Evo me. Nekako mi je teže bilo ovaj put sjest i složit nešto. Valjda sam iscrpljen od gledanja u monitore, pisanja mailova, skypovanja.. a u tome se sastoji, veći dio mog posla u Galeriji.

Prošlo je nešto više od 4 mjeseca otkada sam počeo raditi za Pearl. Količina posla i tenzije su varirale, ovisno o tome jeli Šefica u Šangaju, o tome događa li se postavljanje nove izložbe ili nastupamo na nekom umjetničkom sajmu. Dolazak Pearl ipak najviše uzdrma situaciju u Galeriji i svi se prije dolaska uskomešaju kao da se očekuje kakva vijavica.
Njenim dolaskom malo toga ostaje nepromijenjeno. Ništa više nije određeno, uglavljeno, bezbrižno. Teško se čovjek (ja) može lako oduprijeti iznenadnom kolektivnom promjenom mentalnog stanja i nabrijane vibre u uredu uzrokovane hirovitim akcijama i neobičnom pokretačkom snagom jedne razmažene dame s karakternim natruhama bahatosti, nekoegzistentnosti, arogantnosti, ali zapravo jednokratnim i ne zlonamjernim.

Čini mi se nekako po komentarima da vam je podosta zanimljiva moja Vrag nosi Pradu šefica, pa da onda nastavim u tom tonu, zapravo sa željom da popravim dojam koji sam do sada implicirao. Baš ću pogledat taj film pa da usporedim.
Pearl zapravo i nije tako loša, možda sam malo bio pretjerao s onom veštom iz prošlog posta. Ako ćemo pravo, onda je to jedna izuzetno inteligentna i zabavna žena nevjerojatne pokretačke energije i za posao kojim se bavi, prijeko potrebne intuicije.

Njezina me lucidna inventivnost pomalo oduševila na prvom zajedničkom sastanku, 2 dana prije početka izložbe kineske suvremene apstraktne umjetnosti Wuming koja je nedavno skinuta iz glavnog izložbenog prostora. Dakle, kako to već ide u našoj Galeriji, ime i definirani koncept za izložbu praktički nisu još postojali. Imali smo samo spisak još nepostavljenih apstraktnih djela 9 kineskih uglavnom etabliranih suvremenih umjetnika i 3 draft verzije eseja na temu kineske apstrakcije 3iju teoretičara kineske umjetnosti.

Trebalo je stvorit nešto novo, koncept koji će okupiti i interpretirati djela koja smo imali za izložbu. Bilo nas je petoro iz izložbenog tima na tom sastanku, jedva uguranom između brojnih obaveza u programu 2 tjednog boravka Pearl u Šangaju. I onda idemo! Brain storming! Da vidimo, šta imamo i šta nam fali.
Iz te nekakve njezine izražene senzibilnosti za kinesku tradicionalnu kulturu, okretala je priču prema povijesno-filozofskom aspektu želeći naći korijene apstraktnog umjetničkog izraza u tim suvremenim djelima. I tako se priča pomalo okretala prema filozofiji, Taoizmu, Budizmu.

Uistinu, nakon tih crtica, ponekog poznavanja te građe, trenutnog guglanja i razmjene mišljenja, stvorila se bazna podloga za koncept izložbe. Šibali smo tako po taoističkim pojmovima i otkrivali slojeve kulture koji su utkani i u današnje kinesko društvo.
Wuwei – akcija bez svjesnog napora – u srži je procesa tradicionalne kineske kaligrafije i apstraktnih umjetničkih momenata. Subjekt je što i objekt i djeluje u skladu s prirodnim procesima. Svojevrsni automatizam čiji je proces zapravo ono šta je najbitnije u (tim) umjetničkim djelima. No, da ne zatupim previše, htio sam reći kako smo kroz tih par sati zajedno došli do koncepta koji je povezao sva djela i pružio novi aspekt interpretacije. Pearl je potom kidnula na neku večeru, a mi se bacili na posao izvođenja koncepta, kataloga, PR..

Boravak Pearl u rodnom Šangaju uvijek prate različita organizirana high-class druženja, kokteli u privatnoj umjetničkoj kolekciji na 18 katu i famozne čuvene večere u njezinoj rezidenciji na 22 katu Hengshan 41, prve luksuzne i možda najluksuznije rezidencijalne zgrade takvog ranga u bogatom Šangaju www.41hengshan.com.
Kamen je dovezen iz Italije, iz Francuske su naručeni raskošni Baccarat kristalni lusteri, a brončana ulazna vrata ručno su izrađena. Tu su i bazeni i teretane i sve što je prosječnom suvremenom čovjeku potrebno da bude sretan. Angažirani su brojni arhitekti i dizajneri kako bi zadovoljili historicistički i art deco ukus moćne šangajske dame - Šefičine majke. Luxuzno zdanje izgradila je u ranim 90-im, a 171 apartman se i danas iznajmljuje po povoljnim cijenama najmanje na godinu dana bogatim biznismenima koji samo garažno mjesto plaćaju koliko ja stanarinu. A kolika ja stanarina? Sitnica, 4-7 tisuća € mjesečno. Pa tko si nebi dao oduška nekoliko hiljadarki za takav luksuz?

Dakle, protokol je ovakav. Dočekani na ulazu u velebnu zgradu gosti su kroz mramornu kolonadu ispraćivani do lifta gdje ih se usmjerava na 18 kat. Pri ulasku u privatnu umjetničku kolekciju upisuju se u knjigu i pridružuju ostalim uzvanicima u ugodnom ćaskanju, o umjetnosti naravno i komentiranju izloženih djela protežiranih izabranih umjetnika. Ispijajući vrhunski šampanjac, cijenjeni gosti se opuštaju i izmjenjuju vizitke. I mi među njima.
Kad za to dođe vrijeme, batler Hugh koji organizira služinčad i provjerava situaciju u kuhinji, iznenada se pojavi sa gongom u kojeg ošine i potom najavi večeru na 22 katu. Uvaženi gosti se potom postepeno liftom upućuju u privatnu rezidenciju naše Pearl. Tamo ih dočekuje Michael, osobni pomoćnik Pearl koji počinje provoditi svoj unaprijed osmišljen plan sjedenja. Nedavno je večeri nazočilo 60 uzvanika, tako da organizirati sve to kako bi se uvaženi gosti tako i osjećali, i nije baš jednostavno.

Zamislite kako izgleda stol za 66 ljudi. Teško je zapravo i opisati tu ogromnu sobu za blagovanje ukrašenu brojnim umjetničkim djelima, umjetnički dizajniranim namještajem i raskošno, pomalo kičastim uporabnim predmetima. Pored ostalog srebra i štatiga znam čega sve ne, na stolu se nalaze i 66 porculanskih Budinih ruka, umjetničkih djela na koje brojna posluga ispred gostiju sinkronizirano polaže tanjure s hranom.
Jela su malih količina i zagonetnih sastojaka. Jako dobar kuhar koji inače redovito kuha za Pearl priprema vrhunska ukusna jela. Njegovo pripremanje balancana nadmašuje moj dotadašnji pojam o njihovoj ukusnosti. Osim odlične hrane, nude se, dakako i vrhunska vina.
Počinje uživanje u jelu i ugodno ćaskanje sa ljudima uokolo. Čovjeku treba sekunda dva da se navikne štapićima od žada jesti iz unikatnih Budinih Ruku. Krhki štapići od 50$ redovito pucaju i bivaju zamjenjivani novima.

Šašava Pearl ponekad između jela zaključi kako atmosfera nije dovoljno zanimljiva i onda počne hvatati goste za ruku i odvlačiti ih na druga sjedeća mjesta za dvorskim stolom. Posjeda ih kraj osoba sa kojim smatra da bi se trebali upoznati i nastaviti ugodno družiti. U tom kontekstu i od nas se očekuje da se intenzivno družimo s gostima koji uvijek mogu postati klijenti ili pak na neki način podržati našu Galeriju. U tom smislu nije poželjno ćaskati s kolegama iz Galerije već minglati uokolo s tim bogatim svijetom. Jer vražja P izuzetno je perceptivna i sve vidi šta se događa. Tako sam u jednom trenutku poslije večere kada se gosti prebace u dnevni boravak dobio i opomenu kako previše ćaskam s kolegama.

A tko su uopće ti uzvanici? Ima tu svakojakog „uglednog“ uvaženog poznatog (meni ne doduše) svijeta: fashion dizajneri, galeristi, kolekcionari, art dileri, umjetnici, glumci, biznismeni.., nađe se pokoji konzul. Zanimljivo je da svi znaju za Hrvatsku i da je velika većina (pogotovo Amerikanaca) tamo provela praznike. Upoznao sam čovjeka koji je s unukom od Meštrovića dolazio u HR nebili mu pomogao da dođe do ostavštine. Bio je nedavno i Rupert Murdoch, ovaj magnat šta ga sad razvlače po medijima, na znam točno zašto. Nešto je zajebo. Nisam ga ja sreo, ali kolege mi kažu da čovjek ne može biti normalniji i skromniji.

Na jednom od prvih tih koktela i večera, dvije su ljepuškaste mlade djevojke došle zere kasnije od drugih uzvanika. Nepretencioznog izgleda, ne toliko daleko da ih se može nazvati „običnim“ curama. Aj baš dobro, netko mlađi, možda će mi ćaskanje s njima biti ugodnije nego s ovim starkeljama uokolo. A i pogledale su me „značajno“. Baš im idem sad prići.
Ali zapadne me (kao šta sve nas kolege zna zapast na tim druženjima) obavljanje nečega. Naime Martin, kinez kolega koji je trebao tu večer fotografirati događaj i goste, bio je potjeran kući jer nije došao prikladno odjeven (šta mislite ko ga je potjerao?). I tako sam se ja prihvatio aparata i slikavanja. Bila je tu i meni do tad nepoznata dizajnerica Diane von Frušt nešto – žena koja je izumila wrap dress, model haljine kojeg sam svojevremeno bio naručivao u Indiji. Aj baš lijepo, ugodna žena, baš sam je i lijepo uslikao. I tako dođe razlaz i pita mene kolegica: Jesi vidio Jessicu, jesi je uslikao? Koju Jessicu boga ti? Vidi njega, kaže ona kao da bi se nečega trebao posramit. Pa Jessicu Albu!

To mi je ime u trenutku zvučalo poznato, ali žao mi je nisam znao tko je to. Pa dobro, neka je glumica, ali u kojem filmu je glumila? Ispalo je da je to jedna od one dvije nepretenciozne cure što sam s kojima sam htio proćaskati. Dođem doma poslije i izguglam Albu – na ovim fotkama što mi se otvaraju nije bilo ničeg nepretencioznog. Tako sam saznao tko je J.Alba.

Među tim svakojakim gostima, Pearline večere pohađa i jedan budistički svećenik. Naime, to je njezin Living Buddha, kako ga ljudima predstavlja. Ovo je još jedna zanimljivost kod naše vrckaste Pearl. Naime, uslijed pobuđenog interesa za Budizam, Pearl si je našla svog osobnog svećenika koji živi u apartmanu njene luksuzne zgrade gdje mu je sve plaćeno. I to je navodno svojim nivoom prosvjetljenja zaslužio titulu Živućeg Bude, koja nije šala. Šuška se čak da je jedan od kineskih kandidata za novog Dalaj Lamu, vjerovali ili ne. Šteta šta čovjek nije vičan engleskom, pa ne mogu i s njim malo prozboriti koju, da vidim u kojem je filmu. Baš me zanima priča. Ali pazite ovo, čovjek ima i vizitku s ispisanim brojem žiro računa. Pa ti sad vidi. Evo upravo su na Tibetu sad, obilaze samostane. Nadam se da će se P smirena vratit slijedeći tjedan u Šangaj

Inače, zakuhtava se projekt nazvan Window in the Wall – najobuhvatnija izložba ove godine u našoj Galeriji i najveći projekt, s otvorenjem 4. rujna. Budući da je nakon 4 godine draga kolegica koja je sve držala pod kontrolom Megan upravo otišla iz galerije, ja sam, pored ostale hrpetine stvari dobio da budem projekt menađer ove za Galeriju važne izložbe koja će predstaviti 7-8 kineskih i isto toliko indijskih umjetnika. Angažirano je dvoje slavnih kustosa: Gao Minglu za kinesku stranu i Gayatri Sinha za indijsku. Bit će to odlična izložba i baš se veselim, ali to znači ogromni posao slijedećih mjesec i po dana. Po svemu sudeći me nećete da tad više ćuti.

Drago mi je što sam se upustio u ovo sve, poprilično toga sam naučio, i poprilično je interesantno raditi na ovakvim projektima za Šeficu ovakvog kalibra. Nabrijan sam toliko da i skoro bespogovorno istrpim bezrazložne pritiske i povremenu histeriju glavne menađerice galerije koja pod pritiskom naše Pearl unosi tenzije i stres u ured, čak i kada nije tu. Stvarno te žene znaju pretjerat malo s dizanjem panike. Kontraproduktivno je i zasigurno nepotrebno. Treba nam više muškaraca u uredu. Nisam znao da ću to ikad reći.


Privatni život ide jako dobro, ali nemam više snage da i o tome pišem. Ionako sam mislim pretjerao. Da napomenem samo da gledate svjetsko prvenstvo u vaterpolu koje je sad u Šangaju. Bio sam na utakmici s Japanom koji nije nikakav protivnik, ali se čini da imamo određenu kvalitetu i da bismo mogli do finala. Ima nas par šta ćemo doć tamo se derat za naše vaterpoliste.

Ugodno vam svima lito ljudi! E da je meni barem tako kao vama, posli posla bućnit se lagano. I ovdje se okupaš, ali u prevlažnom vrućem smogom oplemenjenim – šangajskim – zrakom. Dugo vlažno ljeto ovdje se opasno približava svom klimaksu. Tako da i nije najbolje vrime za bit ovdje, ali izdržat ćemo, kad se ima zašto.


Aj bog,


M

S