www.mir.blog.hr
petak, 31.10.2008.
NASTOJ DA SAČUVAŠ DUŠU MIRNU U JADU,
A ISTO TAKO NEKA TE SREĆA NIKAD
RADOŠĆU NE OMAMI, JER ZNAJ, DELIJE:
I TI SI SMRTAN I UMRIJETI TREBA,
BILO DA U TUZI PROVODIŠ SVOJE DANE,
BILO DA NEGDJE U ZABITI, NA TRAVI,
SLAVIŠ VJEČITI BLAGDAN I PIJEŠ POLAKO
STAROI I DOBRO VINO IZ FALERNA.
BIO TI BOGAT I OD UGLEDNA RODA
ILI PUKI SIROMAH, KOJEMU JE VEDRO NEBO
JEDINO SKLONIŠTE, JEDNAKO ĆEŠ BITI
ŽRTVA NEMILOG I TAMNOG PLUTONA.
SVI STREMIMO TAMO. SUDBINA URNU VRTI
I SVAKI ĆE OD NAS JEDNOM DOĆI NA RED,
PRIJE IL KASNIJE, DA NAS ČUN POVEDE
U VJEČNO PROGONSTVO, IZ KOG NEMA POVRATKA.
HORACIJE
subota, 25.10.2008.
„Starci pobožni željeli da im se bar jedno čedo podigne do sreće, do gospodstva. A može li za njih biti veće gospodstvo, veća sreća od svečeničke halje? Kad mi sin poraste, mišljaše starica majka, bit će mi župnikom, susjedi ljubit će mu ruku, sudac klanjat će mu se, jest će svagdan mesa na bijelu pladnju, imat će od čega živjet do groba, pa što još više, molit će za moju dušu, a njegova je molitva bolja od druge molitve. Ima li veće sreće?“
„Srce ne kucaše mu veselo; žarkomu srcu mladića biješe i svijet preuzan,prezalo ono preletit preko svijeta, više svijeta, a ovamo ustadoše kidat ga od svijeta, zatvorit ga u sebe. Ima duša mirnih, krotkih, pobožnih u kojih je snage da metnu sav svoj život na oltar božji; a da ne požale nikada žrtve. Al ne bijaše Lovro toliki junak. U njem je sve kipilo, vrilo,plamtilo. Bijaše preslab da si sam slomi krila. Al ipak se dao zapopiti. Navukoše mu crnu halju, obrijaše tjeme. Neizmjerna žalost osvoji mu srce. Pamet bludila mu u sumraku. Crna halja činjaše mu se oklopom orijaša na prsima patuljka. Al junački sprezao on svoje jade, zakopao ih na dnu srca svog.“ Prijan Lovro, August Šenoa
Bijaše preslab da si sam slomi krila...
petak, 17.10.2008.
Što mi je važno
„ Ima toliko puno toga što mi je važno. Važna mi je obitelj, jer ju volim. Važni su mi prijatelji, jer ih poznajem od prvog razreda. Škola mi je također važna, jer ako ne završim osnovnu neću moći upisati ni srednju školu, a ako ne završim srednju školu neću se moći nigdje zaposliti. Dakle sve mi je važno, ali ni to nije sve. Ima toga još dosta, ali ne mogu se svega sjetiti i napisati.
Još samo nešto, važna mi je i ljubav, jer bez nje ne bi voljela ni svoju obitelj, ni prijatelje ni školu.“
Možda je ovo prvi put da ću se pohvaliti. Ovo je sastav jedanaestogodišnje djevojčice napisan u školi,a njoj su sastavi ipak teža strana. Ili da vam to jasnije predočim ovako bi izgledalo; ona bi sjedila i sjedila satima nad bilježnicom i zadanom temom, sati su odmicali ona bi gledala nekud u prazno,ali joj riječi nikako ne bi dolazile u glavu i jednostavno papir bi ostao prazan; samo s naslovom. Da bi joj skratile muke, sestra ili ja bi opisale ono o čemu bi trebala nešto napisati i ponovo problemi, jer ako napiše naše riječi , učiteljica će znati da to nije ona napisala. Onda bi konačno ipak nešto vrlo kratko našvrljala, tek toliko da ima nešto napisano. No donijevši kući ovaj sastav , iznenadila me...naravno ugodno...
srijeda, 08.10.2008.
Tajne
Upravo pročitah toliko čitanu, razvikanu i hvaljenu „Tajnu“. Očekivala sam nešto potpuno drugačije, no već s prvim pročitanim stranicama shvatila sam da knjiga ne kreće u smjeru koji sam poželjela. Po modelu „Tajne“ svaki bi čovjek (prema onome što želi) trebao samo čvrsto zaželjeti želju ; sebe smatrati u poziciji kao da to što želi već ima i želja će se ostvariti. Rekla bih da je to za lakovjerne osobe, jer u stvarnom , realnom životu teško da će baš tako biti.
No čitajući „Tajnu“ uhvatih se jedne jedine riječi „tajna“ i ta me riječ, misao zaokupljala cijelo vrijeme dok sam čitala knjigu. Kroz glavu mi je prolazio bezbroj pitanja...Koliko tajni krijemo u svom životu? Koliko tajni ostaje neotkriveno,, prenoseći se s jedne generacije na drugu i jednostavno kao da se pokapaju u zemlju? Koliko tajni postoji između muža i žene? Koliko tajni kriju očevi i naše majke? Što kad saznamo sasvim slučajno za tajnu vezanu uz našu obitelj? I na kraju, zašto uoće postoje tajne?
