moramo prolaziti. neki kazu: da bi nas osnazile. a kog ce nam vraga snaga kad cemo jednom svi umrijeti? ne mogu naci smisao zivota jer sve zavrsava smrcu.. i sve sto smo napravili tijekom zivota ostavlja tragove na drugim ljudima koji ce takodjer umrijeti.. inace sam ateist tako da ne vjerujem ni u raj ni u pakao ni u nesto trece ni u bilo kakav zivot poslije zivota. iza sebe samo ostavljamo ljude koji su osudjeni na patnju, rijetke trenutke srece i svakodnevnu borbu.
Sve sto radimo trebalo bi imati nekog smisla. kakvog smisla ima skola? mucimo se godinama da bismo je zavrsili i postigli nesto. neki ljudi se odricu svega samo da bi po cijele dane ucili i imali prosjek 5,00.. nemaju nikakvog drustvenog zivota, po cijele dane su u kuci i uce, uce, uce i uce. pitam se samo tko ce ih jednog dana pitati koji su prosjek imali u tom i tom razredu. uglavnom, neki se ljudi toliko muce oko skole da bi je zavrsili, odricu se nekih stvari koje nece moci prozivjeti kad zavrse skolu, a kad to shvate, onda nema povratka.. imaju tu toliko zeljenu diplomu u ruci i posao koji zele, ali nisu sretni.. zasto? jer su najbolje godine svog zivota potratili na ucenje.. postali su obrazovani, ali nesretni su jer su njihove ajmo rec najbolje godine prosle pokraj njih a da to nisu ni primijetili..
koji je smisao subotnjeg izlaska?? svaku jebenu subotu izadjem van i UMIREM OD DOSADE!!! mozda izlazim s krivim ljudima jer se nikad svi ne mozemo nesto dogovoriti, uvijek se nadje bar jedan tko nece sta i svi drugi.. mrzim subote.. desi mi se jedna dobra i onda sljedeca tri-cetiri mjeseca nijedna. mrzim te izlaske po ljeti, mrzim, mrzim, mrzim!!!!
ljubav... ljubav prijatelja, roditelja... ona nam pomaze da nam dani naseg zivota prodju sto ljepse i bezbolnije. pokusavaju uljepsati nase dane.. ali katkad nas ti prijatelji, pa cak i obitelj ponekad, toliko razocaraju i natjeraju na patnju da potpuno izgube svoju svrhu. mi im vjerujemo, volimo ih, a oni nam zabiju noz u ledja.. rekla bih da sam za neke ljude sigurna da ce uvijek biti uz mene, ali ne mogu to reci.. mislila sam to vec za puno ljudi i na kraju su me ipak razocarali.. ucinili su mi stvari koje sam od njih najmanje ocekivala.. mogu se samo nadati da ce uvijek biti uz mene.. ti neki ljudi koji mi svakodnevno barem malo uljepsavaju zivot.. postoji jos jedna vrsta ljubavi.. ljubav prema jednoj osobi koja nam znaci jako puno. kojeg smisla ima ta ljubav? na kraju ionako samo patimo. cak i ako prozivimo nekoliko lijepih trenutaka s tom osobom na kraju ili ona nas povrijedi ili mi nju.. uvijek netko pati, tako da ta ljubav nema smisla.. zapravo, prava ljubav ne postoji. zato jer uvijek samo jedan voli. osjecaji ne mogu biti obostrani. da bi postojala prava ljubav, dvije osobe trebale bi osjecati isto, objema bi ona druga trebala isto znacit, trebali bi se jednako voljeti.. a to je nemoguce.. cak i ako nadjemo osobu koja nas na neki nacin voli, ona nas prije ili poslije razocara.. i onda tama pokrije sve lijepe trenutke koje smo proveli s tom osobom.. pamtimo samo one lose jer njih je uvijek puno vise nego onih lijepih.. i uvijek uspiju nadvisiti one lijepe..lijepih se sjetimo samo u rijetkim situacijama.. zbog ljubavi postajemo hladni i ogorceni..
koji put se pitam sto bi bilo da sad umrem.. kome bih nedostajala? tko bi plakao za mnom? ciji zivot ne bi imao smisla bez mene? mislim da bi se tada otkrile osobe kojima sam nesto ipak znacila.. mozda postoji i neka osoba koja bi otisla za mnom, makar cisto sumnjam.. pitam se, bi li se njihovi zivoti tada promijenili iz korijena? ili bi svi nastavili zivjeti kao da nikada nisam ni postojala? znam kako bih se ja osjecala da izgubim neke osobe.. mislim da bez nekih ljudi moj zivot ne bi imao ama bas nikakvog smisla.. mislim da bi me smrt nekih ljudi odvukla na dno.. onda cak i ako bih zivjela, bila bih samo sjena, vise ne bih bila covjek..
neki kazu da se samo slabici odlucuju na samoubojstvo.. oni koji se nisu naucili zivjeti s patnjom.. oni koji nisu shvatili bit zivota. mozda to ipak nije tako.. mozda su izgubili nesto sto vise nikada nece moci imati i bez cega njihov zivot nema smisla.. mozda su imali sretan zivot, ali ih je nesto bacilo na dno.. mozda im je cijeli zivot bio nesretan i nisu nikad nasli svoj put..
iako mi i dalje zivot nema nikakvog smisla, shvatila sam koja je moja zadaca koju cu morat izvrsavat tijekom zivota.. pokusat cu usreciti ljude koje volim.. necu se obazirati na vlastitu srecu, ona mi ionako vise nije vazna.. potrudit cu se da svi ljudi oko mene koji to zasluzuju budu sretni.. pa makar ja ne imala svog zivota.. makar bila nesretna cijeli zivot, makar pustila srecu (za koju sumnjam da ce se u mom zivotu ikada pojaviti) koju sam mogla imati, potrudit cu se barem da drugi ljudi ne pate, da drugi budu sretni... da drugima uljepsam zivot.. katkad mi dodje da se jednostavno prepustim, da svi rade od mene sto zele, da me iskoristavaju sto vise, samo neka budu sretni... ja sam imala jedan trenutak u zivotu kad sam bila sretna i nikada to necu zaboraviti.. to je bio trenutak moje osobne srece, trenutak koji je od mene ucinio najsretniju osobu na svijetu.. uz taj trenutak, bila sam sretna jos jednom, kad sam dobila brata, ali to nije bila samo moja osobna sreca, bila je to sreca cijele moje obitelji..ali nakon te moje srece se dogodilo mnogo toga sto je sve to zasjenilo.. i ja jednostavno nisam nasla izlaz iz toga i tesko da cu ikada opet biti sretna.. mnogi ljudi su mi zagorcavali zivot, a ja sam zbog toga patila... odlucila sam da vise necu.. odlucila sam zanemariti svoje osjecaje... sad se brinem samo o osjecajima ljudi koje volim... i zelim da oni budu sretni... da sam gledala samo svoje osjecaje i ono sto mene cini sretnom, vjerojatno sad ne bih bila tu gdje jesam.. ali moj zivotni put doveo me ovdje i sad sam tu... prestala sam biti sebicna, cak i u onoj najmanjoj kolicini... ako me netko jos jednom razocara, mislim da se necu previse zamarati time...jedino sto bi me ubilo bio bi gubitak voljene osobe..
poanta ovog posta? ne postoji... ispreplice se previse mojih misljenja.. pa sto sam htjela reci, zakljucite sami.. odoh ja na kupanje.
Post je objavljen 24.07.2006. u 13:30 sati.