pisma iz indije 5


Raznolika i jedinstvena. Na takav se opis često nailazi kada netko pokuša sažeti u 2 riječi karakter Indije. Misli se na golemo kulturno bogatstvo tisuća (oko 5) različitih etničkih zajednica, ali i na onaj jedan zajednički indijski identitet kojeg svi dijele. O biološkoj raznolikosti da i ne govorim, što je s obzirom na prostranost potkontinenta razumljivo.

Evo me kokosovim palmama od sunca zaštićen sjedim u kafiću na prostranoj pješčanoj plaži nakon današnjeg prvog kupanja. Pišem nakon duže vremena na svom novom malom laptopu kojeg sam uzeo za 1500 kn. Sredina je dana i sunce piči u svih 16. Ovih dana postaje sve toplije, kažu ove godine ranije počelo. Bilo je 39 stupnjeva. Nekakva brazilska muzika miješa se s milozvucima valova Arapskog mora. Shanti, shanti. Lokacija: Arambol, sjeverna Goa, zapadna obala Indije; vrijeme: 26. veljače 2009..

Bespotrebno je isticati simultane klimatsko-biološke razlike između Goe, maglovitih ravnica sjeverne centralne Indije, zlatne rađastanske pustinje ili svježine podhimalajskih planina indijskog sjeverozapada gdje smo hodali po snijegu. A to je opet samo dio od onoga šta smo (Ivana i ja) prošli putujući i živeći u Indiji protekla 2 i po mjeseca, gdje sam se otisnuo nakon mog nepalskog vjenčanja. Neka od mjesta koje sam posjetio su redom Gorakhpur, Kushinagar, Varanasi, Saranath (država Uttar Pradesh), Khajuraho (Madhya Pradesh), Delhi, Amritsar (Punjab), Dharamsala (Himachal Pradesh), Jaipur, Puškar, Ajmer, Osian, Jodhpur (Rajastan), Mumbai (Maharashtra), Arambol, Old Goa, Panaji (Goa) i još nekolicinu goanskih mjesta i plaža. Najviše sam vremena proveo u Puškaru i Arambolu.

I tako da evo nekoliko generalnih dojmova i komentara o Indiji i Indijcima temeljenim na mom dosadašnjem iskustvu i onom što sam o Indiji pročitao.

Vratimo se na početak teksta; raznolika i jedinstvena. Razmišljao sam malo što to Indiju, pored svih tih kulturnih razlika uzrokovanih različitim geoklimatskim i povijesnim prilikama, čini kulturno jedinstvenom. Kada bih rekao nacionalni identitet, bio bih blizu istine, ali to nimalo nije indijska posebnost. Kada bih rekao hinduizam, bio bi bliže srži samog odgovora, ali bio bih dalje od istine, jer šta bi onda rekli indijski budisti, đainisti, kršćani, sikhi, zooroastrijanci ili 12% indijskih muslimana koji ponekad s hinduistima nemaju najbolje odnose. Rekao bih ipak da se radi o posebnom mentalitetu koji je nastajao zajedno i u skladu s razvijanjem hinduizma u povijesti. Taj mentalitet je danas u skladu s prožimanjem religije kroz svakodnevni život Indijaca i s izraženim tradicionalizmom i konzervativizmom. U indijsko je društvo hinduizam duboko otisnuo norme ponašanja i regule.

Dakle usudio bih se reći da je upravo hinduizam najjača poveznica jer čini strukturu indijskog društva pa i strukturu svakodnevnog života pojedinca. Puđa ili darivanje boga (hranom, cvijećem, novcem..) i izgovaranje mantri su mali svakodnevni obredi hindusa. Takav oblik štovanja ne mora se nužno izvoditi u hramu ili svetištu. Puđe se obavljaju i na oltarima i oltarčićima koji ispunjavaju životne, radne i društvene prostore. Tom se prilikom i pale mirisni štapići.

Posebna se pažnja u životu hindusa pridaje i prijelaznim obredima kroz životni vijek čovjeka. To su svojevrsni sakramenti, kao što su davanje imena djetetu ili vjenčanje.

Značaj hinduizma za vjernike oslikavaju i vjerski festivali, izuzetno posjećena društvena događanja. Nedavno je bio festival posvećen lokalnom hindu bogu Azoba u obližnjem Querimu na samom sjeveru Goe, malom primorskom mjestu. Donijeli smo mu cvijeće, a otišli s hrpu blagoslovljenih banana. Navečer je prisustvovalo oko 5 000 ljudi i male cestice do mjesta su bile skroz zakrčene. Fešta je trajala cijeli dan i noć. Neki dan je bio i Shivaratri – noć Šive, svetkovina posvećena moćnom bogu. Na taj se dan Šiva razaratelj i obnovitelj oženio za Parvati. Shivaratri u Goi nema veliko značenje kao npr. u Uttar Pradeshu. Krščanska Goa zato tradicionalno organizira fešte za kršćanske svece i karneval koji je ovih dana bio u mnogim mjestima.

Definitivni kralj svih festivala u Indiji je Kumbh Mela – najveće ljudsko okupljanje na zemlji uopće. Održava se svake 4 godine u jednom od 4 mjesta uz Ganges (Allahabad, Hardiwar, Nasik, Ujjain). Posljednji je prije 8 godina održan u Allahabadu kada je privukao impozantnih 100 milijuna hodočasnika koji su se obredno umočili u sveti Ganges. Ponavljam: 100 milijuna. Oni se smještaju u podignute šatorske gradove. Njihov broj i velika udaljenost koju mnogi prijeđu i hodajući pokazuje koliko su hodočašća za hinduse važna. Neki provedu dane u vlaku, putujući i tisućama km, na drugi kraj Indije. Golema je posvećenost, ulaganje u duhovno i količina utjecaja religije na opći indijski mentalitet.

Često puta se od Indijaca može čuti riječ „shanti“ koja može naznačiti prirodu njihovog mentaliteta. Riječ im označava stanje smirenosti, staloženosti i opuštenosti. Duhovni mir je prioritet i ako si shanti, onda se nećeš bespotrebno nervirati i podlagati stresu. U tom cilju hindusima pomažu upravo svakodnevni obredi.

Jednom smo u Jaipuru došli u poštu kako bi poslali paket za Hrvatsku. Iako je radno vrijeme službenika što pakira pakete bilo tek od 10:30 ujutro, kasnio je. Na red smo pustili djevojke koje su žurile na avion. Službenik se nije dao zbuniti ni omesti u njegovim nezaobilaznim ritualima. Činio je kako čini svako jutro: sredio je i očistio svoj stol lagano i potom značajno palio štapiće za svog favorita boga Ganesha. Zbog shanti epidemije ponekad stvari i ne funkcioniraju najbolje, pa je vrijeme ovdje relativan pojam. Često stvari idu jako sporo, bilo da se radi o putovanju kroz zemlju, usluzi u restoranima ili kad čekaš da ti nešto poprave u hotelskoj sobi.

Međutim mislim da upravo zbog shanti mentaliteta povijest Indije nije toliko ispisana krvlju koliko je slučaj s drugim civilizacijama. Tradicija nenasilja je svakako bila podloga velikoj osobnosti oca nacije Gandhija čiji su principi utjecali na milijune kojima je nenasilje bio put do ponosa.

Još jedna konstanta u Indiji jesu krave. Evo upravo je kraj mene sada prošla jedna. Kao psi šeću neometano po ulicama i plažama i umiljavaju se za hranu. Često ne prođu loše, negdje ih i obredno hrane jer su svete. I ja sam nahranio jednu u Puškaru.

Nekad doduše pređu granicu (vidio sam jednu kako je zahvatila kokice sa štanda), pa ih tjeraju. Većinu vremena ipak bezbrižno odmaraju na ulicama i trgovima. Nalaze se u poljima, na plaži, u uskim uličicama ili na državnim magistralama.

Pomislili bi kako je to pogubno za promet pored svog ostalog kaosa, ali začuđujuće ni meni nisu bile toliki problem jednom kad sam se navikao voziti pod takvim uvjetima. Olakšavajuća je okolnost šta su jako predvidljive i spore. Kad imaš jednu koja ti siječe put na cesti, to radi jako sporo i lako ju zaobiđeš. Možda su upravo od njih Indijci pokupili spominjano shanti stanje. Kravlje je ponašanje u skladu su prometnim funkcioniranjem. Indijci generalno voze sporije i malo je naglih nepredvidljivih pokreta. Svako se svakome ubacuje i nema uopće reda, ali takvo se ponašanje podrazumijeva i nema previše nerviranja na cesti, iako bi učestalo trubljenje moglo ostaviti drugačiji dojam. Trubljenje je također nešto što se podrazumijeva i način da budeš primijećen na cesti. U takvim nedostacima čvrstih prometnih pravila, priznajem da stvarno ima svoju svrhu i povećava sigurnost. Ipak zbog nesnošljivih buka postepeno uvode zabrane trubljenja.

Da ne ispadne sve tako bajno, Indija često i frustrira.. Čovjek ipak postepeno navikne na mnoge negativnosti od kojih neke odjednom prestaju biti problem. Samo shanti shanti.

Za mene je Indija inspiracija. Sa svojim posebnostima i duhovnom snagom uistinu napuni čovjeka sadržajem koji pobuđuje kreativnost. Barem je kod mene tako. Pokušavam biti shanti koliko mogu.



Pozdrav iz uzavrele Goe. Miro



http://www.facebook.com/home.php#/album.php?aid=76330&id=614875613

pisma iz indije 4


Prije Indije odlučim posjetiti jedno mjesto jugu Nepala koje prije 2 godine nisam stigao. Lumbini je rodno mjesto slavnog Bude. Izgrlim se pošteno s Prasantom i ulazim u kombi za Bhairawu kraj indijske granice. Putovanje s „brzim“ kombijem u društvu 10-ak putnika nije bilo gadno kao ono dvodnevno busom iz Delhija. Loša cesta ali priroda predivna. Put prati rijeku i prolazi kroz šumoviti i brdski kraj. Nema smeća. Javlja se prašumska vegetacija. Dolazimo do nizinskog područja i prolazimo kroz naselja. Rikše svugdje po ulicama. Ovaj dio Nepala najviše sliči na Indiju.

Večer je i stižemo u Bhairawu. Ovo malo mjesto ni po čemu nije zanimljivo osim što iz njega idu busevi za Lumbini, a blizu je granice s Indijom. Sviđa mi se što ne privlačim ničiju pažnju. Ugodno je biti u mjestu gdje ljudi ne zarađuju od turista. Uzimam sobu za manje od 2€ i neograničenu količinu Dal batha (leća, riža, povrće – najčešće nepalsko jelo) za 30 nepalskih rupija, odnosno 2 i po kune.
Sada sam se već u potpunosti oporavio od proljeva i više se ne opterećujem što jedem. Proljev me je bio držao dobrih par dana. Počeo je još u Panautiju, a sumnjam da je uzrok bila voda koju sam tamo pio. Na svim gozbama u Panautiju dijelili su samo njihovu „filtriranu“ vodu, a nisam htio baš u svakoj prilici izvlačiti plastičnu bocu.

Dižem se ranije da odem za Lumbini. Maglovito vrijeme ovog nizinskog krajolika karakteristično je za ovo doba. Lokalni bus je krenuo. Na preporuku vozača popeo sam se na krov busa kako bih izbjegao gužvu unutra. Gore je već sjedio jedan zapadnjak. Matthew je tridesetogodišnji Amerikanac budist koji prvi put ide u Lumbini. Navodno je to najsvetije mjesto za 600 milijuna budista cijeloga svijeta. On namjerava tamo ostati 2 tjedna u samostanu. Stižemo.
Lumbini je sveto mjesto i jedan megalomanski projekt za budiste hodočasnike. Na ogromnoj zelenoj površini isplanirana su jezerca, putovi i kompleksi nacionalnih budističkih samostana, tako da imamo kineski, mijanmarski, korejski ili japanski paviljon. Šetnja kroz kompleks pomalo podsjeća na razgledavanje nacionalnih paviljona umjetničkog venecijanskog biennalea. Ćaskamo o budizmu. Iako je projekt Lumbini još iz 70-ih (arhitekt Kenzo Tange), mnogo se gradi i čini se da se tek zakuhtava.

Matthew se smješta u korejskom samostanu. Smještaj se plaća u donacijama. Objašnjava mi kako su budistički samostani otvoreni ne samo za budiste već za sve koje to zanima. Pošto spadam u tu kategoriju, odlučim se sljedećom prilikom smjestiti u samostanu.
Dalje odem do samog mjesta gdje se Buda rodio 623.PK. To mjesto označava jedan kamen oko kojeg je izgrađena hram - struktura okružena arheološkim ostacima nekadašnjih hramova i stupa. Tamo se uzdiže i poznati stup budističkog vladara Ashoke na kojem je urezan taj veliki događaj. To je maurijski car koji je par stoljeća poslije ispromovirao budizam. U blizini je i umjetno jezerce gdje se Maya, Budina majka kupala kad je osjetila trudove. Tu se prvi put i mladi princ Siddhartha okupao.

Vraćam se u Bhairawu odakle se sutradan s rikšom zaputim prema indijskoj granici. Pod dojmom budističkih ideja odlučim posjetiti još neka mjesta hodočašča. Izabirem najbliži Kushinagar u Indiji, mjesto gdje je Buda umro. Pješke prelazim indijsku granicu Sunauli, jednu od živopisnijih koje sam prelazio i odmah hvatam lokalni prekrcati bus za Gorakhpur, pa za Kushinagar. Kad nije često, putovanje ovakvim busevima uvijek je interesantno. Zbijen sam i zgnječen među lokalcima. Starija žena mi sjedi u krilu i ponaša se kao da je to normalno. Pa i jest normalno.

Sličan koncept nacionalnih budističkih paviljona funkcionira i u Kushinagaru. Večer je i ja se smještam u mijanmarskom samostanu. Nakon kraćeg raspitivanja kod redovnika, jedan mi dade ključ od sobe. Poslije ga nisam više vidio. U sobi od 5 ležaja i banjem bio sam sam. Odmah na početku primjetim enorman broj komaraca što bezbrižno lete po sobi i neopterećeno se odmaraju na zidovima. Primjetim da kreveti imaju mrežice i to me ohrabri. Ali ja mrzim komarce. Stvarno ih mrzim. Ako me ne bodu, onda maltretiraju iritantnim zujanjem oko ušiju i onemogućuju mi miran san. Pomislim kako usprkos mrežice neće biti lako.
Već u sljedećem trenutku našao sam se sa smotanim papirom u ruci kako gotovo mahinalno eliminiram male dosadne gadove. Padali su nevjerojatnom brzinom i lakoćom i bili izuzetno smireni i strpljivi dok sam ih sistemski pribijao uza zid. Gotovo da nisu znali što se događa. Ubrzo su se pretvarali u mrlje na zidovima. Činila mi se ta moja akcija ipak malo prelaa. Stvarno nisam očekivao takav pasivni otpor.

No dobro, nekako se čovjek osjeća zadovoljnije kad zna da je sebi omogućio ugodniji boravak u sobi. Na kraju krajeva, ili ja ili oni. Međutim baš u trenutku kada se ispružim na udobni krevet, sine mi nešto što mi odmah poremeti moj spokoj. Sjetim se gdje sam i strašno me zapeče savjest. Naime u tom trenutku pomalo sadističke inspiracije zaboravio sam da budizam propagira nenasilje prema svim živim bićima (što se nesumnjivo odnosi i na ove krvopije) i da je ovako nešto napraviti u samostanu najblažim rječnikom bilo neprikladno ili nepristojno. Kakav gaf! Odmah, pomalo panično počnem brisati mrlje sa zidova, da ne bi tko upao i vidio tragove zločina. Postaje mi jasno zašto su bili tako bezbrižni. Nisu navikli da ih itko priljepljuje za zidove i nisu se snašli, Njihove sam mrlje sve pobrisao, ali i dalje je ostao osjećaj krivnje. Nešto poslije pomislim kako bi meditacija možda isprala grijehove. Pokušam meditirati u sobi. Nema šanse. Misli mi piče na sve strane i nemam metode da ih sakupim, a kamoli da ne mislim o ničemu. Nema teže stvari.

Prije negoli je otegnuo ovdje, Buda je u Kushinagaru izgovorio zadnje mudre riječi; da sve mora proći.. Nakon toga se zemlja zatresla a sa neba se širio oganj. Mjesto na kojem je bio kremiran je označeno stupom izvan samog mjesta. Na povratku u samostan sam vidio poznato lice. To je Amerikanac Matthew koji je tek bio stigao. Odveo sam ga u „moj“ mijanmarski samostan, u sobu u kojoj je mirisala krv. Saznajem da je Matthew prije bio američki vojnik i diljem svijeta se „borio za demokraciju“ . U jednom je trenutku života shvatio ispraznost takvog življenja; ispijanja piva i igranja video igrica s prijateljima vojnicima. I odlučio je slijediti Budu što čini već nekoliko godina. Poslije sam se uvjerio da je Indija puna stranaca koji upravo ovdje traže duhovno iscjeljenje, mjesto na kojem se traži životni put ili smisao ili pak utočište gdje se bježi od različitih problema. Meni je Indija nešto drugo.

I da zaokružim priču s budističkim hodočašćima, kasnije sam posjetio još jedno – Sarnath, blizu Varanasija. Nakon što je doživio prosvjetljenje u ne toliko dalekoj Bodhgayi (4. najvažnije bud. mjesto gdje nisam išao), Buda je došao u Saranath gdje je održao prvu propovijed. Na tom mjestu je, jasno, kako to i priliči podignuta megalomanska stupa. Osim toga, ovdje su dakako i razni hramovi i samostani u kojima živi nekih 400 redovnika. Tu je i solidni arheološki muzej za koji se ulaz plaća 2 rupija (20 lipa). Kasnije sam prisustvovao molitvi u glavnom hramu. Svećenici su neumorno pjevali mantre ponavljajući iste riječi na istom tibetanskom jeziku kojima je prosvijetljeni Buda počeo prosvjetljivati i druge. U Sarnathu se ubrzo očekuje Dalaj Lama da održi niz predavanja. Nećemo biti ovdje.

Poprilični sam broj budista još kasnije susretao u Dharamsali na sjeverozapadu Indije gdje boravi Dalaj Lama i gdje se nalazi tibetanska vlada u izgnanstvu. Ovdje su pronašli utočište mnoge tibetanske izbjeglice. O Dharmasali malo poslije, a sad završavam.

Pozdrav svima.

pisma iz indije 3

U Kathmandu sam išao s Prasantom. Iako se tek oženio, uistinu je dosta vremena provodio sa mnom. Čini se da mu je bilo istinski drago što sam potegnuo toliki put da prisustvujem jednom od najvažnijih dana u njegovom životu. Učinio je da se stvarno osjećam kao poseban gost, iako se gost čini preoštra riječ.
Na vjenčanju sam upoznao 2 fotografa iz Kathmandua, njegova prijatelja i suradnika, Ashesa i Kishora. Ashes večeras nastupa u jednom klubu / restoranu u Thamelu, centru Kathmandua. U Thamelu se može naći sve što trebate, od raznih masaža, restorana i klubova do vrhunske opreme za treking. I još štošta.

Nije se mnogo toga promijenilo u Kathmanduu i Nepalu općenito u odnosu na prije 2 godine. Gotovo ništa osim politike. Nepal više nije kraljevina već republika. Kralj ne igra više nikakvu ulogu. Maoisti, ljevičarski gerilci koje smo Prasant i ja onda ganjali u Chitwanu kako bih uhvatili kadrove iz njihovih tada ilegalnih vojnih kampova, sada su vladajuća politička stranka u Nepalu. Izgleda da se njihova višegodišnja borba protiv kralja i sistema privilegiranih ipak isplatila. Još nedavno stvarali su paradržavu u Nepalu pribjegavajući ponekad ekstremnim terorističkim metodama, a sada vladaju Nepalom. Prachanda, vođa Maoista koji se onda bio skrivao sada je premijer Nepala. Narod je izabrao republiku i zaboravio teror kojim su Maoisti pobili mnogo nedužnih. Ideja socijalne jednakosti i ravnopravnosti među kastama bila je dovoljno primamljiva za mnoštvo siromašnih Nepalaca kojima su pobudili nadu i vjeru u boljitak.

Ali, kao što rekoh, u stvarnosti se ništa nije promijenilo. Siromaštvo na svakom kantunu, ceste loše i prljave, bučne, redukcije struje učestale... a ljudi vedri i nasmijani. Nova politička situacija samo je nastavak mnogogodišnje nepalske nestabilnosti. Mjere sigurnosti još su i pojačane. Tako je u Kathmanduu odnosno Thamelu noćni život skraćen do 10 navečer. Tada svi restorani i brojni klubovi sa živom muzikom zatvaraju vrata, kako određuje novi zakon. Iza zatvorenih vrata nekih klubova moguće je ostati duže, ovisno o volji gazde.

Tu je večer Ashesh nastupio sa svojim tročlanim rock-etno bendom. Dobra muzika. Rock obrade i autorske stvari nadjačavale su brojne generatore koji su priskrbljivali struju. Došao je i Shamit. To je jedan smiješni ekscentrični lik s dredloksima do nogu kojeg sam ovdje upoznao prije 2 godine. Shamitu je umro neko iz šire familije i još neko vrijeme ne smije konzumirati ništa s mesom, mlijekom, jajima, soli. Ni alkohol također. Iako nije ni poznavao pokojnog, drži se tih pravila i želi držati do tradicije. Njegova je kasta Shah, malobrojna kasta nepalskog kralja. Mnogi Nepalci su i dalje gnjevni na svrgnutog kralja o čijoj se poziciji trenutno raspravlja, a čitava kasta / obitelj Shah izvrgnuta je kritici.

U dobrom smo restoranu. Odlični momosi, valjušci od tjesta s (bivoljim) mesom ili povrćem. Pridružuje nam se Moni Lama, Prasantov fotografski guru, kako ga voli zvati. I njemu i Asheshu on je veliki uzor. Čovjek je jedan od poznatijih nepalskih fotografa i prvi je u Nepalu počeo raditi razglednice davnih 70-ih. Zanimljiv čovjek sa zanimljivom životnom pričom.
Sutradan je Asheshu rođendan i poziva nas na proslavu. Živi u kući blizu Thamela u kojoj se nalazi i njegov glazbeni studio. Došlo je 30-ak prijatelja. Prave se momosi. Predobro. Uče me kako ih zamatati, a ja proizvodim nekoliko savršenih komada. To je uistinu najpraktičnija i jako dobra nepalska hrana (porijeklom iz Tibeta). Nakon hrane svirka. Podsjetim se nekih starih akorda.
Večer umalo nije završila i zadnjih nekolicina gostiju samo što se nije pokupila doma, ali iznenada odlučimo nastaviti ovu inspirativnu večer i odemo u mjesto gdje je Ashesh sinoć svirao. Slijedi nastavak jedne lude večeri čiji opis ostavljam za neku drugu priliku.

U dobri starom šporkom Kathmanduu osjećam se dobro. Nakon što sam bio u Delhiju, shvaćam da je upravo utjecaj Indije presudan za takav Kathmandu koji lagano postaje prava metropola. Slučajno se potrefilo da se baš tada kad sam bio tamo održavao Mountain film festival, međunarodni festival pretežito dokumentaraca svjetskih redatelja koji na nekakav način dotiču planinskih tema. Stižem na poprište i ulazim na prvi prikazivani film. Iznenadih se pošteno kad čujem poznati jezik. Crnogorski film prikazivao je život u zabitim zaselcima neke crnogorske planine.

Gledam program festivala. Film iz Hrvatske: Sveti planinski vrhovi. Autor: Stipe Božić. U katalogu festivala samo hvale za našega Stipu, planinara i producenta. Čini se da je u Nepalu jako poznat i cijenjen jer dolazi već od 70-ih. Ako se ne varam osvojio je Mt. Everest među prvih 10. Nije prvi put da ga zovu na ovaj festival. Njegov je film skraćena verzija serijala na HTV-u kojeg nisam gledao. Famozni kadrovi najviših svjetskih vrhova na kojima često borave različita božanstva. Nakon projekcije filma i Stipina odgovaranja na pitanja, puna kino dvorana mu plješće. Ovdje ga stvarno cijene. Otišli smo poslije na ručak. Ugodan razgovor.

Nekoliko dana u metropoli ipak mi je bilo dovoljno. Nisam zainteresiran za razgledavanje već viđenih znamenitosti, a i viza mi lagano ističe. Bio sam odlučio da poslije Nepala i vjenčanja odem u Indiju. Kako, gdje, kad nisam isplanirao. Ako bude prilike mislim tamo radit nešto korisno, volontirati. U Indiji će mi se pridružiti Ivana. Veselim se otkrivanju novog svijeta, ogromnog i raznolikog. Lipi pozdrav.