Limena godina

26.10.2013., subota

RIO NAPO

- Prilazeći Amazoni -



Sa sjevera sam Ekvadora krajem kolovoza 2013. namjeravao nastaviti putovanje prema Kolumbiji, ali su zbog tamošnjeg generalnog prosvjeda seljaka potpomognutih oružjem ljevičarske političke gerile u kojem je bilo mrtvih, granicu s Ekvadorom zatvorili na tri tjedna. Moj dozvoljeni boravak u Ekvadoru je nakon tri fantastična mjeseca istjecao i za nekoliko sam dana morao van iz države. Stoga sam se odlučio uputiti istočno prema Oriente-u, ekvadorskom dijelu Amazonske prašume s idejom da rijekom Napoom doplovim do rijeke Amazone u Peruu i polumilijunskog grada Iquitosa, najvećeg naselja na svijetu u koje se ne može doći cestom, već jedino rijekom ili zrakom. Odavde se rijekom Amazonom kroz brazilsku prašumu može nastaviti sve do tisućama kilometara udaljenog Atlantika, ali ja bih mogao ipak lagano nazad prema Limi.
Ovdje je u tri dijela opisano moje jedanaestorodnevno putovanje većim dijelom 1130 km duge prašumom okružene rijeke Napo, iz ekvadorskog grada Coce do peruanskog grada Iquitosa.



Rio Napo I


Ubrzo sam saznao potrebne informacije i počeo se pripremati za ovo riječno krstarenje. Iz Coce se brzom brodom doplovi do dan udaljenog graničnog sela s Peruom Nuevo Rocafuerte. Tamo nađeš lokalca da te peke pekeom (malim drvenim kanuom s prikačenim vanjskim motorom) prebaci u dva sata udaljeni peruanski Cabo Pantoja. Ovdje se ukrcaš na jedan od teretnih brodova koji nakon 4-6 dana i oko 700 km plovljenja nizvodno Napoom konačno uplovi u rijeku Amazonu i potom u Iquitos. Činilo se da putovanje baš i nije logistički najjednostavnije izvedivo zbog nepostojanja voznog reda lanče (omanje kombinacije riječnog teretnjaka i putnog broda) koji kreću ovisno o teretu i stižu ovisno o brojnim okolnostima. Katkad ga se u zapizdini Pantoji može čekati i tjednima. Uvjeti na tim malim sporim istrošenim teretnjacima su skromni. Hrpa putnika u malom zajedničkom prostoru instalira svoje hamake u kojima će provesti noći i dane. Nerijetko se prevozi i stoka, a broj zahoda je sveden na minimum. Tu su i pakleni insekti i paklene vrućine zbog kojih se na brod dolazi sa značajnijim vodenim zalihama i ovećom dozom opće tolerancije.

No šta je tu je, nekako se samo pred mene postavilo ovo putovanje ka Amazoni i ja sam pratio svoj prirodni put. Zadnji dan mog obaveznog izlaska iz Ekvadora je bio rujan 15. i bio sam na knap. Iz Alausija, ekvadorskog gradića u središnjim Andama gdje sam bio navratio do kompe Briana, jutrom rujna 11. sam se zaputio za Riobambu, odakle sam nastavio busom za Ambato i potom za Puyo, simpatični gradić na rubu Oriente-a. Tamo sam kupio potrepštine za put koje su značajno nadodale težini moje prtljage: hamak (viseću platnenu vreću za ležanje), mrežu za komarce protiv kojih sam nabavio i repelent, oveći nož i kuhinjski pribor, rudarsku lampadinu, kabanicu, limenke hrane i vodu.
Noćnim sam busom stigao do Coce u rano jutro 12. rujna. Na vrijeme sam kupio kartu za brod sa zakazanim polaskom u 7.30 koji se brzo punio. Ušao sam u putnicima i teretom prekrcani dugi drveni brod koji prima 70-ak putnika. Desetosatno plovljenje ekvadorskim dijelom na mjestima poprilično široke rijeke Napo koja se uspješno probijala kroz prašumu je bilo prvo moje takvo iskustvo. Pristajali smo u brojnim usputnim po rijeci raštrkanim selima. Drugi sam dio putovanja satima proveo na vrhu prove i upijao novi ambijent koji će me još dugo okruživati. Osjećao sam se dobrodošao.
Moglo se međutim vidjeti nešto što ovdje ne pripada – naftne bušotine i što dolazi s njima, kamione na trajektima i helikoptere. Nedavno je ekvadorski predsjednik odustao od naftnog neeksploatiranja čuvenog Yasuni parka uz rijeku Napo, zbog čega su ljudi izašli na ulice Quitoa. Ne samo što je rekorder u biološkoj raznolikosti, već je i dom brojnim autohtonim plemenima (čak i dvoma nekontaktiranih) koji od prašume žive.

Jedina osoba na brodu koja nije bila lokalac bio je 26-godišnji Čileanac Emerson kojeg sam upoznao još prije ukrcaja. Ulični izvođač koji godinu dana kruži po kontinentu i zarađuje žonglirajući na pješačkim prijelazima dok traje crveno svijetlo bit će drugi Čileanac s kojim ću se sprijateljiti putujući po južnoj Americi. S uličnim violinistom Dariom sam zajedno putovao i planinario po ekvadorskim vulkanima.
Emerson je bio zbunjena faca koja je izgubila pasoš u Kolumbiji, ostao je skoro bez para i mogućnosti da mu ih familija pošalje jer nema valjani dokument. Također nije znao ništa o načinu i troškovima putovanja za Iquitos. Putovao je sa privremenim dokumentom izdanim od čileanskog konzulata u Bogoti s kojim se službeno u kratkom roku trebao vratiti u Čile letom iz Kolumbije. Vraćao se međutim kopnenim putem i u Ekvador su ga bili nekako legalno pustili. Trebao je koji dan da ga upoznam i steknem povjerenje, ali se brzo ispostavilo da je momak na mjestu. Zajednički interes za najzanimljivijim i najboljim/jeftinijim načinom da se dokopamo Iquitosa nas je upućivao jednog na drugo. On nije imao para, a ni meni nije bilo na odmet uštedjeti di se može.

Pogranični Nuevo Rocafuerte je ekvatorsko selašce sa nekih pedesetak drvenih kuća i imigracijskim uredom. U dvorištu jednog od dva obiteljska hotelčića smo za siću objesili naše hamake. Prva večer u mom novom spavajućem sredstvu prošla je glatko. Kakofonija zvukova džungle bogatila je moje snove dok me je zaštitna mreža štitila od brojnih napasnih insekata. Da, jasno, ima komaraca kao u svakoj prašumskoj priči. Ovdje sam mrežom zaštićen shvatio kako me zujanje komaraca samo po sebi i ne izluđuje toliko koliko sam do tada mislio. Prije bih se bio panično budio na takve prijeteće zvukove, međutim sada kada sam znao da mi zaštićenom ne mogu ništa, milozvuci koje su ispuštali bili su samo još jedan instrument u noćnoj prašumskoj simfoniji. Na trenutke bi me udaljenim zujanjem u polusnu podsjećali kako bi zajebano bilo spavati bez mreže, ali znajući da ne mogu do mene, to bi mi samo povećalo osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti.

Ujutro smo malčice điravali uokolo, pa do obližnjeg Yasuni parka gdje smo se bome i utočali u istoimenoj rijeci dok se iguana vrtila oko naše robe. U ovoj nedirnutoj prirodi može se naići na nebrojene vrste i podvrste svakojakih životinja; majmune, tapire, veprove, kajmane, dupine, pirane, boe..., a ako ti se baš posreći možeš susresti zelenu anakondu, gotovo mitsku zmiju ekstremnih dimenzija urođenicima poznatu kao yacumama (quechua: majka vode). Ali nije to baš tako, skočiš u rijeku i do smrti te oštrim zubima izgrizu proždrljive krvožedne pirane, gladni ti krokodil odgrize pola ruke ili život iz tebe iscijedi da bi te konačno i progutala, tonu teška 20-metarska anakonda. Pirane se doduše mogu naći u stajaćim predjelima rijeka, sporijim pritocima i jezerima, i postoje ljudi sa ožiljcima ili nedostatkom pola prsta, ali realna vjerojatnost da postaneš njihova žrtva ukoliko već ne krvariš je vjerojatno jednaka da te se dočepa morski pas u Jadranskom moru.

Ovdje sam od pograničnih vojnika saznao za jednu riblju vrstu koja me je još više zastrašila i učinila moje kupanje neznatno neugodnijim. Upozoreni smo da zbog kandiru ribe ne pišamo u rijeku dok se kupamo. Ova 2cm duga ribica parazit je koji se nakači somu za škrge odakle isisava karbamid, isti spoj koji ljudi imaju u mokraći. Stoga ti se usred bezbrižnog riječnog pišanja može dogoditi ulet karbamidom opijene, neodoljive ali nezgodne ribice u cjevovod cijenjenog organa. Zbog nabora na njenom tijelu, smjer kretanja je moguć samo u jednom smjeru i nije ju moguće izvaditi bez operacije. Životinje su svugdje oko tebe, čupkaju te dok si u rijeci i bockaju dok si na suhom. Jedini način da to izbjegneš je konstantno kretanje. Ako se opustiš i umiriš na koji trenutak, prašuma će ti poslati svoje životinjske ambasadore.

Ideja je dakle bila naći još dvoje koji idu za Pantoju, Peru da podijelimo trošak za mini peke peke. Činilo se da nema nikog da ide u tom pravcu, pa smo tražili druge opcije. Nakon nekoliko odgovora da se ne može drugačije nego peke pekeom, saznajemo da se može i pješke. Naime, treba se prebaciti na sjevernu obalu Napoa i pješačiti istočno uzduž rijeke kroz nekoliko sela i navodno životinjama bogato područje. Nakon cjelodnevnog hodanja, trebamo doći do rijeke Aguarico, naći nekog da nas prebaci na drugu stranu i u Peruu smo, nekih pola sata pješačenja od Pantoje i imigracijskog ureda. U potrazi za opcijama, sreli smo peruanskog vodiča Hamera koji je imao rješenje za nas. Pokušavao nas je uvjeriti da prihvatimo skupu opciju brzim brodom do nekih pola puta do Iquitosa. Uporni bralić nikako da skonta da nam stotine dolara nisu opcija. U pristaništu smo potom saznali da je lanča napustila Pantoju za Iquitos jučer (auk!), ali da slijedeća Walter Junior treba doći i krenuti već za nekih 4-5 dana.

Taman šta smo odustali od ideje spuštanja do Pantoje splavom kojeg nemamo, počeli smo planirati sutrašnje cjelodnevno pješačenje koje bi zbog poprilično tereta po tom suncu bilo iscrpljujuće, naišli smo na još jednog Peruanca koji će sa ženom za koju minutu peke pekeom za Pantoju. Na brzinu smo dogovorili povoljnu cijenu, spakirali se, pokupili pečat (2 dana prije isteka boravka) od službenika u šlapama i havajkama u poprilično smiješnoj baraci imigracijskog ureda i ukrcali se u minijaturni peke peke. Kako su se selo i ekvadorska zastava udaljavali, ja sam vrtio film s mnoštvom lijepih i zanimljivih ekvadorskih događaja. Nadam se povratku.

Na početku pomalo nesigurni osjećaj plovljenja na tih nekoliko sklepanih dasaka s prikačenim motorom, u trupu čije su strane samo centimetrima virile izvan vode, postepeno se pretvarao u opušteno uživanje u predivnom riječnom ambijentu. Upravljanje peke pekeom nije pretjerano jednostavno i ne plovi se pravocrtno. Prate se struje, zaobilaze nebezazleni plutajući balvani i u pijesku zaglavljena odronjena drveća, traže se najdublji dijelovi u ovo doba plitke rijeke prateći gdje je rijeka najbrža, sječu se valovi drugih peke pekea i pogotovo većih brodova kako voda nebi prevalila.
Ugodno popodnevno transgranično putovanje peke pekeom dalo nam je neke neodoljive poglede na prašumske obale obiju država prepune raznolike tropske vegetacije i zvukove stotina različitih ptičjih frekvencija. Scenografija beskrajno širokog nebeskog plavetnila ispunjena redovima bijelih nacrtanih oblaka što su stvarali brojne kulise, otkrivala mi je Peru kakav još nisam poznavao.
Silaskom ne peruansko tlo u Pantoji uputili smo se prema imigracijskom uredu kojeg je otvorio jedini zaposleni mladić. Pantoja trenutno nema ni policiju da nadgleda prijelaz, ali je očigledna prisutnost vojske. Zbog neposjedovanja pasoša, već samo zamjenskog dokumenta, službenik je odbio Emersona legalno pustiti u državu i on će od ovog trenutka nastaviti putovanje kao ilegalac nadajući se da će u konačnici uspjeti izaći iz Perua i ući u Čile. Ja sam dobio tri mjeseca boravka.

Nismo smo se smjestili u glavni hotel u mjestu već smo u dvorištu kuće ljubaznog čovjeka Ruperta za dolar po noći okačili svoje hamake. Starac koji je po cijele dane visio u svom hamaku, porijeklom je iz južnijeg dijela Napoa i preselio se u Pantoju prije nekih 40-ak godina zbog posla – lova na jaguare (zbog meni nepoznatog razloga ih ovdje krivo zovu tigre). Dok ih nisu zaštitili, masivno su bili izlovljavani zbog krzna koje se izvozilo u zapadni svijet. Sada su zbog toga jaguari u peruanskoj prašumi rijetkost i mora se zaći duboko u prašumu da bi se vidjelo pokojeg.
Zašli smo na jedno popodne Emerson i ja u prašumu, ali nismo bili te sreće da ga vidimo. Nevjerojatno je međutim kako se lako izgubiti u tom gustišu gdje se brojne vrste stabala i grmlja bore za svoj pedalj prašumskog tla. Iako smo imali neophodni kompas, ostavljali tragove urezujući drveća i pokušavali pratiti put, jedno vrijeme nismo bili sigurni u pravac za povratak u selo dok nismo naišli na drugi put i u sumrak se vratili preko vojničke baze na rijeci. Hodati kroz džunglu može biti ugodno, visoka drveća i bujna raznolika vegetacija štite te od jakog sunca, svježi bogati zrak udisanje čini užitkom, brojni raznobojni leptiri i pokoji cvijet osvježavaju ti percepciju dok ti nebrojeni raznoliki zvukovi otkrivaju desetke i stotine različitih oblika života. Noćima se zvukovi utrostručuju. Neobično je lako u prašumi ostvariti osjećaj povezanosti s prirodom. Međutim iznenadni pljuskovi, vlaga, blato, močvarna područja i neumorni insekti očigledno uzbuđeni novom pojavom znaju pokvariti taj osjećaj.

Kad krene pljuščina kakva je jednom u Pantoji zapela, ako se u roku od 10-ak sekundi ne sakriješ, bit ćeš mokar. Većina krovova je ispletena od grana irapai vrste palme s dugim lišćem, međutim nakon nekoliko godina, počinju propuštati. Voda je bila svugdje po Rupertovoj kući nakon nekoliko sati pljuska, ali nasreću pljuskovi duži od toliko ipak su rijetkost. Vrijeme je u prašumi i na Napou izuzetno promjenjivo.
Ali ako postoji generalni razlog zašto ne bih mogao živjeti ovdje, vjerujem da su to ipak insekti predvođeni komarcima. Iako ih navodno sada nema toliko zbog niskog vodostaja, noćima su nemogući. Usred jedne noći sam dobio i ubod milimetrima ispod oka. Ovaj put od neke vrste ose koja je iskoristila trenutak kad sam izašao iz hamaka i valjda zbog okačenog svijetla na glavi pohrlila prema mom licu. Prošlo je ipak sve u redu. Mravi također znaju bit zajebani. Jednom dok sam se trudio dohvatiti ogromni limun iz Rupertovog dvorišta, u roku od nekoliko sekundi su se u zavidnom broju pentrali po mojim nogama koje su ozbiljno i zdušno izgrizli.

Dnevno smo šetali po selu po kućama tražeći i kušajući različita voća. Osim sveprisutnih platana (najčešći prilog jelima južne Amerike, nalik banani), moglo se ovdje naći kokosa, papaja, limuna, avokada, aguahea i drugog meni do tad nepoznatog voća. Najviše me se dojmio kajmito s čijeg stabla smo brali slatke zelene i žute plodove. Kajmito ima neodoljivi karamelasti okus, vodenasto je i osvježavajuće. Jeste malo ljepljivo, ali mislim da sam ovdje pronašao svoje omiljeno tropsko voće. Nikad za voće nisam manje plaćao, neko je besplatno, drugo jeftino. Ogromna valjda nekoliko kila teška papaja sa obližnje farme košta jedan peruanski sol (manje od 2 kune), koliko i kokos, oveći ananas ili tri avokada. Ostala prehrana se svodi na naravno ribu i juku. Kuhinje su sve bile na drva kojeg je bilo u neograničenim količinama i svaku smo večer palili vatru.

Ostatak smo vremena proveli igrajući nogomet sa lokalcima i kupajući se u rijeci. Nasuprot je na nekih 60-ak metara bio otok sa lijepom pješčanom plažom di su se igrale tekme. Rijeka je ovdje bila relativno spora i djeca su redovito preplivavala do otoka. Lokalci su nas uvjeravali kako s prijelaskom nema problema. Htio sam preplivati na drugu stranu, ali Emerson se premišljao. Tada sam učinio veliku grešku i počeo ga zajebavati. Ajde, dica mogu, a ti nemaš muda. I tako sam se pješke došetao malo uzvodno i krenuo polako nasuprot. Rijeka me je lagano nosila nizvodno, ali uistinu nije bio neki problem. Na pola puta sam se okrenuo i vidio Emersona kako pliva. Plivanje mu je izgledalo pomalo nezgrapno i nekoordinirano, ali se pomalo pomicao.
Taman kad sam zagazio u pijesak sa druge strane začuo sam Ayuda (Upomoć)! Nalazio se nešto više od pola puta i nekih 50m nizvodno od mene. Ruke su mu nekoordinirano letjele i nestajale u rijeci. Shvatio sam da nije šala i instinktivno se uputio prvo van na obalu i trkom nizvodno. Nisam stigao mnogo razmišljati. Došao sam do najbliže mu točke i zaplivao prema njemu koji se topio nekih 20-ak metara od obale. Bilo je vidno da nema kontrolu i da ga rijeka vuče kako želi. Doplivao sam do njega i pokušao mu objasniti da se jednom rukom nasloni na moje rame i da plivamo zajedno. Očito uzbuđen i van sebe prvo se instinktivno naslanjao na moja oba ramena što je činilo moje plutanje nemogućim, ali je brzo shvatio i krenuli smo zajedno. Nije izgledalo najbolje i pomicali smo se sporo, ali zbog relativne blizine obale sam znao da se može. Prošla je valjda koja minuta i ugledali smo peke peke kako nam se približava. Veliko olakšanje se ipak osjetilo kod obojice. Dovezao nas je do obale otoka i Emerson se samo ispružio na plaži.

Bio se nagutao vode i bio je van sebe, ali ipak je mogao razgovarati. Nakon izmjena nekoliko rečenica ostavio sam ga da dođe sebi. Te večeri je imao fibru i povraćao cijelu noć, međutim sve se završilo dobro. Suočavanje sa smrću, kako mi je sam rekao, poprilično ga je potreslo, ali mislim da je izvukao nešto iz događaja. Promislit će valjda koji put više može li ili ne prije nego se odluči na sličan poduhvat. A ja? Prvo sam sebi prebacivao šta sam ga nagovarao da se uputi i zajebavao ga. Shvaćam sad koliko je to bilo glupo i idiotski i kakve je posljedice moglo imati. Drugo što sam shvatio koliko je korisno znati tehnike spašavanja. Ne znam dali bi doplivali skupa i koliko bi nam trebalo na način kojim smo pokušali, ali sam se naknadno prisjetio da se ljude spašava vučući ih s leđa. Slijedeći put ćemo tako.


Rio Napo II


Saznali smo da se lanča iz Iquitosa nije uputila kada se očekivalo tako da neće stići brzo. Rupert od svoje rodbine u Iquitosu mobitelom saznaje kako će se Walter Junior vjerojatno uputiti sutra, doći i krenuti iz Pantoje nekih 4-5 dana poslije nego se očekivalo. Ali ni to nije bilo sigurno, može potvrditi opet sutra. Meni iskreno i nije to bio neki problem. U Pantoji sam imao struju nekoliko sati dnevno za punjenje laptopa, mogao sam čitati, igrati nogomet, prejedati se papajama i brdom drugog voća, ali Emerson je postajao nemiran, šta zbog svog ilegalnog statusa, šta zbog dosade. Imao je para točno za kartu do Iquitosa i ja bi mu tamo pomogao da transferira novac iz Čilea. U međuvremenu smo dijelili šta smo imali.

To večer se u Ruperta (koji je funkcionirao kao hotel) sa svojom ženom i kćerkicom pojavio vodič Jame Fremio Coquinche, poznatiji kao Hamer. Bili su upravo doplovili iz N. Rocafuerte-a di smo ga upoznali prije koji dan. Imao je rješenje za nas. Naime on sa svojom familijom peke pekeom sutra kreće za Iquitos i nudi nam usluge prijevoza. Put od nekih se činio poprilično dug za peke peke, a Hamer mi od prve nije legao i nisam mu vjerovao. Nije zbog pozlaćenih zubi što su sjali kad bi se smijao ili križine koja mu se nametljivo isticala oko vrata, već zbog načina kojim je govorio, podređujući činjenice i svaku riječ cilju uvjeravanja da prihvatimo njegovu ponudu. Ne možeš nikad znati pravu prirodu ljubaznosti takvih ljudi i biti siguran da govore što misle. Međutim zbog žene i slatke male koji bi s nama na to ambiciozno putovanje, odlučio sam ga poslušati.

Dakle, plovili bi po danu, a noćili bi u usputnim selima, kuhali bi i jeli zajedno šta nam njegova žena pripremi. Mogli bi pristajati kada i gdje želimo i pritocima ploviti do udaljenijih i izoliranijih zajednica. Jedna od takvih je od Napoa par sati udaljena Guajoya naselje plemena Sekoja koje nam je Rupert već spominjao. Kod njih bi već sutra mogli prenoćiti. Zamisao laganog putovanja peke pekeom i zaustavljanja u zanimljivim mjestima duž rijeke mi se činila mnogo primamljivijom od šporkog, smrdljivog, malog, svime prepunog teretnjaka iz kojeg pet dana ne možeš van. Živio peke peke!
Ostalo je dogovoriti cijenu. Nakon njegovih prvih ambicioznih ponuda, rekli smo da ćemo razmisliti. Pošto Emerson nije imao više od 90 solesa, predložio sam mu da s njim dogovori da ćemo platiti upravo toliko, isto koliko košta lanča, a ja ću riješiti svako eventualno odmicanje od Napoa. Pošto je želio odavde čim prije, Emerson je rano ujutro krenuo u teške pregovore s Hamerom i vratio se s pozitivnim rezultatom – plaćamo isto kao i za lanču.

Ajde neka, krećemo dakle dalje. E sad, ujutro nam je Hamer detaljnije objasnio situaciju. Njegov se peke peke nalazi u Nuevo San Pedru, blizu Santa Clotilde, na nekih pola puta do Iquitosa. Za doći do tamo, prvo trebamo s njegovim kompom Denisom i njegovim malim peke pekeom otploviti nekoliko sati nizvodno do njegove kuće. Tamo bi se susreli s Hamerom i njegovom familijom koji dolaze s drugim peke pekeom. Ovdje će s Denisovom i našom pomoći popraviti jedan Denisov stari peke peke, pripremiti tendu za sunce i kiše i s tim bi peke pekeom potom plovili 2-3 dana do Hamerovog peke pekea u San Pedru.

Budući da sam već bio odlučio da idem s Hamerom, nisam ovu iznenadnu komplikaciju htio shvatiti težom nego što vjerojatno je. Denis se činio OK, pa smo s njim krenuli nizvodno do njegove kuće koja se nalazila između zajednica Vencedores i Torres Causana. Nekoliko sati vožnje prošlo je ugodno. Denis Guerra živi u jedinoj kući na omanjem bezimenom otoku sa ocem, sestrom i njezinim sinom. Kuća je to kakvih ćemo još mnogo susretati na Napou – dvije konstrukcijske jedinice (ponekad samo jedna) drvenim su stupovima podignute na kat, međusobno su odvojene i povezane jednim prijelazom.
Pod je sačinjen od kore nekog čvrstog drveta ispružene po gredama, a krov od spomenutih irapai grana. Stranice kata su često do pola zatvorene drvenim daskama, ali obično nema pregradnih zidova za prostorije pa niti privatnosti. Spava se na podu odredivši dio koji se prekrije mrežom za komarce. Ispod kuće u pokrivenom prizemlju su domaće životinje (kokoši, patke, svinje...), a zahod je priroda. Kuće su izdignute od tla radi lokvi vode uslijed čestih kiša, podizanja rijeke i da bi se odvojilo od svakojakog šetajućeg ili gmižućeg životinjskog svijeta. Nema struje, telefona ni signala. Voda se donosi iz rijeke.

Ubrzo je stigao Hamer i krenuli smo vidjeti naš peke peke. Vozilo koje nije korišteno godinama nije izgledalo obećavajuće. Oronuli istrunuli trup već u prošlosti krpan činio se neupotrebljiv. No dobro, odlučio sam biti pozitivan i vidjeti što maranguni znaju. Problem je bio taj što se činilo da nemaju mnogo alata ni materijala. Limene zakrpe, brokve i daske su se skidale sa drugih neupotrebljivih peke pekea. Denis je donio neko lijepilo i karton. Daj ne zezaj, da karton... Potrajalo je ovo satima s pauzama za ribarenje i zalogaj. Naime ako bi s obale primijetili nekakvo pomicanje na površini, uputili bi se peke pekeom i bacili mrežu s utezima na površinu. Poprilično uspješno.
Krpanje je kao gotovo i sad trebaju napraviti nadstrešnicu. Denis je nakon neuspjelog Hamerovog pokušaja da upotrebi bambus, pošao po neke elastične lijane i od toga su napravili solidnu konstrukciju za nadstrešnicu. Za spojeve konstrukcije su koristili drugu tanku konopastu lijanu i plastične kese, a za krov najlon. Denis se potom uhvatio nekog motora koji je također trebao izvjesni popravak. Sve je to bila jedna velika improvizacija, ali činilo se da znaju šta rade i da brod oživljava.

Došao je trenutak porinuća. Kao što sam se i bojao, voda je počela lagano ulaziti u peke peke. Nije to ništa neobično da voda propušta i da ju se kantama u vožnji izbacuje vani, ali ovo mi se ipak činilo poprilično prodorno. No pasa nada, uvjeravao nas je Hamer frazom koju će učestalo ponavljati. Dole nizvodno ima nekog specijalnog blata koji se može koristiti za krpanje rupa i spojeva, pa ćemo to usput riješiti. Blata, jel se šališ? Bilo mi je nevjerojatno da blato može popraviti ovo stanje, ali ajde neka.
Hamer je predložio da nas ukrca na suprotnoj strani otoka jer je ovdje bilo preplitko za manevriranje nakrcanim peke pekeom. Kad nas je došao tamo pokupiti za nekih pet minuta, voda je već bila prekrila dno trupa i nije izgledalo dobro. Svejedno smo nakrcali prtljagu i ogromnu kantu benzine, a ja sam se odlučio ozbiljnije preispitati o smislu ovog poduhvata. Već je bilo kasnije popodne i nebo je izgledalo kao da bi moglo brzo pišati. Imali smo djevojčicu, Emersona koji nije baš s plivanjem i vodu koja je prodirala. Konačno sam se odlučio umiješati i natjerao Hamera da preispita ispravnost odluke da krenemo. Predložio sam da prvo odemo po to blato i pripremimo sve, pa krenemo na miru sutradan. Natuknuo sam mu da misli na familiju. Pomalo neočekivano, brzo se sa mnom složio i pristao da prenoćimo na otoku. Kao da je samo čekao da mu neko ovo kaže. Odahnulo mi je i bio sam sretan što sam ga uspio urazumiti. Vjerujem da sam učinio dobro.

Meštri su otišli po to blato, a mi smo se vrtili po otočiću. Emerson je žonglirao, a Denisova sestra cjepala drva. Ova majka u valjda ranim dvadesetim nikad se nije makla dalje od dvije obližnje zajednice i nije imala za tim potrebu. Činilo se da je naša pomoć ovoj zadivljujuće snažnoj amazonskoj djevojci bila bezvrijedna kada se usporedio njezin i naš rezultat cijepanja. Lakoća kojom je to radila i na ramenima donosila ogromne balvane bila je impresivna. Bolje da se mi damo u branje kajmita i banana. Počela je kiša. Noć je bila ugodna i u hamaku sam dobro spavao.

Kada smo ujutro Emerson i ja došli do broda, posebno blato je već bilo aplicirano. Omotao sam kompjuter i ostale važnije stvari u plastiku više puta, pozdravili smo se još jednom sa Denisom i otisnuli. Začuđujuće ali voda gotovo da više nije ulazila. Tokom dana ju je bilo više, ali prodirala je dovoljno sporo da je povremeno ručno izbacivanje bilo dovoljno. Vrijeme se tih dana na rijeci mijenjalo brzo, od nepodnošljivo jakog sunca do pljuskova zbog kojih bi tražili zaklone. Činilo se da smo mali i nevažni ispod jakog pljuska usred velike rijeke daleko od naselja u trošnom propuštajućem peke pekeu. Međutim kad shvatiš da to naizgled bespomoćno stanje i nije toliko tragično, počneš odjednom uživati u svemu i postane zabavno.

Bližio se sumrak i Hamer je počeo tražiti smještaj za tu večer. Poznavao je dobro rijeku i znao je točno di se nalaze rijetka naselja uz rijeku. Način na koji smo nalazili naše domaćine slijedećih noći me je oduševio. Gledao je na kuće uz rijeku koje su izdvojene od naselja, pristali bi brodom i on bi jednostavno zamolio da nas prime za noć. Ovakav način generalno je netipičan za južnu Ameriku i nije običaj da nepoznanik primi. Više je blizak centralnoj Aziji ili Bliskom istoku gdje je na snazi svojevrstan kodeks odgovornosti prema putniku i gdje možeš jednostavno pokucati na vrata da te prime na noć ako nemaš druge opcije. Funkcionira međutim, ako su okolnosti prave i ovdje na rijeci Napo. Spavali smo u nasumice odabranim kućama dobrih ljudi koji su s nama dijelili pod, vatru i neizbježni domaći masato, alkoholno piće kućne radinosti od fermentirane juke koje je proizvodila svaka kuća.

Tu večer smo prespavali u kući familije Ricarda Hote u naselju Yarina Llacta. Već nas je na pristanku dočekalo nekih 10-ak znatiželjne djece što su nam pomogla unijeti stvari. Imam još nekoliko djece, ali nisu ovdje, kaže ljubazni gostoljubivi gazda. Bila je ovo mnogobrojna na (ovakve) goste nenavikla proširena familija gdje se govorio quechuanski jezik. Večer je prošla ugodno, uz laganu hranu i masato. Kuća na kat sa jednom nepregrađenom prostornom jedinicom bila je neposredno okružena džunglom i noć je bila prepuna zvukova i šumova malih i velikih životinja.

Krenuli smo ranim jutrom. Naš krpani pek peke je počeo puštati vodu sve više, a Hamer je nadodavao novog blata. Shvatio sam da i ako dođe do toga da voda prodre do kritične razine, to neće biti odjednom, već ćemo imati dovoljno vremena da dođemo do obale i iskrcamo sebe i stvari. Odavde se blizu moglo sjeverno jednim pritokom do plemena Sekoja, ali je postalo jasno da s našim peke pekeom nije pametno ništa drugo već dovući se čim prije do Nuevo San Pedra gdje nas čeka Hamerov besprijekorni peke peke.

Oko pola dana nas je uhvatio pljusak i morali smo tražiti zaklon. Bilo je to u kući Serca Covinchea u naselju Humandi. Kuća je izgleda funkcionirala i kao bar, a gazda je imao generator kojeg je upalio. Raspalila se muzika, lokalna pop verzija kumbije, babe su skočile plesati i počelo se točiti. Uz valjda nekih 20-ak ljudi počeli su privučeni muzikom stizati novi. Ulijevalo se u sebe masato i aguardiente, svojevrsnu domaću rakiju od šećerne trstike. Našlo se tu čak i pokojeg hladnog piva. Domaćini su bili dobro pripremljeni za iznenadne pijanke. Razgovori su tekli s poteškoćama, ali u pozitivnom tonu. Opijanje u ovakvim malim zajednicama se činilo kao važna i neizbježna stvar gdje se očekivalo aktivno sudjelovanje i od gosta. Babe u quechua nošnjama i nakitom su nas natjeravale da plešemo s njima.

Kiša je stala i mi smo blago usrećeni nastavili put. Vodu je sada trebalo konstantno vaditi iz trupa. Noć nas je uhvatila u naselju Rumitumi i nešto južnije smo naišli na izdvojenu kuću uz rijeku. Starac Valentin Oraco koji nas je ljubazno ugostio imao je parkinsovu bolest živio je sa ženom i kćerkicom. Imali su čakru (malu farmu) i nekoliko krava koje nisu muzli već su ih uzgajali radi mesa. Imali su još dvije kćerke koje rade kao konobarice u Limi i ne posjećuju ga često. Činilo se da je umoran od života, ali mislim da mu nije bilo mrsko podijeliti muke s novim ljudima. Tu večer u slabo zaštićenoj kući nas je uhvatila jaka oluja. Krovovi su počeli propuštati, vjetar je kišu unosio sa strane i morali smo se premještati da ne bismo ostali mokri. Kabanicom sam preko mreže za komarce prekrio svoj hamak i nastavio spavati uz neodoljive zvuke kiše.

Slijedeće je jutro naš peke peke očekivano bio pun vode. Hamer ga je ispraznio i nanio novog blata jer je staro isprala voda. Ovaj će peke peke u povijest kada stignemo do odredišta, kaže. Valentin je teškim tromim koracima sa familijom izašao na obalu da nas isprati i srdačno smo mu odmahivali. Taj dan u peke pekeu je bio dug. Nismo stajali osim na kratko negdje ispod drveća dok ne prođe kratki pljusak. Scenografija na nebu potom postajala maštovito komponirana različitim oblicima i tonovima oblaka kroz koje je u kasnim popodnevnim satima prodiralo svijetlo bojeći kulise žarko crvenom. Zalazi sunca na rijeci Napo uistinu su fantastični, a odrazi u vodi i obalna vegetacija čine blistave neodoljive kompozicije.


Rio Napo III

Nismo se ni zaustavili u St. Clotilde-u, najvećem naselju prije Iquitosa, već smo produžili direktno za odvojak Napoa udaljen od glavnog riječnog toka gdje je smješten Nuevo San Pedro. Tamo je kuća familije Hamerovog zeta i njegov usidreni super peke peke. Idlični ambijent koji je okruživao kuću, činio te da poželiš ovdje ostati danima. Mirni odvojak rijeke Napo koji sa glavnim tokom okružuje nasuprotni otok, u neposrednoj se blizini spaja s ušćem rijeke Tambur (Tamboryacu). Do tamo smo se u predvečer prošetali i s zanimanjem posmatrali crne riječne dupine kako iskaču i zalaze ispod površine. Kuća Hjaime-a Cawaza je bila opremljenija od dosadašnjih i dvije su prostorije bile pregrađene drvenim daskama. Generator je omogućavao gledanje televizije i glasnu muzičku podršku iznenadnim pijankama kakva se dogodila istu večer. Imali su sušene posoljene konzervirane ribe u velikim količinama. Ovdje sam kušao prvi put ukusni bijeli „prašumski krumpir“ koji je sa malo soli ribi na tanjiru čini savršeno društvo. S obližnjih palmi smo pili vodu iz kokosa.

Ujutro je Hamer prebacio improviziranu nadstrešnicu na svoj peke peke. Predložio je da krenemo uzvodno rijekom Tambur posjetiti neka naselja i mi smo pristali. Njegov peke peke uistinu je bio veći i u boljem stanju. Vodu je propuštao minimalno. Putovanje više nije imalo konstantnu tenziju u zraku da ćemo se potopiti, ovo je vozilo bilo solidno. Rijeka Tambur je uža, sporija, hladnija i prozirnija od Napoa. Prošli smo nekoliko sati udaljenih zajednica od kojih je posljednja Santa Elena bila najzanimljivija i činilo se najautentičnija. Pokupili smo svu pozornost stanovnika i pogotovo djece koja su nas pratila u stopu. Zapričali smo se s jednim lovcem koji je živopisno opisivao svoje bliske susrete s jaguarom i kako ga je jednom mačetom bio dokrajčio. Saznali smo i za još jednu opasnu zmiju koje se čini duž rijeke Napo svi boje. Otrovna i do nekoliko metara duga shushupe (na engleskom bushmaster) napada dok skrivena u vegetaciji čeka na plijen. Može te čak ujesti za lice ili za nogu dok jašeš konja. Čuo sam od nekog malčice bujnije mašte da te vražja zmija čak može ganjati, što ipak zvuči nevjerojatno. Zarije ti se zubima u meso i navodno nemaš mnogo šansi da preživiš, točnije 80%.

Hamer koji se bio presvukao u nekakvu jeftinu trgovačkoputničku kombinaciju vukao je sa sobom oveći zvučnik sa plejerom na bateriju za punjenje kojeg je kupio u Ekvadoru da bi prodao i prezentirao neukim siromašnim zajednicama to čudo tehnologije. Na njemu bi do daske raspalio neukusnu jeftinu sintisajzersku peruansku pop verziju kumbija muzike s drečavim, iritirajućim, dječje-ženskim pjevanjem izuzetno visokih frekvencija. Popularne u ruralnim peruanskim i ekvadorskim područjima, pjesme ovog muzičkog stila i njegove planinske inačice istog tipa živceparajućeg pjevanja, jednostavnog su literarnog izraza i govore uglavnom o ljubavi (dekadentnoj) i češće o pijanstvu (alkoholnom). Svaki, ali svaki se stih pjeva dva puta.
U ovim zabitim selima di je generator za struju rijetkost, ljudi navečer zapale vatru i imaju samo nekakav bubanj uz koji plešu, kaže Hamer. A ti ćeš ih, mislim se, kao unaprijediti s ovim šundom. I biti će tako. Ljudi će lagano napustiti bubnjanje, autohtone tradicionalne napjeve i ples i početi feštati uz ovo smeće šta dolazi iz Hamerove čudotvorne kutije. Napredak par exellence.

Prenoćili smo kod familije Hamerovog brata Pedra u Libertadoru na rijeci Tambur, nakon što smo bili navratili do ceremonije krunjenja kraljice u obližnjoj Vista Hermosa. Nije toliko zanimljivo kako možda zvuči. Za razliku od društvene i ceremonijalne uloge kraljice u ekvadorskim selima i gradićima gdje djevojka mora biti lijepa, biti iz ugledne dobrostojeće familije, volontirati čitavu godinu dok ima titulu, na različite načine pomagati svom mjestu i sudjelovati aktivno u svim feštama i ceremonijama, ovdje se kraljica kruni samo na jednu večer i bira se, kako se čini iz najboljih redova učenica lokalne osnovne škole. Iako su light motiv bila djeca i krunjenje djevojčice, feštu su pohodili ljudi svih dobi, pilo se i zaplesalo.

I ova je noć prošla u znaku svakojakih životinjskih zvukova i snažnoj prisutnosti insekata, ali sam prekriven mrežom spavao bezbrižno. Doručak, pa da krenemo, kaže Hamer. Za doručak smo dobili meso majmuna machina kojeg su jučer ulovili. Komade kuhanog mesa su poslužili su u tanjiru s juhom, rižom i jednim platanom. Ne pretjerano žilavo meso nije imalo karakterističan okus, a sve je bilo poprilično zasoljeno. Može ga se i na gradele, kažu. Moj prvi doručak s kuhanim majmunom, što da ne. Za razliku od Emersona kojemu je to bilo previše, ja sam svoj dio ogolio do kosti. Nije da ga jedu često kaže, ulove ga kada nekome naiđe na nišan puške i posluži dobro za obogaivanje ribom i jukom prepune prehrane.

Spustili smo se natrag rijekom Tambur kroz autentični prašumski ambijent, intimniji i čistiji od selima okruženog glavnog toka Napoa u koji smo uplovili u popodnevnim satima. Što smo se više spuštali nizvodno biže Iquitosu (pogotovo nakon St. Clotilde), zajednice na Napou su postajale češće i urbanije, a naše putovanje jednostavnije i time manje zanimljivije. Emerson je na Timburu našao toe biljku, čije je cvijetove osušio, zamotao i pušio. Mene su zanimale urođeničke zajednice u okolini i mogućnost da ih se posjeti. Na Napou smo nailazili na quechua sela s izvornim govornicima i bilo je žena u tradicionalnim nošnjama ukrašenim prikladnim nakitom, ali kontakti sa mesticima su učinili svoje i autentičnost se (iz)gubila. U peruanskoj, kao i u ekvadorskoj Amazonskoj prašumi postoje nekoliko nekontaktiranih plemena kojima je zabranjeno prilaziti. To je zbog mogućnosti kobnih posljedica uzrokovanih prijenosom za nas lakših bolesti, a i zbog njihovog mogućeg neprijateljstva uzrokovanog prisutnošću multinacionalnih naftnih kompanija koje eksploatiraju resurse i zagađuju okoliš na njihovim vjekovnim teritorijima.

Postoje međutim ipak izolirana kontaktirana prijateljski raspoložena plemena do kojih se dolazi dužim plovljenjima pritocima sa obiju strana Napoa. Sekoje, jedno od takvih su nam bile promakle zbog našeg raspadajućeg vozila i nadao sam se posjeti plemenu Orehonesa (majihuna) koji žive uzvodno jednog pritoka Napoa, i svega ih je nekoliko stotina. Međutim saznali smo da je ta rijeka trenutno preniskog vodostaja i nije im se moglo pristupiti niti plitkim peke pekeom. Generalno je promet prašumskim rijekama u ovo doba otežan i veći se teretnjaci često znaju i nasukati. Kvragu, baš su mi se činili zanimljivi ti uhati domoroci...

Ali ima Hamer drugo rješenje. Možemo posjetiti Hortalezu, zajednicu witoto plemena koji su navodno zadržali dio svojih posebnosti i znaju govoriti autohtonim jezikom. Selo se nalazi nešto nizvodnije uz zapadnu obalu Napoa i usput nam je. Aj baš dobro. Praćeni znatiželjnim komarcima i djecom, pronašli smo načelnika koji nas je ugostio i pokazao uokolo. U selu koje nije izgledalo drugačije od drugih quechua naselja uzduž Napoa s raštrkanim kućama, to popodne se moglo susresti poprilično pijanih ili polupijanih stanovnika. Ne znam jeli zato što je bila subota. Neki od njih su spavali uokolo na tlu, a neki od onih koji su se držali na nogama su nam se kačili i diskretno molili da ih počastimo alkoholom. Tužno. Zadržali smo se u trijemu jedne kuće ćaskajući s njih par okupljenih, malo i na witotskom. Domaćica je spremno ponudila da mi pokaže kako se rade casabe, svojevrsne kiselkaste tortilje od juke. Zajedno s još jednom tek pristiglom polupijanom babom koja mi je usput nudila njezinu neudanu nećakinju i još jednim nametljivim polupijaniim u kuhinji su počeli pripremati casabe.
Čak zanimljivi proces pripremanja mi je prisjeo kada su na kraju tražili napojnicu (od 10 solesa) za tu prezentaciju. Ispostavilo se kako je ovo selo uključeno u neke turističke ture iz Iquitosa u sklopu kojih, očito za neku kintu, rade ovu prezentaciju, organiziraju tradicionalne plesove s turistima i slično. Trebate se samo prije najavit, kaže, pa bi plesali za vas. Moš mislit, nema mi draže od namještenih plesova za turiste, a ni od neočekivanih nedobrovoljnih visokih napojnica i moljenja za alkohol. Tužno što turizam može učiniti ljudima. Nisam im htio objašnjavati kako svaki stranac nema brdo para, kako ga nije lijepo moliti za alkohol i kako je napojnica stvar dobre volje, već sam platio i pošao čekati Hamera u peke pekeu. Ni on zbog pijanica nije htio prenoćiti ovdje. Poznaje, kaže, ovaj predio rijeke jako dobro i ima prikladnih plaža za kampiranje.

Još jedan predivan zalazak sunca, kakvih smo na Napou imali prilike doživjeti nekoliko. Rumeno crvena se prelijevala preko vodene površine prostranog riječnog toka. Našli smo lijepu pješčanu plažu na kojoj smo podigli šatore. Većina je obale od različitih tipova blata, ali ponegdje ima stvarno finog pijeska. Na nekima plažama čak ima komadića zlata što reflektiraju svijetlost i što se (ilegalno) vadi.
Do mjesečinom obasjane plaže su dopirali kumbija ritmovi fešte obližnjeg sela San Lorenzo. S Emersonom sam u njegovom šatoru pričao o njegovom ilegalnom statusu i načinima kako ilegalno može nazad u Čile, familijama, karijerama... Emerson dolazi iz čileanskog mješanog braka bijelca i mompiche domorotkinje. Na pola je studija gastronomije kojeg je namjeravao završiti. Volio je slobodu i putovanja, ali u njegovoj ilegalnoj situaciji i bez para, htio se ipak dovući kuće čim prije.

Izlazak sunca dok smo već plovili rijekom bio je jednako impresivan. Krenuli smo u praskozorje kako bi do večeri doplovili do Mazana, nekih dan vožnje do Iquitosa. Međutim taj se kružni, posljednji dio puta može skratiti na način da se u Mazanu presječe kopno do nedaleke druge strane naselja na rijeci Amazoni i potom ukrca na brod kojemu treba koji sat u Iquitosa. Hamer je namjeravao ostaviti peke peke u Mazanu i za koji ga dan pokupiti kad se iz Iquitosa bude vraćao prema Ekvadoru. Osim što je bio službeni vodič u Peruu zadužen za koordinaciju brzog transporta rijekom Napo, u N. Rocafuerte-u je radio i kao stolar. U Iquitos je išao s familijom kako bi kupio neophodni alat i materijal. Na Timburu smo bili pokupili njegovog tinejđerskog nećaka kojemu je bio prepustio kormilo. Ovaj kao ni većina naseljenika uz udaljeniji tok Napoa, nikad nisu bili u Iquitosu koji je predstavljao centar regije i bio san mnogih. Hamer je Iquitosu imao rodbinu i ponudio nam je da (za moguću napojnicu) noćimo u njihovoj kući. Bilo je to ljubazno od njega, ali zbog pojedinih situacija i nepotpune iskrenosti koju je i Emerson bio primjetio, nisam znao može li ga se shvatiti ozbiljno. Bio je jedan od onih manipulatora kojemu je svaka gesta i radnja povezana uz osobni interes i nije se mogla definirati prava priroda njegove ljubaznosti i uslužnosti. No neupitno je znao rijeku Napo i sve radnje oko peke pekea.

Posljednji dan u peke pekeu je bio dug s najvećom prevaljenom udaljenošću. Stali smo samo na kratko u Bellavisti gdje smo kupili kese kajmita i u jednom naselju gdje smo neočekivano od nepoznatih bili pozvani na ribu s platanom. Tamo sam kušao sam i kuhano jaje ogromne riječne kornjače koje zakapaju jaja na obližnjim plažama. Ugodan je osjećaj osjetiti iskrenu ničim uvjetovanu ni posebno motiviranu dobrodošlicu.

Bila je noć kad smo stigli u Mazan. Prebacili smo stvari u kuću nekog Hamerovog kompe i počeli vješati hamake. Došlo je vrijeme za računicu jer odavde nismo više trebali Hamerove usluge. Došlo je vrijeme da padnu maske. Prvo se Hamer pravio lud i tvrdio kako je osnovna cijena bila 120 solesa po glavi. Emerson se s njim raspravljao kako su ono jutro prije nego smo krenuli zaključili dogovor od 90 solesa, pored ostalog i zato što Emerson nije imao više. Natezanje je potrajalo, a Hameru je diskretnim komentarima pomagala i inače nepričljiva žena. Štaviše, činilo se da je upravo ona ta koja ga je nagovarala do pokuša izmust od nas koliko se može. Nakon ovih pet dana provedenih s njima u peke pekeu, djeleći hranu i sve ostalo, bilo ih je poprilično tužno slušati. Postalo je jasno da ga Hamer ne može pogledati u oči i nepriznati šta ovaj kaže, da Emerson nema više od 90 solesa i stoga su se prestali natezati. Ja nisam bio prisutan to jutro kada su njih dvoje „dogovorili“ cijenu, i istina je da je meni večer prije Hamer spominjao 120 solesa. Rekao sam mu kako nebi bilo fer naplatiti mi toliko jer je Emerson dogovarao za oboje, ali da mogu platiti na štetu našeg dobrog odnosa, mog mišljenja o njemu, eventualne buduće suradnje i moje preporuke drugima.
Ovaj nije mario za ništa od toga i jedino do čega mu je bilo stalo je izvući šta više para. Kako jadno, mislim se, ovaj ne može ni mrvu proširiti perspektivu gledanja. Al dobro, ako ga je žena pritisla i ako je odlučio biti kurvin sin, šta se može, platit ću mu i za mene više neće postojati. No pohlepnik nije stao, tražio je 150 solesa izmišljajući nove troškove i uvaljujući posjete svojoj familiji na Tamburu i vrijeme u Hortalezi kao nešto što bi mi (ja) trebali pokrit. Ovdje mi je skočio tlak i bilo mi je jasno da ovo ne može završiti dobro. Stoga sam se prepirući s njim počeo lagano pakirati jer nisam htio ostati noćiti ovdje. Htio sam što dalje od ovih jadnika i Emerson mi se htio pridružiti. Završetak ove bijedne rasprave s Hamerove strane bio je; dobro, idemo sad leć, pa ćemo sutra razgovarati. Moš mislit kako ću razgovarat. Pokupili smo se i izašli iz kuće, neplativši naravno posljednje Hamerovo potraživanje.

Razmišljao sam šta li se dogodilo u njegovoj glavi da zanemari svoju čast i pet dana provedenih s nama, da odbaci mogući dobar odnos i dobar osjećaj nakon putovanja i druženja. Dali nas je otpočetka mislio zajebat ili je to upravo sad s ženom odlučio? Kako čovjek odluči biti kurvin sin? Kako se meni činilo i u šta sam gotovo siguran je da ga je ovu zadnju noć žena počela obrađivat i da bi jadnik bio papak i „ne bi se dobro brinuo o svojoj familiji“ da iz nas sad na kraju ne pokuša izmust svaki sol koji može. Dali ga u očima njegove podmukle žene to čini kurvinim sinom ili dobrim ocem koji će za tu ekstra lovu kupiti kćeri novi jeans ili možda knjigu?
Ta je ista žena pošla nakon koju minutu za nama i pokušala nas je uvjerit da ostanemo spavati u kući - vani može bit opasno i da joj je žao što je putovanje ovako završilo. Proradila joj grižnja savjesti. Pa nije potpuno lako prihvatiti da si upravo od muža napravila kurvinog sina.

Tih nekoliko noćnih sati smo proveli ispred mazanske crkve čekajući zoru. Pričali smo o opasnijim situacijama koje smo doživjeli na putovanjima. Ovdje nije bilo realne opasnosti, ali nije bilo na odmet imati jedno oko otvoreno. Naselja uz Rio Napo su bila potpuno sigurna, ali Mazan je oveće mjesto blizu grada Iquitosa i noći su uvijek malo zajebane. Rano smo se ujutro pješke uputili na drugu stranu Mazana. Nisam imao više toliko stvari – hranu smo svu pojeli – pa je šetanje bilo ugodno. Na kraju smo izbili na obalu rijeke Amazone koja je istočno vodila prema brazilskoj i kolumbijskoj granici, a zapadno prema Iquitosu. Amazona je bila znatno šira i značajno prometnija od svojeg prvog i značajnog pritoka Napoa. Ukrcali smo se na sporiju, jeftiniju, ali komotniju omanju lanču, postavili naše hamake i počeli nadoknađivati gotovo neprospavanu noć. Za tri sata i šest solesa smo ploveći Amazonom stigli u Iquitos.

Hektična pristaništa prepuna lučkih radnika u uzavreloj podnevnoj atmosferi nizala su se jedno za drugim, a brodovi svih veličina su iz svih smjerova dolazili, pristajali i odlazili. Najzad smo stigli u civilizaciju, u pravu prašumsku metropolu Iquitos.

Oznake: rio napo


- 20:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.05.2013., ponedjeljak

BRAZIL

Sao Paulo i BR-364

Na putu sam za Brazil. Kako to često ispadne sa mojim destinacijama, ova je bila posljedica pronalaska najjeftinijeg leta za južnu Ameriku. I mene je iznenadilo da je to bio luksuzni Swiss air koji se ljubazno potrudio da mi neočekivano noćno presjedanje ne padne teško u ciriškom Hiltonu. Poludnevni danji let za Sao Paolo dobrim je dijelom nadlijetao pustinjsko-planinsko obalno područje Zapadne Afrike zbog čega se isplatilo biti budan. Nepregledni ocean mi je ostavljao vremena za rekapitulaciju dosadašnjeg i planiranje blisko budućeg.

Bilo je došlo vrijeme da napustim Šangaj i Galeriju. Bez ikakvog planiranja, uzeo sam bio let do najjužnije kineske točke na tropskom Hainan otoku, i od Sanye započeo putovanje po ostatku Kine. Potom sam se polako putem svile, preko srednjoazijskih stanova uputio ka svojoj rodnoj grudi,. Napisat ću možda jednom nadam se štogod još o tibetanskom svijetu ili prolazu kroz Afganistan i Iran jer je bilo zanimljivih momenata vrijednih nezaboravljanja.
Doma sam stigao za Božić i ostao neka tri mjeseca. Odlučio sam se neoglušiti na svoj unutarnji i višegodišnje Paoline pozive da dođem do Lime. Činilo se da je upravo sad bilo vrijeme za doći u Peru vidjeti šta se može ovdje, makar to bilo samo (na)učiti španjolski ili potrošiti ostatak ušteđevine.

Prilazeći kontinentu ocrtavala se duga obala, a potom se kroz niske oblake razabirao zeleni pokrov vodom bogatog krajolika. Ubrzo sa ukazala nepregledna aglomeracija
jednog od najvećih svjetskih gradova. Sao Paulo me dočekao u kasnim popodnevnim satima kad je na moju sreću inače urnebesni promet olakšao. Tropska gradska vegetacija zbog koje me smogom zagušeni grad podsjeća malčice na Kuala Lumpur olakšava osjećaj disanja. Ulašteni povijesni centar krasi reprezentativna kolonijalna arhitektura, ali se kao kontrast tome svugdje nailaze brojni beskućnici i ovisnici.

Moj domaćin Brazilac Davi, ambiciozni produkt dizajner koji radi u rastućoj kompaniji sportske opreme, odmah me upozorio na ogromni jaz između siromašnih i dobrostojećih i na problem sigurnosti u gradu, i općenito u Latinskoj Americi. Nažalost, to je nešto šta uvijek moraš imat na pameti. Jedan mi je pričao kako su ga usred bijela dana u nekom gradu brazilskog juga zaskočila dvojica na motoru s pištoljem, uzeli sve šta je imao i nestali za sekundu. Teško se može kontra toga. Tolerira se zato i uobičajeno je npr. po noći autom prolaziti kroz crveno, kako te nebi zaskočili na semaforu. U favele se pak uopće ne preporučava ići ni po danu.
Poštuješ li pak naputke kad i di ne bih smio hodati po ulici (sa fotoaparatom u ruci), možeš smanjit mogućnost da postaneš žrtva na minimum. Nije preporučljivo nepotrebno odavati svoj turistički status. Međutim izgledom mi se uopće nije bio problem uklopiti u tu šarenu populaciju različitih rasa. Davi mi kaže kako izgledam kao pravi Paulista (Saopaulićanin). Ljudi stvarno ima svakojakih i u svim nijansama. Generalni dojam je da su susretljivi, opušteni i čini se po broju crkava poprilično pobožni.

Najbliži obalni grad ubrzanom Sao Paolu je ležerni Santos, najveća luka na kontinentu. Kao i u nedalekom Riu de Janeiru kojeg sam ostavio za neki drugi put, ljudi su ovdje još neopterećeniji radom i vremenom. Neznam dali ta lijenost koju im pribotunavaju iz radoholičarske Sampe (Sao Paula) ima veze sa plažama i oceanom. Takvi su bili i moji easygoing domaćini Pedro i Marcela radeći povremeno i to šta im se da. Brazil je rastuća ekonomija, ali osim u Sao Paolu, nije uobičajeno trgati se od posla ukoliko to nije nužno. Duga plaža uz koju se zbog pješčanog tla nižu ponekad nagnute višekatnice i neboderi, centar je rekreacijskog i društvenog života Santosa. Osim surfanja po valovima i ribolova, omiljena je aktivnost brojnim lokalcima (i lokalušama) na plaži nogomet. Ovdje je izgradio svoju karijeru Pele. I dok uživam promatrajući tu razigranu vještinu brojnih mladih i starih, pitam se šta bi bilo kad bi jednog od ovih virtuoza stavili da igra kod nas u ekipi na mali nogomet. Slomili bi ga jadnoga, i još bi ga proglasili pičkicom ili slično.

Postkarnevalski ožujak je u ovom dijelu Brazila najkišovitiji mjesec i većinu dana, izuzev nekoliko sparnijih sunčanih, je uistinu tako i bilo. Bio je to dobar razlog da krenem dalje. Prva mi je ideja bila da se postepeno, korak po korak (bus po bus) iz Sao Paola, preko prašuma i kordiljera kroz Boliviju dovučem do Lime, ali sam zaključio da će trebati podosta vremena (a i para) za tu opciju. Htio bih ipak u Limu čim prije. Ne želim (opet) letjeti, već doživjeti kontinent prolazeći kroz, a ne iznad njega. Kada je u pitanju novo područje, uvijek preferiram kopneni put, ne (samo) radi troška.
I tako uzmem transkontinentalni bus koji ide najdužom rutom na svijetu (cca. 6,000 km) od Sao Paola do Lime za šta mu treba skoro četiri i po dana. Ajde da i to provam. Imao sam (doduše ponekad neočekivanih) odisejskih putovanja vlakovima i busevima i prije, ali ovo će nadmašiti sve.

Jedna od boljih Peruanskih kompanija Ormeńo djelomično je ispunila bus peruanskim putnicima. Nitko u busu nije govorio gotovo ni riječ engleskoga, kao uostalom ni velika većina Brazilaca. Boreći se sa jezičnim preprekama pokušavajući uspostaviti kontakt sa dvojicom mlađih Limežana s kojima sam dijelio panoramsko mjesto na katu, shvatio sam da mi uglavnom iz usta izlaze talijanske riječi.

Vožnja prašumskim i močvarnim područjima mi nije padala teško. Sceničnost okruženja, zelenilo tropske vegetacije i česta izmjena vremenskih prilika putovanje kroz srce kontinenta su činili ugodnijim i zanimljivijim sa ponekim vrhunskim prizorima. Poneki dijelovi duge BR-364 ceste jesu otkrivali karakter džungle, međutim krajolik je uglavnom znatno izmijenjen naseljima i pašnjacima. Najautentičniji prašumski ambijent možda smo doživjeli dolaskom u amazonsko područje, uz široku rijeku Madeiru. Najveću pritoku rijeke Amazone prešli smo malim trajektom tik uz bolivijsku granicu. Posljedice boravljenja u tom području sam imao tjednima poslije u obliku solidnih rana od uboda tamošnjih glomaznih, nemilosrdnih komaraca.

Već treća noć u busu je padala tvoreći nevjerojatno crvenilo, a u busu je počeo još jedan film na španjolskom. Na granicu s Peruom smo stigli po noći i tamo smo odspavali čekajući da se otvori. Još jednom mi se događa da carinik s posebnim interesom proučava moju putovnicu i provjerava o kojoj bi se državu to moglo raditi. Prelaskom preko mosta ušli smo u Peru.

Fotke:
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151381312495614.1073741827.614875613&type=1&l=e4a96aba9f

Oznake: brasil


- 19:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2013., nedjelja

NAPUŠTAJUĆI KINU

Xinjiang – Kyrgyzstan


Sat je odzvonio kako je bio namješten. Bio sam već na nogama i počeo se pakirati. Danas konačno napuštam Kinu i hvata me zadnje-minutna nostalgija. Iako je 8 sati ujutro, vani je mrčina. Kašgar, mjesto krajnjeg zapada Kine i provincije Xinjiang, srce ujgurskog duha, započeo je svoj dan prvom jutarnjom molitvom. Sa terace hostela se pružao solidan pogled na još noćno osvijetljeni obližnji središnji kašgarski trg i veliku Id Kah džamiju koja je kao kakva majka, okupljala i napajala svoje vjernike novom dozom entuzijazma. Prirodnim osvjetljivanjem grad je postajao sve zvučniji. Otežan pristojno napunjenom naprtnjačom krećem u pravcu kašgarske međunarodne autobusne stanice. Jedanaesti je listopada i u ovo sam se ugodno friško jutro uputio za Kirgistan.

Večer sam prije na stanici pokušao saznati vrijeme polaska autobusa za Ulugqat, ali je već u 8pm bila zatvorena. Iz obližnjeg sam hotela bio saznao da bus kreće u 9 ujutro. Plan je bio ovaj – uzimam bus za 100km udaljeni Ulugqat, mjesto kineske carine gdje obavim granične poslove. Potom sa jednim od brojnih šlepera krenem za 100(!)km udaljen granični prijelaz Irkeštam, otkud se sa istim ili drugim šleperom dovučem do Saritaša, prvog mjesta na kirgijskoj strani. Bio mi je zanimljiv taj koncept da kineski carinici preporučuju putnike vozačima šlepera koji ih, često za neki iznos, voze do kirgijske granice. Alternativa tomu bila je spavaći bus Kašgar – Oš koji ide dva puta tjedno. Ne samo što je neudoban i loš, već i poprilično skup (oko 100$).

Eto me tako ujutro 15 minuta do 9 na stanici koja je i dalje zatvorena. Sve koje pitam koristeći moj skromni kineski di je bus za Ulugqat, pokazuju mi prema obližnjem raskršću na kojem su bili samo osobni automobili. Zaključim da je to moj jedini prijevoz i krećem prema prvom Ujguru u nadi da me neće oderat za prijevoz. Busa dakle nema, a ja bezuvjetno moram na zapad, van Kine, jer moja jednogodišnja radna viza ističe sutra. Nakon dvije godine u Šangaju, odlučio sam dati otkaz u Galeriji slavne dame i napustiti grad. Početkom sam svibnja zapakirao stvari, ostavio ih u stanu drage prijateljice Nataše i odlučio polugodišnji ostatak svoje vize iskoristiti putujući po dijelovima ogromne Kine u kojima još nisam bio. Tura je nekako prirodno završila na zapadu, a zadnji su se dani vize odbrojavali nevjerojatno brzo.

Zapala me i neuobičajena situacija kad su uslijed velikog kineskog nacionalnog praznika (Festival Mjeseca) na 10-ak dana zatvorili sve obližnje kopnene granice (sa Kazakstanom, Pakistanom i Kirgistanom). Pravi razlog je sigurnosne prirode. Osim što je taj praznik uvijek osjetljivo vrijeme povećanog rizika od iznenadnih akcija tibetanskih i ujgurskih ekstremista i postojanja mogućnosti njihovog ulaska iz okolnih država u relativno nestabilni kineski Xinjiang, to je bilo vrijeme promjene kineske vlasti što je stvaralo dodatan oprez policije. Moglo bi se reći da sam imao sreću što je prvi dan ponovnog otvaranja granica bio svega koji dan prije isteka moje kineske vize. Da mi je kojim slučajem viza isticala prije, morao bi kao što su neki, žurno u više stotina kilometara udaljen Urumqi uzeti po svoj prilici skupi međunarodni let. Problem je bio taj što nikakve državne službe za vrijeme praznika nisu radile, pa produžavanje vize nije bilo moguće, a pokušati izaći iz zemlje makar dan poslije isteka, čuo sam, znači zatvor.

Cijena prijevoza autom za Ulugqat je bila iznenađujuće povoljna (5$), ali sam se zato morao stiskati sa još troje lokalaca. Vozač je vozio brzo što je meni odgovaralo jer sam htio što prije krenuti prema granici kako bi do večeri dospio do Kirgistana. Magličasto jutro kroz koje je auto jurilo nastavilo je izazivati sjećanja na moj kineski život. Shvaćao sam kako sam ovdje proveo kvalitetno vrijeme za koje nisam bio siguran da želim da završi.

U Ulugqat smo došli relativno brzo. Sjeo sam u lokalni kineski restoran kako bi naručio zadnju porciju baozija, lokalne varijante sa sveprisutnom janjetinom. Koliko sam ih samo potrpao u sebe proteklih godinu dana. Ono što je poprilično iskakalo od iskustva u lokalnoj skromnoj kineskoj zalogajnici je što mi se šef obratio na ruskom. Iako nikad ruski nisam učio niti sam u Rusiji bio, osnovna komunikacija je tekla gotovo glatko. Shvatih da ulazim u novi svijet i da se komunikacijska borba na kineskom bliži kraju.

Opskrbivši se baozima i hranom iz dućana, uzimam taksi do obližnjeg graničnog prijelaza. Ostalo mi je nejasno zašto je granični prijelaz stotinjak kilometara udaljen od stvarne granice, s tim se nisam prije susretao. Krenem prema kontroli putovnica. Osim jednog policajca u ogromnoj praznoj zgradi, tamo je sjedio jedan zapadnjak. Kontrola je prošla glatko, ali sam saznao neočekivanu informaciju na koju sam sukladno tome i reagirao. Inače jako ljubazni policijot strpljivo mi je objasnio kako praksa vožnje sa šleperima ne odgovara novim sigurnosnim standardima budući da je cesta do granice u jako lošem stanju. Potom napomene kako danas ovuda prolazi autobus za Oš i kako bi se trebao na njega ukrcati. Sranje. Bus sam pokušao izbjeć i znao sam, i ako ima mjesta u njemu, da neće bit jeftin. Objasnim službeniku ženskih manira kako mi cesta stvarno nije problem, kako sam imao informaciju da sistem sa šleperima funkcionira bez greške i kako sam potrošio sve juane i nemam za kartu. Kaže potom on da će provjerit sa nadležnim može li učinit kakav ustupak.

Zahvalim se i sjednem do backpackera koji je bio u istoj situaciji kao i ja, s razlikom da mu viza nije isticala slijedeći dan. Saznam od tog putnika Nijemca u kasnim dvadesetim kako već 2 tjedna pokušava izaći iz zemlje. Naime prije praznika je pokušao izaći kroz Torugart granični prijelaz sjevernije, ali je odustao zbog ogromnih troškova (morao je angažirati vodiča i sl.). Jučer je došao na ovaj prijelaz i bilo je prekasno proći granicu koja se zatvorila. Nakon noći u parku, vratio se danas. Putovao je autostopiranjem iz Njemačke preko Rusije do Japana i sad se vraćao doma.
Možda mi je mogao biti i zanimljiv taj muzičar iz Dresdena da nije tako često ubacivao “man” kad god je stigao zavlačeći riječ na vrlo iritantan način. Potom su mu i klasične odlike bacpakerske šprehe postale prenaglašene, a time meni nepodnošljive. Ponekad mi se teško povezat s nekim ako pripada nekom stereotipu. Priče i ponašanje putnika ovećih ruksaka na leđima znaju bit pune prenemaganja i pretvaranja.

No sudbina nas je spojila i budući da imamo zajednički interes (što prije izaći iz zemlje) bilo bi nerazumno ne udružiti snage. Pečat je već stajao u našim pasošima i sad smo trebali čekati. Došao je i bus iz Kašgara i grupa ljudi je obavljala pregled. Pojavili su se neki novi službenici koji su rekli da se uputimo prema izlazu gdje je stajao bus. Putnici su ušli i nije bilo mjesta. Vozač nas je tražio velike novce. Pokušao sam još jednom pregovarati sa službenicima da nas puste u šlepere. Jednostavno nisam htio platit i naumio sam provjeriti do zadnje šanse mogućnost prijevoza sa šleperom. Govorio sam kako nemam više juana za platit bus. Situacija je postala napetija jer je vozač htio krenuti i nije htio spuštati cijenu. Potom je došao prvi službenik ljupkih kretnji i glasa kojeg sam opet zamolio za ustupak objasnivši mu situaciju. Rekao je da pričekamo da pauza za ručak (počne i) završi, pa bumo vidili.

To je bio dobar znak. Znao sam da se tu nešto može i iščekivao sam svog vozača šlepera. Prošlo je nekoliko sati dok smo ja i mladi Švaba čekali svoj trenutak. Pojeo je sve šta sam mu nudio, čovjek kao da nije jeo tri dana. Naslušao sam se kojekakvih priča, nekih i ponešto zanimljivih. Šleperi što su čekali počeli su paliti svoje masivne motore. Činilo se kako je vrijeme da se krene. Potražio sam službenika ljupkog pogleda. Došao je do kontrolne točke za šlepere i uputio me na vozače koji su čekali. Tko li će me zapasti?
Šleper skromnijih dimenzija bio je bijele boje. Komunikacija na kineskom je bila teška ali sam mu uspio objasniti da želim u Kirgistan (naravno), u Saritaš ako je ikako moguće. Čovjek je pristao. Koju sekundu poslije sam sjedio u njegovom šleperu, a on je od službenika primio moju putovnicu. Posljednje upute službenika ljupkih manira su bile: ovo je tvoj vozač i ne smiješ mijenjat šleper do kirgijske graniče. Zahvalio sam mu srdačno. Cijenio sam njegovu predanost svojim prirodnim porivima i ženskastim ponašanjem makar bio granični policajac.

Krenuli smo nakon obavljene kontrole. Cesta je bila solidna i nekoliko ujgurskih naselja nizali su se popraćeni mojim znatiželjnim pogledom. Polumjeseci su se isticali na vrhovima džamija. Nisam pojasnio, Ujguri su muslimanski narod koji čine više od polovice stanovništva najzapadnije ogromne autonomne regije Xinjiang, zajedno sa Tibetom, najnekineskije kineske regije. Suho pustinjsko područje i crvenkasta brda oštrih bridova pratili su asfaltnu cestu. Bilo je tu potoka i rječica što su sijale život u tom svemirskom krajoliku.

Kako to već priliči, moj vozač je doživio neočekivani kvar. Mislim da je u pitanju bila temperatura motora i otkazivanje hlađenja. Nisam uspio ostvariti kvalitetnu komunikaciju s njim. Moj rusko-hrvatski nije rađao plodovima i moj bazični kineski bio je jedina nada. Saznao sam da se zove Maimaitiabula Aimaitijiang, da je Tadžik iz inače multietničkog Kašgara, da ima ženu i dvoje djece, da prevozi kineski tekstil (loše kvalitete) i da već godinama putuje tom rutom. Ustanovio je da motor ne raboti kako bi trebao i zaustavio se na rubu ceste. Kako sam shvatio, pozvao je pomoć na cesti. A šta se može. Nakon što sam prošetao unaokolo i opalio par fotki, vratio sam se na svoje suvozačko mjesto i odrijemao.

Probudi me motor. U polusnu sam bio čuo njegove ujednačene riječi. Činilo se da smo spremi za nastavak. Bili smo poprilično spori i nismo daleko dogurali. Primijetio sam da sada imamo pratnju njegova dva druga sa svojim šleperima. Vožnja je postala sporija u njegovom nastojanju da mašina izgura nadolazeće prepreke. Noć se spuštala brže nego što smo se kretali. Zaustavio se pored nekog svijetla pored puta. Njegova dva prijatelja Ujgura su pokraj puta obavljala današnju posljednju molitvu. On je to obavio na vozačkom mjestu. Slušao sam arapski jezik kojim se obraćao Alahu. Htio ne htio našao sam se u njegovom intimnom ambijentu što njemu izgleda uopće nije smetalo. Iako sam osjećao blagu nelagodu, ti trenuci su me se dojmili i recitiranje tih propisnih riječi učinilo me njemu bliskijim.

Nastavio je voziti sporo sve lošijom poluasfaltiranom cestom, ali ne zadugo. Bilo je valjda oko 10 navečer kad je odlučio stati. Bili smo nigdje, u ničijoj zemlji. Kineski šleperi imaju dva mjesta za spavanje, jedno iza sjedala, drugo iznad, odmah ispod krova, na koje mi je sad ukazao. Pretpostavljao sam da me neće usred noći ovdje izbaciti, ali sam isto odahnuo znajući da imam krevet. Kako sam se u to poslije dodatno uvjerio, ako te vozač primi u šleper, postaješ njegova odgovornost i postaje njegova briga gdje ćeš spavati i imaš li hrane. Tvoja sudbina je u njegovim rukama.
Noć je bila hladna što nisam na početku osjetio. Čovjek nije imao (/upalio) grijanje i do nekih ponoć-jedan bilo je OK. Nisam imao vreću za spavanje, ali sam navukao na sebe sve što imam. A imao sam ponešto. Moje drage šangajske prijateljice su mi u Kašgaru dostavile moju zimsku robu. No, uvjeravam vas, listopadske su noći u toj ničijoj visokoj zapizdini poprilično hladne. Izdržao sam.

Maimaitiabula se probudio poprilično rano, prije sunca, i nastavio put prema granici. Ja sam nastavio svoj san, sve do jutra kada sam se spustio sa gornjeg kreveta i priključio novom prijatelju. Bio je to ljubazan i drag čovjek od malo riječi što mi je i pasalo. Ponekad me umaralo ostvarivati komunikaciju u Kini i to bi me često frustriralo. Osjećao sam se ugodno u svom privremenom boravištu, makar me noć nije poštedila zime. Izlaskom sunca iznad crvenih brda što su pratili vijugavu cestu temperatura se progresivno počela dizati. Daleke kirgistanske snježne planine postojale su sve stvarnije. Ubrzo, negdje oko pola dana, dođosmo do granice na kojoj je čekala kolona šlepera. Šetao sam malo okolo, kupio sebi i vozaču instant nudle što se činilo da je cijenio.

Došli smo na red, predali dokumente i prošli granicu na moj zadnji važeći dan vize. Konačno je završila moja kineska epizoda i Veliki kineski brat je prestao brinuti o meni. Bilo mi je žao i znao sam da se neću tako brzo vratiti. Ubrzo ću saznati da prijelaz nije bio samo simbolički već sam uistinu iza sebe ostavio poseban svijet koji se poprilično razlikuje od svega ostalog. Mnogo toga mogu reći o Kini i Kinezima. Iako mi ih je nekolicinu puta bilo dosta, njihovog mentaliteta, načina razmišljanja i sistema u kojem žive gdje je ponekad za nešto teže naći smisao, ideja napuštanja svega toga mi se nije činila privlačnom. Česte sam frustracije živeći i radeći u Kini u tom trenutku bespomoćne nostalgije, bio sposoban potpuno zanemariti. Znao sam da mi je tamo bilo dobro i osjećao sam zahvalnost.

Nakon povratka s ručka kirgijski mi je granični vojnik zaključivši da sam iz Horvatije stisnuo ruku i iskreno poželio dobrodošlicu. Ta pogranična gostoljubivost se pokazala i na šalteru. Nakon par osnovnih pitanja besposleni granični službenik me ozbiljnim glasom upitao poznajem li … Davora Šukera? Pa kako ne, kažem, itekako. Nebrojeni put se susrećem sa ovim pitanjem i priznajem da je ugodno kad ljudi imaju barem neku poveznicu sa mojim krajem. Nekoliko su hrvatskih osoba u mnogoljudnoj Kini prve asocijacije nakon što spomenem da dolazim iz Kh lou dia države. Osim priznatog nogometaša, tu su Mirko Crocop i Maxim Mrvica. Nakon smještanja u pokojnu Jugoslaviju, često spomenu slavnog Valtera i naravno Tita.

Improvizirano naselje od metalnih vagonskih duguljastih kućica bio je drugi svijet. Ćirilićni natpisi na ruskom i brojne Lade izazivali su u meni neke drugačije asocijacije.
Pogranični vojnik je nakon stiskanja ruke i kraćeg razgovora ponudio da mi nađe šleper da me vozi do 100-injak km udaljenog Saritaša. Kirgizi su srdačan narod. Salam aleykum je dovoljan razlog da ti stisnu ruku i potpuno se posvete tebi. Mnogo ozbiljnije doživljavaju razgovor i interakcije nego Kinezi – ne znam dali sam to uspješno usporedio. Da, komunikacija s njima je mnogo lakša, makar ne znali kirgisjki ni ruski jezik. Ljudi su to iz svijeta mnogo bližeg našem.
Zahvalim se naoružanom vojniku kojem sam objasnio da ću usprkos par sati čekanja da moj tadžikski vozač završi papirologiju, ipak ići s njim. Osjećao sam čak i neku obavezu da do kraja odem sa suđenim mi vozačem iako sam mogao od tamo lako odmah naći prijevoz.

Noć je padala, a ja sam čekao u šleperu. Maimaitiabula je konačno došao da uzme svoj tepih kojeg je zajedno sa dvojicom Ujgura rasprostro u smjeru Meke, odmah pored vozila. Valjda je zabavnije moliti se u društvu. Molitvu je nastavio šaptajući kada se vratio u šleper. Više se nisam osjećao nelagodno dok je kraj mene hvalio Svemoćnog.
Posljednji sati vožnje bili su prekinuti još dvoma kontrolnim točkama u središtu hladne noćne zapizdine. Mijenjali smo još neke riječi zadnjih kilometara kad se ubrzo pojavio natpis Saritaš. Bilo je blizu ponoć, Saritaš je bio pust i gotovo bez noćne rasvjete. Znao sam da postoji hotel i privatni smještaj i nadao sam se da ću uspjeti nekoga probudit.
Maimaitiabula je trebao nastaviti za Oš, a ja se nisam htio još jednu večer smrzavati u njegovoj pokretnoj kući. Tad se dogodilo nešto sto me uistinu razočaralo. Na izlasku me pitao da mu platim 50 dolara za tih 250km vožnje. Srozao se naglo u mojim očima. Jebi se ti i tvoji dolari koje priželjkuješ i nudle šta sam ti nosio! Iako sam znao da ponekad vozači očekuju naknadu za svoju uslugu, stvarno nisam očekivao da će me pitat (tolike) novce i to bez da mi je prije spomenuo. Čovjek je video moje razočarenje dok sam mu pokušao objasniti da nisam očekivao da će me tražit novce. Nakon svega sto smo prošli.. Glup ja šta sam ga uopće čekao na granici.

Vidno iznerviran sam izvadio posljednje juane što sam imao u vrijednosti od 20-ak dolara, pružio mu ih i rekao da je to sve što imam. Bez riječi je prihvatio valjda osjećajući da ne bi bio lošiji čovjek da mi nije ništa naplatio. Pozdravio sam ga ali mu nisam stisnuo ruku prije izlaska što mi je poslije bilo žao. Ma sigurno su mu ona dva njegova Ujgura rekla da mi naplati, bio sam uvjeren da to nije namjeravao učiniti. A tko zna, možda bi ga žena kudila kad bi se vratio kući i priznao da je vozio putnika besplatno. Možda onda ne bi bio dobar muž jer ne bi kući donio dolare s kojima bi sinu kupio zimsku jaknu ili štoveć. Žao mi je Maimaitiabula, znam da si dobar čovjek. Sretno.

Na improviziranoj stanici sam primijetio dvoje ljudi, Kirgiza što nisu odavde, koji su mi ponudili da me odvedu do kuće di oni odsjedaju za 500som (10$) po glavi. Činilo mi se skupo, ali nisam imao izbora. Probudili smo domaćine koji su bespogovorno pristali i složili mi ležaj na podu. Pitao sam starca može li za 300soma. Može. Večer je bila mrzla. U kući nije bilo grijanja, ali sam se utoplio brojnim pokrivačima. Brzo sam zaspao i dalje razmišljajući o mom tadžikskom prijatelju.

Sunčeva svjetlost me probudila ne prerano. Kroz prozor se nazirao moćni snježni planinski lanac. Domaćini su mi ljubazno ponudili da im se pridružim za doručkom. Nan, (kruh) ali predobar, domaće maslo i čaj. Kirgijski nan je nešto što se ne može naći u Kini, pa ni u Xinjiangu di ga muslimani peku. Mekanog i ukusnog, onakav kakav zna bit doma, već ga nisam dugo imao prilike jesti.

Brzo sam se sprijateljio sa svim članovima ljubazne kirgijske familije Kadurmamaob. Mali se činio ipak najzainteresiraniji za moju pojavu, pa sam se s njim neko vrijeme igrao. Mlada djevojka u kasnim tinejđerskim godinama izuzetno se trudila oko kuće i spremanja objeda. Fatima je iz kuće svoje familije u Ošu ovdje došla ima svega desetak dana, nakon svadbe sa unukom gazde kuće. Upoznali su se u Ošu di je dvadeset trogodišnjak studirao pravo. Kao novu snagu u kući zapalo ju je mnogo toga, ali tu je bila baka da instruira. Činilo se da joj ne pada teško nova uloga. Ako ćemo sudit po ukusnom plov-u (tradicionalno srednjoazijsko jelo od janjetine i riže) s kojim su me ljubazno nahranili za ručak ne naplativši mi, čini se da je uspješno postala punopravni član proširene kirgijske obitelji.

Brda uokolo sela bila su idealna za panoramski pogled na snježni lanac Trans-Alay, sjeverni dio slavnih planina Pamir. Lenjinov Vrh, Vrh Komunizma i brojni drugi ledenjaci tvorili su dugu ledenu slagalicu što dijeli kirgistanski od tađikistanskog svijeta. Kažu nekih 94% površine Kirgistana prekrivaju planine. Planinski su prijelazi na cestama što povezuju dijelove zemlje, zbog snijega i leda često zatvoreni. Sunce jest pržilo, ali hladni jesenski planinski vjetar je na refule podsjećao kako zima nije daleko. Moj je naum bio ići postepeno sjeverno do glavnog grada Biškeka gdje bi se trebao pozabavit daljnjom rutom prema Evropi. Do sada sam bio maksimalno slobodan da biram put po Kini, i nedavno ukidanje kirgistanske vize (jedina zemlja u centralnoj Aziji) navelo me da se nakon zapada Kine, uputim baš u tu zemlju.
Iako je Biškek dobro mjesto za apliciranje za vize ostalih zemalja koje mi se nalaze na putu, procesi nisu lak, brzi ni jednostavni. Ubrzo ću se morati uhvatiti u koštac sa nemilosrdnom birokracijom ambasada i konzulata (polu)policijskih država u kojima će mi vrijeme boravka biti vizom vremenski ograničeno, ako ih sve opće budem dobio. Precizno vaganje i planiranje rute i planska apliciranja omogućit će mi relativno bezbolnije kretanje prema zapadu. U biti imam jako malo vremena ako želim doći doma za Božić. A želim.

Pozdravim se sa svojim ljubaznim domaćinima, uzmem svoje stvari i uputim se prema sjecištu cesta. Mjesto u taksiju za Oš, moju slijedeću destinaciju 200km sjevernije, doći će me 400som (8$) kaže gazda. U Kirgistanu nema autobusa. Za javni prijevoz na duže i kraće relacije koristi se združeni taksi ili marshrutka – kombi sa do 20-ak omanjih sjedala. Možeš i stopirati, kaže, mnogi kamioni idu u tom smjeru i vjerojatno ti neće tražit da platiš. Ajde možda da pokušam.
Nije bilo mnogo automobila na raskršću u to rano popodne kao ni ljudi i činilo se da mi je stopiranje zapravo jedina opcija. Sezona je završila i turisti putnici u ovom području sada su rijetkost. Tko je htio od lokalaca danas za Oš, vjerojatno je već bio krenuo. Planinska cesta, zadnji dio Pamirskog autoputa (M41) ide preko 3,615m visokog Taldyk prijelaza.
Nakon 20-ak minuta i nekoliko vozila stao mi je stariji vozač kamiona ugljenom koji je dolazio od juga. Može do Oša, pitam, besplatno? Može. Zakon. Idemo onda kažem, popnem se i smjestim u udobno sjedalo ugrijane kabine. Vani se naglo smračilo, a mali su se komadići leda počeli odbijati od naciklog prednjeg stakla. Nema veze. Ispunio me onaj poznati energetsko nabijeni osjećaj što nastaje iskorakom u svaku novu potencijalnu avanturu.


Fotke:
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151379090205614.1073741825.614875613&type=1&l=a270ee8bf0
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151069778895614.424957.614875613&type=1&l=788114b146

- 09:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.11.2012., utorak

Carstvo Karimovo

Možda znate kako je to vratiti se doma u 7:30 ujutro nakon subotnje večeri. Dobro raspoloženi i spremni za krevet, umjereno ljubomorni na ulične ranoranioce koji vas podsjećaju da ste popušili nedjelju. Al vrijedilo je, kažete si i zadovoljno zamišljate krevet, ideja koja je meni korake od taksija do ulaza u hotel tog jutra učinila lakšim. Pogledom prijeđem preko dežurnog policajca koji je tu hladnu jesensku noć proveo nadzirući jedan od ulaza u metro stanicu pored glavnog željezničkog kolodvora. Sama pomisao na njegovu situaciju me trgne i odjednom mi postane uočljiv njegov sumnjičavi pogled. Nastavim brže kako bi izbjegao legitimaciju. Nisam izgledao kao lokalac, niti sam Rusu nalik, svjetliji, pa na ulazu u metro redovito doživljavam kratke provjere i većinom ugodne informacijske razgovore. Prođem kroz kućicu sigurnosne provjere unutar područja kolodvora gdje mi je bio hotel.

Veselo se pojavim na recepciji. Umjesto uobičajenog ljubaznog pozdrava, teta mi nešto zabrinuto kaže na ruskom što je sadržavalo riječ policija i pozove jedinu zaposlenicu koja govori engleski. Inače opuštena i vesela ruska gospođa započela je direktno u glavu: traži te policija! Tko, šta, di, kako, u jebote! Bio je ovdje čovjek iz tajne policije prije sat i po vremena i postavljao svakojaka pitanja, idemo ga zvati da si došao. Shvaćajući ozbiljnost situacije, u trenutku se saberem i podržim tu ideju. A šta je problem, pokušam saznati, međutim Ljerka je samo ponavljala pitanje gdje sam bio. Pa znate di sam bio, čak sam vas sinoć pitao koliko će me doći taksi do Chalet birtije. Sa druge strane linije saznajemo kako obavještajac nije trenutno tamo, ali da će doći u hotel poslije 9 sati i da ne napuštam hotel.

Mjesto radnje je Taškent, Uzbekistan, vrijeme druga polovica studenog 2012. Grad je to sa možda najbogatijom noćnom scenom i kulturno-glazbenim sadržajem u Centralnoj Aziji. U Taškent i Uzbekistan sam prvi put ušao nekoliko dana prije iz Kazahstana. Prvi susret s krutom i kompliciranom državnom birokracijom bio je prilikom apliciranja za uzbečku turističku vizu u Biškeku, Kirgizstan. Trebao sam angažirati agenciju koja mi je za 40$ (uz 10 dana čekanja) sredila pozivno pismo sa fiktivnim rasporedom mog boravka. Priloživši ga zajedno sa ostalom dokumentacijom i nezanemarivih dodatnih 75$, pokunjeno sam čekao da mi zaposlenica strogih manira potvrdi kako država i aparat sveljubljenog predsjednika Islama Karimova nemaju razloga odbiti moj jednomjesečni boravak.

Jedini dosadašnji predsjednik vlada državom od njezinog osnutka 1991. i čini se da se neće ubrzo odreći svoje privilegije. Iako u imenu njegove stranke stoji pojam demokracije, radi se o diktaturi s naslijeđenom komunističkom aparaturom. Čovjek bi rekao kako bi u diktatorskoj policijskog državi većina educiranih ljudi bila (makar privatno) protiv vlasti, ali u ovom slučaju velika većina stanovništva mnogo voli svog predsjednika i ne sumnja u ispravnost njegovih namjera i metoda. Pobjeđuje redovito na izborima u zavidnim procentima (jednom čak 92%), a podupiru ga čak i „opozicijske“ parlamentarne stranke. Istjerivanje političkih neistomišljenika iz zemlje (u najboljem slučaju), međunarodne sankcije uslijed brutalnih policijskih odgovora na prosvjednike, sveopća kontrola, cenzura medija... sve odlike totalitarnog sustava, čini se da ne izazivaju značajniju kritičku masu.

Međutim upoznao sam i manjinu koja u privatnim razgovorima ismijava državu u kojoj žive. Kako mi je objasnio ruski rock glazbenik rođen u Taškentu, društvo je podijeljeno na čisto uzbečku nekritičku tradicionalnu većinu i „evropski“ orijentiranu manjinu koju čine danas malobrojni Rusi i educirani Uzbeci otvorenog uma. Oni podupiru nekritičko razmišljanje, slobodu govora i pravo na slobodnu kretnju unutar i izvan države. Naime svaki građanin Uzbekistana ako poželi ili pak zbog posla mora na putovanje van države, mora aplicirati za „izlaznu vizu“. Ako su u pitanju zaposlenici stranih ambasada ili ne daj bože novinari, prije odobravanja, moraju na obavijesni razgovor. Zaposlenici ambasada uzbečke nacionalnosti nikad neće više imati prilike raditi u državnoj službi. Ako pak koji obični građanin odluči aplicirati za drugo državljanstvo, ne samo da automatski gubi uzbečko, već će mu do kraja života (ili barem dok se ne promjeni praksa) biti uskraćena viza čak i za turistički posjet svojoj pradomovini. Taj postaje izdajica, persona non grata.

A da, razgovor u 9 sati. A dobro šta, čovjek želi samo malo popričat samnom, nema frke, šta sad ove žene rade paniku nizašta. Ne može bit ništa strašno, pa znam da nisam ništa pomislio, govorio, a kamoli radio kontra ove države. Zamolih ih da me probude kad gospodin dođe i ne želeći pridavat nepotreban značaj ovoj situaciji, odoh ravno u krevet. Monotoni glas je iz kolodvorskog zvučnika povremeno jasno ispunjavao hotelski prostor i moju sobu. Bilo je nešto šarmantno u tome.

Sobarica je došla po mene oko 10 sati, to nije bilo šarmantno. Blago mamuran ali bez glavobolje provrtim si film u glavi i oboružan putovnicom i registracijskim potvrdama uputim se na susret s predstavnikom tajne službe. Uglađeni momak kasnih 20-ih modernog izgleda i nagelirane frizure čekao me sjedeći za odvojenim stolom iza recepcije hotela. Na moju prisutnost se ustao, pokazao iskaznicu i dao mi ruku.

Asalam aleykum, oboje smo se oglasili. Sjeo sam mu nasuprot i pružio pasoš sa registracijskim potvrdama. Budući da nije znao engleski, razgovor je započeo na ruskom. Dakle, kaže on smireno, proučavajući moju vizu i papiriće, di si bio sinoć? I tako počnem ja sa svojom jučerasnjom odisejom znajući da očekuje detaljni iskaz.

Nakon dnevnog obilaska Taškenta i večere, u hotel sam došao oko 10:30 navečer, počnem. Jeli ti se sviđa Taškent? Što misliš o Uzbekistanu? Kharasho izlanem bez trunke razmišljanja. Nahvalim državu instatno koliko na ruskom mogu informirajući ga i o datumu i mjestu ulaska u zemlju i o hotelu u kojem sam odsjeo prije ovoga.
Osjećao sam se kao na ispitu na fakultetu pokušavajući dati prave odgovore i na neki način zavesti profesora prenoseći mu informacije samouvjereno i na što prijateljskiji način. Potom mladić pozove nekoga mobitelom i iščita mu podatke iz moje vize i putovnice.

Nakon razgovora i provjere nastavi. Došao si u sinoć u 10:30, izašao si u 11 i vratio se u 7:30 ujutro. Gdje si bio, pita me, zapravo ugodnim glasom. Bio sam vani, kažem. Išao sam u bar Chalet, blizu hotela Tata i gledao evropsku nogometnu ligu. Volim nogomet, nadodam i makar ga nisam sinoć pažljivo pratio, spomenem Barcelona - Real Zaragoza meč kako bi podupro svoju tvrdnju. Pio sam, dodam, gestikulirajući davanjem frnjokule sebi u grlo, način na koji slikovito to ovdje rade kada se referiraju na alkohol.

Da, kaže on pozorno me slušajući, ali utakmica je završila u 3, a ti si se vratio u 7:30. A u vražju mater, ovaj zna sve. Tete iz hotela su mi bile rekle da ima kamera na ulazu u hotel i da se točno mogu vidjeti ulasci i izlasci, pa pretpostavljam da mu otud precizne informacije. Gdje si bio od 3 do 7:30 ujutro, pita ustavši se da bi zatvorio vrata od recepcije kako nas znatiželjne tete nebi čule.
Uzeli smo taksi i otišli u SMI klub, ne želeći navodit imena ni detalje o lokalnim rusima s kojima sam pio i zaposlenicima jedne strane ambasade. Nastavili smo pit i bili smo tamo do samog kraja, nakon čega sam se vratio u hotel. SMI je klub koji radi najkasnije u Taškentu i to je vjerojatno bio najbolji odgovor kojeg je mogao ćuti. Pokušao sam čitavu priču obojati tonom pa znaš kako je, vikend je, nogomet, pivo, tako to ide. Znajući da zna za nogomet i da ga je vjerojatno sam gledao, to mi se činila karta na koju trebam igrat.

Ne bi se smio vraćat u hotel poslije 9 navečer kaže on ozbiljnim i smirenim glasom. Trebao si ostavit broj telefona na recepciji i obavijestiti ih o vremenu povratka. Pokušavao sam se sjetiti nije li me tko upozorio na moj previđeni prekršaj i pitao se u sebi dali je moguće da postoji takva regula. Osjećao sam se kao tinejđer koji je prekršio roditeljska pravila i sad slijedi kazna. Znajući kako stvari funkcioniraju, čuvši priče drugih, činilo se kako je vrijeme za podmazivanje situacije. Sve je navodilo na to. Službenik je i dalje listao po mom pasošu i vizama sa onim stavom a šta ćemo sad s tobom, a ja sam odlučio ne dati ijedan dolar dok to ne bude apsolutno nužno. Tete su me bile unaprijed savjetovale da kažem da nemam novaca.
Da nazovem agenciju koja mi je sredila pozivno pismo za vizu, predložim mu, kako bi oni dodatno garantirali za mene? Slijedeća instanca bi mi bio prijedlog da nazovem ambasadu. Navodno je to najučinkovitiji potez pri susretu sa korumpiranim policajcem u državama Centralne Azije. Hrvatske ambasade nije bilo na tisuće kilometara, ali on to nije morao znati.

Nakon kraće stanke i ponovnog pregledavanja papirića, nastavi. Dobro, kaže, neka ti, ali večeras se vrati u normalnu uru, prije 9 sati. Ma nema frke, nisam znao, nebi došao kasno da sam znao majke mi, hvala što ste me upozorili, kažem smijući se u sebi svom odgovoru i apsurdnosti situacije. Čovjek ustane, dade ruku i ode. Jeli moguće, pitam se, u isto vrijeme sretan što sam se „izvukao“ i zbunjen čitavim razgovorom? Nije me pitao pare što me ostavilo zaključku da je čovjek samo radio svoj posao provjeravanja sumnjivih stranaca. Vjerojatno je moja duža brada pridonijela njihovoj sumnjičavosti.

Ne mora proći mnogo prije nego vam Uzbekistan priredi novo iznenađenje. Mnoge će vas situacije ostaviti s upitnikom nad glavom. Moji prvi trenuci u državi nakon ispunjavanja formulara na granici sa popisom svega vrijednoga (imati više novaca pri izlasku iz države predstavljao bi nezanemarivi problem), bili su natezanje sa taksistima za normalnu cijenu do hotela. Trebao sam mijenjati dolare u sumove, uzbečku valutu i taksist me odveo di se to radi. U ovim krajevima svaki automobil je potencijalni taksi, dovoljno je samo dignuti ruku i netko će ti stati. Često su to obični ljudi koji idu u tom smjeru, pa će te za par tisuća povest ili pak uobičajeni ilegalni taksi. Takav je bio moj. Čovjek bi nakon radnog dana došao doma na večeru i potom se uputio u noćnu faturetu.

Dobit ćeš nekih 30% više na crnom tržištu, kaže i odvede me. Bilo je uistinu mračno i opskurno gdje je zaustavio auto uz ulicu, pored oronule zgrade. Zazove nekog onako poludiskretno i ovaj se uputi prema nama. Nisam valjda upao u neko sranje sada sa svim stvarima u mojoj prvoj Taškentskoj večeri! Ali proces je, čini se, bio regularan. Nakon kraće izmjene informacija o kursu, pita me vozač jel ti ok 2,650 suma za dolar. U, to zvuči odlično, daj mi za sto dolara. Preprodavač valuta počeo je vaditi svežnjeve sumova, a ja sam zbunjeno primao stotine novčanica po 1,000 sum, najveće što postoji.

Kartice kao platežno sredstvo u Uzbekistanu ne funkcioniraju i ekipa šeta okolo sa brdom novčanica ove devalvirajuće valute. Doduše ima par bankomata u gradu, di se može dignit keš, ako ga ima, naravno, što nije uvijek slučaj. Zanimljiv je prizor gledati podmirivanje računa recimo u nekom restoranu. Na stol se vade deseci i stotine tisuća, broji se naveliko. Kada se izađe navečer vani, primjećujete ljude sa ovećim torbama dovoljno velikih za svu tu papirušinu. Da ne spominjem kako to izgleda prilikom kupnje auta recimo. Nadrealnost te situacije bila je očita samo meni.

Već drugi dan u Taškentu sam se uvjerio u neobično gostoljubivu prirodu i duh uzbečkih ljudi, da ne bude tako sve mračno i apsurdno. Šetao sam se u popodnevnim satima središnjim širokim avenijama okruženih monumentalnim državnim zdanjima. Nema mnogo ljudi na ulicama, o turistima da i ne pričam. Inače, tokom mog boravka, vrlo sam rijetko nailazio na strance, a ljudi bi me obično pitali dali sam u Uzbekistanu zbog posla.
Bijele, plavo zlatno boje trebale su oslikavati veličinu i raskošnost nove uzbečke države i njenog hvaljenog predsjednika. Bio sam pričao sa arhitektom koji je radio za ured predsjednika. Gotovo da ništa šta nije bijelo i zlatno u interijeru nije prolazilo. Kada bi pokušao uvesti koju drugu boju ili smislio nešto manje kičasto, odgovor bi bio da oni to ne razumiju. Radi kako ti se kaže. Glavni i čini se jedini sveopći estetski autoritet u državi je predsjednikova kći Gulnara Karimova, pjevačica, dizajnerica, modna i kakva sve ne. Ona određuje, naručuje i odobrava gotovo sve šta se u državnim zgradama dizajnira. Bijelo i zlatno. Pošto je predsjednik sad već pomalo ostario, pučanstvo se pita (i priželjkuje) novu nasljednicu države u formi njegove utjecajne kćeri.

No, šetajući sam zapravo tražio di da kupim sim telefonsku karticu za mobitel. Upitah dva mladića na ulici kojima se činila moja pojava bila zanimljivom. Odvest će me, kažu, idi s nama. Malo na engleskom, malo ruskom saznajem da momci kasnih tinejđerskih godina uče pravo i engleski. Jahongir, jedan od njih hvalio je predsjednika i što je sve napravio za njih pokazujući na avenije i velebna zdanja. Kada sam s njim došao do velikog dućana telefonskog operatera, zbog velike gužve, predloži da odem s njim blizu u njegov kvart, tamo ćemo to napravit za sekundu. Vidjevši da je mladiću pomalo i čast pomoći strancu krenem s njim u podzemnu nekoliko stanica, nakon legitimiranja, naravno. Metro je u Taškentu uistinu poseban. Sovjetska vlast ga je izgradila 70-ih i u svrhu atomskog skloništa. Dizajniran u tipičnom soc-realističkom stilu, svaka stanica je smišljena tematski. Ni traga nikakvim reklamama. Fotografiranje zabranjeno, kakva šteta.

Došli smo do prodavaonice i saznali da strancu nije dozvoljena kupnja sim kartice. Pa da, što sam očekivao. Potom Jahongir predloži da ode doma po pasoš i da mi uzme karticu na svoje ime. Bio sam oduševljen prijedlogom. Zatim mi nije dao da platim ni karticu ni minute. Nema šanse, kaže samouvjereno, ti si moj gost. Ali tu je gostoljubivost tek počela. Inzistirao je da budem gost na večeri u njegovom domu, što je običaj ovim muslimanskim zemljama. Kako da to odbijem? Kupim čokoladu za mlađu sestru i krenusmo prema bloku kockastih građevina iz sovjetskog vremena okružene parkićem, kakvih se i u nas može naći hrpa. Stan je iznutra imao tradicionalnih elemenata poput vučje kože za zaštitu doma. Bila je tu velika soba za blagovanje, za goste, ali i manja uzbečkog tipa, tik uz kuhinju.

Otac je radio, ali majka i sestra su me sretno pozdravile i nastavile kuhati što će biti vrlo ukusna večera. Naletio je potom još jedan gost i tako smo svi skupa sjeli. Osjećao sam se dobro u njihovom domu. Nevjerojatno je kako čovjek brzo i jednostavno može biti primljen u njihov najintimniji prostor. Za njih je to bila čast. Dali su sve od sebe da mi približe uzbečku kulturu objašnjavajući mi o hrani i drugom. Nakon večere i čaja odjednom sine Jahongiru. Jel te zanima da vidiš uzbečki ples? Da, kako ne. U pravilu ništa takvo ne odbijam i smatram kako sam privilegiran ako imam mogućnost biti dio meni novog kulturnog ambijenta. Navida tako mali uzbečku narodnu mjuzu i započne ples u skučenom hodniku. Do tad sramežljiva sestra, odjednom se pretvori u iskusnu strastvenu plesačicu i tako mi njih dvoje priredi nevjerojatnu tradicionalnu izvedbu. I ja si dam oduška. Eto zašto putujem. Kako me ne bi tako nešto ispunilo!

Iz Taškenta sam putem svile krenuo u Samarkand. Osim solidnog ali neferkventnog vlaka, najuobičajeni prijevoz su busevi, minibusevi i djeljeni taksiji. Busevi su spori, prekrcati ljudima i svakojakim teretom puni i neudobni, što ostavlja mini buseve (marshutke) najboljom opcijom. Ponekad je jedina opcija taksi koji skupi 4 putnika, a ako je destinacija udaljena, moraš ih mijenjati nekoliko.
Samarkand je sam po sebi izuzetan zbog povijesnih građevina velikog vladara Timura. Vizualno dematerijalizirane fasade ogromnih monumentalnih građevina i kupole što ih nadvisuju, pokrivene su (pretežito plavičastim) pločicama. Uistinu moćnog i profinjenog izgleda zdanja vas vraćaju u bogatu povijest iz koje je rasla bogata tradicija ovih prostora. Izgubio sam se u malim okolnim uličicama i zaustavio pored nekog događanja ispred jednog kućnog ulaza. A šta bi moglo bit nego svadba. Nakon kraćeg posmatranja, priđe mi mladić i nakon par rečenica na solidnom engleskom, pozove me da se pridružim u jelu. Kako da ne, a zapravo sam i ogladnio.

Nacionalno uzbečko jelo plov, radi se od riže, karote, suvica i janjetine (ponekad govedine), i ponekad još koječega. Svako mjesto ima svoju varijantu plova, a ovaj samarkandski je bio preukusan. Osim plova, najčešći su zalogaj šašlik (meso a roštilju), mantu (slični kineskim dumplinzima) i samsu (mala mesna pita). Mnogo mesa. Standardna priča sa mladićima za stolom, mladoženjinim prijateljima. Timur koji me je pozvao morao je pomoći oko organizacije, a ja sam se digao kako bi se približio muzičarima. Bili smo ispred kuće mlade i mladoženja je upravo dolazio. Buka, galama, radosni sređeni ljudi, pozitivna energija. U to mi priđe drugi momak i počnemo razgovor na ruskom.

Hamid se upravo privremeno vratio kući iz Južne Koreje di radi kao inženjer na brodogradilištu. On je nevjestin susjed. Objasni mi, na moje neznanje, da ovo nije uzbečka svadba već tađikska. Naime većina ljudi u Samarkandu pričaju farski (perzijski) i drže svoj identitet odvojenim od uzbečkog. Fizionomijom i jesu bili drugačiji od ljudi u Taškentu.
Dali želiš doći na svadbu, pozove me novi ljubazni prijatelj? Dakako, spremno odgovorim na već drugi poziv za ovaj događaj, ali nemam baš prikladnu robu. Nema veze, dođi ovdje u 4 sata, pa idemo s mojim autom. Dali voziš? Da, vozim. Dobro, onda nas voziš, ja sam već poprilično popio što mu se u očima moglo i vidjet.

Nema frke za policiju do restorana, slobodno vozi i turne mi ključ auta uzbečke proizvodnje u ruke. Nevjerojatno s kojom lakoćom se odvijala ova nepredviđena situacija. Eto me tako starim uskim ulicama Samarkanda, vozim pijanog Tađika njegovim autom na svadbu suside. Nisam vozio mjesecima i sviđa mi se. Na svadbi je bilo 200-injak posjetitelja. Uz pratnju zvukova iz karnaja, dugih tradicionalnih truba, mladenci su ušli u dvoranu i zauzeli centralno mjesto. Posjetitelji su bili uglavnom muški. Saznam da nije prilično za žene da piju, a što bi drugo radio netko na svadbi. Dakle sa mladenkine strane od su od žena došle samo rodbina i pokoja prijateljica valjda, a sa strane mladoga, njegovi su prijatelji mogli povesti i žene.

Ples, glazba, jelo, zapravo iznenađujuće sličan raspored i događanja kao na našim pirevima, ako zamijenimo Mišine pjesme sa farskim starim u novijim aranžmanima. Zanimljiv je detalj učestalo darivanje mladenaca plesačima novcima. Porijeklo je, čini se, nagrađivanje zabavljača. Od pića sam na stolu vidio crno vino, ali svatko tko je pio, pio je vodku. Nazdravljanja za stolom dio su protokola i drži se do forme. Red je natočiti i nazdraviti sa starijima čije se uvažavanje, očekivano, naročito njeguje. Nije bilo prekasno kada sam mog novog prijatelja zajedno sa drugim starim Tađikom mračnim ulicama punih pijanih slavljeljubaca odvezao nazad u stari grad i sretno parkirao auto u Hamidovo usko dvorište.

Bukhara, odakle se odlučih na ove pisane riječi, također je posebno mjesto gdje se čovjek uživa gubiti po uskim ulicama i dvorištima otkrivajući intimni život tađikskih građana često odjenutih u tradicionalne čapane, tradicionalne kapute od kilta. Nebrojeno drevnih džamija i medresa, plavih lebdećih kupola što nadvisuju brojne minarete, natkriveni stari bazari hrane, robe, začina, nakita... daju ovom mjestu posebni autentični ambijent zbog kojeg sam se ovdje odlučio zadržat koji dan više, prije negoli nastavim južno prema Termizu.

Uzbekistan je spreman pružiti mnogo, ako ste spremni to prihvatiti. Dosadno vam biti neće. Vridi, vjerujte.


https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151115982055614.431453.614875613&type=1&l=ab5639a95e

Oznake: Uzbekistan


- 05:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.07.2011., ponedjeljak

Dugo vlažno ljeto

Evo me. Nekako mi je teže bilo ovaj put sjest i složit nešto. Valjda sam iscrpljen od gledanja u monitore, pisanja mailova, skypovanja.. a u tome se sastoji, veći dio mog posla u Galeriji.

Prošlo je nešto više od 4 mjeseca otkada sam počeo raditi za Pearl. Količina posla i tenzije su varirale, ovisno o tome jeli Šefica u Šangaju, o tome događa li se postavljanje nove izložbe ili nastupamo na nekom umjetničkom sajmu. Dolazak Pearl ipak najviše uzdrma situaciju u Galeriji i svi se prije dolaska uskomešaju kao da se očekuje kakva vijavica.
Njenim dolaskom malo toga ostaje nepromijenjeno. Ništa više nije određeno, uglavljeno, bezbrižno. Teško se čovjek (ja) može lako oduprijeti iznenadnom kolektivnom promjenom mentalnog stanja i nabrijane vibre u uredu uzrokovane hirovitim akcijama i neobičnom pokretačkom snagom jedne razmažene dame s karakternim natruhama bahatosti, nekoegzistentnosti, arogantnosti, ali zapravo jednokratnim i ne zlonamjernim.

Čini mi se nekako po komentarima da vam je podosta zanimljiva moja Vrag nosi Pradu šefica, pa da onda nastavim u tom tonu, zapravo sa željom da popravim dojam koji sam do sada implicirao. Baš ću pogledat taj film pa da usporedim.
Pearl zapravo i nije tako loša, možda sam malo bio pretjerao s onom veštom iz prošlog posta. Ako ćemo pravo, onda je to jedna izuzetno inteligentna i zabavna žena nevjerojatne pokretačke energije i za posao kojim se bavi, prijeko potrebne intuicije.

Njezina me lucidna inventivnost pomalo oduševila na prvom zajedničkom sastanku, 2 dana prije početka izložbe kineske suvremene apstraktne umjetnosti Wuming koja je nedavno skinuta iz glavnog izložbenog prostora. Dakle, kako to već ide u našoj Galeriji, ime i definirani koncept za izložbu praktički nisu još postojali. Imali smo samo spisak još nepostavljenih apstraktnih djela 9 kineskih uglavnom etabliranih suvremenih umjetnika i 3 draft verzije eseja na temu kineske apstrakcije 3iju teoretičara kineske umjetnosti.

Trebalo je stvorit nešto novo, koncept koji će okupiti i interpretirati djela koja smo imali za izložbu. Bilo nas je petoro iz izložbenog tima na tom sastanku, jedva uguranom između brojnih obaveza u programu 2 tjednog boravka Pearl u Šangaju. I onda idemo! Brain storming! Da vidimo, šta imamo i šta nam fali.
Iz te nekakve njezine izražene senzibilnosti za kinesku tradicionalnu kulturu, okretala je priču prema povijesno-filozofskom aspektu želeći naći korijene apstraktnog umjetničkog izraza u tim suvremenim djelima. I tako se priča pomalo okretala prema filozofiji, Taoizmu, Budizmu.

Uistinu, nakon tih crtica, ponekog poznavanja te građe, trenutnog guglanja i razmjene mišljenja, stvorila se bazna podloga za koncept izložbe. Šibali smo tako po taoističkim pojmovima i otkrivali slojeve kulture koji su utkani i u današnje kinesko društvo.
Wuwei – akcija bez svjesnog napora – u srži je procesa tradicionalne kineske kaligrafije i apstraktnih umjetničkih momenata. Subjekt je što i objekt i djeluje u skladu s prirodnim procesima. Svojevrsni automatizam čiji je proces zapravo ono šta je najbitnije u (tim) umjetničkim djelima. No, da ne zatupim previše, htio sam reći kako smo kroz tih par sati zajedno došli do koncepta koji je povezao sva djela i pružio novi aspekt interpretacije. Pearl je potom kidnula na neku večeru, a mi se bacili na posao izvođenja koncepta, kataloga, PR..

Boravak Pearl u rodnom Šangaju uvijek prate različita organizirana high-class druženja, kokteli u privatnoj umjetničkoj kolekciji na 18 katu i famozne čuvene večere u njezinoj rezidenciji na 22 katu Hengshan 41, prve luksuzne i možda najluksuznije rezidencijalne zgrade takvog ranga u bogatom Šangaju www.41hengshan.com.
Kamen je dovezen iz Italije, iz Francuske su naručeni raskošni Baccarat kristalni lusteri, a brončana ulazna vrata ručno su izrađena. Tu su i bazeni i teretane i sve što je prosječnom suvremenom čovjeku potrebno da bude sretan. Angažirani su brojni arhitekti i dizajneri kako bi zadovoljili historicistički i art deco ukus moćne šangajske dame - Šefičine majke. Luxuzno zdanje izgradila je u ranim 90-im, a 171 apartman se i danas iznajmljuje po povoljnim cijenama najmanje na godinu dana bogatim biznismenima koji samo garažno mjesto plaćaju koliko ja stanarinu. A kolika ja stanarina? Sitnica, 4-7 tisuća € mjesečno. Pa tko si nebi dao oduška nekoliko hiljadarki za takav luksuz?

Dakle, protokol je ovakav. Dočekani na ulazu u velebnu zgradu gosti su kroz mramornu kolonadu ispraćivani do lifta gdje ih se usmjerava na 18 kat. Pri ulasku u privatnu umjetničku kolekciju upisuju se u knjigu i pridružuju ostalim uzvanicima u ugodnom ćaskanju, o umjetnosti naravno i komentiranju izloženih djela protežiranih izabranih umjetnika. Ispijajući vrhunski šampanjac, cijenjeni gosti se opuštaju i izmjenjuju vizitke. I mi među njima.
Kad za to dođe vrijeme, batler Hugh koji organizira služinčad i provjerava situaciju u kuhinji, iznenada se pojavi sa gongom u kojeg ošine i potom najavi večeru na 22 katu. Uvaženi gosti se potom postepeno liftom upućuju u privatnu rezidenciju naše Pearl. Tamo ih dočekuje Michael, osobni pomoćnik Pearl koji počinje provoditi svoj unaprijed osmišljen plan sjedenja. Nedavno je večeri nazočilo 60 uzvanika, tako da organizirati sve to kako bi se uvaženi gosti tako i osjećali, i nije baš jednostavno.

Zamislite kako izgleda stol za 66 ljudi. Teško je zapravo i opisati tu ogromnu sobu za blagovanje ukrašenu brojnim umjetničkim djelima, umjetnički dizajniranim namještajem i raskošno, pomalo kičastim uporabnim predmetima. Pored ostalog srebra i štatiga znam čega sve ne, na stolu se nalaze i 66 porculanskih Budinih ruka, umjetničkih djela na koje brojna posluga ispred gostiju sinkronizirano polaže tanjure s hranom.
Jela su malih količina i zagonetnih sastojaka. Jako dobar kuhar koji inače redovito kuha za Pearl priprema vrhunska ukusna jela. Njegovo pripremanje balancana nadmašuje moj dotadašnji pojam o njihovoj ukusnosti. Osim odlične hrane, nude se, dakako i vrhunska vina.
Počinje uživanje u jelu i ugodno ćaskanje sa ljudima uokolo. Čovjeku treba sekunda dva da se navikne štapićima od žada jesti iz unikatnih Budinih Ruku. Krhki štapići od 50$ redovito pucaju i bivaju zamjenjivani novima.

Šašava Pearl ponekad između jela zaključi kako atmosfera nije dovoljno zanimljiva i onda počne hvatati goste za ruku i odvlačiti ih na druga sjedeća mjesta za dvorskim stolom. Posjeda ih kraj osoba sa kojim smatra da bi se trebali upoznati i nastaviti ugodno družiti. U tom kontekstu i od nas se očekuje da se intenzivno družimo s gostima koji uvijek mogu postati klijenti ili pak na neki način podržati našu Galeriju. U tom smislu nije poželjno ćaskati s kolegama iz Galerije već minglati uokolo s tim bogatim svijetom. Jer vražja P izuzetno je perceptivna i sve vidi šta se događa. Tako sam u jednom trenutku poslije večere kada se gosti prebace u dnevni boravak dobio i opomenu kako previše ćaskam s kolegama.

A tko su uopće ti uzvanici? Ima tu svakojakog „uglednog“ uvaženog poznatog (meni ne doduše) svijeta: fashion dizajneri, galeristi, kolekcionari, art dileri, umjetnici, glumci, biznismeni.., nađe se pokoji konzul. Zanimljivo je da svi znaju za Hrvatsku i da je velika većina (pogotovo Amerikanaca) tamo provela praznike. Upoznao sam čovjeka koji je s unukom od Meštrovića dolazio u HR nebili mu pomogao da dođe do ostavštine. Bio je nedavno i Rupert Murdoch, ovaj magnat šta ga sad razvlače po medijima, na znam točno zašto. Nešto je zajebo. Nisam ga ja sreo, ali kolege mi kažu da čovjek ne može biti normalniji i skromniji.

Na jednom od prvih tih koktela i večera, dvije su ljepuškaste mlade djevojke došle zere kasnije od drugih uzvanika. Nepretencioznog izgleda, ne toliko daleko da ih se može nazvati „običnim“ curama. Aj baš dobro, netko mlađi, možda će mi ćaskanje s njima biti ugodnije nego s ovim starkeljama uokolo. A i pogledale su me „značajno“. Baš im idem sad prići.
Ali zapadne me (kao šta sve nas kolege zna zapast na tim druženjima) obavljanje nečega. Naime Martin, kinez kolega koji je trebao tu večer fotografirati događaj i goste, bio je potjeran kući jer nije došao prikladno odjeven (šta mislite ko ga je potjerao?). I tako sam se ja prihvatio aparata i slikavanja. Bila je tu i meni do tad nepoznata dizajnerica Diane von Frušt nešto – žena koja je izumila wrap dress, model haljine kojeg sam svojevremeno bio naručivao u Indiji. Aj baš lijepo, ugodna žena, baš sam je i lijepo uslikao. I tako dođe razlaz i pita mene kolegica: Jesi vidio Jessicu, jesi je uslikao? Koju Jessicu boga ti? Vidi njega, kaže ona kao da bi se nečega trebao posramit. Pa Jessicu Albu!

To mi je ime u trenutku zvučalo poznato, ali žao mi je nisam znao tko je to. Pa dobro, neka je glumica, ali u kojem filmu je glumila? Ispalo je da je to jedna od one dvije nepretenciozne cure što sam s kojima sam htio proćaskati. Dođem doma poslije i izguglam Albu – na ovim fotkama što mi se otvaraju nije bilo ničeg nepretencioznog. Tako sam saznao tko je J.Alba.

Među tim svakojakim gostima, Pearline večere pohađa i jedan budistički svećenik. Naime, to je njezin Living Buddha, kako ga ljudima predstavlja. Ovo je još jedna zanimljivost kod naše vrckaste Pearl. Naime, uslijed pobuđenog interesa za Budizam, Pearl si je našla svog osobnog svećenika koji živi u apartmanu njene luksuzne zgrade gdje mu je sve plaćeno. I to je navodno svojim nivoom prosvjetljenja zaslužio titulu Živućeg Bude, koja nije šala. Šuška se čak da je jedan od kineskih kandidata za novog Dalaj Lamu, vjerovali ili ne. Šteta šta čovjek nije vičan engleskom, pa ne mogu i s njim malo prozboriti koju, da vidim u kojem je filmu. Baš me zanima priča. Ali pazite ovo, čovjek ima i vizitku s ispisanim brojem žiro računa. Pa ti sad vidi. Evo upravo su na Tibetu sad, obilaze samostane. Nadam se da će se P smirena vratit slijedeći tjedan u Šangaj

Inače, zakuhtava se projekt nazvan Window in the Wall – najobuhvatnija izložba ove godine u našoj Galeriji i najveći projekt, s otvorenjem 4. rujna. Budući da je nakon 4 godine draga kolegica koja je sve držala pod kontrolom Megan upravo otišla iz galerije, ja sam, pored ostale hrpetine stvari dobio da budem projekt menađer ove za Galeriju važne izložbe koja će predstaviti 7-8 kineskih i isto toliko indijskih umjetnika. Angažirano je dvoje slavnih kustosa: Gao Minglu za kinesku stranu i Gayatri Sinha za indijsku. Bit će to odlična izložba i baš se veselim, ali to znači ogromni posao slijedećih mjesec i po dana. Po svemu sudeći me nećete da tad više ćuti.

Drago mi je što sam se upustio u ovo sve, poprilično toga sam naučio, i poprilično je interesantno raditi na ovakvim projektima za Šeficu ovakvog kalibra. Nabrijan sam toliko da i skoro bespogovorno istrpim bezrazložne pritiske i povremenu histeriju glavne menađerice galerije koja pod pritiskom naše Pearl unosi tenzije i stres u ured, čak i kada nije tu. Stvarno te žene znaju pretjerat malo s dizanjem panike. Kontraproduktivno je i zasigurno nepotrebno. Treba nam više muškaraca u uredu. Nisam znao da ću to ikad reći.


Privatni život ide jako dobro, ali nemam više snage da i o tome pišem. Ionako sam mislim pretjerao. Da napomenem samo da gledate svjetsko prvenstvo u vaterpolu koje je sad u Šangaju. Bio sam na utakmici s Japanom koji nije nikakav protivnik, ali se čini da imamo određenu kvalitetu i da bismo mogli do finala. Ima nas par šta ćemo doć tamo se derat za naše vaterpoliste.

Ugodno vam svima lito ljudi! E da je meni barem tako kao vama, posli posla bućnit se lagano. I ovdje se okupaš, ali u prevlažnom vrućem smogom oplemenjenim – šangajskim – zrakom. Dugo vlažno ljeto ovdje se opasno približava svom klimaksu. Tako da i nije najbolje vrime za bit ovdje, ali izdržat ćemo, kad se ima zašto.


Aj bog,


M

S
- 04:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.03.2011., utorak

would?

Bome lipo je doć doma s posla, skinit neudobne postole i odijelo i zavalit se u kauč. Čovjek se opusti, pa mu nije teško ni napisat koji redak. Pogotovo šta moji već danima vrše pritisak da napišem štagod, pa evo sad svima.

Nekoliko mjeseci nakon završetka EXPO-a 2010, evo me nazad u Šangaju i nije mi mrsko.
Počeo sam raditi u umjetničkoj galeriji www.contrastsgallery.com. Radi se o komercijalnoj galeriji koja zastupa, izlaže i promovira umjetnike (i dizajnere) uglavnom kineze koji djeluju na razmeđi zapadnjačkog i kineskog tradicionalnog utjecaja. Prvih nekoliko dana u Contrasts galeriji je prošlo ugodno. Lagano sam se upoznavao sa kolegama i poslom exhibition koordinatora iliti managera koji obuhvaća organiziranje izložbi i projekata predstavljanja galerije na umjetničkim sajmovima. Otvorenje izložbe označava kraj projekta. Izložba koju sad radimo će se otvoriti u subotu, za pet dana i biti će grupna izložba suvremenih kineskih apstraktnih slikara. Za razliku od nekih drugih izložbi koje će slijediti u ovoj godini, ova je poprilično brzo sklepana, i činjenica da još nemamo sve eseje za (e-)katalog, a bome ni potvrđen naslov izložbe, govori o specifičnom načinu na koji galerija funkcionira. Pored toga meni su uvalili 2 sajma (Peking i Hong Kong) i imam posla preko glave. Pomalo se borim sa svim tim, kao i sa Mac kompjuterom na kojeg se privikavam.

Stvari se odrađuju na ho-ruk principu, odnosno timski rad dolazi do izražaja upravo u ovakvim situacijama gdje se nedostatak vremena zamjenjuje snalažljivošću, improvizacijom i intenzivnim radom. Drago mi je što sam odmah ubačen u tim od nekoliko ljudi koji uz naputke i blagoslov Šefice smišljaju i koncept izložbe, odnosno odrađuju kustoski dio. Drago mi je i to što stvarajući ovakvu tematsku izložbu (puno veća i sveobuhvatnija izložba na istu temu će biti krajem godine) galerija formira i homogenizira dio suvremene kineske art scene i na neki način utječe i profilira na razvoj iste. Radi se o etabliranim kineskim umjetnicima koji su kroz izraz apstrakcije i utjecaj modernih zapadnjačkih slikara formirali izraz koji se ipak razlikuje od zapadnjačke apstrakcije. Bit je ove izložbe pokazati po čemu se razlikuje i izvući sličnosti kod radova tih 10 kineskih umjetnika, definirati im zajedničke karakteristike stila. Posao za povjesničara umjetnosti par excellence. Raditi to u kontekstu umjetničke scene formata kineske, otvarajuće scene koju svijet tek počinje ozbiljnije shvaćati je zapravo biti u centru zbivanja, ništa mnogo drugačije nego šta je za nekog ambicioznog biznismena poslovati u nezaustavljivo rastućem kineskom gospodarstvu u čemu prednjači upravo Šangaj.

Tržište umjetninama ovdje cvijeta. Sve je više kineskih bilijunaša koji postaju kolekcionari i ljubitelji suvremene umjetnosti jer je i to jedan od načina kako se otvaraju svijetu, kako gospodarski, tako i kulturno. Naš je posao iskoristiti takav trend i pri promoviranju pojedinih umjetnika, odnosno stilova za koje držimo da imaju vrijednost i legitimnost o ovom vremenu, zaraditi na tome. Zapravo naš posao je zadovoljiti našu šeficu Pearl Lam. http://www.nytimes.com/2007/12/20/garden/20pearl.html?pagewanted=1&_r=1
Na kratko sam je upoznao, jer ona piči okolo po svojim rezidencijama po svijetu, a jedina je koja donosi važne odluke za galeriju. Dakle treba je hvatat za konzultacije šta nije lako. Imao sam jedan sličan posao već za jednu evropsku nadvojvodkinju, pa sam, moglo bi se reći i navikao na to. Pearl je jedna ekscentrična dama iz Hong Konga u 40-im teška tko zna koliko para, a kćer je od jednog od bogatijih Hongkonških tajkuna. Oko takvih osoba se uvijek stvori nekakva aura i ljudi im sa određenim odmakom komuniciraju i pristupaju. Dali je ta aura zbog stvarnog posebnog karaktera takvih ekscentrikuša ili je to posljedica konteksta i svakakvih priča koje čovjek čuje prije nego ih vidi, neznam, ali ima nešto svakako u toj Pearl.

No svjestan sam i negativnih aspekata takve šefice. Recimo neki dan se stvorila panika u uredu kad je Pearl u Honk Kongu zaključila da je bez određene haljine, a intervju je za koji dan. Akcija „Haljina“ je bila provedena u rekordnom roku. Jedna od zaposlenica (koja je navodno i nekako kriva, neznam kako, šta ta haljina nije bila spremljena u kovčeg koji je išao sa Pearl iz Šangaja za HK) morala ranim jutrom sa osobnim vozačem Šefice, ići do penthausa (vrh jednog nebodera kojeg je sagradila obitelj od Pearl) po tu haljinu i ravno na avion za Hong Kong. E, neznam samo kako ću reagirati ako me dopadne takva nekakva situacija. A valjda ih neće bit i valjda ću, prije nego puknem od takve ekscentričnosti, steći dosta iskustva, a možda i para.

U opisu mog posla su i nekakve neobične stavke. Naime Pearl barem jednom mjesečno u svom ogromnom penthausu u francuskoj četvrti Šangaja, organizira koktele u svoj privatnoj kolekciji kat ispod, a onda večere od po 40 – 50 gostiju, kolekcionara, umjetnika i svakojakog elitnog art svijeta i to su zapravo prilike za kontakte. Mi smo naime dužni pohoditi takve događaje, biti lijepi, simpatični, uslužni, čak i zabavni i dostojno predstavljati galeriju. Baš me zanima kako će to izgledati, a bome i šta se jede na takvim high class eventima. Ne moram ni spominjati da sam u odijelu svaki dan, malo sam sam sebi čudan. Treba vremena i volje svaki dan se brijat i navlačit odijelo i zamislite, P.Cardin cipele. Ali isposlovat ću valjda da nemoram baš svaki dan, bar onda kad nema naše Pearl.
E da, upoznao sam neki dan i njenog (ali stvarno) butlera koji ju prati (zajedno s njenim osobnim asistentom Michaelom) gdjegod išla. Da butler! Ali simpatičan čovjek s uglađenim engleskim akcentom, siguran sam da dolazi iz dobre loze engleskih butlera.

Galerije i ured nam se nalaze u samom centru grada 5 minuta od Bunda i Nanjing lu, glavnih šangajskih šetnica. Izložbeni prostor je na 2 velika kata, a poviše su uredi. U uredima nas ima oko 15ak. I nema toliko stranaca, valjda 5. Dvije su glavne englezice Harriet i Megan, onda talijanka Vanessa (PR), a ostalo su iz Hong Konga ili Kinezi. Bolje rečeno kineskinje. Naime opet sam okružen ženama. Osim 2 kineza tehničara skromnog poznavanja engleskog, i jasno jednog HK gay-a, ostalo su žene. Ali čine se svi ljubazni, bez danjeg. Zaključak – nemam s kim popit pivo na poslu.

A neznam, mogao bi još, ali virujte, dosta mi je siđenja i kompjutera, rađe bi se išao malo šetat. A šetam se svaki dan i do posla. Naime živim nekih 10-ak minuta pješke od galerije, dakle isto u samom centru, par minuta od glavnog People squarea. Vrlo je to bitna stvar u ovakvom gradu jer ljudi znaju gubit i sat-dva do radnog mjesta usprkos jako dobro organiziranom metrou. Veliki četverosobni stan je na sedmom katu nebodera i trenutno smo u njemu ljubazna koreanka Kayo i ja. Čini se da će doći još 2 ljudi ubrzo. Uzeo sam to za početak zbog lokacije, pa ću vidit nakon 3 miseca oću ostat. Nisam htio previše tražit da ne gnjavim Natašu u koje sam odsjeo nekoliko dana.

Tih prvih dana sam se malo družio s kinezima, kolegama s expoa i baš mi je bilo ok vratiti se u šangajski film. Otišao sam i prvi put na karaoke s njima. Naime rezervirali smo sobu za nas u jednom od popularnijih KTV-a i došli tamo oko 11pm. Izašli smo iz lifta na tkozna kojem katu nebodera i prijavili se na recepciju. Zanimljiv ambijent. Pretežno međi kinezi (ovaj ktv je navodno baš kineski orijentiran) čekali su na svoj red. Na katu je bilo valjda oko 50-ak šta manji, šta većih soba. Dakle uđeš u jednu takvu sobu, odeš na ekran i namjestiš si playlistu, naručiš piće (poprilično jeftino) i pjevaš. I pjevaš i pjevaš tako cijelu noć. Odnosno i slušaš kako prijatelji pjevaju, uzmeš one treskalice i držiš ritam. Sve je popraćeno spotom te pjesme na velikom ekranu di se izmjenjuje text koji pjevaš. Eto zabave. No dosta mi je bilo tih kineskih limunadica od ljubavnih pjesama, sve mi zvuče isto. Odo ja do ekrana da vidim šta se može nać. Krećemo od A. Alice in Chains!!?! Wow! I to „Would“, pjesma moje adolescencije! Zadovoljno dodam pjesmu na listu i čekam svoj red. Nikad nisam imao dovoljno dobar glas da pjevam u svom bendu, a generalno mi to nije bilo mrsko. Baš ću se sad izderat. Evo je, dolazi. Ali di je distorzija, di je gitara? Di je bas? Alice in Chains moš mislit. Ono što se čulo bio je neki plastični sintisajzerski zvuk, više je zvučalo kao jedna od njihovih kineskih. Spot nisu imali pa se na ekranu vrtila snimka nekog uštogljenog kineskog tradicionalnog nastupa. Kako nadrealno! Došlo je vrijeme da pustim glas. Melodiju koju sam trebao pjevati pratio je zvuk nekakve melodike. Shanguan je uzeo treskalice i počeo treskati u ritmu. Ne, Neee! Smiješno, čak presmješno da nastavim to pjevati. A valjda sam ja kriv šta izabirem takve brojeve. Da Alice in Chains…, to bi ipak bilo previše za očekivat. Ali nastavio sam sa nekim standardnim zapadnim hitovima. I bilo mi je ok. Ostali smo do 6am.

Pa dosta sam ja toga napisao. A da još to. Radijacija. Ma nemate se šta brinit za mene. Dobili smo svi nekakve plinske maske i nije uopće neka bedara s tim. Kažu malo bi bilo opasno to skinut, al dobro sad, kad začeše, moram na sekund. I triba se kao prat često, ma ništa strašno. Kažu već su imali ovdje takvu jačinu radijacije i gotovo niko nije imao nikakve posljedice. Tako da bez brige.
Mala zajebancija mala na učestale upite mojih staraca za radijaciju i njihovu brigu. Stvarno, zasad nema frke, nema nikavih maski. Istina, nije Japan daleko, ali čini se da je ipak sve još pod kontrolom. Medjutim zapravo, ako čujete vi za kakve vijesti vezano uz to, obavijestite me, jer ovdje u Kini informacije drže pod kontrolom i neznam koliko bi hitro htjeli pustit takvu vijest.

Zajebani su kinezi, mogao bi o tome još dosta, ali ipak se zaustavljam. Iden leć.

Stojte mi dobro svitu moj,

Miro

- 18:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

cak cak

ala pricvikat ću ovu indiju, šteta, bilo je tu još materijala za par postova, ali bija sam prelin i nisam tija za komp.
u svakom slučaju, stvorila se potreba da se pisma iz Indije modificiraju u pisma iz Kine. Jer sam sad tu, bit ću još neko vrime i eto, bija bi red, kad već nisam prošle godine kad sam živija u šangaju, da barem sada držim zainteresirane aptudejt.
eto, dakle opet, nepretenciozno, čisto da pružim priliku onima koje zanima šta činim u šangaju i kako mi prolaze dani.
evo odma prvo pismo
miro
- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2009., ponedjeljak

magu sagar exp

pisma iz indije 6


„Čaj, čaj, čaj !“ – probudio me krepki glas što mi se približavao. Pogledao sam oko sebe. Bio je mrak. Obrisi su u naznakama ocrtavali unutrašnjost vlaka. Shvaćam, nalazim se u Indiji, na putu iz Goe za Jaipur. Rano je jutro, oko 5 čini mi se. Vani je bila noć, ali je u vagon dopirala svjetlost iz željezničke stanice na koju se vlak zaustavio. Vlak nije bio pun kako obično zna biti.
Daleko smo još od Jaipura. Tamo bi trebali stići oko 2 popodne. Pošto su me misli razbudile, uzimam čaj za 5 rupija. Toliko često u Indiji konzumirani crni čaj s mlijekom ima isti naziv kao i u nas i u mnogim drugim zemljama. Nakon ispijenog čaja uz par biškoti lagano se vraćam u horizontalni položaj i uvlačim se u vreću za spavanje. Iako je vrijeme proteklih tjedan dana znatno zatoplilo, rađastanske pustinjske noći znaju biti hladne. Ukrcao sam se prošli dan oko podne i sad smo vjerojatno već bili u državi Rađastan. Vratih se lagano snovima.
Tako je počeo moj utorak, 3.ožujka 2009, ali mogao je biti i bilo koji drugi. Nalazim se u Magu Sagar Exp (vlak 2977). Linija operira jednom tjedno; kreće svake nedjelje iz Eranakulama u Kerali, prolazi preko Goe ponedjeljkom i stiže u Jaipur utorkom. Nisam htio ići svakodnevnom Konkan linijom jer bi tada morao presjedati u Mumbaiu što bi potrajalo mnogo duže i bilo bi mnogo teže. To je stoga štoj putujem sa svojim novim suputnikom sitarom – indijskim klasičnim muzičkim instrumentom čije su dimenzije i težina zajedno s kuferom poprilično veće negoli bi se očekivalo.
U sitar sam se zaljubio i počeo ga svirati prije mjesec i pol, kada sam prvi put došao u Puškar. Zapravo smo još u Varanasiju Ivana i ja htjeli svratiti do neke muzičke škole (tamo su navodno najbolje), poslušati koji koncert indijske klasične muzike i isprovati koji instrument, ali valjda nam to ipak nije bilo bitno. Šetajući Puškarom jedne večeri jednom neatraktivnom ulicom slučajno smo vidjeli natpis Music house and shop Rajputana i ušli da vidimo šta nude. To je bio naš početak interesiranja za indijsku klasičnu muziku i jednog moglo bi se reći prijateljstva s braćom Vaibhavom i Ashuom. Oni su iz Ajmera, susjednog većeg grada i vode Rajputanu. Slijedećih smo dana uzeli par satova sitra (ja) i table (Ivana) i kupili instrumente. Opčinio me je zvuk sitra i lagano sam počeo slušati indijske rage (kompozicije). To je jedan od primjera gdje je Indija iz mene izvukla inspiraciju. Poprilično zanemaren interes za sviranjem proteklih desetak godina, ponovo je rasplamsan. Često puta sam se do sada zatekao kako mi je žao što sam zanemario muziku. Dobar je osjećaj opet ju živjeti.
Taj je sitar uvelike odredio moje daljnje kretanje po Indiji. Od kad sam ga kupio, smanjio sam dinamiku kretanja po Indiji. Iz Puškara smo bili odlučili sa instrumentima ići (via Mumbai) za Gou gdje smo intezivno vježbali. Moj je muzički guru Suresh Bhatnagar, 72-ogodišnji muzičar iz Ajmera s klasičnom naobrazbom i bogatim izvođačkim iskustvom. Bio je dekan poznatog Ajmer music collegga. Duša od čovjeka.
U Arambolu (sjeverna Goa) sam ostao tri i pol tjedna, vježbao sitar i živio goanski život. Ivana me napustila nešto prije i vratila se u Hrvatsku. Vrijeme je billo došlo da se vratim nazad u Puškar kako bi nastavio sate sitra i eto me u vlaku s tim ogromnim crnim kuferom koji je jedva stao ispod sjedala – ležaja i zauzeo mjesto za prtljagu troje ljudi.
Zapravo sam se već počeo buditi s izlaskom sunca koje sam promatrao kroz svoj prozor. Lijepe boje. U vagonu su bili pretežito Indijci, ali i par stranaca. Iako koristim prilike za razgovor s Indijcima kako bi što više saznao o Indiji, nekako se čovjek češće nađe da priča sa strancima izmjenjujući korisne savjete o putovanju kroz Indiju. Skupilo nas se osam kojima je za cilj bio tu večer doći do Puškara. Nijemac, Izraelka, Kanađanin, Francuz i Šveđani, svi sa svojim pričama i profilima. Jedan je učio za šamana, pa je bio na putu za Himalaje u potrazi za njima, drugi radi indijski nakit, treći trguje indijskom robom, četvrti nakon 15 godina obilazi indijska mjesta u potrazi za ponovnim produhovljenjem ili mladošču, drugi pak putuju turistički kroz zemlju. Makar je tih 1600-ak km do Jaipura trajalo 28 sati, bilo je to ugodno putovanje. Hrana je u vlakovima solidna, ležaji zbijeni ali ipak ugodni. Ako se na vrijeme kupi karta ovo putovanje košta oko 450 rs (45 kn). Vlak je, po običaju kasnio i u Jaipur smo došli u 4 popodne.
Svi smo zajedno hvatali slijedeći vlak za Ajmer koji je kretao u 5:30 pm. Još nekoliko sati vožnje vlakom uz zalazak sunca nije mi teško palo. Čuo sam se mobitelom s Vaibhavom koji kaže da večeras počinje trodnevni festival klasične glazbe u Ranganath hramu u Puškaru. Stižemo u Ajmer i uzimamo taxije do 15-ak km udaljenog Puškara. Tamo stižemo u 9:30. Vaibhav me dočekuje, ostavljam stvari u Music shopu i zajedno s harmonikašem Kuldeepom odlazimo na zadnji dio koncerta.
Poslije koncerta ih vodim ih na večeru u provjereni restoran Baba. Već se bilo popelo 11:30, a ja se nisam nigdje čekirao. Krenem u stari hotel gdje sam prije bio ostao 2 tjedna, budim gazdaricu, ali hotel je pun. U to Kuldeep odluči da me odvede kući u Ajmer i krenusmo s (vječnim) vespama nazad u Ajmer. Skromna ali topla kuća. Brzo utonem u san.
Bio je to dan mog 31. rođendana. Ali mogao je biti i bilo koji drugi dan.
Pozdrav svima i hvala na čestitkama,
Miro

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.02.2009., subota

shanti, shanti: ovo je indija

pisma iz indije 5


Raznolika i jedinstvena. Na takav se opis često nailazi kada netko pokuša sažeti u 2 riječi karakter Indije. Misli se na golemo kulturno bogatstvo tisuća (oko 5) različitih etničkih zajednica, ali i na onaj jedan zajednički indijski identitet kojeg svi dijele. O biološkoj raznolikosti da i ne govorim, što je s obzirom na prostranost potkontinenta razumljivo.

Evo me kokosovim palmama od sunca zaštićen sjedim u kafiću na prostranoj pješčanoj plaži nakon današnjeg prvog kupanja. Pišem nakon duže vremena na svom novom malom laptopu kojeg sam uzeo za 1500 kn. Sredina je dana i sunce piči u svih 16. Ovih dana postaje sve toplije, kažu ove godine ranije počelo. Bilo je 39 stupnjeva. Nekakva brazilska muzika miješa se s milozvucima valova Arapskog mora. Shanti, shanti. Lokacija: Arambol, sjeverna Goa, zapadna obala Indije; vrijeme: 26. veljače 2009..

Bespotrebno je isticati simultane klimatsko-biološke razlike između Goe, maglovitih ravnica sjeverne centralne Indije, zlatne rađastanske pustinje ili svježine podhimalajskih planina indijskog sjeverozapada gdje smo hodali po snijegu. A to je opet samo dio od onoga šta smo (Ivana i ja) prošli putujući i živeći u Indiji protekla 2 i po mjeseca, gdje sam se otisnuo nakon mog nepalskog vjenčanja. Neka od mjesta koje sam posjetio su redom Gorakhpur, Kushinagar, Varanasi, Saranath (država Uttar Pradesh), Khajuraho (Madhya Pradesh), Delhi, Amritsar (Punjab), Dharamsala (Himachal Pradesh), Jaipur, Puškar, Ajmer, Osian, Jodhpur (Rajastan), Mumbai (Maharashtra), Arambol, Old Goa, Panaji (Goa) i još nekolicinu goanskih mjesta i plaža. Najviše sam vremena proveo u Puškaru i Arambolu.

I tako da evo nekoliko generalnih dojmova i komentara o Indiji i Indijcima temeljenim na mom dosadašnjem iskustvu i onom što sam o Indiji pročitao.

Vratimo se na početak teksta; raznolika i jedinstvena. Razmišljao sam malo što to Indiju, pored svih tih kulturnih razlika uzrokovanih različitim geoklimatskim i povijesnim prilikama, čini kulturno jedinstvenom. Kada bih rekao nacionalni identitet, bio bih blizu istine, ali to nimalo nije indijska posebnost. Kada bih rekao hinduizam, bio bi bliže srži samog odgovora, ali bio bih dalje od istine, jer šta bi onda rekli indijski budisti, đainisti, kršćani, sikhi, zooroastrijanci ili 12% indijskih muslimana koji ponekad s hinduistima nemaju najbolje odnose. Rekao bih ipak da se radi o posebnom mentalitetu koji je nastajao zajedno i u skladu s razvijanjem hinduizma u povijesti. Taj mentalitet je danas u skladu s prožimanjem religije kroz svakodnevni život Indijaca i s izraženim tradicionalizmom i konzervativizmom. U indijsko je društvo hinduizam duboko otisnuo norme ponašanja i regule.

Dakle usudio bih se reći da je upravo hinduizam najjača poveznica jer čini strukturu indijskog društva pa i strukturu svakodnevnog života pojedinca. Puđa ili darivanje boga (hranom, cvijećem, novcem..) i izgovaranje mantri su mali svakodnevni obredi hindusa. Takav oblik štovanja ne mora se nužno izvoditi u hramu ili svetištu. Puđe se obavljaju i na oltarima i oltarčićima koji ispunjavaju životne, radne i društvene prostore. Tom se prilikom i pale mirisni štapići.

Posebna se pažnja u životu hindusa pridaje i prijelaznim obredima kroz životni vijek čovjeka. To su svojevrsni sakramenti, kao što su davanje imena djetetu ili vjenčanje.

Značaj hinduizma za vjernike oslikavaju i vjerski festivali, izuzetno posjećena društvena događanja. Nedavno je bio festival posvećen lokalnom hindu bogu Azoba u obližnjem Querimu na samom sjeveru Goe, malom primorskom mjestu. Donijeli smo mu cvijeće, a otišli s hrpu blagoslovljenih banana. Navečer je prisustvovalo oko 5 000 ljudi i male cestice do mjesta su bile skroz zakrčene. Fešta je trajala cijeli dan i noć. Neki dan je bio i Shivaratri – noć Šive, svetkovina posvećena moćnom bogu. Na taj se dan Šiva razaratelj i obnovitelj oženio za Parvati. Shivaratri u Goi nema veliko značenje kao npr. u Uttar Pradeshu. Krščanska Goa zato tradicionalno organizira fešte za kršćanske svece i karneval koji je ovih dana bio u mnogim mjestima.

Definitivni kralj svih festivala u Indiji je Kumbh Mela – najveće ljudsko okupljanje na zemlji uopće. Održava se svake 4 godine u jednom od 4 mjesta uz Ganges (Allahabad, Hardiwar, Nasik, Ujjain). Posljednji je prije 8 godina održan u Allahabadu kada je privukao impozantnih 100 milijuna hodočasnika koji su se obredno umočili u sveti Ganges. Ponavljam: 100 milijuna. Oni se smještaju u podignute šatorske gradove. Njihov broj i velika udaljenost koju mnogi prijeđu i hodajući pokazuje koliko su hodočašća za hinduse važna. Neki provedu dane u vlaku, putujući i tisućama km, na drugi kraj Indije. Golema je posvećenost, ulaganje u duhovno i količina utjecaja religije na opći indijski mentalitet.

Često puta se od Indijaca može čuti riječ „shanti“ koja može naznačiti prirodu njihovog mentaliteta. Riječ im označava stanje smirenosti, staloženosti i opuštenosti. Duhovni mir je prioritet i ako si shanti, onda se nećeš bespotrebno nervirati i podlagati stresu. U tom cilju hindusima pomažu upravo svakodnevni obredi.

Jednom smo u Jaipuru došli u poštu kako bi poslali paket za Hrvatsku. Iako je radno vrijeme službenika što pakira pakete bilo tek od 10:30 ujutro, kasnio je. Na red smo pustili djevojke koje su žurile na avion. Službenik se nije dao zbuniti ni omesti u njegovim nezaobilaznim ritualima. Činio je kako čini svako jutro: sredio je i očistio svoj stol lagano i potom značajno palio štapiće za svog favorita boga Ganesha. Zbog shanti epidemije ponekad stvari i ne funkcioniraju najbolje, pa je vrijeme ovdje relativan pojam. Često stvari idu jako sporo, bilo da se radi o putovanju kroz zemlju, usluzi u restoranima ili kad čekaš da ti nešto poprave u hotelskoj sobi.

Međutim mislim da upravo zbog shanti mentaliteta povijest Indije nije toliko ispisana krvlju koliko je slučaj s drugim civilizacijama. Tradicija nenasilja je svakako bila podloga velikoj osobnosti oca nacije Gandhija čiji su principi utjecali na milijune kojima je nenasilje bio put do ponosa.

Još jedna konstanta u Indiji jesu krave. Evo upravo je kraj mene sada prošla jedna. Kao psi šeću neometano po ulicama i plažama i umiljavaju se za hranu. Često ne prođu loše, negdje ih i obredno hrane jer su svete. I ja sam nahranio jednu u Puškaru.

Nekad doduše pređu granicu (vidio sam jednu kako je zahvatila kokice sa štanda), pa ih tjeraju. Većinu vremena ipak bezbrižno odmaraju na ulicama i trgovima. Nalaze se u poljima, na plaži, u uskim uličicama ili na državnim magistralama.

Pomislili bi kako je to pogubno za promet pored svog ostalog kaosa, ali začuđujuće ni meni nisu bile toliki problem jednom kad sam se navikao voziti pod takvim uvjetima. Olakšavajuća je okolnost šta su jako predvidljive i spore. Kad imaš jednu koja ti siječe put na cesti, to radi jako sporo i lako ju zaobiđeš. Možda su upravo od njih Indijci pokupili spominjano shanti stanje. Kravlje je ponašanje u skladu su prometnim funkcioniranjem. Indijci generalno voze sporije i malo je naglih nepredvidljivih pokreta. Svako se svakome ubacuje i nema uopće reda, ali takvo se ponašanje podrazumijeva i nema previše nerviranja na cesti, iako bi učestalo trubljenje moglo ostaviti drugačiji dojam. Trubljenje je također nešto što se podrazumijeva i način da budeš primijećen na cesti. U takvim nedostacima čvrstih prometnih pravila, priznajem da stvarno ima svoju svrhu i povećava sigurnost. Ipak zbog nesnošljivih buka postepeno uvode zabrane trubljenja.

Da ne ispadne sve tako bajno, Indija često i frustrira.. Čovjek ipak postepeno navikne na mnoge negativnosti od kojih neke odjednom prestaju biti problem. Samo shanti shanti.

Za mene je Indija inspiracija. Sa svojim posebnostima i duhovnom snagom uistinu napuni čovjeka sadržajem koji pobuđuje kreativnost. Barem je kod mene tako. Pokušavam biti shanti koliko mogu.



Pozdrav iz uzavrele Goe. Miro



http://www.facebook.com/home.php#/album.php?aid=76330&id=614875613

- 19:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2009., subota

put siddharte

pisma iz indije 4


Prije Indije odlučim posjetiti jedno mjesto jugu Nepala koje prije 2 godine nisam stigao. Lumbini je rodno mjesto slavnog Bude. Izgrlim se pošteno s Prasantom i ulazim u kombi za Bhairawu kraj indijske granice. Putovanje s „brzim“ kombijem u društvu 10-ak putnika nije bilo gadno kao ono dvodnevno busom iz Delhija. Loša cesta ali priroda predivna. Put prati rijeku i prolazi kroz šumoviti i brdski kraj. Nema smeća. Javlja se prašumska vegetacija. Dolazimo do nizinskog područja i prolazimo kroz naselja. Rikše svugdje po ulicama. Ovaj dio Nepala najviše sliči na Indiju.

Večer je i stižemo u Bhairawu. Ovo malo mjesto ni po čemu nije zanimljivo osim što iz njega idu busevi za Lumbini, a blizu je granice s Indijom. Sviđa mi se što ne privlačim ničiju pažnju. Ugodno je biti u mjestu gdje ljudi ne zarađuju od turista. Uzimam sobu za manje od 2€ i neograničenu količinu Dal batha (leća, riža, povrće – najčešće nepalsko jelo) za 30 nepalskih rupija, odnosno 2 i po kune.
Sada sam se već u potpunosti oporavio od proljeva i više se ne opterećujem što jedem. Proljev me je bio držao dobrih par dana. Počeo je još u Panautiju, a sumnjam da je uzrok bila voda koju sam tamo pio. Na svim gozbama u Panautiju dijelili su samo njihovu „filtriranu“ vodu, a nisam htio baš u svakoj prilici izvlačiti plastičnu bocu.

Dižem se ranije da odem za Lumbini. Maglovito vrijeme ovog nizinskog krajolika karakteristično je za ovo doba. Lokalni bus je krenuo. Na preporuku vozača popeo sam se na krov busa kako bih izbjegao gužvu unutra. Gore je već sjedio jedan zapadnjak. Matthew je tridesetogodišnji Amerikanac budist koji prvi put ide u Lumbini. Navodno je to najsvetije mjesto za 600 milijuna budista cijeloga svijeta. On namjerava tamo ostati 2 tjedna u samostanu. Stižemo.
Lumbini je sveto mjesto i jedan megalomanski projekt za budiste hodočasnike. Na ogromnoj zelenoj površini isplanirana su jezerca, putovi i kompleksi nacionalnih budističkih samostana, tako da imamo kineski, mijanmarski, korejski ili japanski paviljon. Šetnja kroz kompleks pomalo podsjeća na razgledavanje nacionalnih paviljona umjetničkog venecijanskog biennalea. Ćaskamo o budizmu. Iako je projekt Lumbini još iz 70-ih (arhitekt Kenzo Tange), mnogo se gradi i čini se da se tek zakuhtava.

Matthew se smješta u korejskom samostanu. Smještaj se plaća u donacijama. Objašnjava mi kako su budistički samostani otvoreni ne samo za budiste već za sve koje to zanima. Pošto spadam u tu kategoriju, odlučim se sljedećom prilikom smjestiti u samostanu.
Dalje odem do samog mjesta gdje se Buda rodio 623.PK. To mjesto označava jedan kamen oko kojeg je izgrađena hram - struktura okružena arheološkim ostacima nekadašnjih hramova i stupa. Tamo se uzdiže i poznati stup budističkog vladara Ashoke na kojem je urezan taj veliki događaj. To je maurijski car koji je par stoljeća poslije ispromovirao budizam. U blizini je i umjetno jezerce gdje se Maya, Budina majka kupala kad je osjetila trudove. Tu se prvi put i mladi princ Siddhartha okupao.

Vraćam se u Bhairawu odakle se sutradan s rikšom zaputim prema indijskoj granici. Pod dojmom budističkih ideja odlučim posjetiti još neka mjesta hodočašča. Izabirem najbliži Kushinagar u Indiji, mjesto gdje je Buda umro. Pješke prelazim indijsku granicu Sunauli, jednu od živopisnijih koje sam prelazio i odmah hvatam lokalni prekrcati bus za Gorakhpur, pa za Kushinagar. Kad nije često, putovanje ovakvim busevima uvijek je interesantno. Zbijen sam i zgnječen među lokalcima. Starija žena mi sjedi u krilu i ponaša se kao da je to normalno. Pa i jest normalno.

Sličan koncept nacionalnih budističkih paviljona funkcionira i u Kushinagaru. Večer je i ja se smještam u mijanmarskom samostanu. Nakon kraćeg raspitivanja kod redovnika, jedan mi dade ključ od sobe. Poslije ga nisam više vidio. U sobi od 5 ležaja i banjem bio sam sam. Odmah na početku primjetim enorman broj komaraca što bezbrižno lete po sobi i neopterećeno se odmaraju na zidovima. Primjetim da kreveti imaju mrežice i to me ohrabri. Ali ja mrzim komarce. Stvarno ih mrzim. Ako me ne bodu, onda maltretiraju iritantnim zujanjem oko ušiju i onemogućuju mi miran san. Pomislim kako usprkos mrežice neće biti lako.
Već u sljedećem trenutku našao sam se sa smotanim papirom u ruci kako gotovo mahinalno eliminiram male dosadne gadove. Padali su nevjerojatnom brzinom i lakoćom i bili izuzetno smireni i strpljivi dok sam ih sistemski pribijao uza zid. Gotovo da nisu znali što se događa. Ubrzo su se pretvarali u mrlje na zidovima. Činila mi se ta moja akcija ipak malo prelaa. Stvarno nisam očekivao takav pasivni otpor.

No dobro, nekako se čovjek osjeća zadovoljnije kad zna da je sebi omogućio ugodniji boravak u sobi. Na kraju krajeva, ili ja ili oni. Međutim baš u trenutku kada se ispružim na udobni krevet, sine mi nešto što mi odmah poremeti moj spokoj. Sjetim se gdje sam i strašno me zapeče savjest. Naime u tom trenutku pomalo sadističke inspiracije zaboravio sam da budizam propagira nenasilje prema svim živim bićima (što se nesumnjivo odnosi i na ove krvopije) i da je ovako nešto napraviti u samostanu najblažim rječnikom bilo neprikladno ili nepristojno. Kakav gaf! Odmah, pomalo panično počnem brisati mrlje sa zidova, da ne bi tko upao i vidio tragove zločina. Postaje mi jasno zašto su bili tako bezbrižni. Nisu navikli da ih itko priljepljuje za zidove i nisu se snašli, Njihove sam mrlje sve pobrisao, ali i dalje je ostao osjećaj krivnje. Nešto poslije pomislim kako bi meditacija možda isprala grijehove. Pokušam meditirati u sobi. Nema šanse. Misli mi piče na sve strane i nemam metode da ih sakupim, a kamoli da ne mislim o ničemu. Nema teže stvari.

Prije negoli je otegnuo ovdje, Buda je u Kushinagaru izgovorio zadnje mudre riječi; da sve mora proći.. Nakon toga se zemlja zatresla a sa neba se širio oganj. Mjesto na kojem je bio kremiran je označeno stupom izvan samog mjesta. Na povratku u samostan sam vidio poznato lice. To je Amerikanac Matthew koji je tek bio stigao. Odveo sam ga u „moj“ mijanmarski samostan, u sobu u kojoj je mirisala krv. Saznajem da je Matthew prije bio američki vojnik i diljem svijeta se „borio za demokraciju“ . U jednom je trenutku života shvatio ispraznost takvog življenja; ispijanja piva i igranja video igrica s prijateljima vojnicima. I odlučio je slijediti Budu što čini već nekoliko godina. Poslije sam se uvjerio da je Indija puna stranaca koji upravo ovdje traže duhovno iscjeljenje, mjesto na kojem se traži životni put ili smisao ili pak utočište gdje se bježi od različitih problema. Meni je Indija nešto drugo.

I da zaokružim priču s budističkim hodočašćima, kasnije sam posjetio još jedno – Sarnath, blizu Varanasija. Nakon što je doživio prosvjetljenje u ne toliko dalekoj Bodhgayi (4. najvažnije bud. mjesto gdje nisam išao), Buda je došao u Saranath gdje je održao prvu propovijed. Na tom mjestu je, jasno, kako to i priliči podignuta megalomanska stupa. Osim toga, ovdje su dakako i razni hramovi i samostani u kojima živi nekih 400 redovnika. Tu je i solidni arheološki muzej za koji se ulaz plaća 2 rupija (20 lipa). Kasnije sam prisustvovao molitvi u glavnom hramu. Svećenici su neumorno pjevali mantre ponavljajući iste riječi na istom tibetanskom jeziku kojima je prosvijetljeni Buda počeo prosvjetljivati i druge. U Sarnathu se ubrzo očekuje Dalaj Lama da održi niz predavanja. Nećemo biti ovdje.

Poprilični sam broj budista još kasnije susretao u Dharamsali na sjeverozapadu Indije gdje boravi Dalaj Lama i gdje se nalazi tibetanska vlada u izgnanstvu. Ovdje su pronašli utočište mnoge tibetanske izbjeglice. O Dharmasali malo poslije, a sad završavam.

Pozdrav svima.

- 17:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2013  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (2)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se