< travanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

Toliko da se javim...

Svi moji dragi blogoprijatelji koji navraćate na moju stranicu da bi ste me čitali.... oprostite na mojoj šutnji!
Neke stvari se ne daju planirati, među inima niti želja/volja za pisanjem ili inspiracija. Dogodilo se to što se dogodilo. Tko zna možda je tome "krivo" i proljeće koje me mami na kretanje i druženje s prirodom umjesto s tipkovnicom.
Kako god i što god bilo, dijagnoza je kod mene nedvojbena: kronična apostoza (ili ti na hrvatskom kronični nedostatak postova!). Do kada će kod mene trajati ovo stanje, nitko ne može znati. I zato, umjesto da jednostavnom nestanem, kukavički i skrivečki, ja se, eto, povlačim s pozornice onako Grunfovski, uz uvjerenje da je bolji nečasni bijeg, nego časni poraz.
Svima puno sreće i lijepi pozdravi. wave


14.04.2012. u 18:22 sati | 14 Komentara | Print | Link | Na vrh

Brak (i mnogo toga drugog) na kušnji

Posljedjnjih dana HRT je bio široke ruke i počastio nas s nekoliko večernjih bombončića. U četvrtak, u ciklusu oskarovaca Privedite osumnjičene vrhunski (premda ponešto zamršeni) triler s izvrsnom glumačkom ekipom, u petak raskošna ekranizacija bestsellera egzotične tematike Sjećanja jedne gejše, u nedjelju višestruko nagrađivani britanski serijal Downton abbey (posebno lajkam!), a navečer debut vrckave serije s nikad izlizanom tematikom ljubavi, braka, prijateljstva pomalo bizarnog naslova Vjenčani, samci, ostalo. .
Anyway, baš me ova posljednja izvukla iz inspiracijske paučine dovabivši me napokon k tipkovnici. Između inih u seriji se oslikava i ljubavni odnos policajke i medicinskog brata zaposlenog u Hitnoj. Premda u dugogodišnjoj i sretnoj ljubavnoj vezi okrunjenoj rođenjem zajedničkog sina, nisu u braku. Policajka ne vjeruje u instituciju braka, dvoji i preispituje ljubav kojoj je potrebna potvrda i jamstvo države, crkve ili bilo kakvog papira. Bračni brodolom od prije šesnaest godina još uvijek budi loše uspomene i alarmira na oprez. S druge strane, njezin partner žudi za time da svoju ljubav potvrde pred Bogom i zakonom. Dugotrajna dvojba policajke doživljava konačnu kapitulciju pred dnevnikom njezina sinčića u kojem kriomice pronalazi slike vjenčanja i rečenica koje ovaj u mašti smišlja za prosidbu...
A mene sad nagriza znatiželja: jesu li dobro odlučili? I pitam se, ne prvi put, koliko je brak (još uvijek) najpoželjniji i najlogičniji izbor za dvoje ljudi koji se vole.
I dok u životinjskom svijetu postoje predivni, zadivljujući primjeri monogamije, pitam se što je s ljudima? Jesu li oni po prirodi doista monogamni ili im je za trajnu ljubav i vjernost potreban neki oblik društvenog pritiska? Bilo tradicije, bilo vjere. Neko svjedočanstvo, javno obećanje, potpis stavljen na papir, razmjena prstenja kao simbola zajedništva, svadbeni pir u kojem se slavi obećanje o suživotu u dobru i zlu, dok ih smrt ne rastavi.
Mogu li i današnji mladi ljudi jednako vjerovati u nepovredivost i potrebitost bračne simbioze kao i mladi ljudi od prije 30,40 ili još puno više godina? Hoće li moći voljeti i poštovati jedno drugo sljedećih (moguće) pedesetak godina, u svakom slučaju puuno duže nego prije jednog ili dva stoljeća? Hoće li danas-sutra žena htjeti i moći na svojim plećima balansirati teret zadaća koje joj nameće uloga majke, supruge i zaposlene/obrazovane žene? Jesu li socijalno-ekonomske okolnosti života u modernom društvu toliko otežane da opasno nagrizaju i ljuljaju temelje na kojima bi trebalo graditi obitelj? Kako se u vremenu globalne nezaposlenosti mladih, neizvjesnosti, besparice, lihvarskih kredita i poreza, sve manje humanih zakona... obvezati na cijeli život i pri tome ostati odgovoran?
S druge strane, konzervativne društvene struje i dalje igraju na kartu braka, kao ozakonjene zajednice dvoje ljudi. Upozoravaju da je bez braka ugrožena opstojnost i budućnost svakog društva, u konačnici možda i civilizacije kakvu poznajemo. Zbog toga, valjda, papiri još uvijek olakšavaju život, omogućuju nasljeđivanje i u konačnici utjelovljuju red kojem (utvaramo da) težimo. Samce još uvijek sažaljevamo, rastavljene osuđujemo, preljubnike preziremo. Na stranu, što je možda veći dio zrelih ljudi barem jednom u svom bračnom stažu zaželio riskirati da i sam bude na taj način obilježen. Barem deklarativno, većina nas još uvijiek ipak vjeruje u svetost i nepovredivost braka.
Uostalom, nije li i pritisak gay populacije na državne institucije da ozakone istospolne brakove samo izraz njihove želje da budu jednaki kao i svi ostali. Zašto i oni ne bi imali demokratsko pravo da dobiju dobiti formalni okvir i društveno priznati status koji će pravno definirati njihove bračne i roditeljske odnose.?A kad to pravo jednom ostvare, e, onda će se moći svojevoljno odlučiti na to žele li sa svojim partnerima živjeti u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici.
Ako pak, ozakonimo istospolni brak, ako ozakonimo status samohranih roditelja, surogat majki, mogućnost posvajanja djece partnerima istog spola, nismo li onda, kao civilizacija već na pragu iz temelja promijenjenih uvjerenja o braku? Obitelj, roditeljstvo i brak očigledno tek trebaju proći ispit kušnje. Načela u koja smo do sada vjerovali opasno se ljuljaju pod vjetrovima promijenjenih spoznaja o čovjeku i njegovim slobodama. Svojevremeno su se na isti način lomila koplja i oko legaliziranja abortusa i umjetne oplodnje. Što je s genetičkim eksperimentima na životinjama i ljudima, eutanazijom...?
Mnogo toga što nam je danas još nezamislivo će moguće već sutra biti svakodnevnica života u nekom progresivnom ultrademokratskom, naprednom svijetu. A još nisam sigurna trebam li se radovati ili strahovati od života u takvom društvu.


12.03.2012. u 10:48 sati | 29 Komentara | Print | Link | Na vrh

Zvijer koja jede vlastitu djecu

Jacko, Amy, Whitney...
Djeca planetarne slave koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.
Mir i utjeha uzalud traženi u antidepresivima, narkoticima i alkoholu.
Nemogućnost da zavole i prihvate svoje slabosti. Neiskrenost i pohlepa u očima "prijatelja".
Paparazzi s objektivima skrivenim u krošnjama stabala ispred njihovih spavaćih soba. Vriska i stiska, euforija fanova.
Duboki šeširi i tamne naočale za skrivanje identiteta.
Tjelohranitelji, 24-satni tamponi, između njih, njihove djece i vanjskog svijeta.
Prisluškivani telefoni.
Svjetske turneje i koncerti kao ispit krajnih granica fizičke i psihičke izdržljjivosti.
Neutaživa glad glazbene industrije, manageri i ugovori koji obvezuju na konzerviranu mladost, neiscrpnu energiju i glas koji će uvijek ponovno opravdati/zaslužiti status mega-zvijezde.
Izmišljene, prenapuhane karizme.
Umor, kronična iscrpljenost, usamljenost, strah i trema...
Partneri, djeca i roditelji - nusprodukti privatnog života zapisanog negdje na marginama itinerera i dnevnih planera.
Ljudi od krvi i mesa pretvoreni u voštane figure.
Slabosti i osobna potonuća pod povećalom medija pretvoreni u javne skandale i trač rubrike.
Život pretvoren u grotesknu pozornicu s reflektorima koji se nikada ne gase....
Pitanja kao plimni valovi koji polako preplavljuju svaki kutak psihe: "Je li vrijedilo? Je li se moglo sačuvati nešto, barem djeliće sebe?...
O, da! Slava je stoglava zvijer koja jede vlastitu djecu. Polako, ali temeljito. Iz njezine ljepljive mreže umaknu samo oni najjači i najhrabriji.
Jacko, Amy i Whitney, na žalost, nisu bili među njima. A nevjerica, tuga i sve prolivene suze ovog svijeta neće promijeniti činjenicu da su svoj božanski talent položili na žrtveni oltar slave, koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.


17.02.2012. u 15:11 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hej, pa mogli smo i gore proći!

Poznato je da je doživljaj hladnoće relativan. Evo, nekih izvanrednih primjera koji potvrđuju istinitost te tvrdnje:

+18°C Na Havajima uzimaju drugi pokrivač
+10°C U zgradama u Helsinkiju isključuju grijanje
+2°C Talijanski automobili ne mogu upaliti.
-1°C Dah se vidi. Rusi jedu sladoled i piju pivo.
-4°C Pas vam se uvaljuje u krevet.
- 7 C Kerumu je baš smišno.
-10°C Francuski automobili ne mogu upaliti
-12°C Političari počinju pričati o beskućnicima.
-15°C Američki automobili ne mogu upaliti.
-20°C Dah se čuje.
-24°C Japanski automobili ne mogu upaliti.
-28°C Pas vam se uvaljuje u pidžamu.
-30°C Ni jedan normalan automobil ne može upaliti.
-36°C Ruski automobil ne može upaliti.
-39°C Rusi zakopčavaju sve gumbe na košuljama.
-50°C Automobil ti se uvaljuje u krevet.
-60°C Žitelji Helsinkija se smrzavaju. U Moskvi zakopčavaju kapute.
-70°C Smrzavaju se i u paklu. Univerzitet u Vladivostoku organizira kros-country.
-72°C Advokati zavlače ruke u vlastite džepove.
-120°C Alkohol se smrzava. Ruse zahvaća val panike.
-273,15°C Apsolutna nula. Prekida se kretanje elementarnih čestica.
Rus liže smrznutu vodku.

Ovih dana se može primijetiti da je osjet hladnoće relativan i u Hrvata. zubo
U Dalamciji, primjerice, se globalno teško podnose niske temperature i snijeg, pa se gradske vlasti odlučuju na neradni dan i školski raspust. (No, čini se da im jednako teško padaju i visoke temperature jer se zbog njih, ali i produžene turističke sezone (!?), odlučuju produžiti školske praznike.)
Istovremeno, o Ličanima i njihovoj borbi sa snijegom i snježnim nanosima jedva i spomena. U tome da zimi žive okovani snijegom i sitnim minusima ništa nova i zanimljiva. Njih zima ne može dočekati otvorenih usta, ali dobar dio Hrvatske može, unatoč tome što su se desetak dana ranije u medijima najavljivali opaki minusi popraćeni orkansikm vjetrovima i obilnim snijegom. lud
Ma, ljudi, razumijem ja zašto u nekim dijelovima lijepe, bijele naše, znaju kako se nositi sa zubatom zimom, a u drugima to tek trebaju naučiti! (Naime, prema prognozama stručnjaka i dijagnostičara, temperaturni ekstremi, pa i ovi zimski, izravna su posljedica globalnog zatopljenja, pa će ih u budućnosti biti sve više i sve češće).
Ono što ne razumijem je pasivni stav, komocija, nerazmišljanje.
Kako to mislim? Primjerice, kamiondžije. Tko i na osnovi koje procjene (naravno da je nije ni bilo!) je te nesretne ljude uopće poslao na put i to natovarene robom koja je kvarljiva i ne može čekati? Pa sada u neljudskim uvjetima čekaju valjda milost božju.
Potom HŽ koji po orkanskoj buri na tračnice šalje kompoziciju čija je ukupna težina manja od težine jedne lokomotive. I gle čuda, kompozicija iskače iz tračnica, a ljudi, uključiv i ukrajinsku reprezentaciju završe na ledenoj vjetrometini koja jede meso s golih obraza.
Potom vojska čije su glavešine reagirale presporo i neorganizirano (da ne govorimo o tome da su u akciju spašavanja poslali ljude naoružane golim rukama i lopatama!).
A naposljetku i sama nacija koja je unaprijed najavljeni snijeg dočekala bez lopata, soli, razumnih rezervi namirnica i lijekova. Pri tome, osobito mislim na stanovnike zabačenijih krajeva koji su itekako mogli naslutiti nevolje i bolje se pripremiti za eventualnu izoloaciju.
U Osijeku, pak, koji se pokazao najbolje pripremljenim igračem (a koji se kalio u najžešćim razaranjima kad je stanovništvo uspješno opskrbljivao grijanjem, strujom, hranom i lijekovima) ljudi su praktički 24 sata na ulicama. Snijeg se ispred domova, institucija i trgovina čisti svakih nekoliko sati. Lopate za snijeg i zasukani rukavi (te, naravno, unaprijed pribavljena mehanizacija) su trenutno najpouzdaniji saveznici u borbi protiv snijega koji nemilice pada.
Čovjek je, dakako, ponekad nemoćan pred silinom prirode. No, to osim u Imotskoj krajini i unutrašnjosti Dalamcije kod nas ipak nije bio slučaj. Ni što se tiče minusa, niti snježnih centimetara. (Prošli smo puno puno bolje od, primjerice, Bosne ili Srbije.) Kod nas se situacija još uvijek mogla držati pod kontrolom. Da je bilo dovoljno razboritosti, upornosti, i bolje organizacije i pripremljenosti.
Neki su, međutim, jednostavno čekali i nadali se da će se stvari riješiti same po sebi i da će ih od nemilih pahuljica i sitnih minusa obraniti netko drugi umjesto njih samih. Samo da nam takav stav ne prijeđe u naviku. I ne postane nacionalnim sindromom.


08.02.2012. u 08:34 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh

PIPA, SOPA,ACTA... i drugi koji tek slijede

U "najdemokratskijoj" državi svijeta, SAD-u, Senat je pokušao progurati dva nova kontroverzna zakona kojim bi mogao kontrolirati i slobodno cenzurirati širenje informacija preko interneta.
Zvučno nazvani zakoni, SOPA i PIPA, su službeno trebali spriječiti da "sumnjive" stranice ostvaruju prihode, no njihov osnovni cilj je mogućnost legalnog i zakonskog gašenja svih stranica koje mogu ugroziti interese vlade i najbogatijih čije su političari marionete.
Takav providno smišljen scenarij koji bi u stvarnosti označio kraj slobodama interneta, i to ne samo u SAD-u ( SOPA je namijenjen je cenzuriranju internetskih stranica van SAD-a), izazvao je lančanu reakciju nezadovoljstva i bijesa u cijelom svijetu te podigao na noge milijune ljudi.
Navodno se oko 3 milijuna ljudi pridružilo kampanji za očuvanje sloboda interneta potpisavši peticiju protiv prijedloga takvog zakona, na tisuće svakdonevnih poziva blokiralo je telefonske linije zakonodavaca, stotine novinskih članaka, milijuni korisnika društvenih mreža, blogeri, članovi nevladinih organizacija i udruga... svi oni zajedno su na kraju stjerali Bijelu kuću i čalnove američkog senata u kut prisilivši ih da povuku odluku o donošenju kontroverznih zakona. (A bila je to "već gotova stvar" jer neke od najbogatijih američkih i svjetskih korporacija željele su zakon na papiru)
No, izgubiti bitku ne znači i izgubiti rat To znaju ratnici s obje strane. Zapravo je samo kupljeno vrijeme tijekom kojeg će svi nastojati ojačati svoje redove i iznaći novu borbenu taktiku. Nema dvojbe da se polako rasplamsava dugotrajan i iscrpljujuć rat o čijem ishodu će dobrim dijelom ovisiti sudbina budućeg demokratskog i civilizacijskog drušva u cjelini.
To potvrđuje i činjenica da prijetnje slobodama interneta stižu iz svih uglova svijeta, pa čak i iz drage i sada bliske nam, EU. Tu se već naveliko priprema globalni sporazum o zaštiti intelektualnog vlasništva (tzv. ACTA: Anti-Counterfeiting Trade Agreement). Zakon koji između redova o zaštiti autorskih prava sakriva Trojanskog konja. Naime, taj sporazum sadrži nekoliko članaka koji bi mogli omogućiti i detaljnu provjeru internetske komunikacije korisnika te tako ugroziti privatnost korisnika kao i njihove osnovne građanske slobode kao što je, npr,sloboda protoka informacija.
Osim toga, ACTA će navodno zemljama u razvoju ograničiti mogućnost odabira politike koja najviše odgovara njihovim državnim prioritetima te razvitku gospodarstva.
Potrebno je, dakle, ostati širom otvorenih očiju i djelovati na sve moguće načine. Moramo se organizirati, uključiti, angažirati. Svi smo pozvani sudjelovati u toj borbi jer nas se ona svih jednako tiče.
Danas ništa nije nemoguće mijenjati i ništa nije unaprijed riješeno. Jer stvara se armija običnih ljudi koja se organizira i buni. Sve nas je teže ušutkati, dezinformirati ili držati u mraku neznanja. I to je rak rana vladajućih, jedan od glavnih razloga zbog kojih traže način da nas ugase kad god smo preglasni ili preopasni.
A to ne smijemo to dopustiti! Glave u pijesku i neinformiranost su "luksuz" nekog drugog doba, nešto što izravno ugrožava ne samo naše osobne slobode i prava, nego i goli opstanak ove, a možda i svih budućih generacija.




24.01.2012. u 14:33 sati | 30 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hvala, ali NE hvala!

I eto nas, svega nekoliko dana pred povijesnom, sudbonosnom i, sudeći po našim (iritantno-entuzijastičnim) političarima, jedinom logičnom odlukom za opstojnost i sretnu budućnost naše male države.
Ali taj nazovi referendum je zapravo izrugivanje nacije, neka vrsta farse u kojoj svi htjeli-nehtjeli sudjelujemo. Jer je, naime, već davno potpuno nebitno što "mali" misle i žele!!! Što se vlade, zakonodavaca, političara i jednog dijela privrednika tiče - dvojbi uopće nema, Hrvatska je već davno zaokružila DA. Naime, zakone već davno uređujemo prema europskim, "velikim gazdama" ponizno ljubimo sveta stopala poslušno kimajući na njihove zahtjeve i ucjene, potpisujemo ugovore kojima se odričemo svoje samostalnosti i slobode za koje smo krvarili prije dvadeset godina, okrenuli smo leđa svojim generalima i dopustili povijesni presedan: javno pljuvanje po obramabenom ratu i vojnim operacijama oslobođenja vlastitog teritorija, prodali smo im svoje banke, odrekli se svojih prava u korist stranaca (npr, Talijani nesmetano pustoše dijelove našeg mora i izlovljavaju ribu tamo gdje našim ribarima trebaju posebne dozvole), Slovencima ćemo prepustiti cijeli Piranski zaljev na koji imaju "moralno pravo" još od 1945.... a sve to kako bi nas Europski mastodont htio (da, htio!) prihvatiti pa nas onda zakonski kolonizirati i ekspolatirati.
To što smo mala država ne objašnjava našu iskompleksiranost, našu, već u gene utkanu, ovisnost o pripadanju većima, o strahu od vlastite slabosti i nedostatnosti. Država ovakvog geostrateškog položaja, ovakvih prirodnih bogatstava u vodama, plodnoj i još uvijek relativno čistoj zemlji i moru pocupkuje nestrpljivo kao malo dijete i čeka da je netko uzme u naručje i malo nuna.
"Oni" hoće da povjerujemo kako nam je neophodan veliki gazda. Njegova šiba da nas utjera u red ( i njegovih oko 100 000 zakona, negdje pročitah!), njegova pamet i novci (u vidu kredita koje treba vratiti - se razme!) pa da se napokon izvučemo iz septičke jame u koju su nas "oni" i gurnuli. Bit će onda i standard bolji, ljudi će dobiti radna mjesta, naši studenti će moći studirati po europskim sveučilištima, poslije će tražiti posao na europskom tržištu rada, poljoprivrednici i ribari će dobiti poticaje, iz EU projekata i fondova slijevat će se rijeke novca, korupciju ćemo iskorijeniti, a zakonodavstvo će biti brzo i učinkovito.... Tako ide pjesmica!
No, gle čuda, euro nikada niži u odnosu na dolar, sve više država pred bankrotom, čak 9 eurozonskih zemalja pao je rejting... Slovenski ekonomist , dr. Jože Mencinger daje zanimljivu i uznemirjuću prognozu i kaže da bismo ulaskom u EU u najboljem slučaju, mogli “preživljavati” kao Mađarska ili Portugal, a u najgorem, sudjelovati u reprizi raspada bivše države ili završiti u totalitarnoj uniji.
Znajmo još i ovo: potencijalni troškovi u slučaju raspada EU bili bi ogromni (zato je Grčka i odlučila kako je "njezin vrhunski interes" da ipak ostane članicom), a ako budemo morali sudjelovati u spašavanju drugih zemalja morat ćemo se i dodatno zadužiti kako bismo garantirali dugove drugih zemalja. A što znači zadužiti se za druge (Portugal i Grčku) dobro znaju i naši susjedi Slovenci.
"Da, baš je lijepa i poželjna ta Europska unija u kojoj siromašni pomažu siromašnima! Prava socijalistička utopija, s eurokratima i bankama kao klasom mudrih upravljača! Jedva čekam da se što prije ukrcamo!bang


18.01.2012. u 12:51 sati | 29 Komentara | Print | Link | Na vrh

NOVI ŠPIL U RUKAMA

I tako je, eto, još jedna godina ostala iza mene, već gurnuta u ladice sjećanja kao godina sasvim prosječna ili možda ipak .... malo iznadprosječna u odnosu na druge.
Označilo ju je jedno novo, lijepo prijateljstvo, povoljna financijska situacija (believe it or not!) i s tim povezane neke mudre investicije, tri putovanja na more, puuno sunca, novoprobuđena strast prema trčanju, investicije u obiteljsko zdravlje, i .....uh, neka nova, mojem temperamentu nepoznata potreba za avanturom, izletom u novo, pa čak i opasno.
Sve u svemu, uvijek kad iza sebe prevalim taj put od 365 dana i zakoračim u još djevičanski netaknutu godinu, u kojoj je sve još moguće i ništa nije izvjesno, osjećam se veličanstveno.
Naime, zadivljuje me ta ideja novog početka. Naravno, u stvarnosti rijetko kad možemo u potpunosti podvući crtu i stvarno početi od nule, ali to nije ni poanta cijele priče. Poanta je u samom činu otvaranja jedne nove, snježno-bijele stranice još nepisane godine života.
Što li će se sve dogoditi? Koga ću sve upoznati? Što li ću sve doživjeti? Hoće li tu godinu pamtiti za cijeli život? Koje će priče početi, a koje završiti ovom godinom? Hoću li biti sretna? .... Naravno, budući da su sve karte još u špilu, nemoguće je makar i naslutiti koje će od njih sudbina ili pak moja slobodna volja posložiti na stol moje sljedeće godine života. Isto je i s adutima i jokerima koji skriveni čuče među ostalim kartama i čekaju da budu izvučeni u ovoj ili onoj partiji životnih okolnosti.
Slično mora da se osjećala i Alisa kad je upala u zečju rupu i tamo otkrila novi čudesni svijet. A kako nije znala koljim bi putem krenula, pitala je mačka koji joj je mudro uzvratio: "Ako ne znaš kamo želiš stići, onda je svjedno koji put ćeš odabrati".
Ja srećom, za razliku od Alise, ipak manje-više znam kamo želim stići pa mi je utoliko lakše birati puteve. Naravno, sada je idealno vrijeme i za one famozne novogodišnje odluke koje nam daju makar prividnu moć da možemo zauzdati daljni tijek svog života.
Živo me zanima kako vi o svemu tome razmišljate? I pripadate li u one koji s grimasom na licu razmišljaju o još jednoj potrošenoj godini života više ili pak među one koji slave mogućnost za novu priliku. Je li ovaj trenutak za vas ispunjen žaljenjem za svime što je prošlo ili ushićenjem, djetinjim uzbuđenjem pred svime što se tek treba dogoditi? Tugujete li zbog kraja ili se radujete početku?
Ako ste tri puta potvrdno odgovorili na prvo pitanje u rečenici, onda ste možda već na putu ka depresiji i samosažaljenju. A upravo sada je odličan trenutak da okrenete ploču i naoružate se novom dozom optimizma. To nam je svima neophodno. Jer ako naposljetku odlučimo usvojiti filozofiju polupune, umjesto poluprazne čaše, veselit ćemo se tom magičnom trenutku novog početka na pragu svake nove godine, i bit će nam puno lakše i zabavnije nositi se s godinama koje prolaze i. naravno, onima koje dolaze.

I ZATO VAM U TO IME OD SVEG SRCA ŽELIM SRETAN NOVI POČETAK!


03.01.2012. u 17:05 sati | 33 Komentara | Print | Link | Na vrh

O blogu i jednom divnom (blogo)prijateljstvu...

Moj život je stvarno nevjerojatan (a opet, upravo zbog te činjenice, toliko sličan svim drugima)
Bilo je zamršenih situacija koje su se razriješile nestvarno lako, praktički same od sebe, a onda s druge strane su se, već rješeni problemi i sretni epilozi, znali iznenada izobličiiti i eskalirati potpuno neočekivanim komplikacijama.
A tako je bilo i s ljudima - dolazili su i odlazili, slijedeći neke tajnovite uzorke i puteve, i noseći sad darove radosti i sreće, sad kukavičja jaja tuge i razočarenja.
Kad sam se prije nekoliko godina otisnula u blogerske vode, nisam mogla naslutiti kamo će me one ponijeti. Početni nesigurni zaveslaji uskoro su me odveli na pučinu novih, potpuno neslućenih mogućnosti. Wow!!! Bila sam u prvo vrijeme poput djeteta koje je našlo škrinju sa zakopanim blagom. Širom otvorenih očiju otvarala sam postove, jedan za drugim, pomiješanih emocija i preplavljena šarenilom i bogatstvom te škrinje.
Najmaštovitiji dizajni, originalni nickovi, nevjerojatne životne priče, dojmljivi stilovi, prštavi humor, konstruktivne kritike, kreativna rješenja, fotografije koje oduzimaju dah, intima ogoljena do kostiju... Sva ta šarena duga postova i živih ljudi koji su ih pisali, a čijja sam lica samo mogla zamišljati, s vremenom su se pretvorili u slatku ovisnost koja je, uostalom, i jedan od glavnih preduvjeta da netko postane i ostane bloger. Nedostatci nadahnuća i volje za pisanjem, kraće i duže apstinencije, povremeni blogopametnjakovići, koji bolje od vas znaju o čemu ste htjeli pisati, pa čak i suša komentara... Sve sam to prošla, a ipak sam još tu.
To je dijelom i zbog toga što sam imala sreće iskoračiti iz virtualnog kruga komunikacije (slično kao što lik iz crtića iskoračuje iz televizora u dnevni boravak) i upoznati neke žive ljude, stvarne ljude od mesa i kostiju.
Počelo je s njezinim prvim komentarima koji su me dojmili pronicljivošću i vrckavošću. Obostrane posjete i komentari postali su pravilo puno prije no što smo jednog dana sasvim slučajno (izgleda da ne mogu pobjeći toj riječi) saznale da živimo u istom gradu. (!!!). Nakon toga je sve bio samo logičan slijed.
Naše prve kavice (zvale smo ih hedonističke: sa šlagom, čokoladnim preljevom i kikirikijem) uz neobavezno čavrljanje prerasle su s vremenom u intimne razgovore dviju prijateljica. Uživamo sve češće i redovitije u tom dijeljenju svojih tajni, u pričama o vlastitim planovima, strahovima i ludostima... Negdje putem spontano smo otpustile kočnice i jednostavno se predale užitku našeg druženja. I dok su nas sličnosti fascinirale, različitosti su bile poput začina bez kojega bi u svemu tome "falilo ono nešto".
I tako sam, eto, putujući bespućima stotina i stotina blogerskih stranica, nabasala upravo na njenu. Klupko se dalje samo odmatalo. Bez plana i bez namjere. Jednostavno se zakoturalno, a mi nismo mogle ništa drugo nego potrčati za njim.
Da, život nas svako-malo zaskoči iznenađenjem. A izlet u blogosferu je za mene bio i jest jedno prelijepo iznenađenje zapakovano u šarenu poklon-kutiju čije čari, nadam se, još uvijek nisam ni približno dokučila.

Ovaj post posvećujem mojoj dragoj Kinky cerek , svim svojim dragim blogoprijateljima s kojima se redovito čitam (ili s kojima sam se čitala), kao i svima onima s kojima ću prije ili kasnije tek ukrižati svoje puteve.





10.12.2011. u 14:32 sati | 23 Komentara | Print | Link | Na vrh

Više od riječi

Kad su me smišni Obadzo i mudri sensei, Mushin, "isprovocirali" svojim kritikama o mojoj blogerskoj inertnosti, bilo je to kao da su mi bacili rukavicu u lice i izazvali me na dvoboj. naughty Nakon toga mi nije preostalo drugo nego stati u obranu svoje okrnjene časti i prihvatiti se čim prije tipkovnice. I eto me sad usred priče koja će dokazati da ova vaša blogofrendica nije zapala u zimski san, nego da je itekako mrdala guzom (da se poslužim slikovitim Obadzoovim izrazom, koji, kako ćete saznati u nastavku, zapravo uopće nije metaforički!)
No, idemo redom!
Sjećate li se mojeg posta o stogodišnjaku-maratoncu i mojih komentara o snazi i nadahnuću koje možemo crpiti iz takvih nepobjedivih Prometeja... E, pa, čast mi je izvijestiti vas da je taj post za mene bio više od običnog niza lijepih riječi i floskula nabijenih duhovnim pozitivizmom. Vjerovali ili ne, on je za mene bio akcija, nakon koje je uslijedila i reakcija. I to vrlo konkretna, toliko konkretna da me potaknula na povratak u trkačke vode! Da, da... nakon više od 20 godina apstinencije od joggerskih staza, odlučila sam upustiti se u rizik da mi trkačka ambicija potraje do prve ozbiljne upale mišića. I premda sam oduvijek u sportu, a time i u jako dobroj fizičkoj kondiciji, početci su, kao valjda i svi drugi, bili teški, pa čak i bolni. Naime, entuzijastički ponešena uspješno (i relativno lagano) pretrčanim kilometrima u prva dva tjedna, oglušila sam se o signale koje mi je upućivalo moje umorno tijelo. I tako se dogodilo da je lanac naposljetku puknuo, a gdje drugdje nego na najslabijoj karici, u mojem slučaju, na koljenu. zubo
E, sada sam se tek našla u nezavidnoj situaciji jer povreda (koja se btw još naziva i patelofemoralni bolni sindrom) je mogla poslužiti kao idealni izgovor za trenutni prestanak s daljnim avanturama tog tipa.
No, to se ipak nije dogodilo! Iz jednostavnog razloga što sam u međuvremenu postala ovisna. Sad vas vidim gdje se smješkate ispod brka i mislite si: Moš mislit! Postala je ovisna o trčanju!" rofl
Ali da, upravo to se i dogodilo. Postala sam ovisna o toj predivnoj joggerskoj stazi (jedinstavena u Hrvatskoj) koja lijeno migolji uz Dravu, o svježem zraku, tišini, psiho-fizičkom zadovoljstvu koje osjećam nakon pretrčanih dionica.... Ukratko, baš sam se navukla! I dok se "normalni" ljudi navuku na cigarete, piće, ne daj bože, drogu, ja, ja sam se navukla na trčanje.
I tako sam se nakon jednotjedne pauze, kakvog-takvog mirovanja, strpljive terapije deep reelifom i ledom, vratila na stazu čim prije sam mogla. Najprije lagana šetnja, pa rekreativna, pa rastrčavanje na kraće dionice, pa lagano rekreativno trčanje na 2-3 km... I premda koljeno još uvijek nije potpuno u redu (npr. još uvijek ne mogu čučnuti), bolova i nelagode više nema, pa se nadam uskoro dosegnuti staru kilometražu.
U tome mi definitivno u prilog ne idu ovi kontinentalni minusi i oštar zrak koji para grlo i pluća čim se malo zadišete (a ne volim trčati sa šalom ispred usta!), kao ni magle, neprovidne zavjese, koje vidokrug smanje na 30-ak metara. Ali ne dam se, kad je vrijeme protiv mene, ja sam protiv njega. I onda odradim trening kod kuće ili oko kuće gdje su magle uvijek manje, a temperature veće.
Obzirom da znam da je uvijek dobro u glavi imati cilj koji se želi dosegnuti, i ja sam odlučila zacrtati si nešto. Za početak Novogodišnja utrka oko mostova (cca 3, 2 km). Te kilometre već imam u nogama, sad još da ih dobijem i u koljenima...
No, mislim da je to sasvim realno. Jer vremena još ima, a nadam se da ni volje neće usfaliti. Uz uvjet da vrijeme koliko-toliko posluži, vaša mačkolika Bastet će s lakoćom i posebnim užitkom pretrčati tu dionicu zajedno sa stotinama Osječana, entuzijasta koji novogodišnji mamurluk radije liječe svježim zrakom, nego kaučom i daljnskim.
Eto, toliko za sada od ove vaše "lijene, inertne" Cica-mace! wave

P.S. Fotke sa staze i okruženja snimljene su za zelenijih, toplijih dana. Sada ih se prisjećam sa sjetom.







23.11.2011. u 10:38 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh

Slučaj ili sudbina?

Tko bi znao je li to bio slučaj ili sudbina...
da su se zatekli na istom mjestu i u isto vrijeme,
da su se uopće ugledali,
da su im se "kemija i fizika" savršeno poklopile
da su se nekoliko dana kasnije opet zatekli na istom mjestu u isto vrijeme,
da im je prvi razgovor bio kao stoti,
da su saznali da nose isto prezime,
da žive nekoliko stotina metara jedno od drugog,
da dijele mnoge zajedničke interese,
da su oboje sada slobodni i da mogu započeti novu vezu....
Da, stvarno! Kakva čudesna konstelacija zvijezda je dovela ovo dvoje mladih ljudi jedno drugome? Ili je samo riječ o zbiru koincidencija, o događajima koji su se potpuno slučajno, nasumično, onako ruletski, nanizale jedan za drugim? Ili su možda na razvoj ovih događaja (na neki način) sami utjecali - svojom voljom, svojim odlukama?
Što god mislili i u što god vjerovali, ostaje činjenica da nas život nikada ne prestaje iznenađivati svojim čarobnim i nepredvidljvim tkanjem, svojim epizodama koje nam nenadano i najčešće nepredvidivo donose katkada sreću i smijeh, a katkada nesreću i suze. Da, da, ta juha života ima uvijek drugčiji i novi okus.
I kad se osvrnem unatrag na godine koje su prošle i na sve što su iznjedrile, osjetim beskrajnu zahvalnost. Kad, pak, pomislim na sve godine koje me još čekaju, preplavi me djetinje uzbuđenje i beskrajno povjerenje u sve one pustolovine koje me još čekaju. I tada mi zapravo postane potpuno nevažno hoće li ih pisati slučaj ili moja sudina unaprijed zapisana i zapečaćena u tajnovitim zvjezdanim konstelacijama.
Imam povjerenja!



01.11.2011. u 18:58 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se