Bome lipo je doć doma s posla, skinit neudobne postole i odijelo i zavalit se u kauč. Čovjek se opusti, pa mu nije teško ni napisat koji redak. Pogotovo šta moji već danima vrše pritisak da napišem štagod, pa evo sad svima.

Nekoliko mjeseci nakon završetka EXPO-a 2010, evo me nazad u Šangaju i nije mi mrsko.
Počeo sam raditi u umjetničkoj galeriji www.contrastsgallery.com. Radi se o komercijalnoj galeriji koja zastupa, izlaže i promovira umjetnike (i dizajnere) uglavnom kineze koji djeluju na razmeđi zapadnjačkog i kineskog tradicionalnog utjecaja. Prvih nekoliko dana u Contrasts galeriji je prošlo ugodno. Lagano sam se upoznavao sa kolegama i poslom exhibition koordinatora iliti managera koji obuhvaća organiziranje izložbi i projekata predstavljanja galerije na umjetničkim sajmovima. Otvorenje izložbe označava kraj projekta. Izložba koju sad radimo će se otvoriti u subotu, za pet dana i biti će grupna izložba suvremenih kineskih apstraktnih slikara. Za razliku od nekih drugih izložbi koje će slijediti u ovoj godini, ova je poprilično brzo sklepana, i činjenica da još nemamo sve eseje za (e-)katalog, a bome ni potvrđen naslov izložbe, govori o specifičnom načinu na koji galerija funkcionira. Pored toga meni su uvalili 2 sajma (Peking i Hong Kong) i imam posla preko glave. Pomalo se borim sa svim tim, kao i sa Mac kompjuterom na kojeg se privikavam.

Stvari se odrađuju na ho-ruk principu, odnosno timski rad dolazi do izražaja upravo u ovakvim situacijama gdje se nedostatak vremena zamjenjuje snalažljivošću, improvizacijom i intenzivnim radom. Drago mi je što sam odmah ubačen u tim od nekoliko ljudi koji uz naputke i blagoslov Šefice smišljaju i koncept izložbe, odnosno odrađuju kustoski dio. Drago mi je i to što stvarajući ovakvu tematsku izložbu (puno veća i sveobuhvatnija izložba na istu temu će biti krajem godine) galerija formira i homogenizira dio suvremene kineske art scene i na neki način utječe i profilira na razvoj iste. Radi se o etabliranim kineskim umjetnicima koji su kroz izraz apstrakcije i utjecaj modernih zapadnjačkih slikara formirali izraz koji se ipak razlikuje od zapadnjačke apstrakcije. Bit je ove izložbe pokazati po čemu se razlikuje i izvući sličnosti kod radova tih 10 kineskih umjetnika, definirati im zajedničke karakteristike stila. Posao za povjesničara umjetnosti par excellence. Raditi to u kontekstu umjetničke scene formata kineske, otvarajuće scene koju svijet tek počinje ozbiljnije shvaćati je zapravo biti u centru zbivanja, ništa mnogo drugačije nego šta je za nekog ambicioznog biznismena poslovati u nezaustavljivo rastućem kineskom gospodarstvu u čemu prednjači upravo Šangaj.

Tržište umjetninama ovdje cvijeta. Sve je više kineskih bilijunaša koji postaju kolekcionari i ljubitelji suvremene umjetnosti jer je i to jedan od načina kako se otvaraju svijetu, kako gospodarski, tako i kulturno. Naš je posao iskoristiti takav trend i pri promoviranju pojedinih umjetnika, odnosno stilova za koje držimo da imaju vrijednost i legitimnost o ovom vremenu, zaraditi na tome. Zapravo naš posao je zadovoljiti našu šeficu Pearl Lam. http://www.nytimes.com/2007/12/20/garden/20pearl.html?pagewanted=1&_r=1
Na kratko sam je upoznao, jer ona piči okolo po svojim rezidencijama po svijetu, a jedina je koja donosi važne odluke za galeriju. Dakle treba je hvatat za konzultacije šta nije lako. Imao sam jedan sličan posao već za jednu evropsku nadvojvodkinju, pa sam, moglo bi se reći i navikao na to. Pearl je jedna ekscentrična dama iz Hong Konga u 40-im teška tko zna koliko para, a kćer je od jednog od bogatijih Hongkonških tajkuna. Oko takvih osoba se uvijek stvori nekakva aura i ljudi im sa određenim odmakom komuniciraju i pristupaju. Dali je ta aura zbog stvarnog posebnog karaktera takvih ekscentrikuša ili je to posljedica konteksta i svakakvih priča koje čovjek čuje prije nego ih vidi, neznam, ali ima nešto svakako u toj Pearl.

No svjestan sam i negativnih aspekata takve šefice. Recimo neki dan se stvorila panika u uredu kad je Pearl u Honk Kongu zaključila da je bez određene haljine, a intervju je za koji dan. Akcija „Haljina“ je bila provedena u rekordnom roku. Jedna od zaposlenica (koja je navodno i nekako kriva, neznam kako, šta ta haljina nije bila spremljena u kovčeg koji je išao sa Pearl iz Šangaja za HK) morala ranim jutrom sa osobnim vozačem Šefice, ići do penthausa (vrh jednog nebodera kojeg je sagradila obitelj od Pearl) po tu haljinu i ravno na avion za Hong Kong. E, neznam samo kako ću reagirati ako me dopadne takva nekakva situacija. A valjda ih neće bit i valjda ću, prije nego puknem od takve ekscentričnosti, steći dosta iskustva, a možda i para.

U opisu mog posla su i nekakve neobične stavke. Naime Pearl barem jednom mjesečno u svom ogromnom penthausu u francuskoj četvrti Šangaja, organizira koktele u svoj privatnoj kolekciji kat ispod, a onda večere od po 40 – 50 gostiju, kolekcionara, umjetnika i svakojakog elitnog art svijeta i to su zapravo prilike za kontakte. Mi smo naime dužni pohoditi takve događaje, biti lijepi, simpatični, uslužni, čak i zabavni i dostojno predstavljati galeriju. Baš me zanima kako će to izgledati, a bome i šta se jede na takvim high class eventima. Ne moram ni spominjati da sam u odijelu svaki dan, malo sam sam sebi čudan. Treba vremena i volje svaki dan se brijat i navlačit odijelo i zamislite, P.Cardin cipele. Ali isposlovat ću valjda da nemoram baš svaki dan, bar onda kad nema naše Pearl.
E da, upoznao sam neki dan i njenog (ali stvarno) butlera koji ju prati (zajedno s njenim osobnim asistentom Michaelom) gdjegod išla. Da butler! Ali simpatičan čovjek s uglađenim engleskim akcentom, siguran sam da dolazi iz dobre loze engleskih butlera.

Galerije i ured nam se nalaze u samom centru grada 5 minuta od Bunda i Nanjing lu, glavnih šangajskih šetnica. Izložbeni prostor je na 2 velika kata, a poviše su uredi. U uredima nas ima oko 15ak. I nema toliko stranaca, valjda 5. Dvije su glavne englezice Harriet i Megan, onda talijanka Vanessa (PR), a ostalo su iz Hong Konga ili Kinezi. Bolje rečeno kineskinje. Naime opet sam okružen ženama. Osim 2 kineza tehničara skromnog poznavanja engleskog, i jasno jednog HK gay-a, ostalo su žene. Ali čine se svi ljubazni, bez danjeg. Zaključak – nemam s kim popit pivo na poslu.

A neznam, mogao bi još, ali virujte, dosta mi je siđenja i kompjutera, rađe bi se išao malo šetat. A šetam se svaki dan i do posla. Naime živim nekih 10-ak minuta pješke od galerije, dakle isto u samom centru, par minuta od glavnog People squarea. Vrlo je to bitna stvar u ovakvom gradu jer ljudi znaju gubit i sat-dva do radnog mjesta usprkos jako dobro organiziranom metrou. Veliki četverosobni stan je na sedmom katu nebodera i trenutno smo u njemu ljubazna koreanka Kayo i ja. Čini se da će doći još 2 ljudi ubrzo. Uzeo sam to za početak zbog lokacije, pa ću vidit nakon 3 miseca oću ostat. Nisam htio previše tražit da ne gnjavim Natašu u koje sam odsjeo nekoliko dana.

Tih prvih dana sam se malo družio s kinezima, kolegama s expoa i baš mi je bilo ok vratiti se u šangajski film. Otišao sam i prvi put na karaoke s njima. Naime rezervirali smo sobu za nas u jednom od popularnijih KTV-a i došli tamo oko 11pm. Izašli smo iz lifta na tkozna kojem katu nebodera i prijavili se na recepciju. Zanimljiv ambijent. Pretežno međi kinezi (ovaj ktv je navodno baš kineski orijentiran) čekali su na svoj red. Na katu je bilo valjda oko 50-ak šta manji, šta većih soba. Dakle uđeš u jednu takvu sobu, odeš na ekran i namjestiš si playlistu, naručiš piće (poprilično jeftino) i pjevaš. I pjevaš i pjevaš tako cijelu noć. Odnosno i slušaš kako prijatelji pjevaju, uzmeš one treskalice i držiš ritam. Sve je popraćeno spotom te pjesme na velikom ekranu di se izmjenjuje text koji pjevaš. Eto zabave. No dosta mi je bilo tih kineskih limunadica od ljubavnih pjesama, sve mi zvuče isto. Odo ja do ekrana da vidim šta se može nać. Krećemo od A. Alice in Chains!!?! Wow! I to „Would“, pjesma moje adolescencije! Zadovoljno dodam pjesmu na listu i čekam svoj red. Nikad nisam imao dovoljno dobar glas da pjevam u svom bendu, a generalno mi to nije bilo mrsko. Baš ću se sad izderat. Evo je, dolazi. Ali di je distorzija, di je gitara? Di je bas? Alice in Chains moš mislit. Ono što se čulo bio je neki plastični sintisajzerski zvuk, više je zvučalo kao jedna od njihovih kineskih. Spot nisu imali pa se na ekranu vrtila snimka nekog uštogljenog kineskog tradicionalnog nastupa. Kako nadrealno! Došlo je vrijeme da pustim glas. Melodiju koju sam trebao pjevati pratio je zvuk nekakve melodike. Shanguan je uzeo treskalice i počeo treskati u ritmu. Ne, Neee! Smiješno, čak presmješno da nastavim to pjevati. A valjda sam ja kriv šta izabirem takve brojeve. Da Alice in Chains…, to bi ipak bilo previše za očekivat. Ali nastavio sam sa nekim standardnim zapadnim hitovima. I bilo mi je ok. Ostali smo do 6am.

Pa dosta sam ja toga napisao. A da još to. Radijacija. Ma nemate se šta brinit za mene. Dobili smo svi nekakve plinske maske i nije uopće neka bedara s tim. Kažu malo bi bilo opasno to skinut, al dobro sad, kad začeše, moram na sekund. I triba se kao prat često, ma ništa strašno. Kažu već su imali ovdje takvu jačinu radijacije i gotovo niko nije imao nikakve posljedice. Tako da bez brige.
Mala zajebancija mala na učestale upite mojih staraca za radijaciju i njihovu brigu. Stvarno, zasad nema frke, nema nikavih maski. Istina, nije Japan daleko, ali čini se da je ipak sve još pod kontrolom. Medjutim zapravo, ako čujete vi za kakve vijesti vezano uz to, obavijestite me, jer ovdje u Kini informacije drže pod kontrolom i neznam koliko bi hitro htjeli pustit takvu vijest.

Zajebani su kinezi, mogao bi o tome još dosta, ali ipak se zaustavljam. Iden leć.

Stojte mi dobro svitu moj,

Miro